MAZURBACIJA: 12
Pismo indijanskog poglavice američkome predsjedniku
Indijanski poglavica Seattle-a uputio je 1854. godine, pismo američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu za kupnju zemlje na kojoj su živjeli. Indijanski poglavica Seattle (Si’ahl) bio je vođa plemena Suquamish i Duwamish na području današnje savezne države Washington. Grad Seattle nosi njegovo ime. Godine 1854. održao je govor kao odgovor na ponudu američke vlade o otkupu zemlje. U pismu stoji:
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.
Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom.
Gdje je guštara?
Otišla je.
Gdje je orao?
Otišao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
$$$
Na Zapadu ništa novo
Znači ovako: Indijanac je rekao: ne možeš kupiti zemlju jer ona nije stvar. Ali mi smo rekli: čekaj da provjerimo budžet. Indijanac je znao da zemlja ima dušu. Mi smo joj dali cijenu. To je razlika između ljudi i kupaca. Tip je pričao o zemlji kao o majci. Mi smo je tretirali kao kurvu. I sad se čudimo što nas je ostavila. Zemlja ne traži oprost, ona ne piše pisma, ona samo pamti i jednog dana kad sve ovo rikne neće biti sudnjeg dana nego samo tišina bez svjedoka.
Znate što je najluđe? Da je netko stvarno rekao: ajmo kupiti Grenland kao da kupuje motel s lošim madracima i boljom klimom za profit. Taj Netko je jednog jutra ustao, pogledao planet koji curi sa svih strana i rekao: „Znate što bi bilo pametno? Kupimo Grenland.“ Jer kad ti brod tone, prvo što radiš je — kupiš još jedan brod. Od leda. Grenland ima led, minerale, strateški položaj i ljude. Ova posljednja stavka nije presudna. Ljudi su ionako privremeni, dok su ugovori vječni. A i ljudi se teško skladište. Puno pričaju, stare, umiru i traže prava. Led bolje surađuje.
Nekad su kolonizatori dolazili s puškama. Danas dolaze s osmijehom i rečenicom: „Ovo je win-win situacija.“ U toj rečenici nikad nije jasno tko pobjeđuje, ali se zna tko gubi. To je napredak. Manje krvi, više cinizma. Led se topi, ali nema panike. Netko je to već pretvorio u priliku. Klimatska katastrofa je samo loš PR za dobru investiciju. Dok polarni medvjedi nestaju, tržište se zagrijava. I to je jedina temperatura koja se stvarno prati. Ljudi koji žive na Grenlandu nisu problem. Problem je riječ „žive“. Da su mrtvi, bili bi kulturna baština. Da su izumrli, bili bi fusnota. Ovako su samo administrativna smetnja u procesu kupnje kraja svijeta.
Prije sto i nešto godina jedan je indijanski poglavica rekao da se zemlja ne može kupiti. Bio je idealist. Mi smo profesionalci. Mi smo dokazali da se može kupiti sve — zemlja, voda, zrak, budućnost i vlastita djeca na kredit. Ako ne ide odmah, ide na rate. Danas se ne govori o majci zemlji. To zvuči kao terapija. Govori se o resursima. O potencijalu. O razvoju. To su riječi koje koriste ljudi koji nikad nisu vidjeli rijeku osim kroz prozor automobila s klima-uređajem. I kad sve to završi — kad se led otopi, kad se more digne, kad se obale povuku, a gradovi postanu mokra sjećanja — nitko neće pitati tko je bio vlasnik. Zemlja ne priznaje kupoprodajne ugovore. Ona priznaje samo gravitaciju i strpljenje. Na kraju će planet ostati. Bez nas. Bez ideja. Bez ekonomije. A mi ćemo ostati zapamćeni kao vrsta koja je pokušala kupiti led dok se sama pretvarala u paru.
