The BEATLES: "Rubber Soul"

 

London, ’65. Četiri momka se vraćaju iz Amerike, razvaljeni turnejama, slavom i novcem koji im se lijepi za džepove kao žvaka za potplat. U Americi su im svi pjevali hosane — Dylan im pušta neku svoju folk-propovijed, Elvis im daje osmijeh kao da ga je kupio na rasprodaji, a oni ruše rekorde na Shea Stadiumu pred 55 tisuća duša koje ni ne čuju glazbu od vlastitog vrištanja. Divota. Ili pakao. Ovisi tko priča.

A onda se vrate kući i — naravno — netko se sjeti da bi trebalo snimiti još jedan album. Za Božić, jer Brian Epstein i George Martin vole tradiciju. Kao purica i bakalar, tako i Beatlesi i božićni deadline. Pa se dečki zatvore u studio, napušeni toliko da bi i biljka bila ponosna. Lennon otvara treće oko, Harrison četvrto, a Paul poručuje da mu je dosta alkohola i da se seli u jazz-beatnik zonu — što god to značilo. Ringo sve to promatra i misli: “Ok, izgleda da snimamo album. Valjda.”

I negdje između para dima i salveta punih polupjesama, počne ispadati Rubber Soul. Soul zvuci s Motowna, Stax groove, Dylanovo mumljanje i Byrdsi koji vraćaju britansku robu unaprijeđenu i malo izgužvanu — sve to ulazi u mješavinu kao da kuhaju gulaš od američkih i britanskih snova. Tim Riley će kasnije reći da je to “korak prema sintezi velike rock eksplozije.” Ja bih, rekao, brate, to je samo dobra ploča napravljena od previše trave i premalo sna.

Lennon se prvi put pokušava praviti pjesnik, dok ga Dylan bodri iz daljine kao stric koji voli da mu nekršteno dijete puši. Harrison shvaća da slava ne znači ništa nakon LSD-a koji ti pokaže da je sve samo velika šala univerzuma. Droga im je toliko promijenila kut gledanja da su pjesme odjednom imale zube, bradu i dušu. Prendergast tvrdi da je to “prvi Beatles album pod utjecajem droge”. Lennon ga naziva “albumom marihuane”. Naravno, kako drugačije.

U studiju to izgleda ovako: George Martin pokušava biti odrasla osoba; Paul pokušava biti umjetnik; John pokušava biti prorok; George razgovara sa zidovima; Ringo samo želi da pjesme završe u istom tempu u kojem su počele. I iz tog kaosa — hop! — Rubber Soul. Ploča koja zvuči kao da bend prvi put diše, ali i kao da upravo udišu nešto sumnjivo. Ploča koja govori: “U redu je, ljudi, još nismo Sgt. Pepper, ali vidite da se spremamo.”

Snimanje je krenulo 12. listopada ’65., usred Londona koji je smrdio na kišu, dim i još malo dima. Abbey Road (tada još samo EMI studio) izgledao je kao škola za djecu genijalce koji se nikad ne pojave na satu trezveni. Tamo su se Beatlesi zatvorili i rekli: “Ajmo napraviti album koji treba biti gotov za Božić, jer naravno — Božić uvijek treba spasiti nečiji račun.”

I Martin, njihov producent, koji je tad već pobjegao iz EMI-ja i otvorio AIR kao čovjek koji je shvatio da želi raditi, ali bez šefova, gledao ih je kako šetaju okolo kao čudna četvorka koja želi stvoriti nešto “umjetničko”. Kasnije je izjavio da je to “prvi album koji pokazuje nove, rastuće Beatlese”. Fino rečeno. U stvarnosti, to je značilo: “Dečki su se navukli na ideju da album može biti nešto više od hrpe singlova natrpanih u kutiju.”

Bio je to i posljednji put da se Norman Smith, čovjek od tonova, pojavio kao njihov inženjer. Vjerojatno je otišao jer je shvatio da će živjeti dulje ako snima nekoga tko manje puši. Trinaest dana sesija, 113 sati rada, još 17 sati miksanja — sve to dok bend pokušava ne izgubiti razum, a i Martin pokušava ne izgubiti živce. Radili su pod kratkim rokovima, jer netko je u kalendar upisao “Božić” markerom koji se ne briše. Ali barem ovaj put nisu morali juriti na turneje, radijske emisije, filmove i ostale cirkuse — samo studio, trava i kronični nedostatak pjesama. Od 4. studenog nadalje, radno vrijeme postaje groteskno: studio rezerviran do 3 ujutro, svaki dan. To ti je kao noćna smjena u tvornici čokolade, samo s više dima, manje sigurnosti i daleko boljim krajnjim proizvodom. A pjesama — premalo. Lennon i McCartney grebu po dnu svojih ladica. 27. listopada studio mora zatvoriti jer nema materijala. George Martin govori novinarima: “Nadamo se da ćemo nastaviti sljedeći tjedan. Nećemo snimati tuđe pjesme.” To je producentova verzija: “Dečki, molim vas, napišite nešto, bilo što.”

Spas stiže u recikliranju: “Wait” pronađena među otpacima iz Help! sesija, kao kada pronađeš staru pizzu i shvatiš da još uvijek može proći. Snimaju i “12-Bar Original”, instrumental koji zvuči kao kad četvorica frajera pokušavaju biti Booker T. & the M.G.’s dok im se mozak pari. Taj se komad sakrio sve do ’96., vjerojatno iz srama. Za singl uz album snimaju “Day Tripper” i “We Can Work It Out”.

Usred tog maglovitog londonskog ludila, McCartney se pojavi s novom igračkom: Rickenbacker 4001. Bas s punim tijelom, zvuči debelo, mesnato, kao da svira kroz želudac samog Boga. U usporedbi s njegovim laganim Hofnerom, taj Rick je bio kao prelazak s bezalkoholnog piva na viski. Daje mu preciznost, melodiju, hrabrost da svira linije koje bi ranije izgledale kao matematička jednadžba. Od tad nadalje, Hofner mu služi samo za fotkanje i nostalgiju. Harrison u isto vrijeme otkriva Fender Stratocaster, kao klinac koji prvi put dobije bicikl. Najbolje ga čuješ u “Nowhere Man”. Taj ton je čist, hladan, britanski i pomalo kao da pita: “Jesam li ja napokon gitarist?” A onda – capo ludilo. Harrison i Lennon ga koriste kao da skriva bore. Pjesme dobiju te visoke, neobične boje: “If I Needed Someone”, “Girl”, sve to dobije zrake svjetla koje ne bi bilo moguće bez komada metala pričvršćenog na krivom mjestu.

I taman kad pomisliš da su dovoljno čudni, eto ti sitara. Harrison ga pokupi kao prehladu još na snimanju Help! i onda mu McGuinn i Crosby iz Byrdsa zapale glavu indijskom glazbom. Rezultat: “Norwegian Wood”, prvi put da zapadnjački rock zvuči kao da je netko pozvao gurua da sjedi u uglu i puši tamjan. Novinari to zovu povijesnim trenutkom. Ali, brate, nemojmo se zajebavati, dečko je samo htio isprobati nešto što nije gitara, da vidi što će se dogoditi.

Harmonij se također pojavi u studiju — veliki, neugledni komad namještaja koji zvuči kao crkva pod vodom. Beatlesi su ga uveli u rock glazbu baš kao što pijanac uvede stol u svađu. Eksperimentiranje je bilo posvuda. McCartney uzme fuzz bas za “Think for Yourself”. Ne zato što mu treba fuzz, nego zato što može. Na “In My Life” Lennon želi nešto “kao Bach”, a George Martin nasmije se kao čovjek koji zna da će prevariti sustav: snimi klavir napola sporije, pa ga ubrza. I evo ti čembala. Magija studija. Ili prevara. Granica je tanka. Beatlesi i Martin počinju shvaćati da je studio instrument, a ne mjesto gdje se instrumenti snimaju. To će kasnije eksplodirati na Revolveru, ali ovdje su počeli paliti šibice u mračnoj sobi.

A tek — glasovi. Lennon, McCartney i Harrison rade troglasne harmonije kao da su rođeni s istim grlom. Muzikolog Everett kaže da ponekad zvuče poput Byrdsa, a Byrdsi su, naravno, uzeli taj stil od Beatlesa. Tipična rock and roll petlja: svi kradu od svih, i svi se smiju. Sve je urađeno s manje žurbe a više ritma. Kao da su shvatili da ne moraš trčati da bi bio dobar — ponekad je dovoljno šepati sa stilom. Stereo miks bio je širok kao pustinjski horizont. Svaki detalj čuje se kao da svira iz vlastite sobe. No zapravo – mono je bio kralj. Martin i ekipa snimaju mono kao da radi razliku između života i smrti, a stereo je za njih bio trik za bogate klince. McCartney se sjeća: “Ovaj put došli smo na miks.” Kao da govori: “Ovaj put nam je bilo stalo.” Ali na stereo miks? Naravno da ne. Stereo je bio igračka za audiofile koji vole pokazivati prijateljima da imaju skupe zvučnike. Sve zajedno — Rickenbacker, sitar, harmonij, lažno čembalo, fuzz, kapoi, troglasi i beskrajne noćne sesije — zvuči kao da su Beatlesi prvi put otvorili vrata vlastite kreativne ludnice.

Netko je primijetio da je obiteljska atmosfera nestala je kao zadnja cigareta u 3 ujutro. Beatlesi više nisu bili simpatični kvartovski dečki — sad su bili umjetnici, što je samo ljepši naziv za ljude koji se svađaju oko sitnica. Prvi znakovi kreativnog rata između Lennona i McCartneyja pojavili su se baš tu. Lennon je tvrdio svoje, McCartney svoje, i obojica su vjerovala da spašavaju svijet jednom pjesmom. Bend je ulagao toliko truda u svaku sitnicu da se svaka sesija pretvarala u malu ceremoniju nervoze. A onda — singl. Koja će biti A-strana? Lennon želi “Day Tripper”, jer je njegova. EMI najavi nešto drugo, Lennon im javno proturječi. Tipičan Lennon: genij koji ti prodaje istinu u isto vrijeme kad ti puše dim u oči. Bend se nervira, menadžment se nervira, novinari se vesele jer vole krv. Ali pravi razdor dolazi s — naravno — drogom. LSD je počeo raditi svoje. Lennon i Harrison otvaraju svoje treće, četvrto i peto oko; razgovaraju o životu, smrti i smislu svega između dva zalogaja cornflakesa. McCartney? Drži se podalje. Još nije spreman preseliti se u druge dimenzije, ne ako mu se ne može jamčiti povratna karta. To ih polako razdvaja. Starr, koji je uglavnom plutao između svih strana kao dobroćudni satelit, pristaje na LSD u Los Angelesu. Nije iz filozofskih razloga. Nije iz umjetničkih. Vjerojatno iz pristojnosti. Lennon i Harrison postaju psihodelična braća po oružju. McCartney ostaje racionalniji, usredotočeniji, pomalo sam. Starr stiže kasnije u klub, smije se jer ne zna što bi drugo.

Naslov Rubber Soul… e, to je već početak fine britanske zajebancije. Igra riječi. Šala na račun pop-glazbene lažnosti i cipela s gumenim đonovima. Nije to duboka filozofija — više onaj tip humora koji ispadne iz tebe kad si preumoran da budeš pametan. Lennon kaže: McCartneyjeva ideja. McCartney kaže: čuo je nekog Amerikanca kako naziva Jaggerov stil “plastični soul”, pa si je mislio — pa dobro, ako Stonesi imaju plastični, možemo mi imati gumeni. Ringo, u svom neponovljivom deadpan stilu, objasni sve na pressici ’66.: "Mi smo bijelci. Oni imaju soul. Mi imamo gumeni." Jednostavno kao sendvič. Britanci pokušavaju svirati soul pa to zvuči kao soul koji je pao na pod i skupio prašinu. Ali barem su dovoljno iskreni da to priznaju.

I onda omot. Prvi Beatles album bez njihovog imena na naslovnici. Jer tko ga više treba? Kad si toliko poznat da te prepoznaju i ako te nacrtaju štapićem, možeš si dopustiti luksuz da izostaviš riječ Beatles. Fotografiju snimi Robert Freeman, u vrtu kod Lennona, jer naravno da se Beatlesi više ni ne voze u studio za fotografiranje — studio dolazi k njima. Efekt rastezanja nastane slučajno: Freeman projicira sliku, karton se nagnuo, lice se produžilo. Slučajnost. Ljepota. Mala nesreća koja postane povijest. Beatlesi vide to i kažu — “To je to. Izgledamo kao da pušimo travu i razmišljamo o životu.” Jer to i jesu radili.

A onda — slova. Ona mekana, gumena, kao da te gledaju s ploče i kažu: “Dođi, čovječe, sve će biti u redu.” Dizajn je napravio Charles Front, koji kaže: “Dodirneš kaučukovac i dobiješ jednu ljepljivu kuglu, pa sam krenuo crtati slike koje na to podsjećaju.” I odjednom — boom — psihodelija. Ta zaobljena slova postanu posvuda. Plakati, omoti, flower power i cijela generacija koja se pretvara da razumije što je stvarnost. Ta slova su postala nezaobilazan dio ’60-ih. Naravno da jesu. Jer kad jednom počneš savijati slova kao da su pijana, teško je vratiti se na čiste linije.

I za kraj TV. Beatlesi ne žele više juriti po televizijama kao putujući cirkus, pa jednostavno — snime filmske isječke. Prvi put. Zamisli: Beatlesi izmišljaju glazbeni spot samo da ne moraju ustati rano i pojaviti se u šminki. Krajem studenog u Twickenhamu snimaju te male filmove. McGrath režira, a njih četvorica izgledaju kao: “Snimi nas i pusti nas doma, čovječe.”

Christopher Bray kasnije kaže da je Rubber Soul rezultat “intenzivnog, neobičnog snimanja koje ga čini potpuno drugačijim od LP-ova drugih bendova”. Naravno da je drugačiji. Koji bi bend normalno radio ovako brzo, ovako napušeno, ovako iscrpljeno i ovako genijalno — istovremeno? I na kraju, cijela priča zvuči kao radna biografija ljudi koji se bore protiv roka, protiv vlastite prazne bilježnice i protiv vlastitih navika — i svejedno snime album koji i danas stoji kao komad čiste čarolije.