MAZURBACIJA: 11

 

Frizura ne čini čovjeka, ali može ga učiniti predmetom sprdnje. Svaka kosa, svaka vlas, svaka linija na glavi je povijest pogrešnih odluka i neuspjelih pokušaja samoprezentacije. A iza svega — lubanja koja se smije, lubanja koja zna da je frizura samo privremeni kostim za organ koji trune iznutra.

Uđeš u frizerski salon, sjedneš, i frizer te pita: “Što ćemo danas?” A ti, zbunjen kao filozof u teretani, kažeš: “Nešto moderno.” I izađeš van s frizurom koja izgleda kao da si se potukao s kosilicom. Ne i ne. Ne idem kod frizera. Šišam se sam. Kod kuće. 

Kupaonica postaje laboratorij, ogledalo iskrivljuje lice kao da je netko pustio LSD u vodovod. Električna mašinica zuji na 220 volti, stara sovjetska naprava s dušom paklenog usisavača, treperi, kao da u svakom trenutku može ugristi uho i poslati me na hitnu s pričom koja zvuči kao loš vic.

Ručnik preko ramena, ali nikad ne ostane čist — vlasi se lijepe, prave mali tepih od mrtvih proteina, kosa se uvija po pločicama, kao crvi na afterpartyju. Snažan miris šampona i ustajalog sapuna miješa se s panikom — šišanje kod kuće je operacija bez anestezije, improvizirani zahvat s mašinicom koja zuji kao muha u lobanji.

Svaka greška postaje trajna: krater na potiljku, ćelava staza niz sljepoočnicu, rez na koži iz kojega cure točkice krvi, kao Morseova poruka iz podsvijesti. Pokušavaš “fade” — završiš s kartom svijeta na glavi.

Ruke se znoje, ogledalo te izdaje, vidiš tri različite verzije sebe — jednog ozbiljnog, jednog budalu, jednog što izgleda kao da ga je frizirao slijepi vojnik u rovu. Na kraju se pogledaš i kažeš: “Dobar sam, dobar sam, sasvim solidno.” A istina: izgledaš kao eksperimentalni projekt Ministarstva obrane, frizura testirana na životinjama pa primijenjena na ljudima s manjkom sreće.

I sve to radiš smijući se, jer znaš — frizerski salon je civilizacija, a kupaonica je divljina. A ti si u divljini, gol do pojasa, mašinica u ruci, Bog i Frankenštajn vlastite kose.

I naravno,  što dobiješ? Klasiku, brate — ćelava glava. Minimalizam. Zen. Frizura koja kaže: “Odustao sam od svega, uključujući i šampon.” Ćelavac — oh brate, ćelavac kao propali plan, kaže: “Ja sam to htio,” ali znaš da te genetika izdaje kao bivša koja nestane ujutro s taxijem bez retrovizora.

Ćelavost nije poraz. To je evolucija. To je trenutak kad prestaneš lagati sebi da će šampon “za volumen” promijeniti išta osim mirisa tvoje propale nade.

Ćelavac ne glumi. On ne skriva. On ne maže gel, ne traži fade, ne moli frizera da mu “ostavi malo sa strane”. Ćelavac ustane, pogleda se u ogledalo, i kaže: “Dobro jutro, ti brutalna istino.”

I dok drugi troše novac na šišanja, tretmane, transplantacije i molitve, ćelavac troši na pivo, knjige i mir. Jer zna da je život prekratak da bi se borio protiv gravitacije i genetike.