MAZURBACIJA: 10

 

Prva svijeća na austrijskim adventskim vijencima zatreperi kao nervozni pušač na hladnom balkonu. Zemlja se pravi fina, tiha, duhovna — a ispod stola već zveče čaše kuhanog vina i sitniš za kobasice. Sve miriše na cimet, borovinu i laganu kolektivnu krivnju što opet nismo postali bolji ljudi, ali brate — tek je prva nedjelja.

Vijenac sjedi na stolu kao mali zeleni boksač, sav od zimzelenih grana, nabildan simbolikom i s četiri svijeće koje čekaju svoj red kao gosti u birtiji pred fajrunt. Prva gori skromno, još se pravi da je suzdržana. Ostale tri šute, gledaju i planiraju kako će kasnije zapaliti cijelu stvar.

Ta priča o iščekivanju? Stara je kao i potreba da djeci objasniš da vrijeme prolazi sporije kad ga mjeriš plamenom. Neki tip, davno, složio je drveni prsten, nabio svijeće i rekao: “Evo vam kalendar, ali s vatrom.” Austrijanci su to pogledali, klimnuli glavom i rekli: “Dobro, ali mi ćemo to obložiti jelom, simbolikom i keksićima.”

Svake nedjelje nova svijeća, novi osjećaj da nešto trebaš osjetiti: prva – mir (dok susjed buši zid), druga – nada (da se nećeš udebljati), treća – radost (jer je plaća sjela), četvrta – ljubav (jer si već malo pripit).

A taj zimzeleni krug? Vječni život, kažu. Ja mislim da samo tvrdoglavo odbija umrijeti, baš kao i navike ljudi da svake godine obećaju isto, zapale svijeću, uzdahnu duboko i opet završe na štandu s kobasicama, s puno senfa i još više životnih kompromisa.

I tako svijeća gori. Vosak curi kao male bijele laži koje govorimo: “Ove godine ću sporije. Ove godine ću mirnije. Ove godine ću biti bolji.” A onda netko dolije još malo vina u šalicu — i advent nastavi po svome.

Naravno da Advent u Austriji nije samo čaj od kamilice i tiho šaptanje anđela. Oko 6. prosinca gradovi dobiju živčani slom s rogovima. Dan svetog Nikole — tip dijeli darove, djeca se smješkaju, roditelji glume moralne vertikale — a onda iz mraka izleti Krampus, dlakava noćna mora s alpskim članstvom.

Krampusläufe. Sam naziv zvuči kao bolest koju dobiješ kad predugo sjediš u planinskoj birtiji bez zraka. Ulice eksplodiraju krznenim monstrumima s rogovima, lancima, zvonima i maskama koje izgledaju kao da su ih dizajnirali pijani demoni s umjetničkom školom. Nikola hoda dostojanstveno, sav u bijelom, kao šef koji dijeli božićnice, dok ovi njegovi terenski suradnici trče okolo i podsjećaju djecu — i odrasle — da pakao ima dobar PR.

Kažnjavaju “nestašnu djecu”, kažu. U praksi love sve koji izgledaju dovoljno sporo, zbunjeno ili turistički. Djeca vrište. Odrasli se smiju dok potajno provjeravaju vlastite grijehe na brzinu, kao poreznu prijavu u glavi: jesam li lagao? jesam. varao? možda. pio previše? svakako. Krampus klimne glavom i zamahne lancem.

Sve to vuče korijen iz nekih starih, predkršćanskih zimskih rituala, kad su ljudi oblačili krzna da preplaše zimu, demone i jedni druge. Danas se zima prestravi od njih, ali pivo ne. Salzburg i Tirol posebno luduju — tamo su Krampusi trenirani kao sportaši: cardio, agresija, zvona od tri kile i pogled koji ti izbriše kreditni rejting iz života.

Zvonjava para zrak, maske se cere, publika snima, dijeli na mrežama, viče “kako je slatko”, dok im se pred nosom znojava zvijer zalijeće s drvenim rogovima. Strah i fešta se ljube nasred ulice, a negdje u pozadini sveti Nikola pokušava izgledati kao da još uvijek ima kontrolu nad svime. I dok se dlakavi demoni zalijeću kroz grad, a kuhanac teče kao sveta vodica za odrasle, shvatiš da je austrijski Advent jednostavna stvar: malo mira, malo pakla, malo cimeta — i puno ljudske potrebe da barem jednom godišnje sav strah obuče u masku i pusti ga da trči. 

A dok se Krampusi još presvlače i brišu znoj iz očiju, gradovi se pretvore u svjetlucavu zamku za sve koji vjeruju da se smisao života može pronaći u šalici vrućeg alkohola. Christkindl tržnice. Ime zvuči kao nevina uspavanka, a u stvarnosti je to organizirani napad na jetru, novčanik i samokontrolu.

Srednjovjekovni sajmovi, kažu. Nekad su ljudi dolazili po sol, noževe i komad suhog mesa da prežive zimu. Danas dolaze po Glühwein koji ima okus kao da se vino posvađalo s cimetom i klinčićima, pa su to riješili šakom šećera. Prva šalica te ugrije. Druga te razveže. Treća te pretvori u filozofa koji grli strance i govori im da su “dobri ljudi”.

Kesteni pucketaju kao stari zglobovi. Dim se miješa s parfemima, kuhanim vinom i kolektivnom iluzijom da je ovo “najljepše doba godine”. Ručno rađeni ukrasi sjaje se na štandovima kao da su napravljeni da prežive rat, razvod i tri ekonomske krize. Ljudi ih kupuju s istom ozbiljnošću s kojom inače potpisuju ugovore o kreditu.

Na Domplatzu u Salzburgu i ispred Rathausplatza u Beču masa se skuplja kao na nekom sporom, uljuđenom stampedu. Turisti fotkaju sve što se ne miče. Lokalci se prave da su iznad toga, ali stoje u istom redu za iste kobasice i isti božićni kič zapakiran u “tradiciju”.

Svi govore o toplini zajednice. I u pravu su — tijela su stisnuta jedno uz drugo, dahovi se miješaju, netko ti prolije vino po rukavu, netko ti se nasloni na rame jer je popio prebrzo, a netko ti priča životnu priču iako ga nisi pitao ništa. To je ta zajednica. Ljepljiva, pijana i prilično iskrena.

I dok lampice trepere, šalica ti opet bude prazna, a novčanik lakši nego što bi trebao biti, shvatiš da te tržnice nisu tu da bi te smirile. Tu su da te podsjete: zima je duga, ljudi su nespretni, život je čudan — ali dok ima vrućeg vina, svjetla i malo gužve, nekako se sve može izdržati.

Dok se svijeće pale jedna po jedna, Austrija hoda po tankoj žici između svetosti i mamurluka, između tišine i zvonjave čaša. Četiri tjedna prije Božića, i svaki je tjedan nova prilika da se praviš dubljim nego što jesi — ili veselijim nego što se osjećaš.

Vjera stoji u jednom kutu, uredna, tiha, s rukama sklopljenima kao da se boji da ih ne uprlja kuhanim vinom. Folklor stoji u drugom, u krznu i s rogovima, s lancima, zvižducima i crvenim nosom. A između njih ljudi — obični, zbunjeni, gladni smisla i kobasica, željni tišine ali alergični na nju kad potraje dulje od minute.

I dok Austrija tako balansira, svijeće kapaju vosak kao sitne bijele laži: da će poslije blagdana biti lakše, da ćemo manje piti, da ćemo više šutjeti i manje griješiti. A onda se netko nasmije preglasno, zvona zazvone, vino se opet grije — i sve krene ispočetka.

Četiri tjedna. Dovoljno da se čovjek malo preispita. Premalo da se stvarno promijeni.