LARRY BIRD

 

Larry i Magic, dva tipa što su igrala košarku kao da se bore za posljednju cigaretu na svijetu. NBA je tada bila neka polumrtva kanta, liga na infuziji, teren pun znoja i očaja, a sve gledalo više poput treće smjene u tvornici nego spektakla. I onda – bam – stignu njih dvojica, kao dva pijana proroka koja se svađaju oko toga tko će platiti sljedeću rundu, a zapravo dižu sve na noge.

Bird, blijed kao padobransko platno, izgleda kao da je izašao iz nekog zabačenog bara u Indiani gdje poslužuju samo kavu i povremene tuče. Magic – nasmiješen, širok, topao – čovjek koji bi ti ukrao srce i novčanik, ali tako šarmantno da bi mu još i rekao “uzmi i sat, prijatelju”. Kad su se sudarili na terenu, to nije bila igra, to je bio ljubavni roman s previše testosterona i premalo nježnosti. A publika je gutala sve to. Liga, dotad prašnjava i jadna, počela se smijati, kašljati, pa disati, pa trčati. I između njih, to rivalstvo – ta slatka, prljava mržnja pomiješana s poštovanjem – dignulo je NBA iz groba.

Larry Bird… čovjek koji je izgledao kao da radi u lokalnom poštanskom uredu, a igrao je košarku kao da mu svaka lopta duguje rentu. Svestran? Ma kakvi — "svestran" je premala riječ. Taj je tip bio švicarski nožić u tenisicama: krilo po papiru, centar po skokovima, razigravač po viziji… i sudac po količini pogleda koji bi ti uputio kad si ga naljutio. Radio je sve. I sve je radio bolje od većine koja se specijalizirala za samo jednu stvar. Čovjek ti cijelu karijeru održava prosjek od 24 poena, 10 skokova i 6,4 asista — kao da se radi o nekom dosadnom uredskom zadatku, a ne o NBA ligi. I to je držao čak i kad su mu leđa bila raspadnuti madrac iz jeftinog motela. Boli ga? Ma daj. Staviš malo leda, progutaš bijes, pa opet rasturiš nekoga.

A šut? To nije bio šut, to je bio mali zločin protiv fizike. Imao je taj zlatni dodir, tu vražju preciznost koja ti razbije srce svaki put kad pomisliš da je promašio — a on se samo okrene i trči u obranu jer zna da je pogodio. Tri puta osvojio natjecanje u tricama. Tri puta! I još je jednom ušao u svlačionicu prije finala i pitao ostale: „Tko je drugi danas?“ To je ta vrsta bahatosti koja je toliko dobra da je želiš uokviriti i objesiti na zid. Larry Bird je bio tip koji te pogleda mrtvo hladno, kao da mu duguješ novac, i onda ti zabije tricu preko ruke. A ti stojiš tamo, misliš da si sve dobro odradio, i pitaš se: „Zašto se ovo događa baš meni?“ A odgovor je jednostavan — zato što si igrao protiv Larryja Birda.

Larry Bird — suzdržan kao portir u državnoj službi, ali iznutra vulkan koji puši cigare i smije se dok lavina kreće nizbrdo. Izgledao je kao čovjek koji ti tiho kaže „dobar dan“ i pita trebaš li pomoć oko papirologije, a onda ti na terenu isporuči psovku tako fino upakiranu da se pitaš je li to uvreda ili ljubavno pismo. Bio je, da prostiš, poetski gad. Majstor za vrijeđanje, doktor za verbalno poniženje, sve to izgovoreno tonom čovjeka koji naručuje juhu dana. A najbolji dio? Govorio bi ti točno što će napraviti. „Dođem ovdje, stanem na taj dio parketa, okrenem se, prebacim ti preko glave — i to je to, prijatelju.“ I onda to napravi. Bez treptaja. Bez osmijeha. Samo posao.

To je taj njegov žestoki natjecateljski mentalitet — ne vatromet, ne buka, nego ona hladna, neumoljiva energija čovjeka koji bi ti u istoj minuti oteo pobjedu i posudio ti upaljač. Bio je toliko siguran u sebe da je ponekad djelovalo kao da igra protiv sudbine, a ne protiv nekog tamo krila koje jadno pokušava pratiti njegovu liniju kretanja.

A protivnici? Oni su bili statisti u predstavi koju nisu platili. Čovjek te uvrijedi, predvidi tvoj pad, ispiše scenarij i onda ga odigra bolje nego što si zamislio. I sve to s izrazom lica kao da provjerava stanje na računu. Jedan od njegovih zaštitnih znakova, kažu? Ma ne. To je bio njegov potpis. Rivalima je davao istinu ravno u lice, a onda još i koš za uspomenu. I zato ga pamtiš. Ne samo po šutu, ne po statistikama, nego po tom brutalnom, iskrenom natjecateljskom ludilu koje je mirisalo na znoj, pobjedu i malo prigušene arogancije — baš kako Bog košarke voli.

Kad je Bird završio svoju igračku priču, čovjek bi pomislio da će otići negdje na farmu, uzeti stolicu koja škripi i promatrati kukuruz kako raste. Ali ne. Bird se samo premjestio s parketa za pola metra u stranu i nastavio voditi ljude kao što je vodio lopte — tiho, smrtonosno učinkovito i s onom starom, dobro poznatom mješavinom tvrdoglavosti i genija.

Uzeo je Pacerse 1997., stao pred njih kao učitelj pred razred pun klinaca koji ne znaju tablicu množenja, i rekao im valjda ono svoje: „Evo, ovo ćemo raditi. Ako vam se ne sviđa, ima vrata.“ I gle čuda — čovjek postane trener godine odmah u startu.

Do 2000., već su se Pacersi našli u NBA finalu. Sve uredno, pedantno, hladno — kao da slaže cigle u zid koji nitko ne može probiti. A on, u pozadini, miran kao mrtav akvarij, vodi stvar kao da mu nije ni prvi ni zadnji put.

Onda 2003. — bum — Bird postaje predsjednik košarkaških operacija. To zvuči kao posao za čovjeka u odijelu koji govori pretiho, ali eto, ovdje je bio tip koji je psovao protivnike dok ih je gađao tricama. I opet briljira. Do 2012. izgradio je momčad, dobio nagradu za izvršnog direktora godine, i to sve s facom koja kaže: „Što ste očekivali, da ću biti loš?“

Ode u mirovinu. Naravno, to je Birdova verzija mirovine — traje koliko i pauza za kavu. Već 2013. vraća se opet, opet predsjednik, opet vodi, opet sve radi kao da mu je to neka vrsta sporta u kojem samo on zna pravila. Drži se toga do 2017., a onda presiječe konop, ode malo šetati, pa se vrati kao savjetnik. Naravno da se vrati. Lik koji mrzi gubiti ne zna se zapravo umiroviti. Do 2022. još uvijek je tamo negdje oko Pacersa, kao duh u staroj kući koji gura stvari na prava mjesta. Ode, vrati se, ode opet, pa se evo vraća kao konzultant nakon godinu dana pauze — jer, čini se, jedino što Larry Bird ne može prestati raditi jest poboljšavati košarku. Sve to bez drame, bez vatrometa, bez potrebe da viče. Samo on, njegova tvrdoglava šutnja i rezultati koji govore glasnije od bilo koga u prostoriji. Uglavnom, Bird je i nakon karijere nastavio biti Bird: onaj tihi gad koji ti dokaže da si u krivu, čvrsto, pedantno i bez ijedne suvišne riječi.

NBA karijerni poeni: 21.791 (prosjek 24,3 poena)

Karijerni skokovi: 8.974 (prosjek 10,0 skokova)

Karijerne asistencije: 5.695 (prosjek 6,3 asistencije)

Triple-double: 59 u regularnoj sezoni, 10 u doigravanju

3 NBA naslova: 1981., 1984., 1986.

3 MVP trofeja: 1984., 1985., 1986.

2 MVP trofeja finala: 1984., 1986.

12 All-Star izbora (MVP All-Star utakmice 1982.)

Osobni učinak u poenima: 60 koševa 1985. protiv Hawksa

Larry Bird je treći igrač u povijesti (nakon Billa Russella i Wilta Chamberlaina) koji je osvojio tri uzastopna MVP-a.

•