Kad su Beatlesi prestali biti Beatlesi, Lennon nije jednostavno otišao kući i rekao: “Eto, dosta posla.” Ne. Njemu je trebalo nešto protiv čega će se boriti. Čovjek je bio stvoren da prkosi. Ako mu svijet ne da zid za udarati, sam će ga nacrtati.
Prvo se bacio u politiku. Anti-ratni pokreti, hipiji, cvijeće, plakati — sve to. I naravno, Lennon ne radi ništa polovično. Napiše “Give Peace a Chance”, himnu koja zvuči kao da ju je napisao klinac u pidžami, ali zato je i upalila — jer na kraju dana, mir često zvuči jednostavnije nego što ga odrasli žele napraviti. Lennon zakupjuje billboarde širom svijeta: "War Is Over! If You Want It". Optimistična poruka od čovjeka koji je znao da rat nikad ne sluša poruke. Ali svejedno, lijepo je zalijepiti svoj san na zid visok šest metara.
’71. se pojavi na koncertu za Johna Sinclaira, ljevičarskog tipa koji je završio u zatvoru jer je previše glasno govorio protiv sistema. Lennon je to volio — ne zatvaranje, nego prkos. U Lennonu je uvijek živio mali profesionalni buntovnik. A onda, 1972. — Krvava nedjelja u Sjevernoj Irskoj. Britanska vojska puca u nenaoružane prosvjednike. Lennon kaže da bi, kad bi morao birati između vojske i IRA-e, uzeo IRA-u. To je za Engleza iz Liverpoola izjava koja ti ne kupuje puno prijatelja u domovini. Ali Lennon nije skupljao prijatelje — skupljao je istinu, ili barem svoju verziju nje. Iz toga nastanu dvije pjesme: The Luck of the Irish — nježna i gorka kao pohabana djetelina. Sunday Bloody Sunday — protestna pjesma prije nego što su U2 uopće naučili paliti pojačala.
Godinama kasnije, bivši MI5 čovjek David Shayler tvrdi da je Lennon čak slao novce IRA-i. FBI objavi papire koji kažu da je Lennon simpatizirao trockiste. Ako je i istina, nije važno — važno je da su vlasti bile uvjerene da je Lennon opasan. A kad te takvi ljudi smatraju opasnim, znači da radiš nešto dobro. Nixon je to shvatio prvi. Nije se bojao Lennona kao čovjeka — bojao se Lennona kao ideje. I pokušao ga deportirati. Jer u Americi, ako netko može ugroziti izbore, to nije general, ni senator — to je rock zvijezda s gitarom i velikim ustima. Ali prije nego što su ga mogli spakirati, Watergate je eksplodirao i potopio predsjednika kao stari brod s previše rupa. Novi predsjednik, Jimmy Carter, ima veći prag tolerancije i bolje manire, pa Lennon i Yoko završavaju na njegovom inauguracijskom balu. Ironija koja se ne bi usudila pojaviti ni u sitcomu.
A onda — bed-in. Lennon i Yoko u krevetu, prosvjeduju protiv rata. Novine se smiju. Vlasti kolutaju očima. Hipiji plešu oko ideje. Lennon samo kaže: “Ako želimo mir, počnimo iz kreveta.” Čovjek je znao pretvoriti lijenost u filozofiju.
Politički se razvijao, sazrijevao, možda bi postao još utjecajniji da mu život nije prekinut nasilno, glupo i prerano, na današnji dan 1980. Ulaz zgrade. Pet hitaca u leđa od čovjeka koji je imao dovoljno vremena da pronađe bolji način da ispuni svoje praznine — ali nije. Lennon umre s 40 godina. Mlad, unatoč svemu. A svijet ostane malo tiši — i puno manje hrabar.
Slava je kučka. Nahrani te pa te pljune. John Lennon je znao pjevati o miru dok je ležao na madracima s Yoko, dok su ga kamere gutale a svijet tepao "proroku s naočalama." Ali nije imao pojma koliko su gadni ljudi kad ti stvarno počnu vjerovati. Kad te pretvore u ikonu, pa te požele spaliti. I bio je velik, jebeno velik. Kad su Beatlesi stisnuli prvu notu, svijet je prestao disati. A onda je Lennon rekao da su veći od Isusa. I naravno da su mu to zamjerili. Isus je bar umro na vrijeme. John je ostao živ dovoljno dugo da vidi vlastitu izdaju.
Zamisli svijet bez imovine, bez religije, bez granica, bez ratova. Zamisli da stvarno vjeruješ u to. Zamisli da u to vjeruje neki klinac slomljen pod remenom starog vojnika, klinca koji nije znao igrat bejzbol, ali znao je citirati "Lovca u žitu" kao da mu je to majčina utroba. Chapman.
Mark jebeni David Chapman.
Oduvijek ih imaš takvih – izgubljenih, zatučenih, religijom ispranih, koji ne znaju razliku između glasa u glavi i Boga. Čitao je Salingera i mislio da je Holden Caulfield s pištoljem. Htio je ubiti laži. A ubio je Lennona jer mu nije mogao oprostit milijune i kuće dok je pjevao da nema imovine.
Što je mislio? Da će svijet bit čišći bez Lennona? Da će se vratit kući kao novi prorok? Ubojica koji je spasio sve nas od kontradikcije? Gluposti. Tog prosinačkog dana, hladnog kao duša bivšeg obavještajca, sjedio je ispred zgrade s "Lovcem u žitu" u rukama i džepovima punim ništavila.
Cijeli dan taj tip, Chapman, stoji ispred zgrade kao da čeka autobus koji nikako da dođe. Samo što ne čeka prijevoz — čeka čovjeka. I oko njega se motaju obožavatelji, ljudi koji žele komadić Lennona, autogram, trenutak, osmijeh, bilo kakav dokaz da su i oni bili tu. A Chapman… Chapman je mješavina fana i luđaka, koktel koji nikad ne završi dobro.
Oko pet popodne Lennon i Yoko izlaze. Idu u Record Plant — raditi, stvarati, biti ono što jesu. I tada Chapman prilazi. Došao je da ubije Lennona, ali njegov mozak je kao loš radio — šuštanje, preklapanje, krivi signal. U tom trenutku ne proradi ubojica, nego obožavatelj. Traži autogram. I Lennon mu ga da, bez drame, bez nagovještaja sudbine. Fotograf Paul Goresh snimi cijelu scenu, kao da je sudbina angažirala svjedoka da ne zaboravi detalje. Lennon i Yoko odlaze. Chapman ostaje. Prazan. Kao lik iz lošeg romana koji zna svoj kraj, ali ga ne može još izgovoriti. Čak priča s djevojkom ispred zgrade. Pita je hoće li van s njim. Ona odbije, jer život ponekad ima sitne načine da spasi druge ljude. Chapman kasnije kaže da bi odustao da ga je djevojka pozvala van. Lako moguće. Ludilo je često lijeno — treba mu samo malo razloga da se odgodi. Ali djevojka ode. A ludilo ostane. Vrijeme se razvlači, pada noć, sati prolaze kao sporo kapanje iz slavine koje nitko ne popravi.
22:50. John i Yoko se vraćaju kući. Izlaze iz auta, nose još uvijek tragove studijskog rada, možda umora, možda nade. A Chapman stoji u sjeni. Neki kažu da je prošaptao “Gospodine Lennon…” prije nego što je pucao. On kaže da nije. Istina je nebitna — istina nikad nije spasila nikoga od metka. Pucao je pet puta. U leđa. Kao kukavica, kao netko tko ne želi razgovor, samo kraj. Kao dečko koji nikad nije naučio kako se bijes nosi bez metka. Lennon pada. A New York, grad koji nikad ne spava, tog trenutka zašuti.
Policija stiže prije hitne. Našla ga je kako sjedi, miran kao da je upravo završio doručak. Knjiga mu otvorena, poglavlje označeno. Govorio je sudu o djeci u polju žita. Htio je biti onaj što ih hvata. A jedino što je uhvatio bilo je pet metaka u čovjeka koji je – koliko god bio kontradiktoran – stvarao glazbu koja je govorila: "Hajde, jebiga, pokušajmo bit bolji." Ali nije išlo. Jer svijet ne zna što bi s dobrima. U najboljem slučaju – ih ignorira. U najgorem – ih ubije.
Policajci vide koliko je loše. Nema se vremena za sirene i protokole — ubacuju polumrtvog Lennona u auto kao da se nadaju da brzina može nadmašiti smrt. Ali ne može. U bolnici ga proglase mrtvim. Četrdeset godina star. Čovjek koji je pjevao o miru pao je od metaka čovjeka koji nije mogao pronaći mir ni u vlastitoj glavi. I grad, svijet, glazba — svi kolektivno sjednu i pitaju se: Zašto uvijek oni koji žele promijeniti svijet odu prvi?
John je otišao. Ludilo može naciljati kroz nišan, hladno i precizno kao poezija napisana iz mržnje.
Da, John Lennon je otišao ali njegov glas — tvrdoglav, nježan i neumorno prkosan — nastavio je odzvanjati kao da odbija prihvatiti kraj.
