The BEATLES: "With the Beatles"
Osam mjeseci nakon Please Please Me, novi album — With The Beatles — sleti na svijet kao crna ploča s bijelim srcem, i odmah sve eksplodira. Nema singlova, nema trikova, samo čisti zvuk četvorice momaka koji su se usudili vjerovati da mogu sve. Još uvijek miriše na podove studija, na umor, na smijeh, na čaj s mlijekom i nikotin.
Drugi album, i jedan od najvažnijih. Ali, budimo pošteni — koji njihov album nije bio važan? Svaki je bio poput nove droge, novi trip, nova faza svijeta koji se prepravljao po njihovim notama. Ovaj, With The Beatles, bio je trenutak kad je Beatlemanija počela cviliti kroz zidove spavaćih soba, kad su cure padale u nesvijest, a dečki shvaćali da moraju pustiti kosu i kupiti gitaru ako žele ikada poljubac. Bio je to trenutak kad je ludilo postalo legitimno. Ali nije to samo bilo vrištanje tinejdžerki i novinari koji se gube u frazama. To je bio album gdje su se Beatlesi oslobodili. Skinuli su dječačke uniforme i počeli sumnjati, riskirati, miješati sve što su čuli i osjećali. Odjednom su zvučali kao klub u kojem se susreću Motown, Liverpool i srce Engleske koje kuca između gitare i dima cigareta. Motownov duh je svuda — ritam, groove, duša. Ali Beatlesi nisu samo pokupili zvuk i preslikali ga. Ne, oni su ga prežvakali, otpjevali kroz britanske zube i vratili svijetu kao nešto novo. To je kao kad popiješ viski, ali ti u ustima ostane okus čaja — njihova verzija Amerike, elegantno zamućena kišom s Merseya. Na With The Beatles čuješ kako se svijet mijenja, nota po nota. Oni više nisu samo band koji svira po klubovima; sad su postajali religija, fenomen, književnost u tri akorda. A još nisu ni počeli ozbiljno.
Taj album bio je kao trenutak prije oluje — još uvijek svjež, još uvijek mlad, ali već pun snage. Beatlesi su tada hodali svijetom s osmijehom koji govori: “Ne znamo kamo idemo, ali idemo zajedno.” I cijeli jebeni svijet išao je s njima.
Došao je tri mjeseca nakon što je She Loves You već raznijela eter, i tjedan dana prije nego što je I Want To Hold Your Hand zapalila svijet. Tajming iz snova — ili sudbina. Ulice su već brujale, djevojke su vrištale, novinari su vrtjeli olovke i pitali: “Tko su ovi klinci što mijenjaju sve?”
Sedam od četrnaest pjesama potpisali su Lennon i McCartney — sedam malih čuda, napisanih između hotelskih soba, turneja i umora. Na Please Please Me pokazali su da znaju napisati vlastite pjesme; sad su dokazali da to nije bila slučajnost. To više nije bio sretni početak — to je bio manifest, dokaz da nešto gori u njima, nešto što neće stati.
Nema više onog ludila da sve završiš u jednom danu — sad to traje tri mjeseca, sedam sesija, kao dugi mamurluk s previše ideja i premalo sna.
Dana 18. srpnja, četiri obrade — Smokey Robinson, Barrett Strong, Donays, Meredith Willson — sve tuđe riječi, ali oni ih kidaju i sastavljaju po svome, kao klinci koji su pronašli stari gramofon i rekli: „Evo, sad ćeš zvučati bolje.“ Samo „Till There Was You“ nije prošla. Previše glatko, premalo krvi.
Tridesetog srpnja vraćaju se, jutarnje lice pod studijskim svjetlom, i sviraju „Please Mr. Postman“, kao da se mole nekom nevidljivom božanstvu pop-glazbe. Lennon i McCartney kuhaju „It Won’t Be Long“ – nova stvar, novi komad nečijeg srca koji će postati himna tinejdžerske panike.
Pauza za BBC, pa nazad u bunker. Još „Money“, još „Till There Was You“, još „Roll Over Beethoven“. Sve se pretvara u znoj, smijeh i preglasne pojačivače. Paul, nasmrt umoran, baca „All My Loving“ kao da piše ljubavno pismo koje neće nikad poslati, a Lewisohn kaže – najbolje što su ikad napisali. Možda jest. Možda nije.
A onda „She Loves You“ — bum! — eksplozija. Prvi milijun komada u Britaniji. Ljubav prodana, zapakirana, odsvirana, zapisana na vinilu. Milijun puta „yeah, yeah, yeah“.
Beatlesi se vraćaju u EMI, 11. rujna ’63., umorni, možda već lagano pijani od vlastitog odraza u ogledalu. Četiri klinca koji su svirali da pobjegnu iz Liverpula sad su zatočeni u londonskom hramu zvuka, s producentima koji vrte gumbe i govore „još jednom, momci, još jednom.“
Probali su „Little Child“ — Lennon se smije kroz dim cigarete, Ringo lupa po bubnjevima kao da se svađa s vremenom. „I Wanna Be Your Man“ — pjesma koju su bacili Stonesima kao kost psima. A njihova verzija, ma, nije radila, nešto je bilo krivo, nešto u zraku, možda previše studijskog zraka, premalo one prljave ulice iz koje su došli.
Ali Lennon je donio još — All I’ve Got to Do, Not a Second Time — i to su pogodili, ravno u srce. George pokušava prvi put sam, Don’t Bother Me — zvuči kao umor, kao dan nakon turneje, kao netko tko više ne želi plesati, ali mora.
Sljedeći dan opet u studiju. Prerađuju Hold Me Tight, popravljaju Little Child, spašavaju Don’t Bother Me, a I Wanna Be Your Man opet visi u zraku, nedovršen, kao zadnja cigareta prije izlaska sunca. George Martin kasnije dodaje klavir i Hammond orgulje dok su dečki na odmoru — hladni prsti na toplim pjesmama, urednost na kaosu.
3. listopada opet nazad, još jedan pokušaj, još jedan krug po istim stazama. Umor pod noktima, a u glavi još uvijek buka iz sinoć. Do sredine listopada snimaju I Want to Hold Your Hand i This Boy, prave pjesme, one što ljube svijet i govore mu „ne boj se“. Govori za božićnu ploču — smijeh, gluposti, sve to za klub obožavatelja, za svijet koji ih obožava a još ih ne poznaje.
I Wanna Be Your Man konačno gotova 23. listopada. Martin radi mikseve kao kirurg s tremorom. Posljednje pripreme, 30. listopada, a 4. studenog — gotovo.
Epstein je bio zaluđen onim hladnim, oštrim crno-bijelim portretima Johna Coltranea — tamne sjene, cigaretni dim, ozbiljna lica što govore više od bilo koje riječi. Pa je pozvao tog tipa, Roberta Freemana, da učini isto s Beatlesima — da ih uhvati ne kao dječake koji pjevaju o ljubavi, nego kao momke što su već vidjeli previše svjetla i previše buke.
George je kasnije rekao: prvi album bio je samo fotografija — svijetlo, nasmijano, nevino. Please Please Me, čisti početak. Ali ovo... ovo je bio početak svijesti. Prvi put su rekli: „Hajde da budemo umjetnici. Hajde da odlučimo kako izgledamo.“ I to se osjetilo, to vrijeme kad se naivnost počne pretvarati u stav.
Freeman je trebao snimiti nešto što je podsjećalo na Astrid Kirchherr, njihovu prijateljicu iz Hamburga — one sumorne, nježne slike iz ’60. do ’62., pola svjetla, pola sjene, bez smijeha, bez glamura. Samo lica i tišina između nota.
I tako ih je, 22. kolovoza ’63., fotografirao u nekom mračnom hodniku hotela Palace Court u Bournemouthu. Taj hodnik mirisao je na vlagu i stari tepih, a kroz prozor se jedva probijalo popodnevno svjetlo. Freeman ih je posložio kao karte u ruci: John, Paul, George — i Ringo dolje desno, jer je bio najkraći, jer se posljednji priključio. Sve to da stane u kvadrat naslovnice.
McCartney se kasnije smijao: „Ljudi misle da je radio tjednima. A on je to napravio za sat vremena. Uzeo kameru, par rola filma, i bum — imao je to.“
