MAZURBACIJA: 9



Budilica ne zvoni. Nema potrebe. Tijelo se probudi samo, u točno ono vrijeme kad najmanje želiš. Oko šest i nešto, taman kad je vani još polumrak, a u glavi sve mutno. Ležim tako. Ne da mi se ni ustati ni ostati ležati. To je ta siva zona – nisi ni budan ni sanjaš, ali si umoran kao da si kopao rovove bez pauze.

Zidovi šute. Mobitel šuti. Ja šutim. Savršen balans komunikacije.

Onda ipak ustajem. Ravno u kupaonicu, gdje ogledalo ne oprašta. Lice je kartonska maska što je preživjela poplavu. Podočnjaci sjenila od auta. Kosa - davno izgubljena bitka.

Perem zube i gledam se. Pitam ogledalo: “Je li ovo taj napredak o kojem Guina priča?” Ogledalo šuti, ali imam osjećaj da bi se nasmijalo da može.

Otvaram frižider. Unutra jogurt, senf, pola limuna i tuga u plastičnoj posudi. Zatvaram. Nutricionizam, jebiga. Tko živi zdrav život, umire zdrav, ali svejedno umire.

Oblačenje traje predugo. Sve izgleda kao da je nekad pristajalo nekom sličnom meni. Džemper visi kao da je izgubio volju. Traperice s nostalgijom za nogometačkim bedrima. Ali vani se mora, jer vani je posao, a posao plaća najam, a najam mi dopušta da imam gdje ne spavati.

I tako opet bus. Isti broj, isti zvuk vrata, isti vozač s pogledom čovjeka koji je davno prestao brojati dane. Ljudi oko mene šute. Slušalice, mobiteli, umor. Neki mirišu na parfem, neki na beznađe. Svi pokušavaju ne gledati jedni druge, kao da je kontakt očima previše intiman za ovu realnost.

Na stanici kod pijace uđe žena s tri vrećice i pogledom kao mojim. Na sekundu se pogledi sretnu. Možda jedina razmjena iskrenosti cijelo jutro. I onda opet natrag – cesta, prozori, ritam koji nikoga ne pita kako je.

Na poslu – klima. I ljudi koji razgovaraju samo kad moraju. Kolega mi dobaci “jutro” kao da mu to netko napisao u ugovoru. Ja uzvraćam kimom glave. Nismo neprijatelji, ali ni prijatelji. Samo dva čovjeka koji dijele printer.

Sjedam za stol, palim komp, čekam da se sustav digne. Pijem kavu iz plastične čaše. Ima okus po ničemu i konzervi. Savršeno za početak dana koji će potrošiti još jedan komadić moje volje.

Otvaram inbox. 47 mailova. Ni jedan da kaže: “Kako si?”

I eto. Novi dan. Još jedna runda. Još jedan krug na stazi koja nikamo ne vodi. Ali još sam tu. Još igram. Ne zato što mislim da će nešto biti bolje. Nego zato što nemam plan B. Jer to ti je život kad ga oguliš do kostiju: ne ideš dalje jer znaš kako. Ideš jer nemaš izbora.



Popularni postovi s ovog bloga

BANGKOK #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

Slika
I tako se našao nadomak šaltera turističke agencije Nouvelles Frontieres. Bilo je doba Božićnih praznika. Čim ugrabe nekoliko slobodnih dana, stanovnici zapadne Europe odjure na drugi kraj svijeta, pola svijeta prijeđu avionom i ponašaju se doslovno kao odbjegli robijaši. Michel im nije mogao zamjeriti: i sam je kanio učiniti istu stvar. Odmah je odlučio uzeti paket-aranžman. Evo njegove priče:        Još nije svanulo, no na autocesti sa šest traka koja vodi u središte Bangkoka promet je već bio gust. Prolazili smo pokraj niza golemih zgrada od čelika i stakla, među kojima se našla i pokoja masivna betonska konstrukcija koja podsjeća na sovjetsku arhitekturu. Sjedišta banaka, veliki hoteli, elektroničke tvrtke – uglavnom japanske. Nakon skretanja za Chatuchaak autocesta se vinula iznad obodnih puteva koji opasavaju gradsku jezgru. Među osvijetljenim hotelskim zdanjima počele su se razabirati skupine malenih kuća limenih krovova nasred neiskorištenih zemljišta. Štando...
Pročitajte više

MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

Slika
  Cesta se protezala kao crijevo neke ogromne tehnološke zvijeri, pulsirajuća linija betona i halucinacija koja vodi prema Moosburgu — totemskom mjestu gdje se gitare ore kao ritualna oružja, a pivo se toči kao sveti serum zaborava. Robert, Marko i ja. Trojica u metalnoj kapsuli zvanom Punto. Robert,  naš samozvani vozač i vlasnik automobila, micao je brisače – što je bilo vezano za vremenske uvjete. O či mu pospane — kao da je progutao zen s  malo amfetamina.   Marko je nosio majicu sa prošlogodišnje  Depeche Mode  turneje, koju od onda nije skinuo. Kaže, daje mu “karakter”. Marko je  suvozač, dakle navigator i psihoterapeut. U Puntu vonj plastike, piva i Markovih čarapa — sveti trojac putovanja. Auto diše kao mehaničko stvorenje s astmom. Marko stalno gleda kroz prozor kao da očekuje da mu se javi Isus iz reklamnog panoa. Ja, sa stražnjeg sica, prebirem po YouTube playlisti – distorzirani rock, disonantni riffovi, buka koja razara percepciju u pravi...
Pročitajte više

KRABI: Ništa ti ne fali, i pitaš se: "Kako to?"

Slika
  Krabi. ime kao na boci jeftinog ruma — oštro na jeziku, a poslije ostane onaj osjećaj da si negdje bio, ali ti je svejedno. Dođeš tamo i odmah ti ponude katalog – plaže, otoci, stijene, ribe koje plešu oko tebe dok zaranjaš. Čovjek bi pomislio da si u raju, da su svi problemi ostali negdje iza, u noćnom busu s onim zgužvanim sendvičem. Ali nije to raj. Nije ni pakao. To je Krabi. Mjesto gdje priroda vrišti svoj maksimum, dok ljudi šute jer su navikli gledati iste razglednice svaki dan.  Hat Noppharat Thara, Mu Ko Phi Phi, Railay, Ao Nang – sve to zvuči kao da će ti promijeniti život, ali na kraju dana samo dobiješ sunce, pijesak u šlapama i pivo što se znoji brže od tebe. Railay. Nije otok, ali se ponaša kao da je. Dođeš čamcem jer cesta ne postoji – kao i tvoj plan za život. Stijene kao iz crtića, more koje te zove da se praviš da znaš plivati. Nosi sunce, nosi komarce, nosi mir. I pivo u limenci.  Penjanje po stijenama – jer naravno da hoćeš riskirati život na ...
Pročitajte više