KREŠIMIR ĆOSIĆ
U Zadru i danas njegovo ime odjekuje – Krešimir Ćosić. Lik koji nije samo zabijao koševe nego je nosio neku čudnu svjetlost oko sebe. Vizionar, kažu… ma znaš što, on je samo vidio dalje od ostalih jer si je dopustio da bude čovjek, a ne još jedna uniformirana figura što sluša tuđe naredbe.
Bio je intelektualac, vjernik, diplomat – ali ne na onaj sjajni, ispeglani način. Nego na način tipa koji ti uđe u prostoriju i odmah znaš da je previše živ da bi stao u ijednu ladicu. Hodao je svojim putem, ponekad tvrdoglavo, često protiv struje, kao da ga je vodio neki unutarnji metronom koji svira ritam samo njemu čujan.
I zato u Zadru o njemu govore kao o mitu. Ali taj mit ima meso, krv, znoj. Bio je jedan od najvećih, ne zato što je visok, ne zato što je slavan, nego zato što je čovjek od kojeg je svaka generacija mogla nešto naučiti.
Krešo je rođen u Zagrebu. ’48. godina, studeni, hladno jutro, valjda. A onda ga kao dvogodišnjaka odvuku u Zadar, grad koji će ga pretvoriti u legendu. Čudan početak za nekoga tko će kasnije izgledati kao da je pao s neke druge planete.
Već kao klinac bio je previsok da ga itko shvati ozbiljno, a ipak dovoljno pametan da ti jednim pogledom pokaže da zna više od pola odraslih oko sebe. Bio je okretan, lagan na nogama, kao da ga gravitacija ne voli. Nije se isticao samo tim centimetrima, nego i onim neuhvatljivim nečim… osjećajem za igru koji se ne može naučiti. To ili imaš ili nemaš. A on je imao, punim šakama, kao da mu je netko još pri rođenju stavio taj dar u džep i rekao: „Evo, "mali", snađi se s ovim.“
I, naravno, snašao se. Kako drugačije s takvim talentom nego da odrastaš s teretom da si rođen za velike stvari — htio ti to ili ne.
Igrališta po Zadru bila su mu prva učionica, tvrda kao beton pod nogama i iskrena kao jutarnja bura. Klinci su ga gledali odozdo kao da je stup rasvjete, previsok da bi bio njihov, pa su ga stalno tjerali da se makne od koša, da igra dalje, da puca, da dribla, da radi sve ono što „visoki“ navodno ne rade. I baš zbog toga kasnije je mogao igrati gdje god poželi — pod obručem, na perimetru, između, svugdje.
Sa Zadrom je u četiri godine pobrao tri prvenstva kao da bere smokve na suncu – ʼ65., ʼ67., ʼ68. I svaki put kad bi skočio, izgledalo je kao da prkosi gravitaciji iz čistog inata. Bio je klinac, 19 godina, a već je nosio medalje oko vrata kao da su mu urođene. Tunis, Urugvaj… zlato, srebro… sve to samo je bilo zagrijavanje, prvi potez šahista koji zna da će partiju ionako dobiti.
A onda, umjesto da ostane doma, uživa u slavi, pije kavice i prima tapšanja po ramenu – ne, on krene nekim svojim ludim, tihim putem. 1969. spakira kofere i ode u Ameriku, u neku jebenu Utah, na Brigham Young University. Tko bi normalan tada išao u studentsku košarku preko oceana? Nitko. Osim njega. Bio je prvi neamerikanac u povijesti koji je završio u All-American selekciji. Prvi stranac među izabranima. Čovjek koji je rušio pravila samo zato što nije znao kako se živi po pravilima.
Dok je Krešo igrao na BYU-u, cijeli taj kampus u Utahu počeo je disati drugačije. Ljudi su se gurali u dvorane kao da dolaze gledati proroka, ne košarkaša. Interes je toliko narastao da su morali dignuti novu dvoranu iz zemlje – Marriott Center. A stara izreka kaže sve što treba znati: „Stan Watts ju je izgradio, Marriott ju je platio, a Krešo ju je napunio.“ To ti je to. Ne trebaš statistiku kad imaš rečenicu koja zvuči kao rockʼnʼroll.
Rekao je jednom, onako mirno, kao da priča o jutarnjoj kavi: „Više uživam u igri nego što pokušavam zagorčati život protivniku…“ I stvarno, to si mogao vidjeti u svakom njegovom koraku. Nije bio onaj tip što se dere, lupa, reže laktozama i skuplja mržnju kao trofeje. Igrao je slobodno, široko, kao čovjek koji zna da je život prekratak da bi ga trošio na sitnu pakost. Drago mu je kad protivnik odigra dobro — zamisli to u današnjem sportu — drago mu je kad i drugi bljesnu.
„Želim dobiti, ali nisam spreman služiti se svim sredstvima…“ Naravno da nije. Nije bio od te prljave fele, nije bio trgovac pobjedama. Ako izgubi, neće se raspasti, neće razbijati po svlačionici. Poraz nije tragedija, tragedija je izgubiti sebe.
„Ne igram tako da nekoga povrijedim… ali često ima grubljih trenutaka.“ Pa naravno da ima. To je sport, to su tijela, znoj, sudari. Ali nikad nije išao na to da slomi čovjeka. Kad bi izašao na teren, sve brige bi se ugasile kao cigareta u pepeljari. „Za mene s izlaskom na teren brige prestaju: tada se igra.“ I u toj rečenici je cijeli Krešo — čovjek koji je u igri tražio mir, dok je svijet oko njega stalno vikao, gurao, tražio još. A on… on je samo htio igrati. Čisto i pošteno.
A igrao je toliko dobro da su ga dva puta birali na NBA draftu. Dva puta, brate. Najjače ekipe na svijetu gurale su se za klinca iz Zadra koji je igrao košarku iz gušta. ʼ72. ga zovu Portland Trail Blazersi, ʼ73. Los Angeles Lakersi, kraljevi glamura i parketa.
Kad je stigao na BYU, nije imao pojma u što ulazi. Mormonski kampus, zabrane, kodeksi, život bez dima i alkohola. Sve što bi prosječnom sportašu zazvučalo kao pakao na zemlji. Ali on… on ostane. Ne zato što mora, nego zato što osjeti neki čudan mir u svemu tome. I ʼ71., onaj isti tip iz zadarskih ulica i jugoslavenskih dvorana, krsti se u crkvi i krene drugim putem, kao da kaže svijetu: „Jebi ga, idem tamo gdje mi srce lupa najjače.“
O mormonima je govorio bez fige u džepu, bez ikakve glume, kao čovjek koji je vidio nešto što ga je prodrmalo iznutra: „Mormoni su dosljedni u samokontroli… čiste, homogene obitelji s puno djece… odbijanje droge, alkohola, cigareta, kave, pa čak i čaja…“ Govorio je o njima kao o nekoj otpornosti na trulež društva. I to nije bila nikakva propaganda, nego iskreno čuđenje tipa koji je cijeli život bio sklon avanturi, tvrdoglavosti, malo i drskosti — i onda odjednom vidi ljude koji žive stoički, uredno, gotovo meditativno. „Smirenost koja je zračila s njihovih lica… discipliniranost na koju sam nailazio na svakom koraku… pokrenuli su u meni niz pitanja.“ Krešo je uvijek bio čovjek koji pita, nikad onaj koji slijepo prihvaća. Zato ga je njihov mir pogodio ravno u živac.
A onda — krštenje. „Kad sam poželio priključiti se mormonima… dok nisam sam sa sobom raščistio neka pitanja, nisam se želio izjasniti… ali kad sam, vođen nekim unutarnjim glasom, krenuo obući novo bijelo odijelo na obredu krštenja, bio sam siguran da ću time dobiti mnogo.“
Zamisli taj trenutak: čovjek s jadranskog juga, s ulica Zadra, naviknut na buku, sumnju i stalno preispitivanje — stoji u bijelom odijelu, u Utahu, spreman okrenuti novu stranicu. To nije priča o religiji, nego priča o hrabrosti da budeš drugačiji od svih oko sebe.
A naravno da je doma sve to puklo kao bomba. O toj strani njegova života govorio je Pino, prijatelj i suigrač, onako surovo iskreno kako to samo stari Zadrani znaju: „I mene je htio prevesti u mormone… donosio je iz Amerike knjige o toj religiji i pokušao ih objaviti s prijevodom na hrvatski, ali nije mu uspjelo.“
I onda — anatema. Lov na vještice u gradu koji teško podnosi odstupanja. „Zbog toga je bio anatemiziran u javnosti i doslovno protjeran iz Zadra uz optužbe da je ukrao 800.000 maraka.“ Naravno da su to bile gluposti, ali gluposti znaju postati opasne kad se ljudi napune straha. Pa je otišao u Ljubljanu, u Olimpiju. „Imao je zaštitu jednog od najmoćnijih ljudi u državi, Staneta Dolanca“, kaže Pino — jer naravno da je samo politička figura te težine mogla pružiti ruku čovjeku kojeg je masa odlučila razapeti.
Krešo je jednom, kažu, sjeo preko puta nekog američkog konzularnog činovnika i rekao mu ravno u oči ono što ga je boljelo: u Zadru ga komadaju živog. Zbog mormona. Zbog toga što je imao muda otići putem koji nitko drugi ne razumije. Govorio mu je da ga kritiziraju na sav glas, da ga razvlače po birtijama i kancelarijama, da se lokalne vlasti ponašaju kao da je napravio državnu izdaju. Toliko su bili zapaljeni da su mormonsku crkvu proglasili nekakvom ispostavom američke obavještajne službe — kao da čovjek ne može promijeniti vjeru bez da ga odmah proglase špijunom. Sve to samo zato što je slušao ono malo unutarnje svjetlo koje drugi nisu ni pokušali razumjeti. To je bila njegova muka: nije griješio, nego je išao ispred vremena. A to ljudi najteže opraštaju.
Sve to zvuči kao scena iz neke mračne pripovijetke: tip koji samo slijedi svoj unutarnji glas, a onda mu gomila okrene leđa jer ne trpi one koji ne plešu kako svira većina. Ali takav je bio Krešo — nikad po špranci, nikad po normi, uvijek svoj, pa i kad ga to košta. Nepredvidiv. Tvrdoglav. Čovjek koji je uvijek birao svoj put, makar bio uzak, prašnjav i bez svjetala.
Unatoč ponudama Portlanda i Lakersa, Ćosić je okrenuo leđa cijelom tom cirkusu i vratio se u doma, u Zadar. Za njega bi profesionalizam bio otrov — rekao je jednom da bi prestao uživati čim bi mu košarka postala posao. A on nije htio biti rob vlastite strasti. Danas igrači jedva čekaju pobjeći preko oceana, ali 70-ih je Krešo gledao na to sasvim drukčije. Evo kako je 1972. govorio o tome što ga je Portland draftao: „Da sam prihvatio, postao bih prvi stranac koji igra u NBA ligi… ali profesionalna me košarka nije zanimala, pa sam odlučio ostati na fakultetu i završiti studije. Zamisli — potpišem ugovor, kupim ranč, oženim se, zaradim novac, dobijem djecu, Johna i Julietu… a ako ću po mormonskom, onda ih imam sedam do trinaest… Pa onda moram kupiti veću kuću i preseliti se na vrh neke planine… Na sve ponude profesionalaca odgovarao sam isto — sve sam odbio. Nisam mogao prihvatiti da isključivo novac upravlja mojim životom i mojim bićem. Nisam htio da me košarka proguta i da budem samo košarkaš. Bilo mi je jasno da je život mnogo širi… a čar je u igri, u pravom, a ne kupljenom natjecanju. Zato sam rano odlučio da mi novac i slava ne smiju značiti ništa. Igram, živim — i u tome ću uspjeti.“
Vratio se u KK Zadar i ostao tamo do 1975., kao da se vraća starom kamenu koji ga je oblikovao. Nakon toga otišao je još u Virtus, pa u Cibonu, gdje je igrao do 1983. Šest puta uzeo je državno prvenstvo, četiri puta kup, a s Cibonom i Kup pobjednika kupova 1982. godine. Nisu to bile samo titule — to su bili komadi njegove kože ostavljeni na parketu.
A reprezentacija… tu je bio poseban. Odigrao je 303 utakmice, svaka kao da mu je zadnja. Sa Jugoslavijom je osvojio zlato na Europskim prvenstvima ’73., ’75. i ’77., srebra ’69., ’71. i ’81., broncu ’79. Na svjetskim prvenstvima — prvo mjesto ’70. i ’78., drugo ’67. i ’74. A na Olimpijskim igrama: zlato u Moskvi ’80., srebro u Meksiku ’68. i u Montrealu ’76. Kad sve to staviš na jednu hrpu, dobiješ karijeru koja miriše na mit. Ali iza svakog tog zlata, svakog srebra, svakog znojnog dresa, stoji jedan tip koji je uvijek igrao kao da je na igralištu ispod zadarske rive — slobodno, široko, bez kuknjave i bez kalkulacije. Rezultati govore, ali Krešo… on je bio nešto veće od rezultata.
Igračku je karijeru zaključio u Ciboni, koju je doveo do prvog naslova prvaka Jugoslavije 1982. godine — još jedan pečat na već pretešku legendu. A onda je rekao dosta. Parket je ostavio iza sebe i okrenuo se trenerskom poslu, onako kako je to samo on znao: potpuno, tvrdoglavo, posvećeno do zadnjeg atoma.
Kad se bacio samo na trenerski posao, odmah je na teren donio svoju čudnu, moćnu viziju — miks slobode, intuicije i ludila koje je samo genij može dopustiti sebi. Prvi mu je posao bio u Jugoplastici, sezona ’83./’84., i tamo je već pokazao da je trener koji vidi ispod površine. Vidio je klince koji će tek kasnije eksplodirati. Vidio je Split koji će nekoliko godina kasnije osvojiti cijeli košarkaški svijet. Vidio je ono što drugi nisu — priču koja tek nastaje.
Nastavio je vani, po velikim klubovima, po dvoranama gdje se košarka igra kao opera. U Virtusu iz Bologne, sezona ’87./’88., pa zatim u AEK-u u dva navrata — ’88.–’89. i ’90.–’92. Svugdje je ostavio trag: pedantan, tehnički precizan, taktički tvrd, a opet intuitivan poput jazz glazbenika. Igrači su za njega govorili da im mozak radi na drugačijim brzinama kad ih on vodi. Ali najveća, najhrabrija priča bila je reprezentacija. Od ’85. do ’87. bio je izbornik Jugoslavije. Uzeo je broncu na SP-u u Madridu ’86. i broncu na EP-u u Ateni ’87. Mnogi su mu to nabijali na nos — kao, bronce su premalo za Jugoslaviju. A oni isti kasnije su šutjeli kad se pokazalo što je zapravo radio. Jer Ćosić nije “računao medalje”. On je gradio budućnost. U reprezentaciju je gurnuo klince koje su mnogi smatrali zelenima: Divca, Kukoča, Rađu… Klinci koji su još mirisali na juniorsku dvoranu, a on ih je bacio među lavove jer je znao da tu pripadaju. Mnogi su ga zbog toga pljuvali. On je samo šutio i radio.
A onda je došla godina kad je sve postalo jasno: ta generacija, baš ta koju je on progurao, pokorila je Europu, svijet, pa gotovo i Olimp. Zlata, svjetske titule, dominacija. Generacija za koju mnogi kažu da je jedina koja bi mogla parirati Dream Teamu ’92. To je bio njegov potez. Njegov potpis. Njegova vizija. Dok su drugi gledali rezultat, on je gledao budućnost. I zato je bio Krešo. Jedan od onih rijetkih koji ne čekaju da se povijest dogodi — oni je stvaraju.
Kad je završio s klupskom i reprezentativnom gužvom, kad je skinuo trenersku košulju i obrisao znoj s čela, Ćosić je napravio još jedan onaj svoj neočekivani zaokret. Godina ’92., država još u pelenama, a njega imenuju prvim zamjenikom veleposlanika Hrvatske u SAD-u. Čovjek nije bio diplomat, barem ne po papiru — ali po onoj ljudskoj, nepisanoj školi života, bio je savršeni kandidat. Ugled, obrazovanje, Amerika u malom prstu… sve je to nosio kao da je rođen za taj posao.
A Hrvatska je tada krvarila. Rat, ruševine, ljudi u strahu, sve ono što ti stisne želudac. I dok se doma pucalo, on je u Washingtonu vodio sasvim drugu bitku — tihu, upornu, diplomatsku, ali jednako ozbiljnu. Lobirao je za američko priznanje, za humanitarnu pomoć, za to da svijet uopće čuje što se događa. Nije govorio kao političar, nego kao čovjek koji zna spojiti srce i razum. Imao je tu karizmu, onu tišinu iza koje stoji snaga. Znao je pričati Amerima na njihovom jeziku, a opet im u lice servirati istinu o slobodi, o pravu da postojiš, o borbi koja nije samo politika nego gola potreba jednog naroda. Nije mahao zastavicama, nije prodavao priče. Govorio je tako da ga svi slušaju. I tako da ga — što je još važnije — razumiju.
Posebno je važno reći ovo, onako bez ukrasa: Ćosić je obavljao svoju diplomatsku dužnost dok se već raspadao iznutra. Limfom. Riječ koja ti presječe dah. A on — nije odustajao, nije tražio izgovore, nije se povukao. Radio je u veleposlanstvu u Washingtonu sve dok mu tijelo nije reklo dosta. Njegov diplomatski rad uvijek je bio u sjeni medalja, trofeja, parketa. Ali oni koji su tada bili uz njega govore da je baš tu, u tom tihom hodniku diplomacije, pokazao najviše — požrtvovnost, znanje, domoljublje bez buke, viziju bez teatralnosti. Bio je lice jedne nove Hrvatske koja se tek rađala: otvorena, pametna, hrabra.
Godine 1995. dijagnosticiran mu je rak limfoma. Borio se tiho, kao što je sve u životu radio — bez melodrame, bez traženja sažaljenja, bez onog “jadan ja”. Umro je 25. svibnja 1995., u 47. godini. Da parafraziram Jethro Tull: Premlad da ode, nikad prestar za rock n roll. Odnosno, prevelik da ikada nestane.
Njegova smrt potresla je cijelu zemlju, ali posebno Zadar. Grad koji ga je odgojio, pratio, volio, grad kojem je ostavio dušu. Pokopan je u Zagrebu, ali sjećanje na njega stalno pulsira: zadarska dvorana nosi njegovo ime, FIBA ga je uvrstila u Kuću slavnih 2007., američka Kuća slavnih još 1996. Njegovo ime stoji tamo gdje stoje samo najveći. Krešimir Ćosić bio je intelektualac u dresu, filozof s loptom, čovjek koji je uporno birao put kojim drugi ne idu. Jedan od onih rijetkih koji ne trče za slavom, pa ih slava zato prati cijeli život. Jedan od najvećih koje smo ikad imali.
Da ga bolest nije pokosila, danas bismo ga možda zvali ministrom sporta, predsjednikom HKS-a, ili veleposlanikom u UN-u. I sigurno — ali sigurno — ne bi pustio da nam košarka potone u ovu mordorsku tamu. Ali i bez tih titula, bez ikakvog protokola, bez pozlate — Krešo je besmrtan.
