JOSE RAUL CAPABLANCA
Kubanski šahovski Mozart, kako su ga znali zvati, sjedio je za pločom kao da mu je kraljevstvo dosadilo. Bio je utjelovljenje elegancije. Njegove figure nisu koračale – klizile su. Gledati Capablancu kako igra šah bilo je kao slušati klavir koji ne svira note, već priča priču. U njegovim partijama gotovo da nije bilo znoja. Nije bilo komplikacija, nije bilo napetosti. Samo čista logika, jasnoća i savršeno tempiran kraj. Ali problem s lakoćom je taj što lako prijeđe u lijenost.
Capablanca je pobjeđivao jer je bio prirodno bolji od svih ostalih. Bio je šahist koji nije učio teoriju, jer je "nije trebao". Bio je šampion koji se nije pripremao za mečeve, jer je "znao da je bolji". I jedno vrijeme, to je bilo dovoljno. Do trenutka kad više nije.
Jer svijet se mijenja. Dolazi nova generacija, gladna, uporna, zagrižena. Ljudi poput Aleksandra Aljehina, koji su proučavali svaku Capablancinu partiju, tražili pukotine u njegovoj perfekciji i nisu ga se bojali. Capablanca se tada prvi put suočio s realnošću da je njegov talent sam po sebi – smrtno ranjiv. I kad je izgubio svjetsku titulu 1927., izgubio je sve ono što mu je šah predstavljao: lakoću, divljenje, nepobjedivost. Nije se vratio jači. Nije se vratio spremniji. Jer nije znao kako. Nikad nije naučio raditi.
Dok su Kasparov, Fischer, Karpov i Carlsen svakodnevno brusili svoje znanje kao vojnici pred bitku, Capablanca je bio aristokrat u svijetu koji više nije priznavao plavu krv. Bio je previše talentiran da bi bio prosječan, ali i previše samouvjeren da bi bio najveći.
Zato danas, kad se govori o legendama šaha, njegovo ime lebdi negdje u pozadini. Kao sjenka. Kao podsjetnik. Ne zato što nije bio dovoljno dobar – nego zato što nije htio biti bolji. A u svijetu sporta i uma, to je najgora vrsta propuštene šanse.
Jose Raul Capablanca y Graupera rođen je 1888. godine u Havani, dok je Kuba još nosila pečat španjolske vlasti i miris karipskog baruta. Njegov stari, Jose Maria, bio je časnik u vojsci i šahist iz hobija – što je, realno, šifra za čovjeka koji zna osnovna pravila i svako toliko zaboravi kako se skakač kreće.
A mali Jose? Gledao je te partije kao da gleda lošu seriju s previše reklama. Dosadno mu, ali ne možeš odvojiti pogled. I onda – bum. Tata napravi glupi potez skakačem. Niti on to vidi, niti protivnik. Samo četverogodišnji Jose diže ruku i kaže: “Ej, tata, to ti ne valja.”
Stari, naravno, misli da klinac izmišlja. Ali mali ne odustaje. Izazove oca. Meč života. Četverogodišnjak protiv odraslog čovjeka u uniformi. Ishod? Tata gubi. Ne jer je puštao sina, nego jer ga je klinac stvarno matirao.
I tu počinje legenda.
Vojnici u šoku. Neki predlažu doktora. “Vodite ga na pregled! Djetetu nešto ne štima, zna šah bolje od nas.” Specijalist za mozak ga pogleda i zaključi: “Ovaj klinac ima mozak poput teleskopa, ali možda da mu zabranite šah – previše će mu to pojesti djetinjstvo.” Naravno, zabrane nisu uspjele. Niti su mogle.
S osam godina Capablanca ulazi u šahovski klub u Havani – mjesto gdje su još donedavno igrali svjetski prvaci Steinitz i Čigorin. A sad, među tom elitom, šeće klinac u kratkim hlačama koji ih sve rastura.
S 13 godina pobjeđuje nacionalnog prvaka Juana Corzu, kao da igra protiv šahovske verzije substitute učitelja. A onda? Odlazi u New York, grad koji ne spava – osim kad ih Capablanca uspava za pločom. Tamo upisuje fakultet, ali i školu života: američki šahovski svijet. Bio je mlad, gladan i – preopasan.
Iako ga je život od malih nogu gurao prema vrhu, nikad nije zaboravio kako je sve počelo – s ocem, pogrešnim potezom skakača i djetetom koje je samo htjelo ispraviti stvar. Da, stari je bio loš šahist. Ali je bio dovoljno pametan da prizna poraz.
Jose Raul Capablanca nije došao u Ameriku sanjajući šahovsku slavu. Došao je s bejzbol-palicom i snom da zaigra za sveučilište. Šah je bio usputna stanica, nešto što znaš jer si pametan, kao sviranje klavira u salonskom društvu – korisno da impresioniraš, ali nije strast. Ispalo je, međutim, da je Capablanca za šah bio ono što je Babe Ruth bio za bejzbol – samo još elegantniji.
Upao je u sveučilišnu bejzbol momčad bez problema, ali crno-bijela ploča mu je stalno kucala na vrata. U šahu je briljirao bez da je uopće pokušavao. I ako je već morao igrati, onda je to morao biti blitzkrieg. Šah bez muke. Potez – bum, gotova partija. Nema razvlačenja, nema zijevanja.
I nije samo igrao brzo – igrao je savršeno. Kao da mu se um sinkronizirao s pločom. Njegove ruke vukle su poteze brže nego što bi prosječan protivnik shvatio gdje je pogriješio. Sa samo 18 godina pomeo je konkurenciju na velikom turniru u SAD-u. Među sudionicima – aktualni svjetski prvak Emanuel Lasker. Capablanca? Ni trunke treme. Došao, vidio, matirao.
Shvatio je – svi putevi, htio on to ili ne, vode prema šahu. I krenuo je na turneju. Ameriku je prošao kao kakav putujući mađioničar: u 602 simultane partije u 27 gradova, pobijedio je u 580. I sve to s osmijehom na licu čovjeka koji se nije oznojio.
Postao je zvijezda. Toliko velika da mu je organiziran meč protiv Franka Marshalla, najboljeg američkog šahista tadašnjeg vremena. Rezultat? 15:8 za Capablancu. Poraz? Samo jedan. I onda onako, nehajno, kao da komentira ručak, kaže: “U životu nisam otvorio knjigu sa šahovskim otvaranjima.” To je bio Capablanca. Genij koji je šah igrao kao da vozi bicikl. Ne zato što je morao, nego zato što je znao da može.
Kubanske vlasti su ga brzo prepoznale kao nacionalni biser. Dali su mu titulu ambasadora bez portfelja. Putuj svijetom, matiraj ljude i reci da si s Kube. Bio je to san svakog šahista – i diplomata. Nema birokracije, nema papira, samo figura po figura i šarm na svakom kontinentu.
Capablanca nije studirao šah. Nije ga trenirao. Nije mu robovao. I baš zato, u svojoj mladosti, izgledao je kao nezaustavljiva sila. Samo... kad cijeli svijet osvajaš s pola snage, pitanje je što će se dogoditi kad ti zatreba puna. A da bi to znao, moraš se jednom i potruditi. A to je Capablanci uvijek bilo mrvicu ispod časti.
U godinama pred Prvi svjetski rat Capablanca je bio mladi lav koji kruži oko starog kralja. Emanuel Lasker je čuvao titulu svjetskog prvaka već dva desetljeća, ali svi su znali tko dolazi. Capablanca je bio brži, precizniji, smrtonosniji. Lasker je to znao. Šahovski svijet je to znao. Jedini tko se još premišljao bio je – Lasker.
Nisu se mogli dogovoriti oko meča. Capablanca je bio mlad i nestrpljiv, Lasker star i tvrdoglav. I tako su se prvi put sreli ne u dvoboju za titulu, nego na turniru – Sankt-Peterburg, 1914. godine. Raj za šah, razvrat za dušu. Tri partije: dva remija i jedna Laskerova pobjeda. Titula? Nije se mijenjala. Ali nešto drugo jest – mit da je Capablanca nepobjediv počeo je dobivati prve ogrebotine.
Bio je to jedan od zadnjih velikih turnira prije nego što je svijet eksplodirao. Prvi svjetski rat stavio je šah na čekanje, kao i sve drugo. No Capablanca nije zaboravio, a nije ni Lasker. Kad je rat završio, obojica su bili spremni.
I onda – šok. U lipnju 1920., Lasker šalje pismo i predaje titulu bez borbe: “Titulu nisi osvojio izazovom, već briljantnim majstorstvom.” Elegantno? Možda. Ali svijet nije baš kupovao tu priču. Ljudi žele krv, ne riječi. I kako to već ide, novac sve riješi. Kuba je skupila 20 tisuća dolara i rekla: “Igra se u Havani. Meč. Titula.” Lasker je pristao – ali kao izazivač, ne branitelj. Nije više imao snage da glumi kralja.
Meč je počeo u ožujku 1921. godine. Trebao je trajati 24 partije. Trajao je 14. Capablanca nije izgubio nijednu. Lasker je izgubio četiri. Ostale su bile remi. I na kraju – predaja. Bez drame. Bez vatre. Samo tiha abdikacija čovjeka koji je znao da više ne može.
Je li razlog bila havanska klima? Depresija nakon rata? Izgubljena ušteđevina? Možda sve pomalo. Ali jedna stvar je bila jasna: Capablanca je sada i službeno bio kralj šaha.
I ne samo šaha. Jer, kako tvrdi njegov prijatelj, skladatelj Sergej Prokofjev, Capablanca je u to vrijeme vladao i nekim drugim poljima. U Sankt-Peterburgu ga nije sputavao Lasker, nego “madam Strahovič”, s kojom je provodio noći koje sigurno nisu bile posvećene pripremi otvaranja.
A šuškalo se i o još većem trofeju – Matildi Kšesinskoj, balerini s reputacijom zavodnice careva. Bila je ljubavnica cara Nikole Drugog, kasnije udana za njegovog bratića. No Capablanca je imao šarm koji nije poznavao granice – ni političke, ni kraljevske, ni baletne.
Dok su drugi analizirali pozicije, Capablanca je analizirao – odnose. I možda je zato, u ključnim trenucima, znao zabrljati. Genijalnost mu nije bila upitna, ali predanost? Eh... tu je uvijek bio na rubu. Jer što god da je igrao – šah, bejzbol, flert, diplomaciju – Capablanca je to radio s lakoćom. A lakoća je dar. I prokletstvo.
Kad je postao svjetski prvak, Capablanca je odlučio da igra po svojim pravilima. Doslovno. Osmislio je novi pravilnik prema kojem nitko ne može ni pokušati skinuti ga s trona bez da prvo iskrca deset tisuća dolara – ogroman novac za to doba. Pola tog iznosa Capablanca bi zadržao čak i ako izgubi. Povrh svega, izazivač bi morao platiti njegov put i smještaj. Ukratko – ako želiš igrati protiv mene, prvo me počasti. Luksuzno.
Dok su se ostali šahisti mučili kako da skupe toliki novac, Capablanca je bio zauzet – pobjedama. Od 1916. do 1924. nije izgubio nijednu partiju na turnirima. Četrdeset pobjeda, dvadeset tri remija. Stroj. Maestro. Bog.
A onda, 1924. u New Yorku, stroj je zapeo. Poraz. Prvi nakon osam godina. Krivac? Richard Réti. Turnir je osvojio Lasker. I odjednom, Capablanca više nije bio nedodirljiv. Na turniru u Moskvi 1925. završio je tek treći. Objašnjenja? Nisu bila na ploči.
Prema Vasiliju Panovu, Capablancu nisu matirali protivnici nego – obožavateljice. Cvijeće, bombonijere, uzdasi i gužve koje su morali rastjerivati konjanici. I nije tu bilo samo platonske ljubavi. Iako je bio oženjen Glorijom i imao dvoje djece, brak mu je ubrzo puknuo. Preljubi su letjeli s obje strane, ali Capablanca nije skrivao da mu vjernost nije prioritet. Bio je svjetska zvijezda, i ponašao se kao jedna.
U Moskvi je usput snimio i film – Šahovska groznica, nijemu komediju u kojoj je glumio sam sebe i spašavao ljubavne veze, valjda jer nije znao kako da spasi vlastitu. I sve je to mogao jer se nitko godinama nije kvalificirao da mu preotme krunu. Njegov pravilnik bio je štit. Ali... nije bio vječan.
U to vrijeme, Aleksandar Aljehin šutio je i radio. Putovao je svijetom, igrao simultanke, davao intervjue, šarmirao sponzore – i skupljao tih jebenih deset tisuća dolara. U Argentini je našao zlato: bogate ljubitelje šaha i predsjednika koji je htio da Buenos Aires postane šahovski epicentar.
Capablanca je morao prihvatiti. I to prilično hladno. Nije ga smatrao pravim izazivačem. Uostalom, Aljehin nikad u životu nije pobijedio Capablancu. Svi su očekivali lagani meč. Neki su sumnjali da će Aljehin uopće uspjeti uzeti partiju.
Ali nitko nije znao da je Aljehin godinama radio ono što Capablanca nije nikad: učio. Proučavao. Pripremao se. Njegov plan? Igrati komplicirano, dinamično, zamršeno. Tamo gdje Capablanca ne voli ići. Isprva, to nije djelovalo. Nakon sedam partija Capablanca je vodio 2:1 i činilo se da ide prema još jednoj rutinskoj obrani naslova. Ali Aljehin je imao još jedan adut. Ne samo šahovski... Aleksandar Aljehin nije samo proučavao Capablancine partije. Proučavao je i njega. Dok je Capablanca dane provodio kao zvijezda – zabave, žene, glamur – Aljehin je trenirao, pripremao se fizički i mentalno, i učio kako srušiti čovjeka kojeg nikad nije pobijedio.
Dok je meč odmicao, Aljehin je bivao sve jači, a Capablanca sve rasutiji. Umjesto da spava, Capablanca je bio uhvaćen u ljubavnom trokutu s filmskom divom Glorijom Guzman i misterioznom Argentinkom, navodno preotevši Guzman talijanskom zavodniku Rudolphu Valentinu. U Buenos Airesu, meč za titulu pretvarao se u sapunicu s kubanskim Casanovom u glavnoj ulozi.
I dok se Capablanca trošio izvan ploče, Aljehin ga je drobio na njoj. Meč je trajao gotovo dva i pol mjeseca – najdulje do tada u povijesti šaha. U 34. partiji Aljehin je stigao do šeste pobjede. Capablanca je ostao na tri. Kraj.
Ali tu priča tek postaje gorka.
Jer onaj pravilnik koji je Capablanca sam osmislio – onaj koji je njega štitio sve te godine – sada je radio protiv njega. Trebao je 10 tisuća dolara za revanš. Velika gospodarska kriza u to je vrijeme gutala i banke i snove. Capablanca nije mogao skupiti novac. A Aljehin? Nije popuštao. Ni centa. Karma, šahovski stil.
Njihov odnos više nikad nije bio isti. Isprva su se rijetko pojavljivali na istim turnirima, zatim nikako. Capablanca je javno hvalio samog sebe, o Aljehinu – ništa. Aljehin je to shvatio kao uvredu, ali još više ga je pogodilo Capablancino pismo u kojem je tražio revanš kao da je to formalnost.
Aljehinov odgovor bio je hladan: "Tako se ne piše prvaku svijeta."
Capablanca više nikad nije dobio priliku. Igrao je i dalje sjajno, ali nešto se u njemu slomilo. Brzina više nije bila ista. Genijalnost je još bila tu, ali greške su se počele javljati, kao pukotine u savršenom mramoru.
Frustriran i bez izlaza, 1931. se povukao iz profesionalnog šaha. Tek nakon što je upoznao “samoprozvanu rusku princezu” Olgu Chagodaef, ponovno je pronašao mir – ili barem privid istog. Olga ga je potaknula da se vrati šahu. I vratio se. Pobjeđivao. I opet bio najbolji.
Na Šahovskoj olimpijadi 1939. u Buenos Airesu ponovno se susreo s Aljehinom. Pokušao je još jednom dogovoriti revanš. No tada je došao rat. Aljehin je odbio s obrazloženjem da mora biti spreman braniti Francusku – svoju novu domovinu – od nacista. Bila je to izjava puna patetike, ali i prilika da još jednom izbjegne Capablancu.
U to vrijeme Capablanca je imao i ozbiljnih zdravstvenih problema. Krvni tlak mu je dosezao razine opasne po život – 240/160. Liječnik mu je jasno rekao: moraš stati. Opusti se. Živi sporije. Capablanca mu je odgovorio ono što je već dugo znao: "To je nemoguće. Moja bivša žena i djeca tuže me."
Dan nakon tog razgovora, Capablanca se srušio u šahovskom klubu na Manhattanu. Hitna pomoć. Bolnica. Kasno. Umro je 8. ožujka 1942. godine. Imao je samo 53. Uzrok smrti: moždano krvarenje. I tako je otišao Jose Raul Capablanca – čovjek koji je šah igrao kao da diše, koji je bio previše talentiran da bi učio, previše šarmantan da bi mirno živio, i previše ponosan da bi molio.
