Indica: Istina ili mit? Nebitno!

 

London, 1966. — grad koji se tresao od gitara, poezije, amfetamina i magle. Sve je izgledalo kao da se svijet tek probudio i još nije odlučio hoće li doručkovati ili zapaliti.

Barry Miles, Peter Asher i John Dunbar sjedili su u Scotch of St. James’s, klubu gdje su se Beatlesi, pjesnici i propali aristokrati miješali kao kokteli bez recepta. Pilo se, pričalo se o umjetnosti, a negdje između viskija i dima netko je rekao:

“Treba nam galerija.”

“Galerija za što?”

“Za sve što se ne uklapa nigdje.”

I eto, Mason’s Yard broj 6 bio je prazan, kao čekanje na čudo. Pogledali su, nasmijali se, i odlučili — tu će otvoriti Indica.

Većina ljudi kasnije je mislila da ime dolazi od neke izložbe, “Indikacije” ili tako nešto učeno. Ali ne, naravno da nije. Zvali su je po Cannabis Indica — lijepo, iskreno, smirujuće ime za mjesto gdje će se ljudi pretvarati da razumiju umjetnost dok im mozak pliva u dimu i čaju.

A onda, kao da se svemir nasmijao, pojavljuje se Paul McCartney. Zaljubljen u Jane Asher, sestru Petera, čovjeka iz ekipe. Paul je bio glavni mecena — donirao novac, nosio stolove, smišljao dizajn papira za zamatanje kao da se sprema spasiti svijet od lošeg ukusa. Bio je i mladi bog među smrtnicima: dovoljno slavan da sve može, dovoljno znatiželjan da još uvijek želi nešto novo.

Paul je volio te luđake, te pjesnike i slikare koji nisu znali gdje su sinoć spavali. Bio je Beatle s mislima o Rimbaudu i LSD-u, i to ga je dovelo do Indice. Tamo su slike visile, poezija kapala s zidova, a u zraku se osjećalo da će se nešto dogoditi. I dogodilo se — jer Paul je rekao Johnu Lennonu: “Trebao bi vidjeti tu galeriju.”

John Lennon, kralj cinika i sarkazma, došetao je tog studenog dana šezdeset i šeste kao mačak koji zna da je svijet cirkus, a on klaun s gitarom i previše vremena. Dunbar mu je rekao da će “nešto biti u torbi”, i naravno da je John pomislio – orgija. Jer što bi drugo bilo u torbi u Londonu ’66. ako ne gole umjetnice, LSD i malo dima?

Umjesto toga – bijeli zidovi, tišina i japanka koja izgleda kao da bi mogla meditirati dok svijet gori. Izložba se zvala Nedovršene slike i predmeti. Naravno da su bile nedovršene. Sve je tada bilo nedovršeno — ljubav, svijet, rat, čak i doručak.

John gleda okolo: ljestve koje vode u ništa, platna s rupama, komadi plastike što se prave da su poezija. A onda vidi jabuku. Zelena, sočna, kao obećanje. Na postolju. Prilazi, pogleda cijenu: 200 funti. Dvije stotine funti! Za jabuku! Zamisli to — jabuka skuplja od gitare, skuplja od šanka, skuplja od života. I dok Yoko gleda svojim ozbiljnim zen očima, John se nasmije, onim smijehom koji govori “svijet je lud, pa ću i ja biti”, podigne jabuku i zagrize. Veliki, teatralni zalogaj. Krštenje u sokovima umjetnosti. Yoko plane – ne kao žena, nego kao koncept. John samo mljacka i kaže nešto kao: “Pa, ljubavi, ako je to umjetnost, sad je u meni.”

I to je bio početak svega. Ne revolucije, ne ljubavi, nego jednog dugog, čudnog, smiješnog putovanja dvoje ljudi koji su vjerovali da će promijeniti svijet. Sve zbog jabuke od 200 funti i jednog tipa koji je mislio da ide na orgiju.

John Lennon, još uvijek s onim polusmiješkom čovjeka koji zna da se život pretvorio u beskrajnu šalu bez poante, ulazi dublje u taj bijeli svijet tišine i ludila — Yokoina izložba, Nedovršene slike i predmeti.
Sve izgleda kao da je netko zaboravio završiti svemir.

A onda vidi to: Stropno slikarstvo. Ljestve nasred prostorije, s nekakvim povećalom što visi kao privjesak za Boga. John, radoznao kao dijete s previše LSD-a, penje se gore, stepenicu po stepenicu, sve do kraja, i gleda kroz povećalo. Na stropu — riječ “Yes.” Samo to. Jedno jednostavno “da”.

John kasnije kaže: “Da je tamo pisalo ‘ne’, otišao bih.” I vjeruješ mu. Jer svijet je bio pun “ne” te godine — rat, tabloidi, moral, sve “ne”. Ali Yoko mu je dala “da”, i to je bilo dovoljno da ostane. Tako počinju sve lude ljubavi — s malim “da” u prostoru punom tišine.

Tad dolazi Dunbar, onaj isti što mu je obećao torbu i orgiju, i upoznaje ih. John pruža ruku, a Yoko ga gleda kao da pokušava shvatiti tko je dovraga taj tip s naočalama koji izgleda kao da se upravo probudio iz sna o svjetskoj slavi. Kasnije je rekla da nije znala tko je. Samo se sjećala da je čula za nekog Beatlesa zvanog Ringo. “Ringo znači jabuka na japanskom,” rekla je. John se nasmijao — sudbina ima smisao za humor.

John pita: “Gdje je akcija?” Yoko mu pruži karticu. Na njoj piše: “Diši.” John uzme karticu, teatralno udahne, izdahne, i vrati joj je. “Evo, završeno djelo,” kaže on. Nije znao da upravo diše njen zrak prvi put. Zatim vidi drugi eksponat: Slikanje za zabijanje čavala. Daska, čekić, jednostavno. John voli to. Uzme čavao, spreman zakucati — BANG, umjetnost. Ali Yoko kaže: “Ne prije otvaranja.” John se cerne, onim đavolskim smiješkom s kojim bi prodao i rajsku jabuku. Dunbar nagovara, Yoko popušta, ali pod uvjetom — pet šilinga. John joj kaže: “Evo zamišljenih pet šilinga… i zakucat ću zamišljeni čavao.” I to je to. Nema svjetla, nema violina, samo pogled. Onaj pogled koji traje sekundu, ali sadrži cijelu jebenu galaksiju.

Istina, legenda i alkohol uvijek plešu istim ritmom. John i Yoko ispričali su svoju verziju, pa još jednu, pa tri nove — svaka s drugačijom rasvjetom, malo više poezije, malo manje dosade. Jednom su se upoznali u Indici, drugi put kod Paula, treći put negdje između sna i LSD-a. S vremenom se sve pretvorilo u mit, kao i sve što dotakne čovjek s naočalama i sarkazmom umjesto oklopa.

Paul je kasnije, kad je Johna uveo u Rock and Roll Hall of Fame, otvorio dušu pred svima, kao starac koji više nema potrebu lagati. Rekao je: “Bila je jedna djevojka, Yoko Ono. Došla je u moju kuću — rođendan Johna Cagea. Htjela je rukopise skladatelja za poklon. Tražila je jedan od mene, jedan od Johna. Rekao sam joj: ‘Može, ali moraš doći do Johna.’ I otišla je.”

Eto ti, možda se nisu prvi put sreli u galeriji, možda su se sreli preko poklona za Johna Cagea, što je već dovoljno čudno da ima smisla. Jer kad se pogleda unatrag, sve što se dogodilo između Johna i Yoko djeluje kao umjetnička instalacija — spontana, zbunjujuća i prepuna dvosmislenosti.

Možda su se prvi put vidjeli u dimu Indice, a možda kroz vrata od McCartneyjeve kuće. Možda je “da” s plafona došlo poslije, a možda prije. Tko to više zna? Bitno je da su se našli, a svijet se od tada nije oporavio.

Privlačnost je bila trenutačna — on, zvijezda svemira koja je umorna od vlastitog svjetla; ona, tišina s crnim očima koja je znala gledati kroz zidove ega. Sudar svjetova koji je eksplodirao u “Imagine” i beskrajne rasprave o tome je li ona razbila Beatlese. Nema filozofije, nema pojašnjenja, samo dvoje ljudi koji su se prepoznali i odlučili zapaliti sve oko sebe — zajedno.