GIUSEPPE (JOSIP) PINO GJERGJA
Ako imaš dvadesetak godina—i ako nisi iz Zadra, iz Dalmacije, iz Hrvatske, ili iz one starinske škole košarke što se prinosila kao sveta voda—Pino ti je vjerojatno samo ime koje izgleda kao nadimak iz neke stare dalmatinske priče, ništa više. Sjena iz prošlog stoljeća.
Ako ti je tridesetak—možda si negdje usput načuo za njega. Nekakav stari majstor, neki lik iz vremena kad su se utakmice gledale na crno-bijelim televizorima, kad su tribine bile preblizu, a košarka imala miris drva i znoja, ne plastike i reklama.
Ako si prešao četrdesetu—e onda je tanka linija. Možda si ga jednom vidio. Možda si kao klinac stajao na tribinama dok je već bio stariji, ali još uvijek brži od pola lige. Možda si čuo starije kako pričaju o njemu kao o nečemu što se neće ponoviti.
Ali ako imaš pedeset i više—ako si iz one generacije što je živjela košarku kao vjeru, ako si odrastao s loptom pod rukom i radio u ritmu radijskih prijenosa—onda znaš. Nema šanse da ne znaš. Znaš da je to bio jedan od najboljih plejmejkera koje je bivša Jugoslavija ikad imala. Ne “možda”, ne “ako”. Jedan od najboljih. Točka.
Ukratko? Čudo od igrača. Ali ne ono sterilno “sportsko čudo” koje pišu u novinama, nego pravo, prljavo, ljudsko čudo – ono od krvi, živaca i prkosa. Imao je sve. Ne “malo od svega”, nego baš sve. Tehniku koja ti oduzme dah. Brzinu koja ti odnese dušu. Šut koji probija mrežicu kao da se vraća kući. Gipkost mačke koja je preživjela previše uličnih borbi. Pregled igre kao da igra iz treće dimenzije u koju mi obični smrtnici nemamo pristup.
I mentalitet… e, taj mentalitet. Rođeni pobjednik s ugrađenom detonatorskom kapom umjesto živaca. Bio je prznica. Svađalica. Vječna napetost između njega i sudaca, protivnika, pa i vlastitih suigrača. Jer takvi ljudi ne traže mir – oni ga razbijaju. Nije volio gubiti ni na "franje", kamoli na terenu. Ako si mu uzeo pobjedu, uzeo si mu komad života.
Košarka je, kažu, kolektivna igra. Možda je ta rečenica i istinita, ali Pino je bio onaj tip genijalca koji kolektiv pretvara u pozornicu za vlastitu magiju. Četvorica oko njega? Bili su tu da mu dobace loptu, naprave blok, glume buku za protivnika. Jer kad je Pino ušao u ritam – sve drugo je bilo statistika.
A onda… onda se pojavio Krešo. I rodio se tandem koji je izgledao kao da im je Bog osobno nacrtao uloge. Pino – divlji, genijalni režiser. Krešo – čudesni, nadrealni centar, klinac koji je već s 16 igrao kao da je stariji od sata u Jazinama. Osovina plej–centar uvijek je bila kičma momčadi, ali njih dvojica… oni su bili kičma, srce, mozak i jaja tog tima. Pino 11 godina stariji, ali zajedno su – s pauzama zbog Krešinog studentskog američkog poglavlja – izgurali 12 godina košarke koja se ne može ponoviti. To nije bio samo tandem. To je bila kemija. Simfonija. Dva karaktera koja se sudaraju pa opet spoje u savršen ritam. Ako si bio tamo – znaš. Ako nisi – pričam ti jer se takvi likovi više ne rađaju.
A prezime? E, to je već posebna kavanska priča. Nekoliko verzija. Giergia, Gjergja, Gyergya, Đerđa. Albansko porijeklo, zadarski Arbanasi, godine migracija i zaboravljenih putovnica, sve to napravi od njegovog prezimena malu lingvističku tučnjavu. Ali ljudi ga ionako nisu pamtili po slovima. Pamtili su ga po igri koja ti je mogla razbiti iluziju da si ikad vidio pravog plejmejkera.
Košarka u Zadru nije jučerašnja moda. Igra se od 1929. Grad u kojemu je lopta bila svetinja prije nego što je itko znao što je “step-back” ili “pick-and-roll”. Mali Pino je odrastao na otvorenom terenu u Jazinama, tamo gdje se znoj miješao sa solju, gdje si učio dribling u isto vrijeme kad si učio psovati. Ali ključni trenutak — onaj što ga preusmjeri, kao da mu život promijeni smjer u trenu — dogodio se 1955. Tetka iz Amerike pošalje 16-milimetarski film o Bobu Cousyju. Cousy — “čarobnjak” Bostona, čovjek koji je lopti radio stvari koje su tada izgledale kao prevara, trik, iluzija.
Pino pogleda film. I onda ga pogleda opet. I sutradan opet. I prekosutra opet. Svako prijepodne ide u kino, moli kino-operatera da ga pusti još jednom, i još jednom, i još jednom. Upija. Gleda. Šuti. Svijet se raspakira pred njim: dodavanja iza leđa, pogledi u prazno dok lopta leti na pravo mjesto, lažna tijela, poezija u kretanju.
I onda počne trenirati kao opsjednut. Danima, tjednima, godinama. Skida Cousyjeve pokrete kao da mu je to životna misija. Nisam gledao Cousyja, osim nekoliko starih, izblijedjelih inseratâ, ali zakleo bih se — Pino je bio njegova dobra, divlja, zadarska kopija. Možda čak i nešto više: uličnija, tvrđa, nepristojnija verzija, odgojena na buri i znoju, ne u NBA dvoranama.
To je početak. Tako se rodi legenda: ne iz privilegija, nego iz filma na 16 mm, jedne zaljubljenosti, jednog klinca koji je vidio nešto što ga više nikad nije pustilo na miru. I koji je, jebi ga, odlučio da će to postati on.
Pino ulazi u reprezentaciju već 1958., kao klinac koji je u sebi nosio nešto sirovo, nagonsko, što se ne da naučiti ni na jednom seminaru. A samo dvije godine kasnije, 1960., već je dio momčadi koja izbori Olimpijske igre u Rimu. Šesto mjesto — prvi veći uspjeh Jugoslavije. Prvi znak da se nešto rađa, ključa, kuha ispod površine. A Rim mu donese još jednu epifaniju. Još jednog čarobnjaka. Oskar Robertson. Čovjek koji je mogao igrati tri pozicije bez da promijeni izraz lica. Pino ga gleda onim svojim očima koje gutaju sve, i opet uči, opet upija. Kao da ga svijet ne prestaje obučavati za nešto veliko. I sudbina se tu poigra malom ironijom: On i Oskar rođeni su istog dana — 24. studenog. Možda se takvi ljudi stvarno rađaju pod određenim zvijezdama.
Pino je bio za Zadar ono što je Daneu bio za Olimpiju, što je Korać bio za OKK Beograd. Tri figure, tri gravitacijska polja, tri igrača oko kojih su se vrtjele cijele generacije. I zajedno su bili jezgra — komandosi jedne Jugoslavije koja je tek dolazila, ali je već prijetila svijetu. Na Svjetskom prvenstvu 1963. u Riju, Jugoslavija uzima srebro. Pino bilježi 8,8 poena po utakmici, ali broj asistencija? Statistika tada nije bila religija. Nisu pisali sve, a i da jesu — što će im olovka kad su oči vidjele više? On je režirao igru, vukao konce, palio i gasio motor kako je htio.
U Tokiju, Olimpijada 1964. — 9,9 poena. EP u Moskvi 1965. — još jedno srebro, još jedno poglavlje, potpisano s 10,3. I onda 1967., Montevideo. Svjetsko prvenstvo. Posljednji ples u reprezentaciji. Pino se oprašta, predaje štafetu — ulazi mladi Krešo Ćosić. Jedan odlazi, drugi dolazi. Smjena generacija koja nije bila samo nužna, nego poetska. Kao da je košarka sama znala tko ide dalje, a tko ostaje u knjigama.
Na klupskom planu, 1965. bila je godina kad se košarka u Jugoslaviji preokrenula. Osam godina su Olimpija i OKK Beograd držali ligu kao mafijaški klan — nitko im nije mogao ništa. A onda je došao Zadar, tvrdoglavi mali grad koji nikad nije znao svoje mjesto, i rekao: dosta. Prvenstvo izjednačeno, napeto, svaka utakmica kao da odlučuje o životu. I zadnje kolo — sve se slijeva na otvoreno igralište. Zadar protiv Olimpije. Pobjednik je prvak, gubitnik ide kući s praznim rukama i dugim pogledom u more. Valjda je cijeli grad toga dana bio na igralištu. Zrak gust. A Pino… Pino izgori, pregori, ali ostane živ. Trpa 37 poena. Klinac Ćosić — taj golobradi čudak koji će kasnije promijeniti svjetsku košarku — doda svoja 4. I Zadar pobijedi 80-75. U tom trenutku, rodio se tandem koji će desetljeće kasnije još uvijek odzvanjati kao legenda.
Zadar je tih godina igrao košarku koja nije bila sport nego manifest. Pokazivali su cijeloj zemlji, cijelom svijetu, da igralište, a od 1968 mala dvorana i tvrd grad mogu napraviti veliku stvar. To je bio Zadar. To je bio Pino. To je bio Krešo. I to se nikad više neće ponoviti.
Karijeru je završio kao apsolutni rekorder Zadra. Od ’58. do ’76. — 315 prvenstvenih utakmica, 6.640 poena, prosjek 21,1. To su brojke koje izgledaju kao da ih je izmislio netko tko pretjeruje, ali nisu. To su stvarne, tvrde, neumoljive brojke.
Reprezentacija? 103 puta dres Jugoslavije. 611 poena. Sve zapisano, sve uredno, kao da njegova karijera stane u statističke stupce. Ali ne stane. Jer brojevi su kao hladna voda — očiste istinu, ali ne griju dušu. A Pino je bio — vizualni udar. Čovjek koji ti ostavi dojam kao šamar. Mogao si ga ne voljeti. Mogao ti je ići na živce jer je zatrpavao koš tvoje ekipe. Mogao te nervirati protestima, gestama, malim provokacijama, onim “ajde, daj mi još nešto” stavom. Ali nisi mogao izbjeći poštovanje. Talent je bio prevelik da bi ga zaobišao. Genijalnost previše očita da bi se negirala. Karakter preizražen da bi ga ikakva ljubomora pojela. Bio je vođa. Borac. Pobjednik. Ne po medaljama — nego po mentalitetu koji je nosio kao oklop.
I bilo je logično da ostane u košarci. Čovjek takvog gena ne odlazi u mirovinu, on samo promijeni kut gledanja. Postao je trener. Prvo Zadar, pa izbornik Jugoslavije — 1983., Nantes. Kasnije Hrvatska — bronca na SP u Torontu 1994. Radio u Grčkoj (PAOK), u Italiji (Livorno).
Izvan terena mogao je biti dobar, odličan, pristojan, ali nikad ono što je bio dok je imao loptu u ruci i koš pred sobom. I to je istina koju je on sam znao: jednom kad si genije na parketu — sve drugo je samo posao.
Još i danas Pino stoji pod krovom dvorane kao da vrijeme nema nikakav autoritet nad njim. Znoj, svjetla, odjeci nekih davnih pobjeda – sve to visi u zraku kao cigaretni dim koji se ne da rastjerati. Ubaci loptu u koš "bez kosti" i to je to, taj tupi škljoc mrežice, kao da svemiru daje do znanja da još uvijek diše, još uvijek može, još uvijek je onaj isti lik koji je nekad tresao tribine i budio grad prije nego je grad znao da je budan.
Kažu: Zadar je grad košarke. Jasno, naravno da kažu. Ali ljudi svašta kažu – govore iz dosade, iz navike, iz zavisti, iz gluposti. A onda se pojavi taj stari mag i sve te riječi padaju kao slabi udarci po stolu u zadnjoj birtiji prije fajrunta. On je razlog, kaže on, i to izgovara hladno, bez potrebe da se ikome pravda. Dokumenti, činjenice, koševi, uspomene – svi papiri koje jedan život može imati, on ih nosi u rukama koje još uvijek znaju kako se drži lopta. I onda spusti rečenicu, onako s prezirom koji samo ljudi što su preživjeli pola stoljeća tuđeg mišljenja imaju: “Trogloditi mogu baljezgati što hoće.”
Pino priča to onako, bez šminke, bez ikakvog pokušaja da bude simpatičan. Kao čovjek koji je već odavno otplatio sve dugove životu. "Rekreiram se malo… oznojim se… imam neki sadržaj…" kaže, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu u njegovim godinama. A zapravo je to njegovo malo prkošenje vremenu. Njegova privatna bitka protiv starenja, protiv kauča, protiv sporog propadanja koje ljudi rado prihvate čim im netko kaže da bi trebali.
To može reći samo netko tko još uvijek ima puls, ne onaj medicinski, nego onaj stvarni – životni. I onda doda, ravno, bez filozofije: "Dok sam ovoliko koliko jesam zdrav, non stop ću trenirati i igrati." Kao da govori o kavi, a ne o tome da odbija postati star. I jebiga, čovjeka gledaš i vjeruješ mu.
Zadarska legenda… ma šta legenda, čovik od mesa i znoja, koji je još, u svojim poznim godinama, tvrdoglav kao mazga i življi od pola grada. Ostavio je trag u košarci, kažu. Neizbrisiv.
Ali istina je jednostavna kao ožiljak: sve je počelo jednim padom, jednim dječačkim ludilom. Škarice na nogometu, slomljena ruka, završena karijera prije nego je počela. I eto ti sudbine, proklete i prekrasne. Jedan prijelom te odvede s travnjaka na asfalt, od lopte za noge do lopte koja leti prema obruču.
Otac mu rekao: “Gotov si s nogometom, preživ si, opasno je.” I mali Pino, sav žilav i tvrd, završi kod Maršana, tamo ’48., među tridesetak pionira, gdje se rađala košarka, ne sport nego nešto nalik cirkusu, snu, klaunovskom smijehu sa smrtno ozbiljnim posljedicama. Prve korake radio je na Đilu, tamo gdje se montiralo, demontiralo, gdje su se koševi dizali kao šatori putujuće trupe. Miris dasaka, hrpa klinaca, zvuk lopte koja udara o beton i jeka koja ti kaže: “Mali, možda baš ti imaš nešto.”
I onda, dvadesetogodišnji Pino… on i ekipa vraćaju Zadar u prvu ligu. Zamisli to – klinci koji su imali volju veću od broja vlastitih patika. Četiri godine posla, krvi, zadarskog inata. I od ’57. pa nadalje – Zadar više nikad ne ispada.
A onda dolazi zlatno vrijeme, jebeno nestvarno vrijeme: ’65. do ’75. – pet titula, Kup, trofeji koji su zvonili kao čaše u noći. I sve tu, u Jazinama, na tom svetom mjestu gdje se nije samo igralo – tamo se letjelo. “Mi smo igrali akrobatsku košarku, a ne hodalačku.” Naravno da jesu. Hodanje je za mrtve. Letenje je za one koji su spremni slomiti ruku još jednom, ako treba, samo da vide kako je to biti živ.
Pino… čovjek koji je radio stvari koje danas izgledaju kao urbana legenda, a onda shvatiš – ne, to je samo on. Njegov život je bio pun nekih suludih poteza koje nitko normalan ne bi povukao. Recimo ono kad je trenirao klub u Italiji, Goriziu. A Zadar – njegov Zadar – visio o koncu. I što napravi? Ništa posebno. Sjedne u auto, noć, cesta, more negdje u mraku, i vozi. Iz Gorizie u Zadar, samo da grad ne ispadne iz lige. Trener tamo, igrač ovamo. Jedna noga u Italiji, druga u Jazinama. Tko to radi? Nitko normalan. Ali Pino nikad nije bio normalan. Bio je – svoj. I to do boli.
A onda ide ona veća priča, ona koja se ne može ispričati bez gutljaja viskija i smijeha koji prerasta u nevjericu. Bio je jedan od prvih Hrvata u reprezentaciji. I kaže on, mirno, gotovo skromno: "Za napredak reprezentacije kriv sam ja, Daneu i Korać." Kriv. Kao da govori o prometnoj kazni, a ne o tome da je promijenio smjer jedne države, jedne košarke, jedne generacije. "Mi smo revolucionalizirali jugoslavensku košarku."
Naravno da jesu. Jer kad njih trojica izađe na teren, to nije bila utakmica. Bila je pobuna. I onda Rio de Janeiro, ’63. Spominje to kao da je bio samo još jedan turnir, a zapravo je bio sudar svijetova. Prvi put u povijesti – SAD poražen. SSSR poražen. Košarkaška geografija se tresla kao u potresu. "Nepojmljivo", kaže on. Ali jedino nepojmljivo je da takvi likovi još postoje – da još hodaju među nama, živi, tvrdoglavi, neumorni. Da još ubacuju trice, još voze, još govore “ja ću, nema veze”.
Kažu da je Krešo bio mršav, slab, gotovo nepostojeći – komad čovjeka koji bi prosječan trener bez razmišljanja bacio u vjetar. Ali ne i Pino. On ga je gledao onim svojim tvrdim očima koje znaju prepoznati vatru i kad se jedva vidi. "On sve razumije. Bilo bi ga šteta škartirati." Tako je rekao. I nije to bio savjet, nego presuda. Ostaje. Točka. Gotovo.
I onda taj čudni savez: Leonardo Bajlo radi tijelo, energiju, atletiku; Pino radi mozak, ruke i dušu. Dva doktora za jednog pacijenta koji je želio igrati košarku više nego što je želio išta drugo na svijetu. Od "izgubljenog slučaja", kaže Pino, napravili su svjetsku vedetu. Čovjeka koji će završiti u Hall of Fameu, tamo gdje završavaju oni koji su preveliki da bi stali u jednu državu, jednu dvoranu, jedan život.
I kad to priča, ne hvali se. Ne treba. Činjenice govore glasnije od ljudi. A onda – ona najteža stvar. Njihov zadnji razgovor. Pino ne prepričava to kao tragediju, nego kao čovjek koji je čuo nešto što ne bi trebao čuti. Zove ga Krešo. I glas mu… glas mu zvuči kao da dolazi iz neke druge sobe svijeta, neke hladne, tihe, zadnje. "Stari… sve me boli. Ne mogu sjediti. Ne mogu spavati. Ne mogu stajati." To kaže čovjek koji je mogao igrati četrdeset minuta bez daha. Čovjek koji je nosio reprezentaciju kao da nosi laganu vrećicu iz špeceraja. I onda ona rečenica koja ostane u tebi kao čavao: "Reci svima da me više niko ne zove." Nakon tjedan dana – kraj. Tiho. Prebrzo. Nepošteno. Pino to ispriča ravno, bez drame, jer drama nije potrebna kad je stvarnost već dovoljno crna. A iza svega ostane samo slutnja da je odnos njih dvojice bio veći od košarke, veći od sporta. Nešto što se ne može objasniti, samo nositi.
Danas, Pino i dalje dođe pod krov dvorane koja miriše na duhove i legendu. Ubaci tricu kao da mu je ruka tek izrasla iz mladosti, a ne iz desetljeća tvrdoglavog života. Kaže da mu je postotak veći od modernih ABA i Euroliga momaka. I kad to kaže, ne hvali se – govori kao netko tko zna istinu koju drugi ne mogu probaviti. Pet puta tjedno igra, putuje, znoji se kao nekad, dok se ljudi njegove dobi predaju gravitaciji i uspavanim popodnevima.
