RUMBLE IN THE JUNGLE
Zrak u Kinshasi te noći bio je gust kao juha, ali juha od znoja i benzina. Ljudi su se tiskali, vikali, pjevali — 60 tisuća duša u transu, kao da čekaju smak svijeta, samo što ovaj smak svijeta ima rukavice. Na jednoj strani — George Foreman, mladi lav, neporažen, lice bez izraza, kao da ga je sam Bog isklesao da te prebije. Na drugoj — Muhammad Ali, čovjek koji je već bio legenda, ali ga je Amerika tretirala kao smetnju, kao usta koja se previše deru.
I sad evo njega, u Zairu, daleko od tih čistih bijelih dvorana, gdje svatko ima mišljenje i nitko ne zna što znači udarac u jetru. Kinshasa je te noći disala zajedno s njim, "Ali, bomaye!", vikali su, "Ubij ga, Ali!" — i on se smije, pleše, zeza. Ima 32 godine, a Foreman 25. I svi kladioničari kažu: gotovo je, vrijeme ga je pojelo, mišići više nisu granit, već blato.
ALI zna bolje. On je uvijek znao bolje. Nije to boks, to je poezija u rukavicama. Rope-a-dope, zvali su to kasnije, ali te noći to je bio ples na rubu ludila. Naslanja se na konopce, prima udarce kao da su mu poruke iz budućnosti, šapuće Foremanu kroz zube: “Je li to sve, šampione?”
Foreman udara, udara, ali izgleda kao čovjek koji se pokušava probiti kroz zid od pamuka i boli. I onda — bum. Osma runda. Jedan udarac, i veliki George tone kao betonski kip u rijeku. Publika eksplodira, noć vrišti, i negdje gore u zraku Ali stoji, sav u svjetlu reflektora, sav u znoju i slavi, i svijet se nakratko čini smislenim.
Čovjek koji je odbio rat pobijedio je vlastitu zemlju šakama. I to nasmijan. A negdje u pozadini, kladioničari bacaju papire, političari šute, a žene gledaju prema ringu kao da su vidjele nekog svetca. I možda jesu. Jer te noći, u Kinshasi, 30. listopada 1974., Svetac je imao rukavice i znao je plesati.
Bio je to cirkus stoljeća — ne onaj s lavovima i klaunovima, nego s milijardom ljudi koji zure u male ekrane i čekaju da netko nekome razbije glavu. “Rumble in the Jungle”, kako su to fino nazvali. A iza kulisa – milijuni dolara, novinari koji smrde po viskiju i dezodoransu, i Don King — tip s kosom kao da ga je udarila struja i s jezikom koji prodaje snove sirovije nego boks sam.
Sve je to bio show — pola milijarde dolara u današnjem novcu. Cifre koje bi i Bogu natjerale suze na oči. A prije borbe? Festival, naravno. Jer ako već imaš ring, reflektore i Afriku, zašto ne dodati Jamesa Browna da viče “I’m black and I’m proud!” dok B.B. King svira gitaru koja plače bolje od većine muškaraca. Miriam Makeba pjeva kao da moli nebo da sve ovo ima smisla, a Celia Cruz skače po pozornici kao da je sve karneval.
Zrak je bio pun ritma, znoja i novca. Glazba je pržila, alkohol je tekao, a negdje iza pozornice Don King broji dolare i govori kako spaja narode, a zapravo spaja kablove od struje i snove o zaradi. Ali... kad su reflektori pali na ring, sve se svelo na dva čovjeka. Jedan s osmijehom koji prkosi gravitaciji, drugi s pogledom koji bi mogao probiti čelik. I milijarda ljudi širom planete drži dah, svi u svojim malim sobama, pred televizorima koji trepere kao svijeće u nekoj globalnoj crkvi nasilja i nade. I dok su se James Brown i B.B. King povlačili iza pozornice, Muhammad Ali je počinjao svoju najveću pjesmu. Bez mikrofona. Bez gitare. Samo šake, srce i — bum-bum-bum ritam.
To ti je, brate, bio rock’n’roll.
Don King je bio tip koji bi ti mogao prodati kišu usred poplave. Imao je osmijeh kockara i dušu u zalogajnici pakla. Kad je smislio da bi mogao staviti Muhammada Alija i Georgea Formana u isti ring, svijet se samo nasmijao. “Pet milijuna svakome?” rekli su mu, “pa, Don, ti nemaš ni pet dolara za frizuru.” Ali King nije mario. Nije imao novac — imao je priču. A priča, kad se dovoljno uvjerljivo ispriča, vrijedi više od zlata.
Pa je krenuo tražiti nekoga dovoljno ludog da povjeruje u njegovu bajku. I tako je, kao kakav putujući propovjednik, stigao do Freda Wymana, američkog političkog posrednika koji je znao kome se obratiti kad treba nešto veliko i sjajno — diktatoru Mobutuu Sese Seku, kralju Zaira, čovjeku koji je volio zlatne naočale, parade i da ga svijet gleda kao božanstvo. “Predsjedniče,” rekao je Wyman, “zamislite: Muhammad Ali u srcu Afrike. Kamere, novinari, svijet. Vaše ime posvuda.” Mobutu se nasmiješio kao čovjek koji zna da kupuje komad raja na kredit. I pristao.
I tako se sve zakotrljalo — iz snova jednog prepredenog promotora i taštine jednog afričkog diktatora rodila se “Grmljavina u džungli”. Bilo je to više od borbe: bio je to crnački Woodstock, krvavi festival ponosa i snage. Crnci su bili zvijezde — u ringu, na pozornici, u ritmu Afrike koja je disala, plesala i urlala zajedno s njima.
Ali da, nije sve bilo glamur i revolucija. Dok su kamere snimale osmijehe, iza kulisa su ljudi nestajali ako nisu dovoljno glasno klicali Mobutuu. Struja je znala nestati usred noći, vojska je pazila da nitko ne pogriješi riječ. Bio je to spektakl slobode u zemlji bez slobode — paradoks toliko velik da ga samo život može izrežirati.
Muhammad Ali nikad nije bio tip koji šuti kad svi drugi šute. Kad je rekao “Neću ići u Vijetnam, nemam problema s Vijetkongom”, Amerika mu je okrenula leđa. Uzeli su mu titulu, putovnicu, karijeru — ali nisu mogli uzeti ono zbog čega su ga milijuni voljeli: njegov glas. Onaj ritmični, prkosni, smiješni glas koji je zvučao kao jazz-truba protiv cijelog sustava. Ali politika, znaš kako to ide — prljava stvar, čak i kad imaš čiste ruke. Kad se ring preselio u Afriku, domaćin mu je bio Mobutu Sese Seko — diktator s vojskom, palačama i egom većim od cijelog kontinenta. Čovjek koji je dao ubiti Patricea Lumumbu, prvog premijera slobodnog Konga, jer je Lumumba vjerovao u ideju — a ideje su u Africi često bile opasnije od metaka.
Lumumba je htio da Kongo bude bogat svojom rudom, zlatom, bakrom, dijamantima — da Afrika napokon diše sama. Ali Zapad nije volio disanje koje ne može kontrolirati. Pa su mu našli neprijatelja, pronašli Mobutua, stavili mu sunčane naočale i rekli: “Evo ti tron.” A svijet je zašutio.
I onda, desetljeće kasnije, eto Alija, borca za pravdu, u Mobutuovom raju od betona i represije. Ironija na steroidima. On, simbol otpora bijeloj moći, ruku pod ruku s čovjekom koji je prodao svoju zemlju istoj toj moći. Ali takav je bio Ali — kontradiktoran, živ, složen. Jednog dana brat, drugog dana kralj, trećeg dana pijun. Možda nije bio savršen, ali je bio stvaran. A stvarnost, pogotovo kod velikih ljudi, uvijek smrdi na paradoks. Jer tko bi drugi mogao postati svjetski šampion — i u boksu, i u proturječjima?
Amerika, Britanija i Belgija – sveto trojstvo licemjerja. Kad je Patrice Lumumba rekao da bi možda bilo dobro da Kongo zadrži svoje zlato, dijamante i bakar, oni su se uznemirili kao trgovci kad im netko spomene riječ “pravda”. Nacionalizacija? Za njih je to značilo herezu. Pa su našli svog čovjeka: Mobutua, vojnika s uniformom, hladnim pogledom i savršenim osjećajem za poslušnost.
Lumumba pada. Metak, izdaja, šutnja. Mobutu preuzima sve. Zapad ga tapša po ramenu, daje mu oružje, novac, pohvale. Kažu: “On je naš čovjek u Africi.” On im vraća uslugu – progoni, zatvara, ubija, ali uvijek s osmijehom “civiliziranog” diktatora. Promijenio je ime zemlje u Zair, jer stari Kongo je imao previše sjećanja, previše krvi. I vladao je kao kralj u zlatnim naočalama, dok je narod brojao zrna riže i čekao svitanje koje nikako nije dolazilo.
Bio je antikomunist, što je tada značilo – imunitet. Mogao si spaliti pola zemlje, samo reci “ne volim Moskvu” i odmah dobiješ kredit, vojnu pomoć i nekoliko lijepih članaka u zapadnim novinama. Bio je jedini afrički lider koji nije priznao novu marksističku Angolu. SSSR je za njega bio neprijatelj, ali pravi neprijatelj bio je njegov vlastiti narod – jer su ljudi koji pitaju uvijek problem.
I tako dolazimo do one slavne noći 1974. – “Rumble in the Jungle.” Publika urla, reflektori blješte, svijet slavi sport, a u pozadini – brutalni režim koristi svjetla reflektora da opere krv sa svojih ruku.
Muhammad Ali, čovjek koji se suprotstavio Americi zbog Vijetnama, sad stoji rame uz rame s diktatorom koji je dao ubiti simbol afričke slobode. Ljudi su se čudili njegovoj tišini, ali zapravo, što je mogao reći? Mobutu je znao kako upakirati laž u svileni omot – prodavao se kao heroj Afrike, kao otac crnačkog ponosa, a Ali, već umoran od svojih vlastitih bitaka, možda je jednostavno želio vjerovati u to. Možda je i on, kao mnogi, pokleknuo pred tom slatkom pričom o “povratku korijenima”, ne shvaćajući da su korijeni koje mu pokazuju bili u zemlji natopljenoj strahom. U ringu je Ali bio slobodan čovjek. Izvan njega – samo još jedan lik u velikom teatru geopolitike, gdje publika viče “Ali! Ali!” dok režim tapša iz VIP lože.
I tako je, paradoksalno, borba koja je slavila crnačku snagu istovremeno bila i reklama za čovjeka koji je Africi oduzimao dah. Jebiga, svijet voli paradokse – pogotovo one koji se dobro prodaju na televiziji. Ta noć u Kinshasi nije se dogodila zato što je Afrika napokon ustala — dogodila se zato što je Mobutu znao da se svijet pali na egzotiku i na spektakl. On je bio redatelj te predstave, a ring — njegov plakat za prodaju “nove Afrike”, dok su pravi ratovi za neovisnost bjesnili po kontinentu, daleko od kamera, u Angoli, Mozambiku, Rodeziji, Južnoj Africi… tamo gdje se krv nije mogla sakriti iza svjetla pozornice. Ta noć u Zairu bila je kao film koji glumi slobodu, dok iza kamere diktator broji kadrove.
I zato, da — borbu možemo voljeti, moramo je voljeti. Ali ako zatvorimo oči pred kontekstom, onda činimo isto što i Don King, isto što i Mobutu: pretvaramo bol u predstavu. Jer “Rumble in the Jungle” možda jest bila pobjeda čovjeka nad divom, duha nad snagom, ali nije bila pobjeda Afrike nad svojim lancima. Ta prava Afrika, ona koja je stvarno grmjela, nije bila pod reflektorima. Njezin se zvuk nije prenosio satelitom — on se čuo iz šuma, rudnika, sela i rovova, gdje su ljudi ginuli da njihova zemlja bude njihova. A možda je zato i paradoks tako moćan — jer dok je Ali u ringu rušio Foremana, tamo negdje, u tišini, još su se vodile one veće, stvarnije borbe.
Prave grmljavine u džungli.
