MAZURBACIJA: 8
Zatvorska ćelija nije tanka kao žilet, nego široka kao trbuh tipa od 300 kila koji sjedi, znoji se i košta državu više nego raketa. 55 tisuća eura mjesečno. Ne da živi — da pulsira. Da konzumira. Da fermentira. I da sjedi na guzici.
I svi kukaju, s razlogom. Na ulici baba čeka na CT pregled kao da je red za kruh ’45-e. Dijete s tumorom — vraćeno kući s flasterom, a ovaj lik — kralj betona — jede za četiri čovjeka, pije lijekove za šest i ne mrda. Samo diše, samo troši. Samo čeka suđenje.
Kažu — dilao je. Kažu — imali su dokaze: 45 kila trave, 2 kila koke, 2 kile spida, i 2000 bombona što te lansiraju do plafona. A odvjetnik…taj gospodin s kravatom i jeftinim parfemom tvrdi da njegov klijent ne može počiniti takva djela. Jer je debeo. Jer je pretežak za kriminal. Kao da te težina spašava od zakona. Kao da kilogrami brišu kaznenu evidenciju. Kao da nije mogao kliknuti mišem, dogovoriti posao, zbrojiti eure, i dati malom da raznosi pakete.
Debeli kriminalac i mršavi izgovori. Austrija plaća. Narod guta gorčinu umjesto lijekova. A zatvorenik leži, hrče, i žvače sistem dok mu ne pukne želudac ili državna kasa.
I svi znaju: nešto ovdje smrdi. I to nije samo znoj. U Josefstadtu mu je krevet pukao pod njim. Čelična sramota. Tijelo od 300 kila — više mašina nego čovjek — bacilo standardni ležaj u kolaps. Premjestili ga u Korneuburg. Tamo su mu zavarili novi. Specijalna izrada. Industrijska čvrstoća. Krevet za monstruma, ne za čovjeka.
A oko njega — 24 sata dnevno šetaju medicinske sestre, kao iz filma o kraju svijeta, ali plaćene od vanjske firme. Privatna skrb, državni trošak.
Račun? 55 keka mjesečno. Za usporedbu: običan zatvorenik košta 180 eura.
On jede sistem za doručak, večera zdravstvo, i još traži desert.
Političari već viču. „Ovo je jednostavno ludo!” I jest. Dok baba umire čekajući magnetsku, dok se djeca šalju kući bez dijagnoze, država časti kralja masti.
I dok leži, njegovo tijelo postaje metafora: pretežak za zatvor, preskup za slobodu. A svi mi plaćamo. U eurima. U živcima. U zdravlju. I svi znaju. Ali nitko ništa ne mijenja. Jer sve je već trulo. A trulež ne boli kad se navikneš.
