MAZURBACIJA: 7

 


Zamisli poslovni plan toliko dobar da ga ni Mate Rimac ne može zeznuti. Nemaš proizvod. Nemaš troškove. Nemaš garancije. A lova samo curi. Ravna Zemlja, prijatelju. To ti je poslovni model stoljeća.

Amerikanci su to digli na razinu umjetnosti. Pišu knjige. Izdaju časopise. Drže predavanja. Online tečajeve o tome kako gravitacija ne postoji i kako je Antarktika zapravo ledeni zid koji čuva CIA. I sve to – naplaćuju. Sitno, 9.99 dolara. Da ne boli. A tisuće ljudi klikću, kartice cvile, a neki tip iz Kanzasa sjedi u potkošulji, pije pivo iz plastične čaše i smije se dok mu PayPal zvoni kao jackpot u Vegasu.

Najbolje? Ne moraš znati ništa. Ne moraš imati teleskop. Ne moraš znati gdje je jug. Samo moraš vjerovati da svi drugi lažu. I imati dovoljno snage u prstima da napraviš PowerPoint s YouTube linkovima i crvenim kružićima. I to prodaš. Nekome. Nekolicini. Tisućama. Pa kupiš kuću. Auto. Možda pređeš s piva na vino. Ili barem na pivo u staklenoj boci.

A Mjesec? Mjesec je bio dobra fešta dok je trajala. Šest puta smo, kao, bili gore. Šest! I svaki put ista zastava, isti entuzijazam, isto glupo skakutanje po prašini. Onda su ljudi pitali: "Kad opet idemo?" A netko u NASA-i rekao: "Ma jebeš to. Preskupo. A nema ni WiFija." Tad je NASA sisala 5% američkog budžeta. Znaš što znači 5%? To ti je kao da svako treće pivo koje kupiš – ide njima za rakete. Danas imaju 0.5%. To ne pokriva ni gumu od rovera.

Zato sad uskaču privatnici. Musk, Bezos, onaj bradonja Branson. Svi žele prodavati karte za orbitu, kao da se radi o lunaparku. Samo što ovaj lunapark košta milijarde, i može eksplodirati ako jedan kineski vijak nije dobro zategnut.

Prava lova? Pravi prestiž? Više nije u svemiru. Ne isplati se. Bolje je bombardirati neku naftnu državu. Manji trošak, veći profit. Manje goriva, više nereda. A publika to voli. Gledaju to kao akcijski film. Patriotizam, rakete, heroji. Samo bez svemira. Tamo nema publike. Nema reklama. Nema love.

Zato – ravna Zemlja. Tu su svi. Teoretičari. Skeptici. Zaluđenici. Influenceri. Svi s kamerama. A ti? Ti samo moraš reći da je cijeli svijet laž, i da si ti jedini koji vidi istinu. A oni to mogu doznati – ako kupe tvoj tečaj. Jer ako religija može trajati dvije tisuće godina bez ijednog dokaza, može i ravna Zemlja. Samo je pitanje tko ima bolji marketing.



Popularni postovi s ovog bloga

BANGKOK #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

Slika
I tako se našao nadomak šaltera turističke agencije Nouvelles Frontieres. Bilo je doba Božićnih praznika. Čim ugrabe nekoliko slobodnih dana, stanovnici zapadne Europe odjure na drugi kraj svijeta, pola svijeta prijeđu avionom i ponašaju se doslovno kao odbjegli robijaši. Michel im nije mogao zamjeriti: i sam je kanio učiniti istu stvar. Odmah je odlučio uzeti paket-aranžman. Evo njegove priče:        Još nije svanulo, no na autocesti sa šest traka koja vodi u središte Bangkoka promet je već bio gust. Prolazili smo pokraj niza golemih zgrada od čelika i stakla, među kojima se našla i pokoja masivna betonska konstrukcija koja podsjeća na sovjetsku arhitekturu. Sjedišta banaka, veliki hoteli, elektroničke tvrtke – uglavnom japanske. Nakon skretanja za Chatuchaak autocesta se vinula iznad obodnih puteva koji opasavaju gradsku jezgru. Među osvijetljenim hotelskim zdanjima počele su se razabirati skupine malenih kuća limenih krovova nasred neiskorištenih zemljišta. Štando...
Pročitajte više

MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

Slika
  Cesta se protezala kao crijevo neke ogromne tehnološke zvijeri, pulsirajuća linija betona i halucinacija koja vodi prema Moosburgu — totemskom mjestu gdje se gitare ore kao ritualna oružja, a pivo se toči kao sveti serum zaborava. Robert, Marko i ja. Trojica u metalnoj kapsuli zvanom Punto. Robert,  naš samozvani vozač i vlasnik automobila, micao je brisače – što je bilo vezano za vremenske uvjete. O či mu pospane — kao da je progutao zen s  malo amfetamina.   Marko je nosio majicu sa prošlogodišnje  Depeche Mode  turneje, koju od onda nije skinuo. Kaže, daje mu “karakter”. Marko je  suvozač, dakle navigator i psihoterapeut. U Puntu vonj plastike, piva i Markovih čarapa — sveti trojac putovanja. Auto diše kao mehaničko stvorenje s astmom. Marko stalno gleda kroz prozor kao da očekuje da mu se javi Isus iz reklamnog panoa. Ja, sa stražnjeg sica, prebirem po YouTube playlisti – distorzirani rock, disonantni riffovi, buka koja razara percepciju u pravi...
Pročitajte više

KRABI: Ništa ti ne fali, i pitaš se: "Kako to?"

Slika
  Krabi. ime kao na boci jeftinog ruma — oštro na jeziku, a poslije ostane onaj osjećaj da si negdje bio, ali ti je svejedno. Dođeš tamo i odmah ti ponude katalog – plaže, otoci, stijene, ribe koje plešu oko tebe dok zaranjaš. Čovjek bi pomislio da si u raju, da su svi problemi ostali negdje iza, u noćnom busu s onim zgužvanim sendvičem. Ali nije to raj. Nije ni pakao. To je Krabi. Mjesto gdje priroda vrišti svoj maksimum, dok ljudi šute jer su navikli gledati iste razglednice svaki dan.  Hat Noppharat Thara, Mu Ko Phi Phi, Railay, Ao Nang – sve to zvuči kao da će ti promijeniti život, ali na kraju dana samo dobiješ sunce, pijesak u šlapama i pivo što se znoji brže od tebe. Railay. Nije otok, ali se ponaša kao da je. Dođeš čamcem jer cesta ne postoji – kao i tvoj plan za život. Stijene kao iz crtića, more koje te zove da se praviš da znaš plivati. Nosi sunce, nosi komarce, nosi mir. I pivo u limenci.  Penjanje po stijenama – jer naravno da hoćeš riskirati život na ...
Pročitajte više