MAZURBACIJA: 6

 

Matt Rife je stand-up komičar. Znaš ga — šale o vezama, TikTok smijeh, one obrve koje se dižu kao da pita: "Jesam li ja lud ili vi?" E pa sad je zbilja poludio. I to ne komičarski, nego… duhovi, crni svećenici i Annabelle poludio.

Zajedno s Eltonom Casteeom, YouTube likom koji već godinama juri za sjenama po napuštenim ludnicama, Rife je odlučio da je vrijeme za… nekretninu. Ne vilu na Beverly Hillsu, ne stan s pogledom na LA smog, nego kuću u Connecticutu. Ali ne bilo koju kuću – nego onu jebenu kuću Eda i Lorraine Warren.

Da, TI Warrenovi. Bračni par koji je pričao s demonima više nego sa susjedima. Likovi zbog kojih su hororci poput The Conjuring i Amityville toliko strašni da i Netflix pita: "Jesi li siguran, brate?"

I sad je ta kuća njihova. Rife i Castee. Dva moderna klauna s kamerama i mikrofonima, vlasnici najstrašnijeg muzeja u Americi. Warrens Occult Museum. Više od 750 predmeta unutra, svaki toliko uklet da ni vrag ne bi htio naći ključ za tu šupu.

I da stvar bude bolja – među svim tim đavolštinama, glavna faca: Annabelle. Ona jeziva lutka zbog koje su i Barbike noću nervozne. Ne ona plastična iz filma – nego prava, stara, prljava, jebeno stvarna krpena Annabelle. Ta sada sjedi na polici u muzeju kojeg vodi jedan komičar i jedan YouTuber. Kao da su rekli: "Znaš što, ljudi nas ne slušaju dovoljno dok pričamo o seksu i pivu… ajmo se zajebavati s entitetima iz pakla."

I što je najbolje – Rife izgleda oduševljen. Smije se, snima, pokazuje artefakte kao da prodaje rabljene aute. “Ova posuda? U njoj je duh koji je zaveo fratra u 18. stoljeću. Cijena? Nema, ali možda ostaneš bez duše.”

Ne znaš više je li ovo šala, marketinški trik ili početak nove sezona Ghostbustersa: Influencer Edition. Jedno je sigurno – Matt Rife se više ne zajebava samo s ljudima. Sad se zajebava i s demonima.

Zamisli, stojiš u sobi. Mračno je. Zidovi šute. Ne puše ni dašak vjetra, ali svejedno ti se dlačice na vratu dignu kao da ti netko dahće iza uha. I onda je vidiš.

Lutku.

Ali ne onu slatku s pletenicama i šarenom haljinom. Ne. Ovo je Annabelle. Krpena. Prljava. Gleda te očima od konca, ali znaš da iza tog pogleda nije ništa mekano. Nema ni “mama” ni “tata”, samo pakao s očima na šavovima.

Napravili su je u 70-ima. Ili ranije. Ili kasnije. Kog vraga briga. Bila je igračka, sad je prokletstvo s punim radnim vremenom. Kažu da je opsjednuta. Kažu da se miče. Kažu da je jednom čovjek dobio srčani jer ju je uvrijedio. Jebiga, možda mu nije sjeo doručak… a možda mu je lutka zavrnula dušu.

Ed i Lorraine Warren su je zaključali u staklenu vitrinu. Kao da je tu stalo. Kao da staklo ikad zaustavi demone. Ako možeš vidjeti duhove, oni mogu vidjeti tebe. A Annabelle gleda. Bez treptanja. Bez milosti.

Ljudi dolaze. Selfiji, YouTube thumbnailovi, TikTok titranje. “Ajme, kako je strašna.” — a onda se vrate kući, a vrata se sama otvore. Ili čuju dječji smijeh u 3 ujutro, a nemaju djecu. A Annabelle? Ona sjedi. I čeka. Kao da kaže: "Smij se još malo. Pa da vidimo tko će zadnji trepnuti." Nije kao Chucky. Ne skače, ne maše nožem, ne priča gluposti. Ne, ova ti ulazi u snove bez pozivnice. Bez zvuka. Kao sjećanje na grešku koju još nisi napravio.

I još nešto. Svi znaju da gledanje u Annabellu duže od 9.3 sekunde uzrokuje raspad memorije, ali nitko ne zna tko je izmjerio točno 9.3. Nitko se ne sjeća tog čovjeka. Kažu da je nestao u vlastitim očima.

Početkom svibnja, odluče je provozati. Turneja. Da, ozbiljno. Devils on the Run — tako su to nazvali. Organizirala to neka ekipa iz New England Society for Psychic Research. Zvuči ozbiljno, ali kad vidiš kombi i plakate, više ti liči na freak show iz zadnje birtije.

Stanu u New Orleansu. Gustoća alkohola u zraku jača od kisika. A onda, frka. Neki posjetitelji tvrde — lutke nema. Gledaju u staklo, ono njezino sveto kućište kao iz muzeja strave — prazno. Nema je. Niti osmijeha. Niti očiju. Samo tišina koja se lijepi za rebra.

Ljudi šapću. Neki se smiju, neki bježe. Riječ "pobjegla" širi se brže od jeftinih vijesti. I eto ti panike. Jer kad Annabelle nestane, nitko se više ne pravi pametan.

Nisam vjerovao u sranja. Ni duhove, ni vještice, ni male vražje lutke koje hodaju i šapću na jezicima koje ni Google ne prepoznaje. Ja sam bio čovjek matematike. Brojevi, laboratoriji, prdeći profesori i alkohol sa sadržajem etanola većim od diplomskog rada.

I onda mi je umrla teta Agatha. Nije bila draga. Nije bila ni zla. Bila je… siva. Ostavila mi kuću staru koliko i koncept krivnje. Ulazim u nju. Tapeti koji se ljušte kao stara koža. Podovi koji cvile kao da im je žao što još postoje. Prozori što gutaju svjetlo. Sve je smrdilo na vlagu i nešto neizgovoreno.

U potkrovlju — ormarić. Ne velik. Ali taman da ti zasvira alarm u stomaku kad ga vidiš. Zaključan. Ne da ne uđeš, nego da nešto ne izađe. Lanac. Lokot. Prašina. I jedno ime na vratima, napisano rukom koja je znala previše: “Annabelle.”

Naravno da sam ga otvorio. Jer čovjek je glup kad misli da je pametan. Unutra — lutka. Krpena. Crvena kosa. Usta ušivena. Oči staklene, ali ne gledaju te – drže te. I nisam ni trepnuo, već sam je stavio na policu. Jer, znaš… neću da vjerujem. Radije ću biti idiot nego luđak. Tako sam mislio.

Prvu noć čuo sam tapkanje. Kao da mi dijete hoda po parketu. Otvorim oči — ništa. Samo zidovi i mjesečina koja se lomi kao stara cigareta. Drugu noć — lutka bliže krevetu. Treću — ispod njega. Peta — sanjam je. Ne kao san, više kao flash. Ona sjedi. Gleda. Šuti.

Jedne noći, probudi me glas. Djetinji, ali iznutra slomljen. Kao stara ploča koja grebe. “Igraj se sa mnom…” Otvorim oči — Na mojim prsima. Ne miče se. Samo me gleda. Kao da zna kad sam zadnji put popušio joint i koliko točno mililitara alkohola imam u krvi.

Pokušam je spaliti. Ne gori. Samo stoji tamo. Osmijeh joj se raširio kao truli rez.

“Sad si moj.”

Bježim. Doslovno. U čarapama. Auto. Gas. Znanost? Ma jebi znanost. Neka objašnjava netko drugi.

Sad spavam po motelima. Promijenim sobu svaka tri dana. Ali, kad zaspim — čujem je. Tap. Tap. Tap. I taj glas: “Ormarić je bio zatvoren. Ne zaboravljen.”

Ako me ikad pronađu bez jezika… To je zato što sam progovorio. I više neću. Ni riječ.