MAZURBACIJA: 5
Naučio sam – ne odmah, ne lako, nego onako, kroz zube i psovke – da gledam malo više na ono što imam, a malo manje na ono što mi nedostaje. I da ti kažem – nije to neka velika filozofija, više neka vrsta emocionalne štednje. Jer možeš kukati do sutra što nemaš jahtu, ali ako ti guzica sjedi na stolici koja se ne raspada i kavu piješ iz šalice, a ne iz dlanova – pa, brate, nisi na dnu.
Počeo sam brojiti ono što imam, kao neki propali knjigovođa, i ispalo je da ipak nisam baš bankrotirao. Imam krov nad glavom. Ima dana kad me nitko ne iznervira do deset ujutro. Ponekad mi se pas razveseli kao da sam Bog koji je ovaj čas sišao s neba. I to, ponekad, donese mir. Ne onaj s harfama i anđelima, nego onaj što ti kaže: "U redu je. Još dišeš. Ajde sad kava."
Zato ovo pišem, za sve one koji stalno pilje u ono što nemaju, dok im se ono što već drže u rukama hladi i hladi dok ne postane ništa. Svi smo mi malo sjebani od reklama i uspoređivanja s tuđim životima iz te filtrirane realnosti. Ali ta žudnja – ta glad za “još” – ne dolazi zato što nam stvarno nešto fali, nego zato što ne znamo cijeniti ono što je već tu. Topli kruh. Tihi trenutak. Ljubav koja nije savršena, ali ti donese čaj kad kašlješ. Nije to sreća s naslovnice. Ali, jebi ga, možda je baš to – ono pravo.
I shvatio sam još nešto – ne postoji to „kad“ koje će sve popraviti’. Znaš ono: kad dobijem bolji posao, kad se preselim, kad nađem „pravog“ ili "pravu", kad me prođe ova faza... Ništa od toga ne dolazi onako kako si to zamislio dok si sjedio u zahodu i sanjario.
Dođe, ako ima sreće, ali drugačije, zamotano u papir koji nisi naručio. I shvatiš da čak i kad dođe – ti si i dalje isti ti. Samo s novim problemima i skupljom kavom. Zato više ne čekam. Ne čekam da mi život servira nešto savršeno. Jer ne zna on kuhati. Daje ti sastojke pa se ti snalazi.
Naučio sam voljeti male stvari. Ne zato što sam neki zen-majstor u jutarnjoj rosi, nego jer su to jedine stvari koje te ne sjebu kad im se približiš. Miris kruha iz pekare u 6 ujutro. Onaj trenutak kad ti glazba pogodi točno ono što osjećaš. Poruka od nekoga koga nisi očekivao.
Naučio sam biti zahvalan što sam još tu. Iako sam u "nekim" godinama i još uvijek nisam skužio što točno radim sa svojim životom. Ali više ne čekam rješenja. Živim između zagrada. U fusnotama. U onom prostoru gdje nije glamurozno, ali ima srca. I kad me pitaju kako sam, kažem: „Na skali od jedan do raspad – evo me, držim se. I imam za kavu. Za sad dosta.“
