MAZURBACIJA: 4
The Atlantic o Trumpu,
Slobodna interpretacija teksta objavljenog u Jutarnjem listu
Sjedim u baru koji se zove "Hole in the Law". Zidovi su boje nikotina iz ’86., a ventilator na stropu radi kao da ima PTSP i svakih pet sekundi ispušta zvuk kao da je netko pucao. Na zidu visi plakat s golom ženom iz ’90-ih, izblijedio toliko da sad izgleda kao da nosi pidžamu. WC je negdje straga, ali da dođeš do njega moraš proći pored jukeboxa koji pušta samo pjesme koje mrziš, iako nisi ni znao da ih mrziš dok ih nisi čuo. Konobar je lik koji izgleda kao da se rodio pored pepeljare i nikad nije prestao pušiti – smije se bez zubi, ali ima više životne mudrosti nego sve self-help knjige zajedno. Iza šanka tri boce viskija, jedna od njih pola prazna iako ju nitko nikad nije naručio. Šank je ljepljiv, taman da ti se podlaktica zalijepi kao osigurač za piće. Iznad šanka visi TV, stari model, debeo kao enciklopedija i s bojama koje izgledaju kao da netko miješa signal sa snimkom svadbe iz ’92. Zvuk je malo preglasan, ali nikoga nije briga – klijentela je uglavnom šutljiva, lica im kao ugašene cigarete, pa imam luksuz pratiti vijesti u miru. Na ekranu političari laju, ratovi se pale i gase, burza pleše, a ja pijem svoje pivo i viski kao da sam u privatnoj loži. Nitko ništa ne pita, nitko ništa ne komentira. Samo povremeno netko kihne ili zatraži još jedno piće, a TV nastavlja pljuvati istinu i laži jednako ravnodušno.
Evo ih. Pregled vijesti od prošlog mjeseca. Red Trumpa, pa red Pekinga, pa red Putina. Parada. Xi, Putin i mali Kim stoje tamo ko tri jebena zlikovca iz jeftinog stripa – svi ozbiljni, svi u istim odijelima, izgledaju kao da bi te prebili samo zato što si kihnuo. Lukašenko visi sa strane, izgleda kao pijani rođak koga nitko nije htio, ali su ga ipak poveli da ne napravi sranje doma.
A Trump?
On negdje u Floridi ždere cheeseburgere i piše CAPS LOCK tvitove kako je najveći predsjednik u povijesti čovječanstva. Nitko ga nije pozvao. Ni razglednicu mu nisu poslali. Jer ozbiljni ljudi ne zovu jebene klaunove na svoje parade.
Putin ga gleda i smije se u brk: “Ovaj bi prodao Aljasku za bocu votke i dobar komad ženskog dupeta.”
Xi se pravi da zapisuje nešto važno, ali u glavi vjerojatno crta karikature Trumpa.
Kim se smije ko majmun na kiši, njemu je sve zabavno, pogotovo kad vidi nekoga glupljeg od sebe – a to je rijetko.
A Amerika? Mick sjedi sa strane, gricka kokice i dere se: “Hej, mi smo pobijedili Japan!” "Da, jesmo," okrenem se i kažem mu "ali to je bilo prije osamdeset godina."
Nastavim gledati TV. Mislim si, Trump, nitko te više ne jebe. Stojiš tamo, gledaš kako ostatak svijeta pleše oko vatre, i shvatiš – svijet je šupak, a ti si samo zaboravljeni komad WC papira. I tu ti je bila točka na i – parada nije bila samo “evo, gledajte naše tenkove”, nego jebeni srednji prst u 4K rezoluciji.
Putin stoji, smije se onim svojim polumrtvim očima, Xi izgleda kao da planira slijedećih tisuću godina kineskog carstva, a Kim samo čeka da netko pogleda prema njemu pa da mahne i osjeti se bitan. I sve to događa se par tjedana nakon što je Putin došao na Aljasku – na Trumpov poziv, da, na poziv lika koji misli da je dobar deal kad ga netko ne pljune u lice. Trump ga moli: “Ajde, Vlad, prekini rat, ajde, bit ćemo frendovi, možeš doći na moj rođendan, možeš voziti moj golf kart.” A Putin ga gleda kao mačka kad gleda ribicu u akvariju – bez ikakve namjere da išta promijeni, samo uživa u prizoru.
Bijela kuća se poslije pravi da je to bio neki “neriješen rezultat”. Ma koji kurac, kakav neriješen rezultat? Kad te tip prvo ošamari na presici, zatim odbije ručak koji si planirao tri tjedna i ode doma kao da je upravo došao samo da ti se posere na tepih – to nije neriješeno, to je poraz na bodove, nokaut i izbacivanje iz lige, sve u jednom. Trump onda ide na TV, maše rukama i priča kako je sastanak bio “vrlo produktivan”. Produktivan u smislu da je Putin dobio show, a Amerika dobila račun za ručak koji nitko nije pojeo.
I tako, cijela ta parada, cijeli taj igrokaz, to je njihova verzija afterpartyja. Putin, Xi i Kim nazdravljaju dok gledaju rakete dok prolaze kraj njih, a Trump ostaje negdje iza oceana, u svojoj zlatnoj kupaonici, i viče na TV: “Ali ja sam ih pozvao! Ja sam im rekao da budemo prijatelji!”
Popijem gutljaj, obrišem pjenu i kažem glasno, cijelom bircu: “E, jebo vas sve, i vas tamo na TV-u i ovog idiota u Bijeloj kući. Ja ću još jedno piće. Jedini rat koji danas vodim je s mamurlukom sutra.”
Svjetina se smije. A ja naručujem još jedno pivo i kažem barmenu: “Stari, kad te ekipa odjebe s vlastitog tuluma, možda je vrijeme da prestaneš misliti da si kralj zabave.”
I nije da se tip bolje snašao ni s ostalom dvojicom iz te male Lige Superzlikovaca. Xi sad glumi mudraca iz kung-fu filma, nudi svijetu “stabilnost”, što u prijevodu znači “radite kako mi kažemo ili ću vam zavrnuti plin i rijeke”. I još, čisto da ga dodatno bocne, Xi zagrli Indiju – starog rivala – i kaže: “Hajde, braćo, držimo se skupa protiv onog američkog nasilnika.” U isto vrijeme Trump im dere 50 posto carina i misli da je to briljantna strategija. To ti je kao da se pokušaš ispričati curi tako što joj polupaš prozore i kažeš: “Ljubavi, to je znak pažnje!”
A Kim? Kim je ionako doktoratirao zajebavanje Trumpa. Prvo mu šalje “ljubavna pisma”, a ovaj se sav rastopi – “Moj prijatelj Kim, imamo kemiju!” Da, imaš kemiju, ali on ti gradi nuklearni arsenal iza leđa dok mu šalješ selfije i srčeka. I sad, naravno, kad je jasno da se ništa od toga mirovnog plana neće dogoditi, Kim samo klima glavom i vraća se poslu – skupljanju još više raketa. Ozbiljne pregovore čuva za ozbiljne lidere, ne za tipa koji misli da je diplomatski uspjeh kad dobije autogram.
I kad ga nisu ni pozvali na tu jebenu gala večeru u Pekingu, Trump reagira kao uvrijeđeno dijete koje nisu pustili u VIP zonu. Tip sjedi na društvenim mrežama, plače u caps locku i piše: “Želim Xiju i divnom kineskom narodu predivan dan! Molim vas, recite Putinu i Kimu da ih sve volim dok planiraju kako će sjebati Ameriku.” To ti je kao da te ekipa izbaci iz kluba, a ti stojiš vani na kiši i vičeš: “Super vam je tulum! Drago mi je što nisam unutra! Baš mi je toplo! Nisam nimalo pijan i tužan!”
I sve to gledam iz bara, uz pivo i viski, i kažem barmenu: “Brate, ako ovo nije globalni stand-up show, ja sam papa. Daj mi još jednu, jer svijet je službeno postao reality show, a ja želim sjediti u prvom redu.”
I tako, evo nas u točki gdje Rusija, Kina i Sjeverna Koreja stvarno kuju zavjeru protiv Amerike – a Trump se žali kao klinac kojem nisu dali mjesto u prvom redu u školskoj predstavi. Tip piše: “Nadam se da će se sjetiti hrabrih Amerikanaca koji su umirali da bi pomogli Kini!” Što zvuči više kao molba bivšoj curi da te tagira na fotki s tuluma nego kao izjava vrhovnog zapovjednika. Ozbiljan predsjednik bi samo slegnuo ramenima i rekao nešto u stilu: “Poštujemo sve pale saveznike. Idemo dalje.” Ali ne Trump. On mora dodati ono pasivno-agresivno: “Ne bih ionako došao na vašu glupu paradu, ni da ste me zvali, tako!” Što je politički ekvivalent toga da dijete viče: “Nisam htio na rođendan, ionako mi se ne sviđaju vaše igračke!”
I stvarno, ti diktatori ga tretiraju kao klauna – ali nisu sami. Europski saveznici isto znaju da moraju doći u Washington, potapšati ga po ramenu i reći: “Bravo, Donalde, baš si super rekao ono što je Putin rekao prije tebe, ali sljedeći put možda malo manje ljubavi prema Kremlju, može?” To je vanjska politika kao stand-up nastup – svi se smiju, samo ne znaš je li od sreće ili od muke. A najtužnije je da bi sve ovo bilo manje bolno da postoji neka jebena strategija, neki tim, nešto što podsjeća na ozbiljnu politiku.
Ali nema ničega. Trumpova vanjska politika je njegov ego u crvenoj kravati, ništa drugo. Sve što radi, radi da bi skrenuo pažnju sa sranja kod kuće – ekonomija, istrage, Epstein – bilo što što bi moglo dovesti do toga da više ljudi shvati kako tip nije predsjednik nego lik koji je ušao u Bijelu kuću jer su ljudi htjeli reality show. Drži summite, pozira za fotke, piše izjave na Truth Socialu kao tinejdžer koji šalje ljutite poruke bivšoj curi, i sve to radi jer, duboko unutra, misli da bi mu netko već trebao dati Nobelovu nagradu za mir. Jer eto, uspio je pregovarati s Kimom – pa što ako je Kim za to vrijeme skupljao još više nuklearnih igračaka? Bitno je da su se rukovali i da je Trump dobio fotku za zid.
Ja sjedim u baru, gledam sve to, pijem i mislim: "Jebote, svijet gori, a glavni tip koji bi trebao gasiti vatru stoji tamo s benzinom i selfie stickom."
I da stvar bude još luđa – Trump više nema ni one odrasle u sobi koji su barem znali gdje je jebeni globus. U prvom mandatu je imao Mattisa, tipa koji je barem imao plan, neku strategiju, neki komad papira na kojem je pisalo kamo bi Amerika trebala ići. Trump to nikad nije ni pročitao, naravno, ali hej – papir je postojao.
Sada? Sada ima Petea Hegsetha u Pentagonu, lika koji izgleda kao da bi prije vodio BBQ zabavu nego ratnu strategiju. Čovjek kad kaže “nacionalna sigurnost” vjerojatno misli na lozinku za svoj Netflix. Marco Rubio, državni tajnik, trebao je biti jedan od onih “odraslih ljudi u sobi”, ali ga Trump tretira kao pripravnika na praksi – baca mu zadatke preko stola bez uputa, pa nek se mali snađe. Rezultat? Rubio sjedi na presicama kao netko tko se pita zašto je uopće ustao iz kreveta tog jutra, dok Trump ispred njega bruka i sebe i goste i cijelu jebenu državu. I onda imaš Tulsi Gabbard, direktoricu nacionalne obavještajne službe, koja je odlučila da su glavni problem Amerike – Amerikanci. Hvata “špijune” koji se ne smiju na Trumpove fore, valjda, i misli da je riješila problem nacionalne sigurnosti. Xi vjerojatno pije čaj i smije se. Putin puca od smijeha, čovjek koji je cijeli život proveo u KGB-u sad gleda kako Amerika sama čisti svoje najbolje ljude.
I dok oni tamo u Pekingu mašu zastavama, pokazuju rakete i smiju se, Amerika stoji kao pijanac na raskrižju – nema kartu, nema kompas, nema nikoga za volanom. Ima predsjednika koji misli da je svijet njegov reality show, i tim koji se ponaša kao da je jedini cilj dočekati kraj dana bez da ih šef prozove na Twitteru.
Nije ni čudo da se Putin, Xi i Kim ponašaju kao da im se fućka. Zašto bi se oni bojali Trumpa? Tip nema plan, nema ekipu, nema ni jebeni scenarij. Jedino što ima su društvene mreže i potrebu da svi znaju da je on glavna faca – iako je jedini u prostoriji koji to stvarno vjeruje.
Ja sjedim, pijem, gledam sve to na TV-u i mislim: “Jebote, ako su ovo odrasli u sobi, onda sam ja Dalaj Lama.”
I naručim još jednu. Jer kad vidiš kako svijet klizi nizbrdo, bolje ti je da imaš viski u ruci nego plan za evakuaciju. Možda svijet ne treba više pameti ni više tenkova – nego više barmena. Jer s ovakvim vođama, jedino što nam ostaje je naručiti još jednu turu i nazdraviti kraju svijeta.
