JOHN LENNON
John Winston Lennon rodio se 9. listopada ’40. u nekom bolničkom ćumezu u Liverpoolu u svijetu punom sirena i bombi, kao jedino dijete Alfreda i Julije. Stari, pomorac, Irac, uvijek negdje daleko, uvijek neki valovi važniji od žene i klinca. Čekovi su stizali jedno vrijeme, komadi papira što su držali život na tankoj žici, a onda su prestali. U veljači ’44., stari nestaje bez traga, bez pitanja, bez odgovora. U ljeto ’46. eto ga, izronio niotkuda, pojavio se s planom u džepu – Novi Zeland, sunce, bijeg, novi početak, lažna karta za raj. Odveo klinca, petogodišnjaka, u Blackpool, kao da je to samo izlet, šećerna vata i more. Julia ga slijedila, s novim muškarcem za ruku, Bobbyjem Dykinsom – ljubav je uvijek bila u tranzitu.
I onda scena za filmski šrot: otac vuče dijete za ruku, majka vuče za drugu, klinac između, kao komad mesa između dva psa. "Biraš, mali!" — kaže otac. John gleda, suze u očima, bira ga jednom, bira ga dvaput, ali kad Julia krene odlaziti, kad su njezina leđa krenula prema daljini, srce ga izdalo i potrčao je za njom. Netko će kasnije reći da je to sve prenapuhano, da klinac nije baš tako morao odlučivati. Ali jebeš to — dovoljno je da osjetiš taj rez, dovoljno da znaš da je ljubav drama, a drama rana koja ne zarasta.
Alf se izgubio opet, kao što se uvijek izgubio. Otišao i nestao iz kadra skoro dvadeset godina. John je ostao s Juliom i njezinim izborima. Naučio je da te odrasli uvijek tjeraju da biraš između dvije laži.
I tako dijete, mali John, šeta između praznih obećanja i ženskih ruku što ga bacaju dalje — od majke do tetke, od tetke do socijalne službe, od ljubavi do hladnog kreveta. Na kraju ga Mimi uzme, ne zato što je htjela, nego zato što je morala. John Lennon, klinac s liverpulskih ulica, učio je od početka da život ne daje dom nego tranzit, i da su roditelji samo gosti koji predugo piju u tuđem baru.
Bilo je pet žena, pet sestara, tvrde i pametne, svaka s vlastitim ožiljkom. Jedna od njih slučajno mu je bila majka, Julia — ali ona nije imala snage držati svijet na leđima. Premlada, previše ranjena ratom, s mužem koji je bježao od svega pa i od vlastitog djeteta. Nije mogla nositi njega, nije mogla nositi sebe. Pa ga je predala starijoj sestri, Mimi.
Djetinjstvo i mladost u Mendipsu, 251 Menlove Avenue. Kuća na Wooltonu, uredna, sterilna, bez djece osim njega. Teta Mimi, stroga kao zatvorski čuvar, kupovala mu bilježnice za kratke priče – kao da je slutila da će papir postati njegova jedina terapija. Ujak George, mljekar, čovjek od zemlje i boce mlijeka, dao mu usnu harmoniku i križaljke, sitne igre za mozak što ne zna stati.
I tako je John rastao u kući gdje su žene bile zakon. Pet glasova, pet pogleda, pet lekcija koje su ga naučile da snaga ne dolazi iz pukih muških poza nego iz tihih, tvrdoglavih ramena žena koje nisu imale luksuz da padnu. To je bilo njegovo prvo feminističko obrazovanje, premda tada ta riječ još nije ni postojala u njegovom rječniku.
Kasnije, među dječacima, znao je da je drugačiji. Oni su gledali na svoje roditelje kao na bogove. On ih nije imao — i znao je da bogovi ne postoje. To je bila njegova prva istina, prva hereza, prva iskra.
Julia, njegova majka, povremeno bi došla, nasmijana i polu-odsutna, i povela ga u svoj svijet ploča i zvuka. Elvis na gramofonu, banjo u rukama, i smijeh dok ga uči svirati "Ain’t That a Shame" kao da je to najvažnija lekcija u životu. I bila je.
Mendips je bio kuća pravila, zabrana i reda. Blomfield Road bio je kaos, glazba i greške. John je rastao na tom razmaku – između tetkine discipline i majčine divlje struje. To je jaz koji nikad nije nestao, samo je dobio pojačalo i mikrofon.
Johnova majka koja je uvijek lebdjela između prisutnosti i odsutnosti, napravila je potez koji će promijeniti sve. Kupila mu je prvu gitaru — jeftinu Gallotone Champion, krhku stvar od drveta i snova. Posudila pet funti i deset šilinga, sitni dug za vječnost, ali s uvjetom: gitara ide u njezinu kuću, nikako u Miminu. Znala je da bi teta, stroga i suha, spalila te snove prije nego što bi i zazvučali.
To je bio njen refren, njen hladan tuš na njegovu vatru. Ali Julia je bila ta koja mu je gurnula oružje u ruke — instrument, put, kartu iz Wooltona.
John je držao tu gitaru kao da drži izlazna vrata. Mimi je mislila da će mu dosaditi. Umjesto toga, iz tog je drveta izvukao pobunu, ljubav i bijes. Gitara je bila njegova cigareta, njegova molitva i njegov fitilj.
Petnaest godina i već s gitarom u rukama, klinac koji je htio pobjeći od svega što ga je gušilo osniva srednjoškolski band. Nazvao je to čudo The Quarrymen, po školi koja nije značila ništa osim zidova i dosadnih profesora. Rujan pedeset šeste. Klinci u poderanim hlačama, prsti krvavi od žica, pola skiffle, pola rock and roll, pola snovi o nekom boljem svijetu, ako to uopće ide na pola.
Ljeto pedeset sedme. Svirali su u nekom dvorištu, na vrtnoj fešti crkve, ironija da Bog gleda rock and roll kako puže iz zemlje. Lennon tamo, znojan, tvrdoglavi smiješak. Publika nezainteresirana, cure se smiju, klinci plešu, stari gunđaju. I onda se pojavi Paul – mlađi brat po oružju, s gitarom koja je mirisala na glad i želju. Lennon ga gleda, vidi da mali zna s prstima, zna sa žicama, zna s onim što drugi nisu imali – ritmom, osjećajem.
Pruži mu ruku. "Hoćeš se pridružit?" — rečenica koja zvuči banalno, ali jebeno mijenja povijest.
Tako to ide: dva klinaca, gitare, malo krvi, puno buke i nikakvog plana. Svijet se ne mijenja tako da planiraš. Svijet se mijenja kad neki klinac pogleda drugog i kaže: ajde, sviraj sa mnom. A Paul je u rukavu imao svoga klinca, mlađeg od sebe – Georgea. Četrnaest godina, mršav, gladan, s gitarom koja je izgledala veća od njega. Lennon ga pogleda i kaže: “Premlad je, dovraga.” Ali Paul je bio uporan. I eto ti Beatlesa, samo to još nisu znali. Nitko nije.
Onda je uletio Stuart – Lennonov prijatelj, slikar, čovjek više za boje nego za note. Ali jebiga, trebalo je popuniti band, pa je Stuart uzeo bas i odjednom su bili četvorica. Lennon smišlja ime – The Beatles. Ne još bogovi, samo ime koje je zvučalo smiješno i pomalo opasno.
Šezdeseta. Njemačka. Hamburg. Grad pun dima, kurvi i alkohola. Četrdeset i osam noći, svirka iza ponoći, oči krvave, prsti utrnuli. Trebao im je bubnjar, pa su pokupili Petea Besta, jer nitko drugi nije bio dovoljno glup ili očajan da sjedne za bubnjeve.
Lennonova teta – dobra žena, stara škola – molila ga je da se vrati u umjetničku školu. Da ne ide u taj vražji Hamburg. Ali Lennon je već bio zaljubljen u buku, u prljavštinu, u ideju da bi mogao pobjeći iz Liverpoola i sve što ga je gušilo.
Hamburg ih je progutao. Noći su bile beskrajne. Pivo, znoj, publika koja je htjela krv i glazbu. Tamo su naučili preživjeti. Tamo su otkrili Preludin – male pilule koje su te držale budnim dok sviraš do četiri ujutro i gutaš dimove. Lennon ih je gutao redovito, jer nije bilo druge. Ako nisi bio na piluli, nisi mogao svirati. Ako nisi svirao, nisi postojao. U Hamburgu upoznaju Ringa koji će dvije godine kasnije zamijeniti Besta za bubnjevima i ludilo kreće.
Lennon u umjetničkoj školi, u razredu upozna Cynthiju. Tiha, ozbiljna, s očima koje nisu imale pojma što znači biti vezan za tipa kao on. Ljubav, požuda, slučajnost – sve to u istom paketu.
Godine kasnije – trudna. Lennon čuje vijest i ne filozofira: “Postoji samo jedna stvar za to, Cyn. Morat ćemo se vjenčati.” To nije bila romantična rečenica. To je bila presuda. 23. kolovoza ’62. – matični ured Mount Pleasant, Liverpool. Nema glamura, nema zvona, nema bajke. Brian Epstein stoji kao kum, uglađen menadžer među izgubljenim klincima. Lennon taj dan nastupa. Na pozornici odmah nakon vjenčanja, kao da je brak još jedan akord koji svira dok se svijet trese.
Šezdeset treća i odjednom – bum – Beatlesi svuda. Radio, novine, tinejdžerke koje vrište kao da im netko skida kožu. Brak je krenuo upravo dok je Beatlemanija eksplodirala. On i Cynthia skrivali su istinu, jer Epstein je znao što mase žele – slobodne, dostupne idole. Žene su trebale sanjati da mogu biti “ona prava”, a oženjeni Beatle bio bi samo razočaranje. Pa je brak postao tajna, kao mrlja koju ne smiješ pokazati pod reflektorima. Lennon je svirao gotovo svaku večer, a Cynthia je sjedila u sjeni, gledala ga kako pripada milijunima, a njoj sve manje.
Lennon na turneji, a kod kuće mu se rodio prvi sin. Julian. I dok klinac dolazi na svijet, otac je negdje u sobi za hotele, s gitarom i čašom, pokušava shvatiti gdje je granica između slave i bijega.
Godinu dana kasnije – Amerika. Ed Sullivan Show. Milijuni ljudi. Udarac u trbuh svijeta. Beatlesi su postali više od banda – postali su religija. Lennon to osjeća, ali ne zna što bi s tim. Slava je došla s turnejama, filmovima, pjesmama. On u međuvremenu piše knjige, “In His Own Write” i “A Spaniard in the Works”. Proza kao pijana šala, riječi koje su se spoticale i udarale kao on sam.
I onda – ironija. Godine ’65. primaju MBE. Orden. Britanski establišment koji ih je nekad mrzio, sada im gura medalje u ruke. Lennon nosi odijelo, uzima priznanje i smije se u sebi. Jer zna da to ne znači ništa. Medalja je samo komad metala. Ono što je bilo pravo, ono što je bilo živo, to su bili znoj, pjesme i vrisak publike. Sve ostalo je farsa.
Šezdeset šesta. London. Galerija Indica. Lennon ulazi, svijet mu se već raspada pod nogama, ali traži nešto novo, nešto što nije samo gitara i vrisak. Tamo – Yoko. Mala, crna kosa, hladan pogled, konceptualna umjetnost koja je više pitanje nego odgovor. Yoko ga gleda bez trunke fascinacije, bez vrištanja, bez Beatlemanije u očima. Prema Lennonovim riječima, nije ni znala tko su Beatlesi. To nije bio običan susret. To je bio sudar. Lennon, milijunaš koji je tražio istinu, i Yoko, umjetnica koja nije dala ništa besplatno. Bio je to početak priče koja će srušiti jedan svijet i stvoriti drugi.
John i Yoko. To ti je bila kombinacija za poluditi. Kao dvoje klinaca koji su pronašli jedno drugog na školskom dvorištu i rekli: “Jebiga, ostat ćemo zajedno do kraja, makar gorjelo sve oko nas.”
Problem je što je gorjelo. Yoko je bila kao hladna cigareta koju ne možeš ugasiti, a Lennon je bio tip koji bi je svejedno palio opet i opet. Ljudi su ih mrzili. Beatlesi su je mrzili, fanovi su je krivili za sve. A Lennon? On je govorio “jebe mi se, to je moja žena, moj zid, moja droga, moja terapija.”
Znaš onu ljubav što nije slatka ni čista, nego krvava i tvrda, gdje se dvoje ljudi gleda preko stola i znaš da će se ili poljubiti ili razbiti tanjur u glavu? E, to su bili oni. Yoko je sjedila u kutu, šutjela ili zavijala u mikrofon, a Lennon je gledao u nju kao da je jedini izvor kisika u sobi. I dok su svi htjeli da se makne, on je htio da bude bliže. Čak i kad ga je živcirala, a sigurno ga je živcirala, jer bila je zahtjevna, bila je umjetnica, bila je jebeni zid u koji udaraš glavom. Ali bez tog zida Lennon se raspadao.
Bio je zaljubljen kao pijani idioti koji piju zadnje pivo na šanku i kažu “ova je jedina prava.” Nije ga bilo briga za svijet, za Beatlese, za sve te ljude što su vrištali “Yoko kriva, Yoko kriva!” On je samo htio Yoko, golu, obučenu, na krevetu, na snimci, u životu, posvuda. To nije bila romansa za bajku. To je bio ratni film, ljubav u rovu, gdje se skrivaš od granata i moliš da ti ostane bar jedna cigareta. Ali Lennon je tako volio – do bola, do srži, do ludila. I zato je sve ostalo palo u drugi plan. Beatlesi, publika, slava, lova – sve je postalo sporedna stvar u odnosu na Yoko. Bila je njegova religija i njegov križ. I on je bio spreman razapeti se na njemu, nasmijan i pijan, dok svijet urla: “Što to radiš, Johne?” Ali njemu je bilo svejedno. Imao je svoju Yoko, i to je bila njegova zadnja jebena istina.
Dvadeseti rujna šezdeset devete. Lennon diže ruke, izlazi, gasi svjetlo. Beatlesi su mrtvi, samo to nitko ne smije reći naglas. Ugovori, novac, sve te glupe igre velikih ljudi u odijelima. Pa se dogovore da šute. Ali onda Paul izađe s vlastitim albumom i rečenicom: “Odlazim.” Lennon poludi. “Isuse Kriste! On dobiva sve zasluge!” I naravno, mediji pojedu priču, a Lennon ostaje s okusom pepela u ustima.
Kasnije napiše: “Ja sam osnovao band. Ja sam ga raspustio. To je sve.” Jednostavno, kao pljuska. Kao kad gurneš čašu sa stola i ona se razbije u tisuću komada. Beatlesi su bili san, a Lennon je bio budilica.
Čovjek koji je otišao iz Beatlesa s rukama u zraku, slobodom na jeziku — a rulja vani, rulja plače, rulja ne kuži, kako to, kako to da netko šutne božanski stroj što vrti ploče i štanca lovu — ali on, on je samo divlji Lennon, ludi Lennon, zgužvani list papira pun mrlja od vina i nikotina, Jedina karta koju je imao bila je ludost, zajeb, ironija, cerek u lice svijetu, i jebeno mu se nije igralo po njihovim pravilima — ne, on je svirao svoje, vitlao glasom, a Beatlesi su mu visili za petama kao stari duhovi što ne znaju da su mrtvi.
Prvo što je napravio – bacio se u "Plastic Ono Band". Album koji zvuči kao ispovijed nekog sjebanog tipa na kauču terapeuta — to je upravo to, terapija snimljena na ploči. Sve ogoljeno, sirovo, bez šminke. Nema "yeah, yeah, yeah", samo "Mama don’t go, Daddy come home". To ti nije Beatles, to ti je Lennon koji skida kožu sa sebe, i baca je na gramofon. Čovjek koji je htio da svijet vidi da i on sere, plače, i da mu se stari nije javio na telefon.
Onda "Imagine". E, tu je već prodao kartu naivnosti. "Zamisli svijet bez religije, bez granica." Svi su rekli: bravo, John, prorok si. A on je zapravo samo napisao pjesmu dok je pušio cigaretu i pitao se koliko još izdržati s Yoko prije nego poludi. Pjesma je bila velika, ploča je otišla u nebo, i ljudi su ga počeli gledati kao Mesiju. Lennon je to mrzio i volio istovremeno, jer bio je takav – želio je tvoju pažnju, a kad bi mu je dao, pljunuo bi ti u lice.
"Some Time in New York City" – Lennon i Yoko u ulozi revolucionarnog kabarea. Ploča više nalikuje novinama nego albumu: naslovi, parole, protesti. Sve je tu – Angela Davis, Irci, žene, radnici, Nixon. John na gitari, Yoko vrišti kao sirena za uzbunu, a oboje misle da su Che Guevara i Joan of Arc u isto vrijeme. Problem? Ljudi nisu htjeli revolucionarne letke u obliku rock albuma. Htjeli su Lennona proroka, Lennona pjesnika, a dobili su Lennona agitatora i Yoko koja reže mikrofon. Kritičari su ga iskasapili, ploča je potonula. Ali ima nečeg simpatično suludog u tome – tip koji je bio najpoznatiji muzičar na svijetu odluči snimiti politički pamflet s ritmom i saksofonom. To je "Some Time in New York City". Više manifest nego muzika, ali Lennon nikad nije mario za tvoje uši – on je htio da ti u glavu zabije svoje jebene parole.
Išao je dalje – "Mind Games", "Walls and Bridges". Malo politike, malo ljubavnih sranja, malo šamara McCartneyju u pjesmama. Lennon je uvijek bio tip koji se s Paulom svađa preko ploča. To je bio njihov pasivno-agresivni tenis: Paul pjeva "Silly Love Songs", a Lennon odgovara "How do you sleep?". Kao dva pijanca u birtiji koji se tuku pjesmama umjesto bocama.
Pa onda "Rock ‘n’ Roll", gdje se vratio starim stvarima, kao neki stari frajer što se nađe u krizi srednjih godina pa obuče kožnu jaknu i krene na motor. Nije to bio loš album, samo se osjetilo da čovjek pokušava prizvati duh mladosti koju je već izgubio u hotelskim sobama i LSD tripovima.
I taman kad je svima dosadilo njegovo cmizdrenje i genijalnost, povukao se. Kad mu se rodio drugi sin, Sean, Lennon je napravio ono što nitko nije očekivao – spustio gitaru i navukao pregaču. Pet godina kućanica. Pekao kruh, mijenjao pelene, kuhao zobene pahuljice dok je Yoko vodila biznis. Svijet je mislio da se šali, ali on je stvarno nestao iz muzike, kao da mu je dosta bilo cirkusa. I možda je prvi put u životu bio stvarno miran – otac, muž, tip u pidžami, a ne prorok na naslovnici. Kao da je htio dokazati da i on može biti "običan". Ali Lennon i običnost – to ne stanu u istu rečenicu.
Vratio se s "Double Fantasy". Album s Yoko, naravno, jer Yoko je bila u svemu. Pola ploče on, pola ona. Kao bračna terapija na vinilu. Neki su rekli – preslatko, drugi su rekli – previše Yoko, treći su rekli – Lennon se vratio. Čovjek je opet bio na naslovnicama, govorio o ljubavi, o sinu, o novom životu. Izgledalo je kao da je spreman opet biti John Lennon, ali ovaj put bez paranoje, bez bijesa, miran, smiren.
I onda – bum. Chapman. Kreten s Biblijom i poremećenim mozgom. Čovjek koji je čekao satima ispred Dakote, dobio potpis od Lennona, i par sati kasnije ga skinuo s ovog svijeta s četiri metka u leđa. Lennon, prorok mira, pjesnik, šupak, genij, umro je na pločniku ispred zgrade u kojoj je živio. Ironija je bila prevelika. Čovjek koji je pjevao o miru ubijen od vlastitog fana. Kao loš vic koji te ne pušta. Nije bilo simfonije, nije bilo posljednje riječi, samo hladna noć i krv na asfaltu.
I tako, Lennon je otišao, a ostala je priča. O čovjeku koji je htio spasiti svijet, ali nije mogao ni samoga sebe. O tipu koji je pobjegao od Beatlesa jer nije mogao disati, a onda shvatio da se od vlastitog kaosa nikad ne možeš sakriti.
Na kraju, John Lennon je bio sve – genij, budala, prorok, komičar, gad i pjesnik. A najviše od svega, bio je brate, ljudsko biće, a to je ponekad najteža uloga od svih.
