DRAŽEN PETROVIĆ

 

Šibenik, 22. listopada 1964. – Denkendorf, Bavarska, 7. lipnja 1993

Dražen, klinac s loptom i ludilom u očima. Petnaest godina, a već izgleda kao da mu je dosadilo čekati da svijet shvati koliko je dobar. Trener ga ubacio u igru – možda iz očaja, možda iz čiste sreće – i bum, evo ti male košarkaške apokalipse. Publika još žvače sjemenke, a on već zabija trice kao da sutra ne postoji.

Počeo je kao sakupljač lopti starijem bratu. Romantično, a? Nosiš lopte, brišeš znoj drugima, i u sebi gunđaš: “Jednog dana, svi ćete vi meni skupljat lopte.” I onda taj dan stvarno dođe. Ostajao je u dvorani do ponoći, šutirao kao manijak, kao da pokušava izbušiti rupu kroz pod i pobjeći iz stvarnosti. Ljudi bi išli doma večerati, gledati televiziju, raditi što već normalni ljudi rade – ali ne, Dražen bi ostajao i tukao po obruču. Lopta bi padala, on bi je digao, i opet. I opet. I opet. Kao pjesnik koji ne zna kad je pjesma gotova.

Prije škole? U dvorani. Poslije škole? U dvorani. Poslije treninga? Pogađaš – u dvorani. Vjerojatno je spavao na parketu i doručkovao znoj. I svi su rekli: “Ma, mali je lud.” Naravno da je lud. Svi veliki tipovi su ludi. Normalan čovjek ne postane legenda, normalan čovjek postane knjigovođa.

Stručnjaci su ga gledali i odmah znali – ovaj će sam rješavati utakmice. I hoće. Jer u njegovoj glavi nije bilo “mi”, bilo je “daj mi loptu i makni se s puta.” I bio je u pravu. Igrao je kao da mu je svaki koš osobna poruka svijetu: “Evo vam, seronje, vidi ovo.”

Kad je Dražen postao punoljetan, klubovi su se tukli za njega kao pijani mornari oko zadnje boce ruma. Svi su ga htjeli, ali on je rekao: “Ma dajte vi meni Cibonu.” Možda zbog brata, možda zbog Zagreba i Novosela, možda zato što je volio izazov. I bam — odvede ih dva puta na vrh Europe, kao da je to šetnja po Cvjetnom trgu. Dvije sezone, dva puta najbolji igrač. U tom trenutku više nije bio samo čovjek. Bio je hodajuća košarkaška psovka u slavu života.

Onda ode u Real Madrid. Zamisli scenu: Španjolci s cvijećem, fanfare, gitare, a on ulazi u dvoranu i odmah pokaže tko tu vodi igru. Suigrači su ga gledali kao da je stigao Elvis s loptom. I nije prošlo dugo — i oni osvoje sve što se osvojiti može. Real Madrid postane Draženov mali privatni cirkus, a on – glavni klaun i kralj istovremeno.

A reprezentacija? Ma, to mu je bio teren za dokazivanje da Balkan ima dušu i živce od čelika. Vođa, maestro, vozač autobusa ka pobjedi. 1989. Zagreb – zlato. 1990. Argentina – svjetski naslov. Gdje god bi se pojavio, trofeji bi sami trčali prema njemu.

Dok su drugi još tražili smisao života, Dražen ga je već zabijao tricama s devet metara. On nije igrao da bi pobijedio — igrao je da bi svijet znao da postoji. A svijet je to itekako osjetio.

Naravno da Amerika nije mogla ignorirati to ludilo s Jadrana. Skauti su njušili talente kao predatori krv, i kad su čuli za Dražena – zagrizli su odmah. Godina 1990., Portland Trail Blazersi mu nude kartu za veliki svijet. Real Madrid se, naravno, pravi pametan: “Ne može! Ugovor, pravila, papir, bla bla.” A Dražen kaže: “Papir? Ma daj, čovječe, ja sam rođen da igram, ne da potpisujem.” I — bum! — tužba, sud, presuda, i eto ga preko oceana, spremnog da pokaže što znači kad Dalmatinac dođe s loptom i inatom.

Portland je bio čudna priča. Clyde Drexler, Terry Porter, Jerome Kersey, Kevin Duckworth — sve face, sve frajeri, ali teško je probiti se kad si novi klinac iz Europe, a u klubu politika jača od igre. Pa je Dražen više grijao klupu nego mrežicu. Sjedio tamo i kuhao u sebi. Svaka minuta bez lopte bila je kao kazna za genijalnost.

Ali čovjek poput Dražena ne zna stajati. On eksplodira. Prešao je u New Jersey Netse i – bum! – američki san je napokon dobio smisao. Počeo je zabijati trice kao da mu život ovisi o svakoj. I zapravo, ovisio je. 1992. bio je najbolji šuter ekipe, najbolji Europljanin u ligi, najbolji dokaz da upornost ima jaču ruku od sumnje. Čak su mu i Amerikanci počeli tepati – “the Mozart of basketball”.

Te iste godine odvede Hrvatsku do finala Olimpijskih igara u Barceloni. A tamo sveamerička božanstva, naravno, Dream Team — Jordan, Magic, Bird, Pippen, Barkley, cijeli američki Panteon. A Dražen, bez trunke straha, igra kao da su svi oni samo još jedna prepreka u dvorani u Šibeniku.

Izgubili su, ali, kvragu, to nije bio poraz. To je bio trenutak kad je cijeli svijet shvatio: Hrvatska ima svog Jordana. Samo što ovaj svoj znoj ne briše ručnikom od zlata, nego maramicom iz kvarta.

I onda – kraj. Onaj glupi, besmisleni, ubojiti kraj koji ne pita jesi li Mozart košarke ili samo tip koji kasni na posao. Sedmi lipnja, ’93. — dan kad je svijet izgubio Dražena, a asfalt dobio još jedan razlog da ga mrzimo. Dvadeset devet godina. Tek toliko da znaš sve, a još uvijek imaš volje mijenjati svijet.

Auto, kiša, autocesta, Njemačka. Za volanom manekenka Klara — ljepotica s naslovnica, a iza njih život koji još nije ni počeo. Sudar, lom, vrisak metala i stakla. Hilal Edebal preživi, teško ranjena. Klara ostane fizički čitava, ali duša joj se raspala zauvijek. A Dražen… on izleti kroz vjetrobransko kao da pokušava još jednom skočiti prema nebu, prema košu koji više ne postoji.

Kad je vijest stigla, svijet se zaustavio. Ljudi su gledali televizore kao da će se pojaviti i reći: “Ma šalim se, evo me, ubacujem još jednu tricu.” Ali nije. Tišina. I u toj tišini svi su znali da više nikad neće biti isti.

NBA ga je ispratila kao kralja. New Jersey Nets su njegov dres s brojem 3 podigli pod krov — simbolično, da bude što bliže nebu. Trener Chuck Daly, starac koji je vidio sve, tresao se kad je govorio: “Ne mogu opisati što je Dražen značio ovom klubu… taj osmijeh, taj osjećaj, taj izbačaj lopte…”

I stvarno, kako opisati? Kako opisati energiju čovjeka koji je živio kao metak — brz, precizan i nemilosrdno živ?

Na kraju, jedini zvuk koji je ostao bio je šum mrežice u praznoj dvorani. Kao da još negdje tamo, u onoj beskrajnoj tišini svemira, Dražen još jednom šutira — i, naravno, pogađa.