U avionu za Toronto
Petak navečer, kasni sat, dim lebdi u sobi kao duhovi neizgovorenih pjesama. Lennon sjedi u Appleovom uredu, s cigaretom koja visi niz usnu kao da mu je zadnji dan slobode, tipka nešto po papiru, šara besmislice, oko njega zvone telefoni kao zvona sudnjeg dana, svi ga nešto trebaju, svi viču, svi žele komadić njegovog mira, a njega boli đon. Yoko sklupčana na kauču, gleda kroz njega kao kroz maglu rata koji još nije došao.
I onda — TRRRRRING — još jedan telefon, još jedno zvono. Tip sa šlampavim imenom, John Brower, zove iz ničega, valjda iz Kanade, iz daljine koja smrdi na sjever i snijeg, kaže: “Hej, John, brate, imamo festival, pravi rock’n’roll bal, stari lisci dolaze da razbiju tišinu – Chuck Berry, Bo Diddley, Jerry Lee, znaš, onaj starac što još lupa po klaviru bez da mu ispadne kuk, kužiš, ono kad ruke same od sebe lete, bez misli, bez plana, samo BOOM TAP RAZVALI.” Dođi s Yoko, dajte nam malo tog čuda, te vaše prisutnosti”
A John u polusnu, u dosadi, u svom zen-ničemu, podigne obrvu i upita: “Što ćemo raditi tamo? Sjediti kao kraljevski par i mahati rulji kao idioti?”
“Pa... da?” malo zbunjeno će Brower, pa se brzo sabere i nastavi: "Slušaj, brate, ovo ti govorim iz srca - imamo festival, veliki, bučan, sirov, sav od gitara, dima i duša koje još vjeruju u moć rock’n’rolla. I trebaš nam ti. Dođi da budeš voditelj. Vođa svečanosti ludila. Nećeš morati ništa osim biti prisutan I pustiti da te svijet vidi. Osigurao sam osam karata u prvoj klasi."
Lennon sluša, puši, klima glavom, pola ga sluša, pola već svira u glavi. “Pusti to. Hoću svirati. Hoću rokati. Ako ne mogu praviti buku, neću ni doći.”
I tip na liniji, zatečen, ali gladan nade, kaže: “Naravno, naravno! Što god hoćeš, samo dođi.”
Naravno, naravno, moj kurac – tip je bio toliko iznenađen da je zaboravio disati na nos.
Lennon spusti slušalicu, okrene se Yoko i kaže: “Ajmo skupiti band.”
Lennon je u glavi već imao gitaristu. Naravno, George. Prišao mu s idejom, s pozivom, s onom iskrom u očima koja znači: “Ovo nije obična svirka, ovo je paljenje svega što nas drži.”
“George,” rekao mu je, “imam nešto… Toronto, rock’n’roll, uživo. Ti i ja opet, ali iznutra, sirovo.”
Ali George je bio negdje drugdje — u sitaru, u tišini, u nečemu što nije imalo veze s urlanjem publike. Klimnuo je glavom, odmjerio trenutak, i samo rekao: “Ne.”
Lennon nije dramio. Nije molio. Samo je okrenuo leđa, zapalio cigaretu i otišao potražiti drugog ratnika. Eric Clapton već sjedi u kutu, sklupčan oko svoje gitare kao da je dijete koje grli plišanog medu, gleda u svoje prste — te tanke, božanske prste — kao da kroz njih teče neko drugo svjetlo, nešto što nije ni blues ni Bog, nego ono između.
Klaus Voormann izgleda kao da je upravo izašao iz kreveta, kosa mu se lijepi za čelo, oči pune jučerašnje magle.
A onda ulazi Alan White — bubnjar koji još miriše na hotelski sapun i ne zna treba li se nasmijati ili reći “hvala” što je uopće ovdje. On sjeda, tiho, stidljivo, kao gost koji ne zna je li pozvan na večeru ili da pere suđe.
John stoji ispred njih s rukama u džepovima i pogledom koji para kroz prostor kao trafo stanica koja ne zna što pokreće. Gleda ih, svu trojicu, te isprane vojnike rokenrola, te izgubljene anđele u avionu punom duhova. I kaže, bez emocije, bez šminke, bez maske: “Vi ste band.” Nitko se ne protivi. Valjda zato jer nitko nije imao planove za vikend. Prva proba u avionu, Lennon i Yoko, Clapton, Klaus, Alan — svi nagurani među sjedala prve klase, s gitarama u krilu i pojačalima bez struje.
“Jesmo li spremni?”
“Nismo.”
“Super. Idemo.”I to samopouzdanje, ta iskra — nije došla iz studija, ni iz novina, ni iz publike. Došla je iz kaosa. Iz trenutka kad sve može poći po zlu, ali ti sviraš kao da nema sutra. U tom trenutku Lennon je znao: "Mogu bez njih, mogu bez Beatlesa."
U avionu za Toronto Lennon zuri kroz prozor kao kroz film koji više ne želi gledati. Oblaci se vuku ispod njih kao glupi šaljivdžije, nabacuju oblike pa ih brišu, miješaju nebo i ništa, a on praznog pogleda, s pola cigarete utopljene u prstima.
Allen Klein sjedi do njega, mumlja, brojke, prava, tantijemi, postoci, kao da pokušava staviti cijenu na dušu. Tapka po fasciklu, znoji se, nabraja, baca papire kao karte na poker stolu.
Lennon se okrene, gleda ga polako, pogled oštar kao žilet, izronjen iz tišine, i samo kaže: “Allen... gotovo je.” Nema drame. Nema krika. Samo ton koji se ne vraća. Kao da prekida s curom koja nikad nije ni imala šansu.
I to ti je bio kraj Beatlesa. Nije to bio kraj u nekoj dvorani s mikrofonima i kamerama. To je bio kraj na nebu, među oblacima, s Yoko uz rame i bandom koji još nije znao da je rođen.
I onda su otišli i svirali. Plastic Ono Band. Nisu znali ni koji su kurac, ali barem su to znali svirati. A sve je počelo s telefonskim pozivom. I željom da se opet svira kao da ništa drugo ne postoji.
