TONI KUKOČ: Konobar! Donesi još jednu rundu za ekipu sa Rive!

 

Toni, čovječe, Toni Kukoč, momak iz Splita, visok i mršav, ruke duže od ljeta, počeo je tamo gdje svi počinju – u onoj staroj Jugoplastici, dvorana koja miriše na znoj, na more, na ribarnicu ujutro dok još sunce nije izašlo, dvorana koja bruji kao birtija kad se svi nagnu nad šank i viču jedni preko drugih. I Toni tamo, miran, tih, a u glavi vjetar s Marjana i more što lupa o kamenje, i svaki njegov pas – bam! – kao da nebo sijevne, i svaka trica – paf! – kao čaša razbijena o pod.

Tri proljeća zaredom, tri, kao tri dobra vina u nizu, tri ribe na gradele, tri ljubavi koje ti se dogode pa ti glava zuji cijelo ljeto. Triput prvak Europe, kao da je to normalno, kao da se grad sam od sebe diže svako jutro i kaže: ajmo još jednom, ajmo opet razvaliti sve, ajmo plesati po parketu dok nas ne izbace iz vlastitog sna.

Onda ode u Benetton, Treviso, mjesto koje zvuči kao da se tamo proizvode samo skupi džemperi. I što napravi? Triput bude najbolji igrač Europe. Tri jebene godine zaredom. Tko to radi? Nitko, osim čovjeka koji bi valjda mogao i šah igrati protiv samog vraga i pobijediti ga na kraju.

A reprezentacija? To je tek ludilo. 1987. – juniorsko svjetsko prvenstvo, naravno, uzme zlato. 1990. – svjetsko prvenstvo, opet zlato. Kao da je čovjek skupljao medalje kao prazne boce piva iza birtije. A olimpijske medalje? Ima i njih. Srebro ’88. u Seoulu za Jugoslaviju, pa srebro ’92. u Barceloni za Hrvatsku. Dva srebra, jedno za svaku polovicu Jugoslavije koja se raspala kao čaša koju je netko gurnuo sa stola.

Toni je bio previše dobar da bi bio normalan. Košarkaš koji je izgledao kao da je došao na teren samo zato što mu je dosadno kod kuće. I onda te ubije s tricom, doda loptu kao da ti nudi cigaretu i ode kući kao da ništa nije bilo. Legenda, ali na onaj smireni, splitski način – “ma sve pet, ajmo sad na bevandu.”

Toni je bio izabran za Bullse još 1990., ali nije se odmah zaletio preko bare. Ne, gospodin je fino pričekao do ’93., kad Jordan odluči “ma dosta mi je” i ode igrati bejzbol. Savršen tajming, ha? Toni dođe i odmah mora glumiti zamjenskog Pippena, Grantovog klona, pa i povremenog centra. Čovjek visok, mršav, izgleda kao da je došao s rive, a sad se mora gurati pod košem protiv tipova od 130 kila mesa i tetovaža. I pogađa, naravno – dvoznamenkasti prosjek, taman da svi shvate: “aha, ovaj nije došao samo zbog piva i hot-doga.”

Već sljedeće godine, 1994-95., Grant ode, Toni kaže “ajde dobro” i postane standardna petica. Drugi strijelac, drugi skakač, drugi asistent. Drugi sve. Pippen prvi, Toni drugi. Bio je to kao savršen duet – Scottie na gitari, Toni na basu, i cijela dvorana pjeva.

A onda 1995-96. – bum! Jordan se vraća. I to ne samo Jordan nego i Rodman, čovjek koji je izgledao kao da je pobjegao iz cirkusa direktno na parket. Toni nazad na klupu. Ali umjesto da kuka, on procvjeta – postane najbolji šesti igrač lige. Tri godine, tri prstena, tri puta se smijao svima koji su ga podcjenjivali. Uvijek treći strijelac, iza Jordana i Pippena. Taman dovoljno da nitko ne primijeti da je zapravo mozak iz sjene.

I onda, Jordan i Pippen otišli, Bullsi u komi. Toni ostane i igra kao da je sam na igralištu: prvi strijelac, prvi skakač, prvi asistent. Ali džaba. Slava je otišla, dvorana poluprazna, sve smrdi na rekonstrukciju. Pa ga pošalju u Philadelphiju. Nije ni raspakirao kofere, već ga dalje šalju u Atlantu. Onda opet pakiranje i na kraju Milwaukee. Tamo fino zaigra, ništa ludo, ali dovoljno da svi kažu “pa ovaj tip i dalje zna.” I tako sve do 2005-06., kad konačno kaže: dosta.

Engleski portal GiveMeSport složio je rang-listu deset najvećih igrača koji su ikada nosili dres Bullsa. Na desetom mjestu – naravno, Toni “Pink Panther” Kukoč. Čovjek koji je izgledao kao da je zalutao na teren, a zapravo ti je mogao zabiti tricu preko glave i još ti namignuti dok se vraća u obranu. Stigao je u Chicago u vrijeme kad su europski igrači u NBA-u bili tretirani kao egzotične ptice – zanimljivo ih je gledati, ali nitko nije očekivao da će stvarno letjeti.

Toni je, naravno, letio. 14.1 poen po utakmici, 4.8 asistencija. Statistika koju možeš lijepo zalijepiti na frižider i hvaliti se susjedima. I taj postotak za tricu – 32.7%. Danas bi rekli “meh”, ali tada je to bilo čudo. Visoki igrač koji šutira trice? Pa to je bilo kao da ti konobar donese pivo prije nego što si ga naručio – neočekivano i savršeno.

Bio je ključan kotačić u onoj drugoj trostrukoj šampionskoj seriji Bullsa. Znaš ono, Jordan, Pippen, Rodman i… Toni. Nije vikao, nije se tetovirao, nije mijenjao frizure svaka tri dana. Samo je igrao, i to briljantno. I zato je na desetom mjestu. Možda nije najglasniji, možda nije najpoznatiji, ali bez njega ta momčad nije ista – kao pivo bez pjene, kao cigareta bez filtera.

Kukoč je onaj tip u birtiji koji nikad ne viče, nikad se ne hvali, ali na kraju večeri ima najviše praznih čaša ispred sebe i svi znaju da je pobijedio.