The BEATLES: "Abbey Road"
Prve iskrice Abbey Roada zapalile su se 22. veljače 1969. – samo tri tjedna nakon što su se izmučili s Get Backom. Lokacija: Trident Studios. Tamo su zgrabili Billyja Prestona da im svira Hammond dok su radili na "I Want You (She’s So Heavy)". Teška stvar. Glazbeno i emocionalno. Ali kao i sve kod njih tada – ništa nije išlo glatko.
Zatim – šutnja. Pauza. Ringo je bio zauzet glumatanjem u filmu The Magic Christian. Nisu opet svi bili u studiju do travnja. I kad su i došli, sve je bilo na kapaljku. Jedan dan rada u svibnju na "You Never Give Me Your Money", pa osam tjedana praznog hoda. Ljeto su otvorili 2. srpnja. Odatle ide niz – snimali su kroz srpanj i kolovoz. Posljednja prateća pjesma pala je 1. kolovoza – “Why”. Konačni raspored albuma dogovoren je 20. kolovoza – i to je zadnji put da su sve četvorica bili skupa u istoj prostoriji. Kraj ere, bez fanfara.
McCartney, Ringo i George Martin kasnije su se sjećali toga s nostalgijom. Kažu: "Bilo je to opet kao da sviramo." Harrison je rekao isto – kao da su na trenutak opet bili band, a ne biro za loše raspoloženje.
Nema više mono, brate, nema više četiri kanala – sad voze na osam, široko, duboko, električno. Prvi put stereo samo – i zadnji put svi zajedno. Abbey Road, posljednje poglavlje, zadnja stanica prije vječnosti.
George donosi Moog. Teški stroj, velik kao ormar, svemirski, diše zrakom iz budućnosti. To je njegova nova igračka, njegov novi glas. U "Why" reži sredinu pjesme kao laseri iz očiju. U "Maxwell's Silver Hammer" svira cirkus smrti. U "Here Comes the Sun" – ah – kao da Sunce ne izlazi nego lebdi i mazi.
Leslie zvučnici – gitare ne sviraju, one lete, one govore. Zvuk kao da dolazi iz zida iza tebe, iz sjećanja, iz sna.
Ringo – tom-tom groznica. Bubnjevi više nisu ritam. Oni su vojska. On ih udara kao da brani nešto sveto, nešto što nestaje. Kasnije će reći: “Poludio sam na tomovima.” A mi slušamo i znamo da je to to. Ludilo, ali precizno. Kao da bubnja za kraj svijeta.
Više nema starih cijevnih mikseta – sad je tu TG12345 Mk I, nova zvijer, čista, tranzistorska, moderna. Geoff Emerick sjedi za konzolom, upravlja frekvencijama kao da je kirurg u transu. Svaki kanal ima svoj kompresor, svaki šapat je pod nadzorom. Zvuk je mekan, glatko klizi niz kičmu. Više ne grize – sad te uvlači. Warmth, rekao bi Womack, toplina. Duboki tonovi, jasna slika, sve je tu, kao da im prvi put možeš čuti dušu bez smetnji.
I dok trake lete, Alan Parsons stoji sa strane, mladi tip, upija sve kao spužva. Kasnije će stvoriti tamnu stranu mjeseca s Floydima, još kasnije će sam voziti zvuk preko galaksija sa svojim Projectom.
John Kurlander je tu, asistent, tiho, precizno, kao duh u stroju. Kasnije će dotaknuti Tolkenovu zemlju – orkestrirati snove, voditi zvuk kroz Međuzemlje.
I sve to – sve te ruke, svi ti kablovi, svi ti impulsi – bili su dio tog posljednjeg albuma. Ne kao oproštaj, već kao let. Kao vožnja otvorenom cestom pod zvijezdama, kad znaš da više neće biti ovako, ali još uvijek voziš.
Jer Abbey Road nije snimljen da bi se oprostili. Snimljen je jer su morali. Jer pjesme su bile tu. I vrpce su se morale vrtjeti.
Lennon i McCartney su ranije te godine snimili "The Ballad of John and Yoko". Samo njih dvojica. Uživali su. Sprdali se između snimanja. Malo tog duha preživjelo je i u Abbey Roadu. Ali samo malo. Nategnuto, krhko, kao konac koji bi puknuo na prvi trzaj. Jer problemi su virili iz svih uglova. McCartney i Lennon – dvije galaksije na sudaru. Sukobi, tenzije, prepucavanja. Yoko Ono je bila stalni element. Kao dodatna traka u miksu koju nitko nije tražio. Nije sjedila u kutu – doslovno je ležala u krevetu u studiju. Nakon što su ona i Lennon imali prometnu nesreću, doktor joj je naredio mirovanje. Lennon je odlučio: "U redu. Onda ćemo krevet staviti u studio." I stavili su ga.
Lennon je u nekom trenutku rekao da bi najradije sve njegove pjesme bacio na jednu stranu ploče, a sve McCartneyjeve na drugu. Kao da kaže: "Evo ti tvoj park, ja ću svoj." Naravno, to nije prošlo. McCartney i George Martin su gurali svoju ideju – miks, povezanost, koncept. Lennon je to prezirao. Nije mrzio samo ideju – mrzio je i ono što je izašlo.
Za Abbey Road je kasnije rekao: "To nije pravi album. To je gomila sranja. McCartney piše pjesme za bake. To nije rock." Mješavinu pjesama na B-strani nazvao je "smećem – samo komadići bačeni zajedno." I to nije bila šala. To je bio njegov oproštaj.
John Kosh, kreativni direktor Apple Recordsa, zadužen je za omot. I odlučuje – nema imena banda, nema naslova albuma. Samo slika. Samo Beatlesi. EMI paničari: "Ljudi neće znati što je to." Kosh samo odmahne rukom: "Ma znaju. Ovo su jebeni Beatlesi. Nemaš što pisati." I bio je u pravu.
Omot je ikona. Iako je krenulo kao skica koju je McCartney našvrljao. Ideja: preći cestu ispred studija. Jednostavno. Urbano. Realno. 8. kolovoza 1969., 11:35 ujutro. Fotograf Iain Macmillan ima deset minuta. Doslovno. Stoji na ljestvama nasred ceste. Policajac zaustavlja promet. Šest snimki. Klik, klik, klik. McCartney kasnije pregledava sve s povećalom. Odabire onu koja je ušla u povijest.
Četvorica idu preko zebre. Lijevo na desno: Lennon, Starr, McCartney, Harrison. Lennon sav bijel, kao Isus iz reklame. Ringo u crnom, kao pogrebnik. McCartney bos, i jedini izvan koraka. Harrison sav u traperu, kao da je došao sa seljačke svirke. Nema poruke? Ma daj. Ljudi su pročitali cijelu mitologiju iz te fotke.
Ta jedna fotka – četvorica tipova koji samo prelaze cestu – postala je više od naslovnice. Postala je simbol. I mit. I mim. Abbey Road crossing je danas svetinja. Ikona koju su oponašali svi – od slavnih do turista u japankama. Nema benda koji nije pokušao svoju verziju. Nema fana koji nije bar jednom zamišljao da stoji točno tamo, na tom istom asfaltu.
Od 2011. godine tamo stoji web kamera, i stalno snima. Ljudi dolaze danju, noću, po kiši, po snijegu. Neki hodaju bosi, neki drže cipele u rukama, neki samo stoje – u nadi da će uhvatiti djelić te čarolije.
U prosincu 2010., britanske vlasti kažu: “Ovo nije samo prijelaz. Ovo je povijest.” Daju mu status zaštićenog mjesta – Grade II listing, zbog “kulturne i povijesne važnosti”. Abbey Road Studios su već bili na tom popisu – dobili su isti tretman ranije te godine. Zvuk i slika – oba zaštićena. Kao relikvije.
Ono što je počelo kao snimanje s ljestava u 10 minuta između semafora, danas živi kao stalni podsjetnik da je nešto zaista postojalo. Da je bilo stvarno. Da su Beatlesi, barem na trenutak, hodali istim cestama kao i mi.
Ljeto 1969. i svi već gledaju van kruga. Lennon osniva Plastic Ono Band – umoran od odbijenica i kompromisa. Njegovu pjesmu “Cold Turkey” Beatlesi odbijaju. Kažu: preteško, pretamno. On kaže: "U redu. Pravim svoj bend." I ode.
Harrison odlazi svojim putem – snima, svira, diše. Pridružuje se Leonu Russellu, Doris Troy, Billyju Prestonu, Delaney & Bonnie.
McCartney – jedini koji je još pokušavao skupiti stari stroj – uzima pauzu. 28. kolovoza rađa mu se kći Mary. I s tim dolazi tišina.
Ali ne zadugo.
20. rujna 1969. – šest dana prije nego što Abbey Road izlazi – Lennon ulazi u sobu s McCartneyjem, Ringo Starrom i menadžerom Allenom Kleinom. Harrison nije tamo. Lennon kaže: “Hoću razvod.” Kratko, jasno, hladno. To je to. Nitko to ne govori javno još mjesecima, ali smjer je zabetoniran.
Dok Apple još gura Beatles stroj, izlazi singl “Something” / “Come Together” – 6. listopada u SAD-u, 31. listopada u Britaniji. I istog mjeseca Lennon izbacuje “Cold Turkey” – sada pod zastavom Plastic Ono Banda. Njegova priča, njegova glazba, bez filtera.
Promocija Abbey Roada? Gotovo nepostojeća. Kao da ga puštaju da sam pronađe put. Raspad se ne potvrđuje sve do travnja 1970., kada McCartney objavljuje da napušta grupu. Tad već svi znaju, ali sada je službeno.
U međuvremenu, stari projekt Get Back postaje Let It Be – presnimavanja, miksanja, preslagivanja. I tako album koji je snimljen prije Abbey Roada postaje njihov posljednji objavljeni rad. Ironija je potpis.
Ali Abbey Road – za razliku od raspoloženja benda – leti. Ljudi su gutali album kao gutljaj hladnog piva na kraju dugačkog dana. U prva dva mjeseca, prodano četiri milijuna primjeraka. U Britaniji – ulazi na broj jedan. Ostaje tamo 11 tjedana, nakratko ga skida Let It Bleed Rolling Stonesa, ali se vraća na vrh za Božić. Ostaje tamo još 6 tjedana, ukupno 17 tjedana na broju jedan. Sveukupno – 81 tjedan na ljestvici.
Ali kritika? Kritika je sumnjala. Govorili su: "To nije stvarno. To je preproducirano. To je kazalište, a ne rock'n'roll." Vidjeli su sjaj, pa nisu vjerovali emociji.
Ali vrijeme je ono koje odlučuje. Godine su prolazile, i nešto se dogodilo. Abbey Road nije nestao. Nije izblijedio. Nije postao fusnota. Postao je svet. Slojevi su se ljuštili, i ispod je ostala istina. Sad ga svi gledaju kao vrh – ne samo Beatles diskografije, nego povijesti albuma. Top liste svih vremena, stalno pri vrhu.
George Harrison – tihi brat, šapat među lavovima – donio je dvije pjesme koje su svijet okrenule. “Something” – ljubavna pjesma bez kiča, jednostavna, ali neprobojna. “Here Comes the Sun” – kao nada nakon oluje. Te dvije stvari? Nisu samo najbolje koje je George napisao – nego među najboljima koje je itko ikad napisao.
A naslovnica… već smo je slomili ranije, ali recimo to još jednom – četvorica ljudi hodaju preko zebre. Nema imena, nema naslova. I svejedno – svi znaju. Svi. I dan danas je to možda najpoznatija slika u glazbenoj povijesti. Oponašanja, parodije, hodočašća – sve je to krenulo iz tog jednog trenutka uhvaćenog u objektivu.
