PHIL JACKSON: Geometrija igre

 

Phil Jackson, rođen u nekoj zabitoj rupi Montane na današnji dan’45-e., tip što je imao više prstenova nego prosječan gangster zlatnih lanaca. Igrao se s loptom, a onda ju je počeo kroti kao nekakvog divljeg konja. Nije to bio onaj klasični trener s pločicom i zviždaljkom. Ne. On ti je ulazio u glavu. Palio tamjan, mumljao istočnjačke mantre, gledao u tipove kao da im čita karmu iz očiju. I jebeno je funkcioniralo.

Jedanaest puta digao je pehar iznad glava svojih momaka, jedanaest puta preveslao ligu punu egoističnih milijunaša. Dok su drugi trenirali bicepse i taktiku, Jackson je trenirao njihove duhove, lomio ih kao stare konje i lijepio natrag zajedno s mistikom prerije i zen-kanonima.

Čudan lik, stvarno. Mješavina šamana i košarkaškog gurua, malo Isus, malo vrač, a opet dovoljno hladan da ti bez treptaja kaže: igraš s tim egom ili ga zakopaj. I igrači su ga slijedili jer znali su — taj luđak iz Montane zna kako doći do kraja puta, do mjesta gdje se šampanjac razlijeva, a svjetla arene prže oči.

Kao klinac iz Montane odrastao je među pentekostalnim propovijedima i roditeljskim prijetnjama o paklu ako pogledaš krivo curu ili pomisliš na pivo. Tipična zabit. Spas mu je bila lopta. Bježi iz crkve, trči na igralište. Nije molio Boga, molio je da šut upadne.

Srednja škola u Sjevernoj Dakoti, sve mirisi znoja, prašine i hladnih svlačionica. Na faksu ga već zovu All-American — klinac dere 27 poena po utakmici i svi znaju da neće završiti kao neki provincijski učitelj tjelesnog. NBA draft ’69., New York Knicks ga uzimaju. Umjesto limuzine, ovaj hipi duge kose vozi bicikl na utakmice u Madison Square Garden. Treneri čupaju kose, a Jackson zapali joint, razmišlja o zenu i što znači “praznina”.

Na terenu? Nespretan kao žirafa s artritisom, ramena spuštena, leđa u banani, ali srce kuca kao da se bori za izlazak iz Montane zauvijek. I dok su drugi tipovi skakali kao gazele, on je grizao parket. Bio je dio Knicksa koji su digli prstenove ’70. i ’73. – zajedno s hrpom budućih legendi. On, polu-svetac, polu-hipi, upija lekcije od Reda Holzmana kao da mu ovaj nudi recept za preživljavanje u betonskoj džungli.

Nakon 1978. ostao još malo, pa dvije sezone s New Jersey Netsima. I to je bilo to. Leđa su mu već govorila: “Prijatelju, mi smo gotovi.” Ali ostavio je trag – kao igrač koji je igrao protiv vlastitog tijela, protiv vlastite prošlosti, i još k tomu zapisivao svoje hipi tripove u memoarima "Maverick: more than a game". Čovjek je hodao tjesnacem između Montane i Manhattana, crkvenog zbora i dima trave. I nekako je uspio.

Phil Jackson, frajer koji je trenerske ruke izbrusio ne u NBA sjaju, nego u prašnjavim dvoranama Albany Patroonsa, Kontinentalna jebena liga – to ti je kao da sviraš gitaru u birtiji punoj pijanaca i još očekuješ pljesak. Ali on je to doveo do naslova ’85. I već tada se znalo – taj luđak ima nešto.

’87. dolazi u Bullse, prvo kao pomoćnik. Nije glumio frajera, gledao, šutio, upijao. Dvije godine kasnije, hop – Doug Collins leti, Jackson sjeda na vruću stolicu i odmah uvodi svoju malu herezu: Tex Winterov trokutasti napad. Nema više “daj loptu Jordanu pa se svi molimo”. Ne, sad svi plešu u trokutu, zen-geometrija na parketu.

A imao je s kim plesati. Jordan – najopasniji tip koji je ikad vezao tenisice, i Pippen – tihi ubojica, dugačkih ruku, što se pojavljuje niotkuda i krade ti dušu i loptu u istom potezu. Jackson ih je pustio da divljaju, da režu obranu kao mačke u mračnoj uličici, a ostatak ekipe poslagao kao cigle u zid.

Rezultat? Šest naslova. Dva jebena “three-peata”. ’91–’93. i opet ’96–’98. To nije bila momčad, to je bio kult. Rekord 72–10 u regularnoj sezoni ’95/’96. – svemir se poklonio. Jackson je upisao 200 pobjeda brže nego itko ikad, kao da je namignuo i rekao: “Vidite, zen funkcionira, budale.”

Uglavnom, dok su drugi treneri derali grla i bacali pločice, ovaj tip je sjedio, gledao svoje ratnike i palio unutarnji tamjan. I svejedno ih je pretvorio u najopasniju košarkašku mašinu koju je svijet vidio.

Nakon što je s Bullsima pokupio sve prstenove koje je mogao, uzeo je godinu dana pauze. Meditirao, brojao oblake, tko zna. Ali NBA nije dao da sjedi miran. Vratio se u Los Angeles, ravno u grad gdje se zvijezde miješaju s kokainom i gdje ego ne stane ni u Hollywood Bowl.

Dobio je Shaqa – ogromni centar koji bi mogao pojesti pola lige za doručak – i Kobeja, mladića gladnog slave i predodređenog da postane besmrtan. Dva divljaka, dva ega, a između njih stoji Jackson, smiren kao da vodi seansu, pali metaforičke svijeće i uvodi trokut kao da je riječ o svetom pismu. Rezultat? Tri jebena naslova zaredom, od 2000. do 2002. Lakersi postali dinastija, Shaq i Kobe show, a Phil – dirigent cirkusa. 2004 odlazi opet, umoran, možda sit svega, možda sit milijuna i glupih pitanja novinara. Ali nije dugo izdržao – vraća se 2005., opet na Lakersku klupu, opet u vatru. I što napravi? 2009. uzme još jedan naslov. Deseti. Prestigne Reda Auerbacha, legendu s cigarom, i sad je službeno najveći svih vremena. A kao da mu ni to nije dosta – 2010. diže još jedan pehar, peti s Lakersima, jedanaesti ukupno. Jedanaest, brate. To je kao da si u baru popio jedanaest rundi i još stojiš na nogama dok svi ostali puze.

I onda 2011. konačno kaže dosta. Penjao se na vrh planine toliko puta da je i planina rekla: “Phil, dosta je, sjedi.” Odlazi u mirovinu, ostavlja za sobom mit – tip koji je uzeo dva najluđa tandema u povijesti košarke, Jordana i Pippena, Shaqa i Kobeja, i pretvorio ih u religiju.

Phil Jackson, car parketa, vrač koji je znao kako od ega napraviti tim – i onda 2014. kaže: “ajmo probat front-office.” Knicks ga zovu, on ulazi u Madison Square Garden ne kao trener, nego kao šef. Samo što je to bilo kao da staviš zen monaha da vodi klaonicu.

Umjesto prstenja i šampanjca, čekali su ga loši draftovi, loši ugovori i treneri koji su dolazili i odlazili brže nego konobari u jeftinom baru. Tri sezone zbrke, porazi, navijači koji su htjeli njegovo skalp, i na kraju 2017. – rastava braka. Knicks i Zen Master sjedili su za stolom i rekli: “Ovo ne ide.”

Ali Phil nije bio samo trener, znao je glumiti i gurua knjižnog kluba. Dodjeljivao igračima knjige, palio kadulju, pokušavao pročistiti loše vibracije svlačionice. Za neke je to bilo smiješno, za njega – ozbiljna liturgija. I sam je pisao – Sacred Hoops, More than a Game, The Last Season, Eleven Rings. Svaka knjiga mirisala je na duhovnog ratnika u tenisicama, na hipija koji je preživio vlastite tripove i postao mit na klupi.

Od tipa što je vozio bicikl na utakmice kao dijete cvijeća do trenera kojeg su smatrali najopasnijim mozgom lige – to je bio kvantni skok, cijela Amerika promijenila je lice, a Phil je surfao po toj promjeni kao stari surfer koji se nikad ne davi.

Hall of Fame ga je primio 2007., a već ’96. su ga stavili među 10 najvećih svih vremena. I to je istina – možeš raspravljati o svemu, ali ne i o tom liku s 11 prstenova, smirenog pogleda i šakama punim zen praha.