MAZURBACIJA: 3
Leo radi u kuhinji. Ne kao kuhar, ne kao onaj što reže ili začinja. On pere. Tanjure, čaše, lonce, greške, propale recepte i zalutale ambicije. Stalno je mokar – ruke mu smrde na deterdžent, nokti su mu sivi, a oči umorne kao pjesma bez refrena. Svaki dan ista smjena: od podneva do ponoći, pod parom, pod pritiskom, pod šefom koji urla kao da su u ratu, a ne u restoranu s tripadvisor naljepnicom.
Ali Leo nije samo perač suđa. Ne, brate. Leo je glazbenik. Kad se ugase neoni kuhinje i zadnji konobar ode pušeći bezvoljno, Leo izlazi na stražnja vrata s gitarom na leđima. Kad završi smjenu u kuhinji, Leo ne ide ravno na stage – jer stage još ne postoji. Umjesto toga, odlazi u garažu kod basista Bože, tipa koji svira samo dva tona i oba su kriva. To nije proba, to je… sudar. Tri gitare, nijedna uštimana. Bubnjar Igor svira kao da se brani od napada osa. Klavijaturist Danijel gubi struju svakih deset minuta jer je prikopčan na produžni iz 1993. Najgore od svega – svi misle da su dobri. Pjevaju o stvarima koje ne razumiju: „Zapali svijest, oslobodi srce, Jah vodi Fiat Punto do slobode!“
Leo pokušava predložiti da promijene tekst. Frontmen Marko, koji nosi dreadlockse kupljene online, kaže: „To je metafora, čovječe. Fiat je duša. Sistem je asfalt.“ Svi klimaju. Leo šuti i razmišlja gdje mu je život skrenuo s autoceste. Zvučnici krče kao da probavljaju pokvareni grah. Mikrofon Marku daje povratnu informaciju točno kad pokuša otpjevati “Babylon”. Zvuči kao da ga udara struja svaki put kad izgovori “Jah”. Igor iskušava novi set congo udaraljki ali ga stalno prekida pas iz susjedstva koji zavija svaki put kad se čuje FLOP-BUM-TAK. Danijel kaže da je to znak. Leo misli da je to pas s ušima.
Nakon sat vremena “probe”, imaju samo glavobolju, tri nesuglasice i refren koji ide: „Ajmo ljudi, dignimo sve, jer ljubav je snijeg i trava je pas.“ Nitko ne zna što to znači. Ali svi se slažu – ima neku vibru. Na kraju večeri, Marko pita Lea hoće li konačno naučiti onaj solo iz “No Woman No Cry”. Leo ga pogleda i kaže: „Naučit ću ga kad vi naučite skupa svirati.“ Tišina. Zatim smijeh. Jer u ovom bandu – iskrenost je najrjeđa nota.
...
Rekao sam mu to kao šalu, stvarno. "Reggae, buraz, ne možeš to svirati ovdje. Moraš na Jamajku. Budi rastaman s ritmom u krvi, ne s metalnom spužvom u ruci."
I onda je nestao. Prodao je bicikl, gitaru, PlayStation i onu droljastu lampu u obliku lava. Došao mi s onim svojim pogledom – onim pogledom velika je stvar u meni, ali još spava – i rekao: "Brate, idem. Napokon idem." I ode.
U prvom mailu je pisalo: "Brate, Kingston je vatra. Ljudi se smiju zubima koji ne postoje, svi su visoki i svi sviraju bolje od mene. ("Kako to?"). Dvojica su me pitala zašto imam bradu kad ne znam svirati. Tamo to nešto znači, kužiš? Brada. Pletenice. Ne možeš to imati, a da ne znaš reći nešto istinito."
Nisam odgovorio. Nemaš što odgovoriti čovjeku koji je pojeo vlastiti mit i sad traži čačkalicu.
U zadnjem mailu je pisalo: Upoznao sam tipa koji svira ksilofon iznad kanalizacije. Zove se Rico. Rekao mi je: „Sviraš kao bijeli zid u mračnoj sobi.“ Pitao sam je li to loše. Rekao je: „To je najgore. Zaboljelo me to. Nisam mislio da bijeli zid može vrijeđati, ali eto. Na Jamajci i metafore nose nož."
...
Udisaj. Dubok. Previše. Ne trava – ne baš – više dim nečije prošlosti zamotan u papirić novinskog jezika. U kutu bara bez prozora, gdje komarci prave dogovore s nižim demonima, Leo sjedi na plastičnoj stolici koja diše pod njim. Gitara mu u krilu, ruke kao spužve, mozak klizi niz kičmu. Sve postaje sporo. Zid pulsira. Ritam iz zvučnika udara kao metak od gume. Leo se smije. Ne zna zašto.
Prilazi klinac. Možda klinac. Možda plod trule fikcije. Nosi crvene japanke i majicu s Mickey Mouseom koji puši joint. Oči – crne, prazne, svemir u kvaru. Govori bez riječi. Pomakne glavu udesno. Leo misli da ga pozdravlja. Leo misli da svira za njega. Leo misli da zna. Ruke mu lebde. Gubi pojam o vremenu. O prostoru. Gitara – lagana, prelagana. Leo trepne. Gitara – nestala. U krilu mu samo znoj i miris propuštene šanse. Klinac? Klinac više ne postoji.
...
Jedne noći, ležeći na krovu neke napuštene kuće bez vrata, gledajući kako komarci prave simfoniju oko njegovih gležnjeva, pomislio je: Reggae je gotov. Nije to za mene. Nisam ja sunce. Nisam ja Jah. I onda ga je puklo. Blues.
„Da, blues… to je ono kad boli, ali sviraš jer nemaš drugo. Kad se ne smiješ kroz bol, nego bol pretvaraš u melodiju. To je ono kad ti žena ode, mačka krepa, i još ti nestane duhan – i ti svejedno napišeš pjesmu. To je… to sam ja.“
I odlučio je: Chicago. Operacija Povratak Tami.
Plan je bio jednostavan: Isprositi, posuditi, ukrasti ili zaraditi lovu za let. Naći se u Chicagu prije nego se vrati svijesti. Kupiti gitaru. Naučiti plakati kroz žice. Krenuo je redom. Stajao je ispred luksuznih hotela i nudio turistima „portret njihove duše“ za sitniš. Nacrtane su bile samo dvije stvari: oblaci i razočaranje. Neki Kanađanin mu je dao 50 dolara jer ga je podsjetio na starog psa. Stara gospođa iz Teksasa mu je platila večeru jer je izgledao "kao izgubljeni sin barmena kojeg je jednom voljela." Svirao je blues bez gitare. Samo glas. Samo bol. Samo ono između. Na kraju – skupio. Jednosmjerna karta za Chicago. Bez prtljage. Bez ideje. Samo sa starom bilježnicom u koju je upisao: “Ako i tamo ne ide – zadnja stanica: tišina.”
Let je bio dug. Pristojna žena do njega pitala ga je zašto ide u Chicago. Rekao je: „Idem pronaći istinu u tri akorda“ Kimnula je i ponudila mu žvaku. Odbio je. Blues ne žvače. Blues samo guta.
