MAZURBACIJA: 2
Guina me prima točno u 10:00. On je od onih što vjeruju u točnost i u psihološke skalpele. Pogled mu je mrtav, ali uljuđen. Glas bez boje, rečenice bez viška.
Kaže: "Kako ste danas?"
To je trik pitanje. Ne traži on stvaran odgovor. To je poziv da kažeš nešto što će ti se kasnije obiti o glavu kao “zanimljiv uzorak ponašanja”.
Pa kažem: "Stabilno. Kao tvornički defekt."
Zapiše nešto.
"I? Ima li napretka?"
"Naravno. Naučio sam disati i ne urlati dok čekam red u Konzumu. Sitna pobjeda, ali brojim ih."
Zapiše opet. Gleda me kao da sam gljiva koja pokušava glumiti bonsai.
"A spavanje?"
"Ovisi. Kad zaspem, sve pet. Problem je ono prije."
"Misli?"
"Više filmski maraton. Reprize. Besplatno. Bez kraja."
Kimne. Psihološki kimovi su kao znakovi na autocesti – nešto znače, ali ti nikad ne znaš točno što.
"Strahovi?"
"Postojani. Drže se mene kao plijesan zidova u napuštenim kuhinjama. Znaš da su tu i kad ih ne vidiš."
On zapiše to kao da sam mu upravo otkrio PIN kartice. Ne reagira. Pogled mu kao ekran u čekaonici – sve piše, ali ništa ne kaže.
On to opet zapisuje. Po tome sudeći, dosje o meni mora imati više stranica nego “Rat i mir”. Samo bez akcije i s puno pasivne agresije. Na kraju me pogleda, nagne se malo prema naprijed kao da će sad reći nešto važno, i kaže: "Vidim da ste još ironični. To može biti mehanizam obrane."
"Ili jedini razlog zašto nisam na dnu mora, doktore."
Tu zastane. Oboje znamo da je istina. Ne raspravlja dalje. Zapiše.
Izlazim iz ordinacije s osmijehom čovjeka koji zna da terapija nije lijek, nego produžetak. Kao vitaminski dodatak životu koji i dalje stoji u istom kurcu.
Vani — beton i sunce. Vrelina koja ne grije nego sudi. Grad u devetoj rundi sa samim sobom. Svi hodaju kao da im je netko pritisnuo “mute” i “fast forward” istovremeno.
U meni: tišina nakon seanse. Ne olakšanje, više pauza. Kao da su mi misli izašle van da popuše cigaretu i šute. Nastavljam hodati. Ne zbog cilja. Nego da mi srce ne zaboravi ritam.
