MAZURBACIJA: 1
Rodiš se. Rasteš. Učiš da ne smetaš. Da budeš tih. Da kažeš “hvala” kad ti bace ostatke i “oprosti” kad te netko zgazi. Nije to pristojnost, to je trening. U djetinjstvu si još divlje srce, čupavo čudo koje vrišti slobodu dok te ne nauče da šutiš kad odrasli pričaju, da se ne smiješ valjati po podu osim ako ti to ne kaže trener, da se ne smiješ derati osim ako navijaš za “naše”. U školi te režu po rubovima, kvadrat po kvadrat, da te mogu složiti u razred, u tablicu, u državu. Naučiš dići ruku za riječ. Naučiš da ti znanje nije tvoje, nego njihovo. Naučiš da je “dobar učenik” onaj koji šuti i klima glavom. Država ti da broj, putovnicu, matični broj, lozinku, PIN, OIB. Svaki korak bilježe. Gubiš komade sebe da bi stao u formular.
Škola, posao, veza, stan, kredit, dijete, grob. To je redoslijed. I ako izletiš iz tog reda, gledaju te kao da si pokvaren. Kažu: “Nije se snašao.” Kao da je snalaženje znak zdravlja, a ne panike. Učimo trčati u krug jer su rekli da je tako ispravno. Smiješ se kad treba, šutiš kad boli.
Ali negdje u tebi još uvijek lupa ono divlje srce. Onaj mali kaos što ne zna šutjeti. Šapće ti da izađeš iz reda. Ponekad poželiš sve razbiti. Ponekad samo stati na semaforu i ne krenuti dalje. Samo da se ništa ne mora. Da ne moraš biti jak, pametan, pozitivan. Da ne moraš znati odgovor. Jer, realno, nitko ga nema. Svi samo glume.
I imaš te dane kada piješ kavu bez razloga, buljiš u ekran, i znaš da ništa neće doći. Nema vatrometa. Samo još jedan dan i tvoj um koji luta. I to je to. I moraš naučiti živjeti s tim. Bez “uskoro”, bez “samo da još ovo”, bez “kad prođe ova faza”. Biti će – kako će biti.
Ali svejedno ideš. Ne jer si hrabar, nego jer nemaš kud. Život je ulica bez nogostupa. I hodaš po rubu dok te ne otpuše vjetar i godine. Neki padnu rano. Neki se vuku. Neki se smiju kao idioti, jer je to jedini način da ne puknu.
Ponekad sretneš nekoga. Nekog stvarnog. Nekog tko ne blebeće o energijama i pozitivama, nego samo sjedne s tobom i šuti. Takvi su rijetki. I nikad ne ostanu dugo. Ali bolje i minut s njima nego godine s glumcima.
U međuvremenu, tu smo. Žvačemo dane, gutamo sate, spavamo kad stignemo. Sanjamo bijeg. Ili barem tišinu. I kad nas stave pod zemlju, jedina istina će biti da više ne moramo ništa. I to, jebiga, ne zvuči strašno. To zvuči kao — napokon.
Nekad se pitam, ozbiljno, da li se ovo zove život ili produžena epizoda loše sapunice? Samo bez sponzora i bez pauze za reklame. Glavni lik sam, ali nitko mi nije dao scenarij. Hodam okolo kao statist u vlastitom filmu, improviziram, zaboravljam replike. U najboljim trenucima djelujem kao netko tko zna što radi. U ostalima – kao netko tko je zaboravio zašto je ustao iz kreveta. A možda baš to i jest poanta – igrati bez scenarija, tražiti smisao u nelogičnim kadrovima, i nadati se da će jednom, negdje, netko viknuti: “Rez. Dobro je. Idemo dalje.”
Svi viču “budi svoj”, ali kad to stvarno pokušaš – odmah ti ponude tablete. Ili te zovu “ekscentričan”, što je fina riječ za “smeta društvu”. I s vremenom naučiš igru. Skužiš da istina ima cijenu. Da misli moraju proći kroz filter. Da emocije moraju u tihi način rada. Naučiš s vremenom da se ne govori sve što se misli. U suprotnom, eto ti kazne. Ili otkaza. Ili praznog kreveta. Pa se smanjiš. Prigušiš. Postaneš “lakši za voljeti”. “Lakši za podnijeti.” “Lakši za zaboraviti.” A sve to zovu “zrelost”.
A ljubav… ajme. Ljubav ti je kao pokvaren automat za grickalice – ubaciš sve što imaš, pritisneš broj, i onda samo gledaš kako se kesica zaglavi. Nema povrata. Samo stojiš i šutiraš stroj dok ne dođe redar. A redar je, naravno, tvoja savjest, i kaže ti da si sam kriv. I ti se složiš. Naravno da se složiš. Jer tako smo naučeni — ako ljubav ne uspije, kriv je korisnik. Pa sljedeći put ubaciš malo manje. Stisneš broj s oprezom. Staneš tri koraka dalje, za svaki slučaj. I tako polako, s vremenom, učiš voljeti manje… da bi boljelo manje. Ali jebiga — i tada se kesica zaglavi.
Ponekad me ljudi pitaju: “Kako si?” I ja kažem: “Dobro.” A u sebi – požar, potres i jedno malo emotivno klizište. Ali ne smiješ reći istinu. Jer istina je neugodna. Istina ne ide uz small talk. Istina se ne slaže s kavom i kolačem.
U banci te gledaju kao da si pljačkaš, a ti došao samo moliti da ti posude vlastitu budućnost s kamatom. Pitaš za kredit — podignu obrve, zatraže sve osim otiska duše. A kada im vraćaš, e to je drugo. Tretiraju te kao broj. Bitno da ne kasniš s rokovima. Kod doktora si “gospodin s bolovima”, u firmi “onaj što ne priča puno”, u društvu “onaj koji se nekad smijao”. A kad se napokon iskreno nasmiješ – ljudi pomisle da si poludio.
Najbolje mi je kad netko kaže: “Samo misli pozitivno.” Hvala ti, Guru. Eto, sad ću, sad kad si rekao, odmah ću zračiti srećom iz guzice. Kao da ti mozak ne zna da lažeš kad se smješkaš u ogledalo i šapćeš si: “Bit će bolje.” Jer neće, frende. Ali ne smiješ to reći naglas. Jer odmah si “negativan”. “Težak.” “Vampir energije.” Jer ako nisi sretan, onda si, što? Pogrešan kod u veselom softveru realnosti? Ako si loše volje, onda je do tebe. Jer pravi pobjednici ustaju rano, piju smoothije i “privlače dobre vibracije”. Sreća se prodaje u kapsulama i storijima. Uzmi jednu dnevno, s čašom filtrirane tišine. Ne pitaj za nuspojave. Nuspojava si ti.
I što ti ostaje? Malo mjuze, eventualno pas koji te ne pita ništa. I ti, na rubu svega, još uvijek tu, još uvijek ideš, jer nekako, između sarkazma i kaosa, uspiješ pronaći foru u svemu tome. Jer ako već moraš biti u ovom cirkusu, barem se potrudiš biti klaun koji zna gdje su izlazi.
