Korado Korlević. Tip iz Poreča, rođen na današnji dan 1958., koji je odlučio gledati gore dok su svi ostali gledali dolje, u račun banke ili u prazne čaše. Lik je u pet godina (’96 – ’01) našao 947 asteroida. 947! Ja za pet godina jedva nađem čiste čarape.
Zajedno sa ekipom otkrio je još 110 – to su ti kao one noći kad se napiješ s ekipom i sutra ne znaš tko je sve bio za stolom, ali znaš da si bio i ti. Tri kometa, dva koja nose njegovo prezime. Mislim, to je ludo – ja jedva da imam prezime na sandučiću, a ovaj ima na kometima.
Na brdu Tičan, usred Istre, stoji Zvjezdarnica Višnjan. Legendarna. Ne šalim se – ta zgrada je vidjela više asteroida nego ja bivših ljubavi, a vjeruj mi, to je podvig. Unutra se vrti teleskop Dagor, zvijer koja bulji u svemir dan i noć (ok, više noć).
Ta zvjezdarnica je među dvanaest najproduktivnijih na svijetu svih vremena. Dvanaest! To znači da kad NASA i Rusi pričaju o “velikim igračima”, negdje na popisu piše – Višnjan. Malo selo, par kuća, možda jedan kafić i puno svemira. I da, imaju dva apartmana za znanstvenike. Apartmani! Kao da su u Airbnb biznisu – samo što ovdje nema buke od turista nego ljudi koji mapiraju Sunčev sustav.
Radne prostorije, predavaonice za javnost – sve sređeno. Dođeš, učiš o asteroidima, popiješ kavu, pogledaš kroz teleskop i osjetiš se kao astronaut na godišnjem odmoru. Tičan možda izgleda mirno, ali zapravo tamo kuha prava znanstvena revolucija – s pogledom na cijeli svemir.
I taman kad je naš Korado krenuo loviti još par komada svemirskog kamenja, netko je stavio neonske reklame po Istri. Bum, svjetlosno onečišćenje. Noćno nebo sjaji kao da je jeftini disco u 80-ima. I eto ti znanstvenog kraja u Višnjanu 2001. Korado gasi teleskop i psuje sebi u bradu.
Ali tip se ne predaje, već četrdeset godina vuče cijelu tu višnjansku priču na leđima, bez “institucionalne podrške” (čitaj: bez love od države), samo od donacija dobrih ljudi.
Čovjek drži Zvjezdarnicu Višnjan, Znanstveno-edukacijski centar i Astronomsko društvo, sve kao da je neki kozmički Atlas. I kroz sve te programe – astronomija, zoologija, tko zna što još – prošle su tisuće klinaca, od vrtića do studenata. I sad ih ima posvuda – znanstvenici, informatičari, tehnolozi, menadžeri. Dobri ljudi, kaže Korado. Vidiš, to je fora – on ne kaže “uspješni”, ne kaže “bogati”, kaže “dobri ljudi”.
A kroz Višnjan su prošle tisuće volontera, stotine mentora i asistenata. Cijela vojska ljudi koji su pomogli da bajka ne crkne. Jer bajke obično crknu kad nestane love. Ali ova nije. Još stoji, još svijetli. Korado kaže: „Kad navršiš neke godine, ne možeš ti biti mentor osnovnoškolcima. Treba im student. A srednjoškolcima – neki malo stariji srednjoškolac. Moraš imati tu malu razliku, da se kužite. A uvijek je dobro da netko sa strane gleda cijeli proces.“ I naravno, taj “netko” je Korado. On gleda sve. On je onaj čudni tip u baru koji sjedi u kutu, vidi cijelu prostoriju, zna tko će se potući, tko će se zaljubiti i tko će naručiti zadnje piće. Samo što je njegov bar – cijeli Višnjan i pola svemira.
Pored svih obveza tip stigne i na radio. Utorak, iza pet popodne na Radio Puli, ti sjediš u kuhinji, otvaraš pivo i čuješ glas Korada Korlevića kako mirno priča o svemiru dok ti mačka skače po stolu.
Čovjek ne viče, ne prodaje motivacijske fore, samo ti kaže da je negdje daleko asteroid veličine autobusne stanice i da bi sutra mogao proći blizu Zemlje. Ti otpiješ gutljaj i pomisliš – super, još jedna stvar za brinuti.
Explora je onaj rijedak tip emisije gdje se ne priča tko je koga ostavio, nego tko ili što će možda jednog dana udariti u planet. A Korado? On je zvijezda showa. Priča o svemiru kao da ti priča o starom prijatelju. "Vidiš, tamo na brdu Tičan, imamo teleskop. Lovimo komete, brojimo kamenje koje juri 70 tisuća na sat." I sve to zvuči normalno, kao da priča da je jučer išao po kruh.
Najbolje je kad ga slušaju klinci – jer dok pola nacije gleda reality show, oni sanjaju o Marsu. I Korado im objašnjava kako nije stvar samo u zvijezdama, nego i u ljudima, kako svijet treba više znatiželje, a manje gluposti. Slušaš ga i misliš – da, ovaj čovjek ima plan. A onda shvatiš da plan uključuje i nas, pa ti malo pozli.
Explora je kao tajni bar za umorne mozgove. Dođeš, sjedneš, čuješ nešto pametno i osjetiš da si manje lud jer ima još ljudi koji bulje u nebo i pitaju "što dalje?" I to je možda jedina emisija na radiju zbog koje poželiš da još malo potraje – čak i kad ti ponestane piva.
Nedavno je umjetna inteligencija razvalila japanskog prvaka u gou. Prvi put u povijesti. I svi su rekli “aha, evo ga, Skynet dolazi”, i nastavili scrollati Instagram. Priča ide dalje – mreža postaje pametnija, sama odlučuje, sama vuče konce. A ljudi? Ljudi su i dalje na kavi, svađaju se oko politike i gledaju tko je kome lajkao sliku. AI raste, ljudski mozak stoji. Ok, ne stoji – on pleše, tetura i pije sam sa sobom. Kaotičan, nepovezan, kao da je netko bacio špagete u tavu i rekao “evo ti svijest”.
Papagaj s mozgom veličine oraha zna skoro koliko i dijete od tri godine. Mi imamo mozak veličine dinje i jedva znamo gdje smo ostavili ključeve. To ti je ljudska civilizacija. I iskreno – ne bi me čudilo da internet preuzme sve. Onako, tiho, bez pušaka, bez revolucija. Jednoga jutra se probudiš i Google ti kaže što da radiš. Facebook te utješi. TikTok ti objasni smisao života u 15 sekundi.
Već sada eksperimentiraju s direktnim spajanjem ljudi na internet. Bez mobitela, bez tipkanja. Ugrade ti senzor u glavu i hop – imaš Wi-Fi u lubanji. S jedne strane to je super – nikad više zaboravljenih lozinki. S druge strane, zamisli koliko će nas tek algoritam moći vrtiti oko malog prsta.
I dok ti čitaš ovo, mreža raste. Postaje sve pametnija. A ti i ja – i dalje pijemo pivo i nadamo se da će nas pustiti na miru. Ali neće. Jer kad AI krene igrati se s nama – ona uvijek pobijedi.
Nalazimo se, kaže Korado, na putu kaosa. Ne onog finog, filozofskog kaosa koji zvuči kao naslov knjige koju kupiš i nikad ne pročitaš. Ne, ovo je onaj kaos koji smrdi na spaljene papire i lošu kavu u zbornici. Ali, kaže on, postoje ključanice. Moraš ih otključati da bi našao odgovore. Ali prvo – zaboravi sve što ti trpaju u glavu. Sva ona “znanja” koja gomilaš – to su samo podaci koje možeš naći za tri sekunde na mobitelu dok čekaš bus.
Kurikularna reforma? Ma daj, kaže Korado, ne budimo smiješni. To je kao da staviš flaster na Titanik. Sustav je zastario već u pripremi. Zastario prije nego što je krenuo raditi. Zastario kao kaseta s narodnjacima iz ’78. koju još uvijek čuvaš u ladici.
Ali to je Korado. On ne dođe da ti mazi ego, on dođe da te izbaci iz cipela. Da te natjera da se zapitaš – čemu ovo sve? Da, kaže Korado, informatičko doba je iza nas. Gotovo. Kratka epizoda, trajala 25 godina – kao loša veza koja te puno koštala i ostavila ti hrpu starih gadgeta u ladici.
Prije toga, pretpovijest je trajala 90 tisuća godina. Poljoprivredno doba – 10 tisuća. Industrijsko – dvjesto. Informatičko – dvadeset i kusur. I što smo napravili? Umjesto da zakoračimo u novo doba razvoja, mi smo, dragi moji, otišli u slijepo crijevo civilizacije. Ne novo doba, nego slijepo crijevo! Društvo zabave. Društvo sretnih potrošača. Društvo u kojemu možeš naručiti sushi u tri ujutro, ali nemaš doktora u hitnoj.
Sve nebitno postalo je bitno. Nogometaš dobije plaću kao tisuću profesora. Tisuću! Jedan zabije gol, a drugi te uči kako da uopće znaš što je gol. Ali koga briga – bitno je da se svi smiješimo, pijemo craft pivo i lajkamo. Važno je nevažno, a nevažno je važno. I svi se pravimo da je to normalno, jer tako piše u reklami.
Korado kaže: bojimo se starenja i smrti, a zapravo – to je samo bug. Programerska greška. Kao kad Windows zablokira i izbaci ti plavi ekran – samo što je ovdje plavi ekran tvoja kosa koja sijedi i tijelo koje škripi.
Starenje, kaže on, ne mora ni postojati. Može se ispraviti. Već sad postoje načini da živiš 120 godina. Ili više, ako te ne pokupi autobus dok prelaziš cestu. Uskoro – 200 godina. Metuzalem bi bio ljubomoran.
I onda, dok svi pričaju o reformama, istospolnim brakovima, tko smije što, tko ne smije – Korado mirno kaže: “Znate da uskoro možete imati dijete bez muškarca?” Ljudi se zaledili. Da, kaže, iz matične stanice ženke napravi se rasplodna stanica, oplodi se druga ženka i eto – zdravo dijete. Suprotno se ne može, jer jajna stanica nije za igranje. Prekomplicirana je. Muškarci su ovdje samo dostavljači, a dostavljače je lako zamijeniti.
I tako, kaže Korado, idemo prema društvu gdje će biti 70 posto žena i 30 posto muškaraca. Matrijarhat 2.0. Ako misliš da je sad drama oko politike, pričekaj kad žene preuzmu sve. Možda stvari napokon počnu funkcionirati. Možda i neće. Ali barem će biti zanimljivo gledati s tribina – ako doživiš svojih 200 godina i još uvijek imaš zube da se smiješ.
“Djevojke,” kaže Korado i otpije gutljaj vode kao da je whiskey, “nemojte previše birati. Broj kvalitetnih muških partnera pada brže nego burza u krizi. Ovi dečki koje sad viđate po hodnicima gimnazije i po faksu – to vam je vrh ponude. All inclusive. Kasnije će biti još gore.” I gimnazijalke se smiju, ali pola ih se pita je li to šala ili upozorenje.
A onda Korado krene šire, udara po civilizaciji: “Znate li gdje smo sad? Na istom mjestu gdje je bilo Rimsko carstvo kad je počelo propadati. A oni su tad izmislili ono famozno ‘kruha i igara’. Amfiteatri, gladijatori, svi sretni jer ima krvi i zabave. Ljudi bez posla dobili su malo posla, carevi ostali carevi, svi sretni – nitko ne pita zašto sve ide kvragu.”
I onda po Hrvatskoj: “Vidite li sličnost? Naravno da vidite. Najveći uspjesi – sportske dvorane i kružni tokovi. Za te novce mogli smo napraviti tisuću školskih laboratorija. Ali koga briga. Bitno da imamo dvoranu i nogometni klub i pivovaru da ga prati. Laboratoriji? Ma daj, kakvi laboratoriji. Važnije je tko je zabio gol i što ćemo popiti nakon tekme.”
Publika se smije, ali on to ne govori kao šalu – to je dijagnoza. Jer Korado zna da kruh i igre ne traju vječno. Samo dok netko ne shvati da je kruh preskup, a gladijator više nije fora.
