Zadnji nastup - prestanak koncertnog djelovanja

 


San Francisco, 29. kolovoza 1966. – zadnji put, brate. Candlestick Park. Beatlesi. Kraj. Ne kraj svijeta, ali kraj jednog ludog poglavlja gdje su četvorica tipova s gljivastim frizurama navukla milijune cura da vrište kao da je kraj svijeta svaki put kad netko od njih kihne.

Bilo je to kao da su Elvis i Gagarin napravili band, a vrisak publike bio je jači od aviona koji slijeće. Pa kako da sviraš "Nowhere Man" kad se osjećaš kao da si ti taj nigdje-čovjek, izgubljen nasred terena s pojačalom jačine usisavača? A zvuk? Čuj mene, – zvuk! Zvučni sustav je bio lošiji od radija iz 30-ih koji je preživio ratove i prolijevanje kave.

Turneja je bila stroj – 13 dana, 18 koncerata, gradovi se pretakali kao benzin niz autocestu: Chicago, Detroit, Cleveland, Washington, Philadelphia, Toronto, Boston, New York... sve je to prolazilo kroz prozore autobusa i avionskih kabina, dok su im gitare visjele s ramena poput starih obećanja.

Svirali su kao da to više nije dovoljno, kao da pokušavaju svirati kraj, a ne hitove. Publika? 25.000 – tek pola stadiona. Vrištali su, ali manje nego prije, kao da i vrisak zna kad je nešto gotovo.

Candlestick nije bio spektakl. Bio je odlazak. Jedno poglavlje je zatvoreno. Ne s eksplozijom. S povlačenjem. S bandom koji odlazi s pozornice i nikad se više ne vraća na taj način. Kasnije će George to objasniti ovako – nije to bilo samo sviranje. Bio je to jebeni Vijetnam bez metaka. Rasni neredi, gužve, panika, prijetnje. Svaki grad nova drama. Policija kao da čuva državni vrh, a ne četvoricu tipova koji pjevaju o ljubavi. Oni zaključani u hotelima, sobama bez prozora, avionima koji smrde na cigarete i stres. Svijet lud, a oni – zarobljeni u vlastitoj slavi. Imali su jedni druge, to ih je spašavalo. I humor, crni, britanski. Inače bi pukli kao žarulja pod pet tonova pritiska.

George Harrison, umoran kao pas, sjedi u avionu i kaže: “To je to, onda. Nisam više Beatles.” I u toj rečenici je bilo sve – bijeg, olakšanje, kraj. Mislio je na slobodu. Na to da je dosta cirkusa. Dosta da te maze, čuvaju, guraju, tjeraju da budeš ikona i maskota u isto vrijeme.

Kao band osvojili su svijet, ali svijet je postao zatvor. Pa su odlučili – nema više. Sad samo studio. Unutra. Širenje prema unutra umjesto prema vani. Revolver je već bio vani, ali nisu svirali ništa s njega. Zašto bi? To više nije bilo za pozornicu. To je bilo za slušalice, za noći kad svijet utihne i glazba preuzme.

Sad, napokon, tišina koja nije prazna, nego oslobađajuća. I kad znaš gdje gledati, vidiš – to nije bio kraj. Bio je to početak nečega većeg. Dubljeg. Studio. Eksperiment. Revolucija.



Lokacija: 9210 Pörtschach am Wörthersee, Austrija

Popularni postovi s ovog bloga

BANGKOK #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

Slika
I tako se našao nadomak šaltera turističke agencije Nouvelles Frontieres. Bilo je doba Božićnih praznika. Čim ugrabe nekoliko slobodnih dana, stanovnici zapadne Europe odjure na drugi kraj svijeta, pola svijeta prijeđu avionom i ponašaju se doslovno kao odbjegli robijaši. Michel im nije mogao zamjeriti: i sam je kanio učiniti istu stvar. Odmah je odlučio uzeti paket-aranžman. Evo njegove priče:        Još nije svanulo, no na autocesti sa šest traka koja vodi u središte Bangkoka promet je već bio gust. Prolazili smo pokraj niza golemih zgrada od čelika i stakla, među kojima se našla i pokoja masivna betonska konstrukcija koja podsjeća na sovjetsku arhitekturu. Sjedišta banaka, veliki hoteli, elektroničke tvrtke – uglavnom japanske. Nakon skretanja za Chatuchaak autocesta se vinula iznad obodnih puteva koji opasavaju gradsku jezgru. Među osvijetljenim hotelskim zdanjima počele su se razabirati skupine malenih kuća limenih krovova nasred neiskorištenih zemljišta. Štando...
Pročitajte više

MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

Slika
  Cesta se protezala kao crijevo neke ogromne tehnološke zvijeri, pulsirajuća linija betona i halucinacija koja vodi prema Moosburgu — totemskom mjestu gdje se gitare ore kao ritualna oružja, a pivo se toči kao sveti serum zaborava. Robert, Marko i ja. Trojica u metalnoj kapsuli zvanom Punto. Robert,  naš samozvani vozač i vlasnik automobila, micao je brisače – što je bilo vezano za vremenske uvjete. O či mu pospane — kao da je progutao zen s  malo amfetamina.   Marko je nosio majicu sa prošlogodišnje  Depeche Mode  turneje, koju od onda nije skinuo. Kaže, daje mu “karakter”. Marko je  suvozač, dakle navigator i psihoterapeut. U Puntu vonj plastike, piva i Markovih čarapa — sveti trojac putovanja. Auto diše kao mehaničko stvorenje s astmom. Marko stalno gleda kroz prozor kao da očekuje da mu se javi Isus iz reklamnog panoa. Ja, sa stražnjeg sica, prebirem po YouTube playlisti – distorzirani rock, disonantni riffovi, buka koja razara percepciju u pravi...
Pročitajte više

KRABI: Ništa ti ne fali, i pitaš se: "Kako to?"

Slika
  Krabi. ime kao na boci jeftinog ruma — oštro na jeziku, a poslije ostane onaj osjećaj da si negdje bio, ali ti je svejedno. Dođeš tamo i odmah ti ponude katalog – plaže, otoci, stijene, ribe koje plešu oko tebe dok zaranjaš. Čovjek bi pomislio da si u raju, da su svi problemi ostali negdje iza, u noćnom busu s onim zgužvanim sendvičem. Ali nije to raj. Nije ni pakao. To je Krabi. Mjesto gdje priroda vrišti svoj maksimum, dok ljudi šute jer su navikli gledati iste razglednice svaki dan.  Hat Noppharat Thara, Mu Ko Phi Phi, Railay, Ao Nang – sve to zvuči kao da će ti promijeniti život, ali na kraju dana samo dobiješ sunce, pijesak u šlapama i pivo što se znoji brže od tebe. Railay. Nije otok, ali se ponaša kao da je. Dođeš čamcem jer cesta ne postoji – kao i tvoj plan za život. Stijene kao iz crtića, more koje te zove da se praviš da znaš plivati. Nosi sunce, nosi komarce, nosi mir. I pivo u limenci.  Penjanje po stijenama – jer naravno da hoćeš riskirati život na ...
Pročitajte više