Shea

Shea stadion — betonska grba u Queensu, siv kao mamurluk u podne, otvoren 1964. godine, a Metsi, — New York Mets, bejzbol tim iz Major League Baseball-a (MLB) su ga koristili kao svoj dom od samog početka, sve do 2008. godine.

Ne miriše na lovorike ni legende, nego na zagorjeli hot-dog, topli Budweis i znoj radničke ruke. Ljudi tamo ne dolaze da se dive. Dolaze da viču, psuju, da zaborave plaću koju nisu dobili ili ženu koju više ne vole.

Travnjak? Krparija života. Previše ga gaze, premalo maze. Nebo iznad — prljavo, zadimljeno, kao da Bog puši iznad treće baze. Tribine škripuckaju kao stari zglobovi. Djeca viču, alkosi kunjaju, a tip sa brojem 17 promašuje loptu kao da je i njemu svega dosta.

Shea je bio hram za one kojima ne treba svetac nego mjesto gdje mogu da puste urlik i da nitko ne kaže “tiše”. I kad padne noć, a posljednji autobus odveze sanjare, Shea ostaje da čeka sljedeći dan kao starac na klupi, umoran, ali još uvijek spreman da primi udarac.

Na vrhuncu Beatlemanije, kad je svijet bio brz i vruć i pun električne krvi, Beatlesi su se ukrcali na svoj drugi američki put, cesta od hotela do hotela, od piste do piste, a jedan od velikih trenutaka, obećanih i sanjanih, bio je Shea, 15. kolovoza ’65., prva velika otvorena arena, nebo iznad njih, beton ispod, a Sid Bernstein, promotor s osmijehom i snovima, mislio je da je sve pod kontrolom — VOX pojačala posebno napravljena, blistava, nova, spremna da poguraju zvuk preko valova ljetnog zraka, dvije tisuće čuvara u uniformama, kao brana pred bujicom od pedeset i pet tisuća duša koje su kupile kartu da budu blizu, da budu unutra, da budu dio toga.

Ali pojačala nisu bila dovoljno glasna, ne protiv uragana vriska što se digao iz tribina, onog neprekidnog, nehumanog zvuka koji briše sve note, sve riječi, sve misli, i odjednom Beatlesi sviraju, ali ne čuju ništa, pa uzimaju kućni razglas bejzbolskog stadiona, hladan, metalan, izvan ritma, i sve je kaotično, a gomila — brate, gomila — probija redove zaštitara, trči prema pozornici, prema središtu, prema toj čudesnoj točki gdje glazba i mit postaju jedno, i nitko ih ne može zaustaviti.

Bila je to noć koja je trebala biti trijumf, a pretvorila se u divlju, neukroćenu priču, ona koja će se pamtiti po onome što je pošlo po zlu, po zvuku koji nikad nije došao do svojih autora, po plimi ljudi što briše granice između publike i banda, i po onom osjećaju — sirovom, slobodnom, nepredvidivom — da je rock ‘n’ roll upravo ušao u novu eru, bez pravila, bez tišine, samo vrisak, svjetla i nebo iznad.

Bili su prvi, Fab Four, Beatlesi, prvi rock sastav koji je ispunio stadion, 55.600 glasova spojenih u jedan golemi vrisak, rekordni prihod, rekordna struja kroz zrak, a do ’73. nitko to nije nadmašio, i to je bila noć kad je New York pulsirao u ritmu “Twist and Shout” i “Help!” i nitko nije sjedio, svi su bili na nogama, u zraku, u tom trenutku koji je trajao zauvijek.

I sada, šezdeset godina kasnije, isti grad, drugačiji stadion, Citi Field, ali duh Shea stadiona lebdi nad tribinama, i tribute band, zauzima pozornicu, svira opet, barem u mislima, barem u srcima, vraćajući publiku natrag kad su svi bili mlađi, kad je sve bilo novo, kad je rock ‘n’ roll još bio obećanje, a ne sjećanje.

Jer sve je tu — svjetla, gomila, zvuk, samo što sada svi čuju note, nitko ne vrišti preko glazbe, i sve je kontrolirano, ali negdje ispod svega, u pukotinama trenutka, osjetiš onu staru divljinu iz ’65., onu što ne stane u set listu, onu koja pripada vjetru iznad Shea stadiona.

Da, bilo je to 15. kolovoza ‘65. Bilo je vruće, bilo je brzo, New York je disao kao stari motor na rubu pregrijavanja, a svi su znali da nešto dolazi, nešto što će presjeći ljeto na pola i rasparati ga na komadiće, i tu su bili oni, John, Paul, George i Ringo, četiri dečka iz Liverpoola, brži od vlaka Amtraka, svjetliji od svih neonskih natpisa od Bronxa do Brooklyna.

Ljudi su se slijevali prema stadionu kao rijeka od čistog vriska, gomila duša u raznim bojama, mirisima, ritmovima – cure s natapiranom kosom, dečki u odijelima preuskima da dišu, roditelji što su glumili da razumiju. Karte su bile zlatne, a kad su vrata otvorena, osjetio si to kao nalet vjetra iz drugog svijeta. 

Prodali su 55.600 karata. Stadion krcat do posljednjeg udaha. Ako si htio mjesto, morao si sjesti nekome u krilo i moliti se da to nije netko tko se puno znoji. Ljudi su urlali danima prije nego što su momci iz Liverpoola uopće zakoračili na pozornicu.

I onda – “Help!” – kao pucanj iz startnog pištolja, svi skaču, svi skaču u isti trenutak, nitko ne misli o sutra, samo o sada, sada, sada. Zvuk? Zaboravi zvuk, to je bio val – val vriska, val tijela, val nečega što ti uđe u krv i ne izlazi. Ringo lupa, George reže po žicama, Paul se smije, John mrmlja nešto što nitko ne može čuti i nije ni važno jer cijeli stadion zna riječi i cijeli stadion pleše u ritmu koji se ne može zapisati.

Publika je bila glasnija od neba kad grmi. Mogao si staviti uši na binu i čuo bi samo – srce, – kolektivno srce što udara u ritmu rocka, kao vlak što nikad neće stati.

Atmosfera? Mješavina rock ‘n’ rolla, šećera, hormonske eksplozije i osjećaja da si dio nečega što ćeš cijeli život prepričavati, ali nikad ne moći do kraja objasniti. To ti je kao kad pokušaš opisati pijanstvo tetki koja ne pije.

Kad je sve završilo, Beatlesi su bili još veće zvijezde nego prije, što je bilo otprilike kao da upališ svijeću usred eksplozije. Ovaj koncert nije bio samo koncert. Bio je manifest. Poruka: “Rock ‘n’ roll više nije za male klubove i pivske podrume – sad se ide na stadione. I da, bit će toliko glasno da se nećete čuti ni među sobom.”

Kad je bilo gotovo, osjećao si se kao da si trčao maraton i izgubio dah, ali dobio komad vječnosti. Beatlesi su otišli, svjetla su se ugasila, ali Shea je još satima mirisao na znoj, šećer, dim cigareta i nešto neuhvatljivo – slobodu, možda. Ili samo dobar rock ‘n’ roll. Shea 1965. ostaje upisan – ne samo kao glazbeni događaj, nego kao masovna, kolektivna ludnica.