The BEATLES: "Help"

 

Danas — šezdeset godina, zamisli, šezdeset jebinih godina od kada je Help! iskočio iz utrobe svijeta, pun boja, nota, zbrke, sunca i dima, kao cigareta koju nisi planirao zapaliti ali jesi, jer si morao. Bilo je to ’65. Godinu dana prije bili su svuda — Beatlesi, brate, u tvojoj glavi, u tvojoj sobi, u tvom snu, u tvojoj jutarnjoj kavi, u svakoj misli što ti se zalijepi uz mozak kao žvaka za potplat. Nisi ih mogao izbjeći. Nisi ni htio, realno.

"A Hard Day’s Night" — crno-bijeli rafal u glavu, kao da si zaspao na prljavom podu nekog kluba pa se probudio s trzanjem bubrega i gitarom u uhu. Očekivali su fijasko. Svi. Industrija. Barbe u odijelima. Cinici. Ali onda — bum. Uspjeh. Kritika se mazila s njima. Žene padale kao jesenje lišće, a lova, lova je curila kao znoj niz leđa u kolovozu. I onda pitanje: “Kad će drugi film?”

I stigao je. Film i album. Help! Htjeli su ga zvati Osam ruku koje te drže — zamisli to. Ringo je to smislio. On, taj tihi luđak s očima mutnim kao jutarnja kiša u Liverpoolu. Nije Baudelaire, ali nekad mu se posreći? Lennon i McCartney — spustili rampu. Nikad. Rekoše: “Nećemo pisati pjesmu s tim jebenim naslovom.” I nisu. Naravno da nisu. Nisu idioti. Ali svejedno — ispalo je. Kao i uvijek. Beatlesi. Magija. Zbrka. Istina. Šezdeset godina kasnije — i dalje drži. I dalje te drži. Kao ruke. Svih osam. 

Te godine Beatlesi se navuku na Boba Dylana i travu. Dylan — taj mumljavi prorok iz Minneapolisa ili iz Marsa, teško je reći — dođe, s cigaretom koja nije cigareta, kaže: “Dečki, ajmo malo drukčije.” I nauči ih pušiti. Ne iz obijesti, nego iz znatiželje. I bogami, pušili su – u studiju, na setu, vjerojatno i dok su pišali.  Nitko ne zna, ali svi slutimo.

I onda — BOOM. Svijet se presložio. Odjednom riječi imaju težinu. Zvuk ima boju. Refreni više nisu refreni — postaju misli koje lutaju, vraćaju se, zadrže se, šapću ti iza uha a ne znaš pjeva li Lennon ili vlastita podsvijest.

Trava im je otvorila vrata, ali Dylan — Dylan je pokazao gdje je kvaka. Rekao im je: “Možete reći više. Ne morate plesati da bi ljudi plesali.” I počeli su pisati. Misli. Sumnje. Sobne tišine. Nisu više pjevali o rukama koje se drže. Sad su to bile ruke koje puštaju. I osjećaji koji grizu.

Help! više nije bio samo naslov za film i album. Bio je molba. Pitanje. Zid u koji se priča dok svi misle da plešeš. To je onaj trenutak kada su Beatlesi rekli: “Možda više nismo dječaci.” Počeli su psovati, pušiti, filozofirati i govoriti stvari koje si morao dvaput poslušati. I najednom, više nisu pjevali “She loves you, yeah yeah yeah”, nego “Pomozite, ne osjećam se dobro, svijet je čudan i možda mi treba terapija.” Ali jebiga – i dalje su to radili s osmijehom. I s travom. I s gudačima.

Beatlemania i dalje trese svijetom ali Beatlesi više ne žele biti cirkus. Dosta je mahanja, vrištanja, jebenih šešira i odijela što smrde na umor i znoj koji nije tvoj. Skidaju kostime, gase pojačala, pljuju u smjeru promoterskih hijena koje njuše novac umjesto glazbe i kažu: "Mi ćemo sad malo... misliti." 

 

Lewisohn — taj manijak s brdom bilježnica, čovjek koji zna sve o njima, svaku žicu, svaki dan, svaku pizdariju koju su rekli u prolazu – kaže da su tada prvi put počeli shvaćati studio ozbiljno. Ne kao sobu za snimanje. Ne više kao kutiju gdje otpjevaš pa ideš doma. Nego kao... nešto drugo. Kao kutiju s čudima. Kapsula. Laboratorij u kojem se ne pije kava nego se kuha nova glazba, snimak po snimak. Traka po traka. Nove note, nove boje, novi putevi kroz glavu.

Studio nije više bio samo prostor. Bio je igraonica. Sekta. Eksperiment. Nova pravila su stupila na snagu. Snimaš pjesmu, ali prije nego stisneš “snimaj”, prvo je prođeš dvaput, triput, dok magnetofon vrti. Kao da pokušaš zavesti ženu koju već poznaješ – ali sad joj priđeš sporije, mekše, s više pažnje. Presnimavanja su bila svuda. Ritam dionice se ni ne snimaju s idejom da budu "to-to". Više kao gruba skica, preko koje se onda natrpa sve: vokali, gitare, bubnjevi, tamburini, vjerojatno i pokoji sendvič. U zapisima izgleda kao da su pjesme snimili iz prve. U stvarnosti? Sati i sati isprobavanja, premještanja, znojenja. Kao loš seks s perfekcionizmom.

George Martin, njihov glazbeni Gandalf, počeo je pomalo luditi – u najboljem smislu. Počeo je razdvajati instrumente – gitara ovdje, bas ondje, bubanj s lijeva, vokal u sredini. Stereo slika, brate. To znači da ti pjesma udara iz više smjerova, kao račun za grijanje.

A Beatlesi? Oni su to gutali. Sve novo im je pasalo. Novi zvuci, nova pravila, novi svemiri.

Help! nije bio album. Bio je portal. Vrata što se otvore i uvuku te u nešto čudno, novo, neobjašnjivo, kao kad u snu jebeš stari bicikl i sve ima smisla dok se ne probudiš. Pola pjesama — instrumenti koje nisu znali ni imenovati, ali sad ih sviraju kao da su im izrasli iz zuba. Električni klavir — zvuk što klizi, prsti što lebde, a iza njih: svemirska kantina u kojoj Coltrane i Yoda piju isto piće. Flaute — jebene flaute, brate — Lennon sjedi na vjetrovitoj litici, Škotska pod njim, emocije u zraku, svira ti srce kroz drvo i dah. Pedala za ton — a zvuk sad diše, pulsira, raste, kao da ima vlastitu krv. Gudači. Yesterday.  To više nije pjesma, to je molitva krivnje, to je uspomena na nešto što nisi rekao, violina ti to kaže umjesto tebe. Epiphone Casino — nova žena, nova ljubavnica banda. McCartney je donese, svi je gledaju, svi je žele. Casino postaje sveta stvar — simbol da nema više zezancije. Nema više pjesmica o srcima i držanju za ruke. Sad su to slojevi, slojevi, slojevi. Dubine. Dimenzije. Možda i tuga iz djetinjstva što se nije dala u stih, ali jest u aranžmanu.

Vanjski glazbenici? To je tabu. Neki će reći to je svetogrđe. Ali i znak zrelosti. Ili samo dokaz da ti više nije dosta samo osmero ruku. John Scott, čovjek s flautom — drugi stranac u njihovom svemiru. Prvi je bio Andy White — onaj s bubnjem kad Ringo nije mogao, i svi su šutjeli o tome jer boli. Ali sad? Sad već priznaju: “Možda nismo bogovi. Možda nam ponekad treba... flauta.” Ali kad to naprave, naprave s klasom. Kao kad ti netko iz čiste taštine spusti jagodu u šampanjac — znaš da je previše, ali jebiga, fino je.

Help! je početak kraja Beatlesa kao banda s običnim gitarama i osmijesima za kamere. Postali su glazbeni Frankensteini. Lijepili, rezali, miksali. Uzimali staro, spajali s novim, ubacivali malo LSD-a, malo inovacije, malo melankolije.

U studiju su bili djeca. Slastičarnica bez odraslih. Sve im je bilo dopušteno. Bilo je to brzo vrijeme. Brže od vlaka, brže od misli, brže nego što itko ima pravo živjeti. Beatlesi su letjeli, radili, padali, dizali se, svirali, vrištali, pa opet letjeli. Help! je sniman paralelno s kaosom. Snimali danju, glumili noću. Ili obratno. Nije bilo više razlike. Nisu znali gdje završava film, a počinje ploča. Gdje završava pjesma, a počinje mamurluk. Gdje završava band, a počinje legenda.

Beatlesi skaču s litica, trče pred tigrovima, skijaju kao James Bond po Alpama, igraju se špijuna i budala. Ne zato što im se sviđa. Nego zato što moraju. Letjeli su na Bahame, u London, u Alpe, u helikopterima, na magarcu, u rolerima. Pušili su travu od jutra. Dylan ih otvorio kao konzervu. Prvi dan na setu – snimaju scenu, režu, režu, režu, i George kaže: “Ne sjećam se ništa.” Sve je kroz dim. Sve je kroz smijeh.

Za to vrijeme George Martin čeka. Oni dolaze, smiju se, puše, naslanjaju se na zidove, prate ideju gdje god krene. Više to nije ono: “Imamo tri akorda, idemo snimiti.” Sad je to: “Što ako stavimo flautu? Što ako ti provučeš gitaru kroz Leslie zvučnik? Što ako pjesma zvuči kao san u kojem si sam u podrumu vlastite glave?” Snimali su brzo, ali drugačije. Snimali su kao da znaju da ovo više nije samo glazba za klince. Snimali su kao da pokušavaju pobjeći od nečega. Možda od vlastite slave. Možda od sebe samih.

John je bio debeo, umoran, s trbuhom i tugom u očima. Paul savršen, fokusiran, precizan kao šestar. George – tišina koja svira. Ringo – uvijek spreman na smijeh, ali već tada je znao da nešto puca ispod.

Evo kompletan popis pjesama s albuma Help!:

1A. “Help!”.  Lennon ju je napisao kad mu je bilo dosta svega – slave, tijela, zrcala, svijeta. Htio je da bude spora, tjeskobna, kao mamurluk koji dolazi iz želuca, a ne iz glave. Ali ne. Trebala je biti hit. Trebala je biti brza, vesela, za djevojke koje vrište i dečke koji nose bedževe s njihovim licima. John je to preživio, ali je kasnije rekao da je to “jedna od mojih pravih pjesama”. Nema maski. Samo ogoljen muškarac u šljokičastom odijelu, koji viče “Pomozite!” dok svi misle da je to plesni poklič. I tako, u njegovim riječima: “Bio sam debeo kao svinja. Jeo kao svinja. Vapio za pomoć. To je bilo moje debelo Elvisovo razdoblje.”

2A. “The Night Before”.  McCartney piše pop stvar. Lennon uzima električni klavir. Prvi put. Sjeo, zasvirao i nije se srušio. George i Paul sviraju solo u oktavama, kao da su spojeni kabelom ravno iz srca. Ne znaš više tko tu što svira – samo znaš da je sve kako treba.

3A. “You’ve Got to Hide Your Love Away”.  Lennon je bio u svom Dylan modu. Šal, tamne naočale, pogled prema dolje, misli prema gore. Pjesma zvuči kao da ti nešto krije. I jest. Ljubavnu tajnu menadžera Briana Epsteina, homoseksualca u zemlji gdje te za to mogu baciti u zatvor. John Scott, neki čovjek s flautom, svira po pjesmi kao duh kroz dim cigarete. Drugi vanjski glazbenik u Beatles mitologiji. Nije bio bitan. Ali flauta je bila.

4A. “I Need You”.  Harrison prvi put izlazi iz sjene i kaže: “Imam curu i osjećaje, znaš.” George piše za Pattie Boyd. Voli je. Ne zna to dobro reći, pa svira. Pedala za glasnoću mu pomogne. Tada prvi put čuješ da gitara može govoriti, pa šaptati, pa se povući. Kao Harrison sam. Godinama kasnije, Tom Petty pjeva to u njegovu čast. Nije ni znao Georgea, ali pjesma je rekla dovoljno.

5A. “Another Girl”.  Paul bježi u Hammamet, piše pjesmu kao razglednicu. Harrison ne može odsvirati solo. McCartney kaže: “Makni se.” Uzme gitaru. Odsvira sve. To nije timski duh. To je McCartney. U formi.

6A. “You’re Gonna Lose That Girl”.  Još jedna Lennon–McCartney suradnja gdje ne znaš tko je šef. McCartney kaže: 60–40 za Lennona. Teme? Ljubavni trokuti, zavisti, prijetnje. Sve s melodijom koja ti uđe u glavu kao lažna obećanja.

7A. “Ticket to Ride”.  Još jedan zajednički uradak, ali s poslijeratnim zavrzlamama o tome tko je napisao što. Lennon kaže: “Paul je doprinio tako da je Ringo lupao čudno.” Paul kaže: “Sjeli smo, napisali sve zajedno, sve, pa čak i harmonije. John samo zaboravlja.” A “karta za vožnju”? Dvije verzije: McCartneyjev rođak ima pub u Rydeu. Lennon kaže da su to bile zdravstvene kartice koje su davali prostitutkama u Hamburgu. A pjesma? Lennon kaže da je to “prvi heavy metal”. Možda i je. Bilo je teško, bilo je mutno, bilo je… njihovo.

1B. "Act Naturally".  Na kraju albuma, dok su svi već bili umorni, razdraženi i malo paranoični, Ringo kaže: “Dajte mi nešto što mogu otpjevati. Odabere “Act Naturally”, pjesmu Bucka Owensa. Nije njegova. Nije ni nova. Ali je Ringo. Lagano, veselo, kao da gledaš čovjeka koji zna da je sporedan lik, ali voli svoj tekst. I bilo je to zadnje što su obradili do "Maggie Mae" – još jedna pijana šetnja Liverpoolom, pet godina kasnije. Ringo i Buck su je ponovo snimili 1989. – valjda iz nostalgije. Ili iz dosade. Ili oboje.

2B "It's Only Love".  Gitare su složene u pet slojeva. Harrison provuče svoju kroz Leslie zvučnik, da zvuči kao da ti dolazi iz šupljine glave. Ali Lennon – stariji, ciničniji, ogorčeniji – kasnije kaže: "Mrzim tu pjesmu. Tekst je užas." Zamisli da te tvoj vlastiti hit podsjeća koliko si ponekad bio prazan.

3B. "You Like Me Too Much". – George se budi. I ne planira više šutjeti. Još jedna Harrisonova. Sad već ulazi u ritam. Lennon na električnom klaviru. McCartney i Martin dijele Steinway, kao dva profesora koji pišu istu lekciju različitom tintom. Nije revolucija, ali je signal: George neće biti samo gitarist. Hoće reći nešto. I hoće više od jedne pjesme po albumu.

4B. "Tell Me What You See".  McCartney vadi tekst iz stiha na zidu Lennonove stare kuće. Religiozni ton. Izlizan okvir. Napiše pjesmu oko toga. Kasnije kaže: “Popunjavača. Ništa posebno.” I stvarno je tako. Kao da je ostavio poruku na hladnjaku i zaboravio da ju je napisao.

5B. "I've Just Seen a Face". Paul piše ovu dok spava kod Jane Asher. Otvori oči, uzme gitaru, bam – pjesma je tu. Brza, vesela, folk-rok prije nego što to postane stvar. I njemu ostaje u srcu.

6B. "Yesterday". Bio je lipanj. 14. dan. Zrak težak od ljetnog znoja i studijskih kabela. Dan kad Paul ustane, bez pitanja, bez osmijeha, i kaže: “Ajde da ja sad pokažem što mogu.” Ne kao šef. Ne kao diktator. Nego kao dečko koji zna da ima nešto u prsima što mora vani. Sad. Odmah. Yesterday. Kao metak u tišini. Nitko drugi ne svira. Nitko drugi ne priča. Paul. Sam. Akustična i ego. Ne ego u smislu bahatosti – nego: “Ja to moram reći. I nitko drugi ne može.” Zvučalo je prazno. Prelijepo prazno. Kao napuštena crkva s jednim svijećnjakom u sredini. I onda dolazi George Martin. Profesor. Dirigent. Čovjek s rukama od nota i obrvama širokim kao vizija. Gleda Paula i kaže: “Znaš što ti treba, Paulie? Gudači.” Ne orkestar. Kvartet. Ne spektakl. Suptilnost. I doda ih. I onda – BOOM. Tišina se pretvori u melodiju. Praznina se napuni tugom. Svijet dobije pjesmu za vjenčanja, sprovode, rastanke, oproste, čekanja na kiši. Paul je taj dan došao sam. I otišao s pjesmom što je postala himna svih koji su ikad izgubili nešto, nekog, sebe. Pjesma koju je McCartney sanjao, a ostatak svijeta sanjao s njim. George je kasnije rekao da je tada počeo “ostavljati svoj pečat” na glazbu Beatlesa. Što je valjda način da kaže “počeo sam ih popravljati”.

7B. "Dizzy Miss Lizzy". Obrada. Larry Williams. Vriska, gitara, urlanje. Lennon to voli. Ne glumi. Samo urla kao da pokušava istjerati sve ono što ne stane u tihe pjesme. Još su ranije snimili njegovu “Slow Down” i “Bad Boy”. Nisu to bile sofisticirane stvari. Bile su sirove. Prljave. Ali, nekad ti baš to treba da zaključiš dan.

Help! je album koji počinje vrištanjem i završava znojem. Između su ljubavi, sumnje, Dylan, flaute, jaja, klupe, pedale i lažne note koje su ipak nekako... stvarne. To je bio trenutak kad su četiri dečka iz Liverpoola prestali biti “fab” i počeli biti – stvarni.

Help! u Americi nije bio isti album. Nije bio bolji. Nije bio lošiji. Bio je — američki. Kao burger koji liči na tvoj sendvič, ali s trilijun kalorija više i plastičnim sirom na vrhu. I sitar. Prvi sitar u pop glazbi. Da, stvarno. Čuo se jednom, nenametljivo, ka-ching. Nitko nije znao da će deset godina kasnije to postati klišej za “duhovnost”.

Mono. Stereo. Fake stereo. Sve se vrti kao vrtuljak u lunaparku gdje ti je muka, ali plaćaš još jednu vožnju. A pjesme — pjesme i dalje stoje. I dalje su dobre. I dalje grizu kad treba i maze kad mora.

Dok su Beatlesi u Engleskoj sjedili u Abbey Roadu, s čajem, dimom, i mislima o smislu života, Capitol Records je — preko bare — uzimao trake i rezao ih. Miksao ih, preslagivao, kao da slažu IKEA ormar bez uputa. Bez vijaka. Bez logike. Ali s profitom.

Unutra? Pjesme iz filma. Orkestralna glazba Kena Thornea.  Sitar, da. Tu je. Malo, diskretno. Kao začin koji ne znaš prepoznati, ali znaš da ćeš se sjetiti kasnije. I Duophonic. Ah, Duophonic! Lažni stereo. Stereo koji laže. Zvuk razvučen, raširen, kao da ti netko gura pjesmu u oba uha, ali iz dvije različite prostorije. Ali svira. I vrti se. I kad igla padne — sve je oprošteno.

Film? Aha. Film. Redatelj? Richard Lester. Isti onaj luđak koji ih je već tjerao da trče niz ulice kao školarci na bijegu iz institucije. Sada — ista ekipa, ali sve luđe. U boji. U kaosu. U nekom svemiru gdje pravila nemaju pristup.

Ovo nije film. Ovo je strip na amfetaminima. Ovo je kaleidoskop što se vrti kad trepneš. Ovo je špijunska parodija na tripu, snimana u razmacima između smijeha i dima.

Radnja? Zločinački kult iz izmišljenog Orijenta. Kao da su uzeli pola reklame za curry i drugu polovicu iz lošeg filma o Tarzanu. Ringo — jadnik, slatki klaun s bubnjevima — ima prsten. Ne zna zašto. Ne zna kako. Ali nosi ga. I sad ga svi žele. Prsten. Prst. Njega. Svejedno.

Sve puno zlih članova kulta koji kao da su ispali iz školskog igrokaza, s naglascima što zvuče kao slomljeni magnetofon i ludih znanstvenika kao iz reklame za limunadu iz '58. godine. Brkovi. Bijele kute. Lude oči. A Beatlesi? Beatlesi samo žele svirati. Biti slavni. I, ako može, da ih svi ostave na miru. Ali ne može. Jer ovo je film. Jer ovo je pop-kultura na steroidima. Svaka scena je skeč. Glitch. Kao da si zaspao uz TV i sanjaš Monty Python, godinu prije nego što su počeli. Nema pravog smisla. Ali ima stila. I ima ritma.

Film stiže prije albuma. Prije ploče. Prije konteksta. Jer tko treba kontekst kad imaš Beatlese u boji?

Izađe film. Publika? Neki kažu: “Nije kao prvi.” I nisu pogriješili. Nije kao prvi. Nije ništa kao prvi. Jer prvi je bio crno-bijeli kaos s dušom dokumentarca. A ovaj? Ovaj je ludilo s naslovnicom u boji i skriptom iz sna. Ali godine prolaze. I onda shvatiš — Help! je nacrtao mapu. Za MTV. Za spotove. Za brzo-rezane glazbene kolaže. Za ironiju pred kamerom. Za pogled koji zna da je kamera tu i smije se unatoč tome.

Bez Help! – nema MTV-a. Nema onih glatkih videa gdje band stoji na krovu pa padne kroz pod u raj. Nema frajera u šarenim sakoima koji trče kroz snove uz refren. Oni su to sve napravili prije nego što je to bio biznis. Prije nego što se znalo da tu ima love. Prije marketinga. Prije mreža. Prije “proizvoda”.

I onda – šlag. Kraj. Posveta. Ne Lennonu. Ne Maharishiju. Ne Ringu. Nego — Eliasu jebenom Howeu. Izumitelju šivaćeg stroja. Što? Zašto? Nitko ne zna. Nitko. Možda ironija. Možda humor. Možda su samo rekli: “Ajmo nešto bizarno. Ajmo nešto što će ljudi kasnije googlati.” I to je Help! Razglednica iz ludog razdoblja. Vremenska kapsula iz trenutka kad su Beatlesi bili toliko slavni da su mogli snimiti film u kojem nitko ne zna što se događa — i svejedno bi prošlo. To je kad rock’n’roll popije čaj s Monty Pythonom i kaže: “Ajmo zajebati stvarnost. Ajmo se zabaviti dok još možemo.”