MAGIC JOHNSON: Showtime! Osmijeh koji je promijenio igru

 

Earvin "Magic" Johnson Jr., 66 godina, na današnji dan. 

Tip od dva metra i šest, a igrao razigravača. To je kao da voziš kamion kroz uske ulice Rima i nikad ne ogrebeš retrovizor. Imao je oči koje su vidjele dodavanje prije nego što ti je mozak shvatio da lopta uopće ide prema tebi. Vrijeme se prekida u tri točke: tvoj pogled, njegova ruka, obruč.

Lansing, Michigan – rodni grad. Ravnica. Magla. Hladnoća koja ugrize kožu, štipa obraze, ostavi crvene tragove. Nije glamurozan. Nema palme. Samo asfalt i dim iz tvorničkih dimnjaka. Tamo je naučio igrati košarku. I pobjeđivati. Earvin Johnson Jr. — šesti od desetero klinaca. Ni najmanji ni najveći, samo još jedan glas za stolom osim kad lopta krene kroz zrak i on skoči i zabije i na trenutak svi pogledaju prema njemu i to je to prvi put kad se osjetiš živim. Jer kad si šesti, nitko ti ne posvećuje puno pažnje, osim ako ne zapališ kuću ili ne počneš zabijati lopte kao lud. Otac, radnik na pokretnoj traci u General Motorsu, cijeli dan gledao aute kako prolaze kraj njega. Majka, šefica u školi, gledala klince kako prolaze kraj nje. Mali Earvin je gledao obruče. Metalni krug u sivom nebu.

Bio je klinac koji je igrao cijeli dan. Ne “do ručka” ili “do večere”. Ne. Cijeli dan. Dok mu prsti nisu bili mokri od znoja i loptu nisi mogao uhvatiti bez da ti sklizne. Obožavao Earla Monroea i Marquesa Haynesa, tipove koji su loptu tretirali kao cigaretu — opušteno, ali s potpunom kontrolom. 

Petnaest mu je godina i lopta leti i skače i kruži oko njega kao da mu pripada. 36 poena 18 skokova 16 asistencija i netko zapisuje sve to a lokalni novinar ga gleda ispod kapka i kaže ovo nije normalno ti si Magic, i ostane Magic, kao da je to bilo njegovo ime od početka i sad ga svi znaju.  U zadnjoj godini srednje 28.8 poena 16.8 skokova po utakmici. Momci podižu trofej Michigan School Championship a klinac iz Lansinga odjednom nije samo klinac, sad je priča što se priča po cijeloj državi.  

Kad je trebalo birati koledž, svi su ga htjeli — Indiana, UCLA, cijela ta glamurozna ekipa. On? Htio ostati blizu kuće. Prvo mislio na Michigan, ali trener sa Državnog sveučilišta Michigan mu kaže: “Ti ćeš biti naš razigravač.” I to je bilo to.

Nije ni planirao biti profesionalac. Htio studirati komunikacijske znanosti, postati TV komentator. Zamisli to: tip koji ti asistira i kroz mikrofon. Ali lopta je imala druge planove. Prva sezona: 17 poena, skoro 8 skokova, 7 i pol asistencija. Uz Kelsera i Vincenta, Spartansi osvoje Big Ten i stignu do četvrtfinala nacionalnog turnira, gdje ih Kentucky pošalje doma.

Sljedeće godine — prava stvar. NCAA finale. Michigan State protiv Indiane State. Magic protiv Larryja Birda. Najgledanija utakmica u povijesti sveučilišne košarke. Michigan State pobjeđuje 75-64. Magic uzima MVP Final Foura. Dvije godine, prosjek 17-7-8 i NBA draft ga prozove ’79. 

Lakersi biraju prvi zahvaljujući nekoj staroj razmjeni s Utah Jazzom. Sretni do neba jer su dobili klinca koji je mogao promijeniti sve. Magic kasnije u autobiografiji kaže da je “najluđa” stvar u cijeloj priči to što će igrati s Kareemom Abdul-Jabbarom — tipom od 2.18 m koji je zabijao koševe kao da mu to plaća bog osobno. Kareem je već tada bio legenda, ali naslov? Još ništa. Lakersima je trebao netko da otključa bravu.

Prva sezona i Magic ulazi kao da je tu bio cijeli život, 18 poena skoro 8 skokova preko 7 asistencija svaku večer. Ruke rade, oči vide. All-Rookie tim, odmah starter na All-Staru, svjetla dvorane vruća i teška, ali Rookie godine ide Birdu i rivalstvo je već počelo. Boston protiv LA, hladno pivo protiv toplog piva. Bird protiv Magica. Dva tipa koji se gledaju preko parketa i znaju da će se viđati još dugo dugo dugo.  

Lakersi završe sezonu 60-22. U finalu protiv Sixersa. Julius “Dr. J” Erving s jedne strane, Kareem i Magic s druge. Pet utakmica odigrano, 3-2 za Lakerse. Onda katastrofa: Kareem ugane stopalo, prosječno zabijao 33 poena u seriji i sad ne može ni obuću zakopčati. Šesta utakmica? Trener Westhead kaže: “Magic, ti ideš na centra.” Magic se nasmije. I onda igra sve pozicije — bek, krilo, centar, konobar, DJ, što god treba. 42 poena, 15 skokova, 7 asistencija, 3 ukradene. Lakersi pobijede 123-107 i osvoje naslov.

Magic postaje jedini rookie u povijesti koji je uzeo Finals MVP. I ne samo to — godinu dana ranije osvojio NCAA naslov, sad NBA. Samo četvorica u povijesti to su napravila. Njegova partija u toj šestoj utakmici još se danas gleda kao jedno od najluđih pojavljivanja pod pritiskom ikad.

I tad su svi shvatili — ovo neće biti samo priča o jednom dobrom igraču. Ovo će biti jebeni spektakl koji traje desetljeće.

Sezona ’80./’81. — počinje, a onda krc. Meniskus u lijevom koljenu ode kvragu. Magic izvan igre 45 utakmica. U autobiografiji kasnije kaže da je bio “najviše potišten” u životu. A kad jedan tip od 2.06 kaže da je potišten, to znači da ni stolice u kuhinji nisu bile sigurne od udaraca nogom.

Vratio se taman za doigravanje. Lakersi 54-28. Prvi protiv Houstona koji su jedva upali u playoff s negativnim omjerom 40-42. I onda — sranje. Houston ih izbaci 2-1. Magic propusti šut za pobjedu u trećoj utakmici. Mogao je biti junak. Nije. I tako to ide.

Poslije sezone Lakersi mu daju 25-godišnji ugovor — milijun dolara godišnje, počevši od ’84. Najduži i najplaćeniji sportski ugovor ikad u to vrijeme.  Dovoljno da nikad više ne vidiš javni autobus iznutra.

’81./’82. počinje s kavom, košarkom i svađom. Magic i trener Paul Westhead ne dišu isto. Westhead igra sporo. Predvidljivo. Magic želi brzu igru, showtime. Kaže da želi transfer. Vlasnik Jerry Buss kaže: “Znaš što? Otkaz treneru.” Dovodi Pata Rileya. Magic negira da ga je srušio, ali publika zviždi. Njegovi vlastiti navijači. To je kao kad ti stari prijatelji okrenu leđa na šanku.

Na terenu? Zvijer. 18.6 poena, 9.6 skokova, 9.5 asistencija, 2.7 ukradenih. Treći igrač u povijesti s 700 poena, 700 skokova i 700 asistencija u sezoni. Finale opet protiv Sixersa. Šesta utakmica — triple-double. Lakersi pobjeđuju 4-2. Drugi Finals MVP.

’82./’83. — statistika i dalje brutalna: 16.8 poena, 10.5 asistencija, 8.6 skokova. All-NBA prva momčad. Treće finale u četiri godine, opet Sixersi. Oni su ih 1980. i 1982. dobili po tamburi. Sad su Sixersi gladni osvete. Lakersi dolaze načeti: Norm Nixon, James Worthy i Bob McAdoo ozlijeđeni. Philly to osjeti i počisti ih 4-0. Magic? 19 poena po utakmici, ali šut 40.3% — što je za njega kao kad virtuozu netko zalijepi žvaku za tipke klavira.

Iz dvorane su izlazili tiho. A tišina u Los Angelesu je najčudnija stvar na svijetu.

Peta sezona — 17.6 poena, 13.1 asistencija, 7.3 skoka. Lakersi opet u finalu. Ovog puta prvi put protiv Bostona i Larryja Birda. Showtime protiv radne etike iz Nove Engleske. Počinje dobro — pobjeda u prvoj. Druga utakmica, Lakersi vode s dva poena, 18 sekundi do kraja. Gerald Henderson se ubaci, polaganje, izjednačenje. Produžetak. Boston dobiva. Magic ne uspijeva ni šutnuti.

Treća utakmica, Magic podijeli 21 asistenciju i Lakersi ih pregaze 137-104. Ali četvrta? Opet noćna mora. Izgubi loptu Robertu Parishu u zadnjoj minuti, promaši dva slobodna bacanja koja su mogla riješiti sve. Produžetak, Boston dobiva. U petoj opet Celticsi. Šesta utakmica Lakersi prežive, ali sedma — tri poena minusa, minuta do kraja, Dennis Johnson mu ukrade loptu. Kraj. Celticsi prvaci. Magic: 18 poena, 56% šut, 13.6 asistencija, 7.7 skokova. I komentar koji ostaje: “Naslov koji smo zaslužili, ali nismo dobili.”

’84./’85. — 18.3 poena, 12.6 asistencija, 6.2 skoka. Opet finale protiv Bostona. Prva utakmica je masakr: Celticsi zabiju 148 poena, najviše ikad u finalu, i dobiju s +34. Lakersi ne samo da gube, nego izgledaju kao da ih je pregazio kamion. Ali Pat Riley i ekipa ne paničare. Kareem, sada 38 godina star, u drugoj utakmici zabija 30 uz 17 skokova. Peta utakmica — 36 poena. Lakersi vode 3-2. Završavaju 4-2 i osvajaju naslov. Magic: 18.3 poena, 49.4% šut, 14 asistencija, 6.8 skokova. I on i Kareem kažu da im je to vrhunac karijere.

’85./’86. — opet double-double: 18.6 poena, 12.6 asistencija, 5.9 skokova. Ali Houston ih izbaci u finalu Zapadne konferencije. Prvi put od ’81. nema Lakersa u NBA finalu.

’86./’87. — Magic eksplodira. 23.9 poena, 12.2 asistencije, 6.3 skoka. Prvi put MVP regularne sezone. Finale? Treći put protiv Celticsa. Četvrta utakmica, kraj, jedan poen razlike. Magic izvadi kuku iz džepa — preko Parisha i McHalea — i pogodi. 107-106. Nazove to “moja juniorska, juniorska, juniorska nebeska kuka” u čast Kareemu. Lakersi osvoje 4-2. Magic u finalu: 26.2 poena, 54.1% šut, 13 asistencija, 8 skokova, 2.3 ukradene. Treći Finals MVP. Showtime u punoj snazi.

’87./’88. — proslava naslova, Pat Riley pred novinarima i svijetom kaže: “Vratit ćemo ga.” Nitko to nije napravio od ’69. Lakersi krenu u sezonu kao da love duh. Magic: 19.6 poena, 11.9 asistencija, 6.2 skoka. U playoffu prvo Utah, sedam utakmica. Onda Dallas, opet sedam utakmica. Taman kad pomisliš da nemaš više što izvući iz sebe — finale protiv Detroita. “Bad Boys.” Ime im sve govori. Serija 3-3. Sedma utakmica. James Worthy odigra život — 36 poena, 16 skokova, 10 asistencija. Prvi triple-double karijere. Magic zabija 21 poen, dijeli 13 asistencija, šutira 55% i donosi još jedan prsten. Showtime potvrđen.

’88./’89. — Magic još jači: 22.5 poena, 12.8 asistencija, 7.9 skokova. Drugi MVP. Finale opet protiv Bad Boysa. Ali sudbina ne voli reprize — Magic se ozlijedi u drugoj utakmici. Bez njega Lakersi su kao motor bez ulja. Detroit ih mete 4-0.

’89./’90. — Kareem se povukao. Po prvi put nema velikog čovjeka u sredini. Magic svejedno ubija: 22.3 poena, 11.5 asistencija, 6.6 skokova. Treći MVP. Ali onda Phoenix Sunsi dođu u polufinalu Zapada i kažu “dosta”. Izbacuju ih. Najraniji playoff kraj u devet godina.

’90./’91. — još uvijek vrhunski brojke: 19.4 poena, 12.5 asistencija, 7.0 skokova. Finale. Protivnik: Chicago Bullsi. Lica na posterima: Magic Johnson i Michael Jordan. Stvarnost: Scottie Pippen stoji Magicu na stopalima cijelu seriju. Magic ima dva triple-doublea, ali Jordan, gladan kao vuk i brži nego što bi trebao biti, uzima sve. Bullsi osvajaju 4-1. Magic: 18.6 poena, 43.1% šut, 12.4 asistencije, 8 skokova. Posljednje NBA finale u karijeri.

I negdje tu, između bljeska reflektora i tihe dvorane koja se prazni dok još miris parketa lebdi u zraku, počneš osjećati promjenu. Ne vidiš je, ali znaš u kostima. Showtime ne umire u jednom trenutku nego se gasi polako, kao cigareta koja dogorijeva u pepeljari i ti znaš kraj dolazi, ali još držiš loptu u rukama i ne želiš je ispustiti. 

’91./’92. — rutina. Pregled prije sezone. I onda vijest koja te pogodi u stomak kao cigla. Pozitivan na HIV. 7. studenog 1991., konferencija za novinare. Magic izlazi pred kamere, miran, dostojanstven, i kaže: “Gotovo je. Povlačim se.” Dodaje da Cookie, njegova supruga, i njihovo nerođeno dijete nemaju virus. Da će sada “boriti se protiv ove smrtonosne bolesti.”

Prvo negira da zna kako ga je pokupio. Kasnije počne pričati o godinama ludog života, ženama, zabavama — sve kao upozorenje. Ali 1991. ljudi još nisu vjerovali da se HIV prenosi heteroseksualno. Glasine krenu — homoseksualac, biseksualac, sve i svašta. On šuti, drži glavu gore. ESPN će kasnije tu pressicu staviti na sedmo mjesto najvažnijih sportskih trenutaka zadnjih 25 godina. Čak i predsjednik George H. W. Bush kaže: “Za mene je Magic heroj.”

Iako je službeno završio karijeru, navijači ga biraju u startnu petorku za All-Star 1992. Bivši suigrači Byron Scott i A.C. Green nisu oduševljeni. Karl Malone i još par igrača brinu da bi ih mogao zaraziti ako dođe do krvi.

Magic izađe na parket i rasturi. Zapad pobjeđuje 153-113. On MVP: 25 poena, 9 asistencija, 5 skokova. Posljednja sekunda — trica. Igrači obje ekipe utrče na teren, zagrle ga. Publika urla. To nije bila samo utakmica, to je bila scena za povijest.

Ljeto 1992. — Barcelona. Dream Team. Jordan, Bird, Barkley, Pippen, Robinson, svi u istom dresu. Magic igra neredovito zbog koljena, ali publika ga voli kao nikad. Zlatna medalja bez ijedne mrlje — osim znoja i konfeta.

’92./’93. — Magic kaže: “Vraćam se.” Treninzi, pripremne utakmice, osmijeh na licu. A onda šapat iza leđa preraste u buku. Neki aktivni igrači javno govore da ga ne žele na parketu. Strah, neznanje, stigme. Magic odustane. Umjesto parketa — knjiga o sigurnom seksu, poslovi, NBC mikrofon u ruci. Odlazi na turneje po Aziji i Australiji s ekipom bivših NBA i sveučilišnih igrača. Razmišlja čak i o kupnji NBA momčadi. Showtime se premješta iz dvorane u konferencijske sale.

’94. — Lakersi tonu. Trener Randy Pfund leti, Magic postaje trener. Prvih šest utakmica? Pet pobjeda. A onda — zid. Ne osvoje više nijednu, promaše playoff prvi put od ’76. Magic ostaje bez osmijeha, daje ostavku. Ipak, kupuje 5% Lakersa. Sada nije samo legenda na parketu, nego i dio vlasničke lože.

’95./’96. — 36 godina, opet na parketu. Zadnje 32 utakmice sezone. Igra kao krilo, 14.6 poena, 6.9 asistencija, 5.7 skokova. Playoff — Houston ih izbaci u prvom krugu. Magic gleda semafor i zna: “Odlazim pod svojim uvjetima.” Nema suza, nema drame. Samo točka.

Godine prolaze. U veljači 2017., Jeanie Buss mu daje titulu predsjednika košarkaških operacija Lakersa. On odmah reže — odlazi Jim Buss, odlazi GM Kupchak, odlazi PR šef John Black. Magic sada odgovara samo Jeanie. Showtime ima novu adresu — ured s pogledom na dvoranu.

Ali Magic je uvijek bio igrač, a ne birokrat. Posljednjeg dana sezone 2018./19., bez najave, pred kamerama kaže: “Dajem ostavku.” Kao i uvijek, odigrao po svojim pravilima, otišao kad je htio.

Jer Magic nije znao živjeti po tuđem rasporedu. Njegova igra, njegova odluka, njegov kraj.

Showtime. To nije bio samo stil igre, to je bio jebeni koncert svake večeri. Brzi prekidi, dodavanja bez gledanja, lopta iz okreta, ispod ruke, kroz gužvu, kao da ima rendgenski vid. Michael Cooper, njegov suigrač, jednom je rekao: “Bilo je trenutaka kad je Magic bacio dodavanje, a ja nisam imao pojma gdje ide. Onda netko od naših zakuca, a ja se vraćam u obranu uvjeren da je loptu bacio kroz čovjeka.”

Magic je bio čudan stvor — 2,06 m visok, a igrao razigravača. Bio je prevelik za beka, prebrz za krilo, presmion za centra. Imao je tijelo moćnog napadača, ruke swingmana i mozak šahista. 

A onda — Bird. Sve je počelo 1979. u NCAA finalu. Michigan State protiv Indiane State. Magic dobije prvu rundu. U NBA-u, borba se nastavila. Sredina ’80-ih, tri finala u četiri godine između Lakersa i Celticsa. Magic kaže: “Od 82 utakmice u sezoni, 80 su normalne, a 2 su Lakers–Celtics.” Bird mislio isto.

Bilo je to više od košarke. Hollywoodski glamur protiv radničkog Boston/Indiana ponosa. Crno protiv bijelog. Showtime protiv Celtic Pridea. Rivalstvo koje je, kažu neki, spasilo NBA od propasti. ’70-ih liga je tonula, gledanost padala, a onda su se pojavila ova dvojica i učinila da svaka utakmica izgleda kao rat i kazalište u jednom. Larry Schwartz iz ESPN-a rekao je da su Magic i Bird spasili ligu od bankrota. 

Privatno? Dobri prijatelji. Paradoks je što su se prvi put zbližili dok su snimali reklamu u kojoj su glumili neprijatelje. Od tada — poštovanje bez granica. Kad je Bird završio karijeru, Magic ga je nazvao “prijateljem zauvijek.” Kad je Magic ušao u Kuću slavnih, Bird je držao govor.

Na terenu, suparnici. Izvan njega, dva čovjeka koji su znali da su jedno drugome najbolja stvar koja im se mogla dogoditi.

905 utakmica. Toliko puta je Magic Johnson istrčao na NBA parket. 17,707 poena, 6,559 skokova, 10,141 asistencija. Prevedeno na prosjek: 19.5 poena, 7.2 skoka, 11.2 asistencije po večeri. To nisu samo dobre brojke — to su brojke koje te stave na zid dvorane, zauvijek.

Rekordi? Ima ih koliko i osmijeha na njegovim starim fotkama. Najviše asistencija u utakmici doigravanja — 24. Najviše asistencija u utakmici NBA finala — 21. Najviše asistencija u All-Star utakmici — 22. I to nije sve: najviše ukupno asistencija u All-Star povijesti, 127. Najviše asistencija u playoffu, 2,346.

To je ono što ostane kad nestanu svjetla, kad se parket zamrači, kad se navijači raziđu. Brojevi koji sjede tamo, u knjigama, i šapuću: “Ovdje je igrao čovjek koji je vidio koš prije nego što je lopta krenula.”

Magic, čovjek s osmijehom koji osvjetljava cijelu ulicu, skinuo dres i krenuo niz novu cestu, onu bez linija na parketu, ali s ritmom i kaosom grada. Njegova tvrtka, Magic Johnson Enterprises, širi se kao noćni vlak kroz Ameriku – sport, zgrade, kino dvorane što mirišu na kokice i snove, restorani puni glasova i smijeha.

Ulaže tamo gdje drugi ne gledaju, u betonske džungle i zapuštene avenije, pretvarajući ih u mjesta gdje se opet čuje glazba i radni strojevi. Dodgers, Sparks, Commandersi – njegova imena stoje uz njih kao svjetionik. Sve je to isti beat, ista potraga za pobjedom, samo bez parketa i dresa, ali s istim srcem koje lupa u ritmu velikih igara.

Tip koji je mogao šutjeti, mogao nestati, ali nije. Umjesto toga, krenuo je ravno na bolest koja je htjela od njega napraviti statistiku. Kroz svoju zakladu platio testove, programe, edukaciju. Ljude izvukao iz neznanja, iz straha. Govorio otvoreno, bez figi – i time razbio zidove koje je društvo gradilo desetljećima. Neki su ostali živi samo zato što je on imao muda reći istinu.

Ali nije stao na zdravlju. Uložio je u škole, klince, u kvartove kojima je trebao netko tko vjeruje da nisu otpisani. Magic zna – pobjede nisu samo one na semaforu. Pobjede su kad netko iz tvog kvarta dobije šansu koju nisi imao ti.

Neki ljudi žive život. On ga je igrao – kao što je igrao košarku. Bez straha, s osmijehom, i uvijek s još jednim dodavanjem koje te iznenadi. Njegova priča ide cestom koja nikad ne staje: vizija što vidi dalje od horizonta, hrabrost što ne pita za dopuštenje, transformacija koja nikad ne prestaje. U svakoj igri, u svakoj areni, Magic ostaje Magic.