HENOK: Delete; Prva sezona

 „I dogodilo se da su anđeli, sinovi neba, ugledali kćeri ljudske, kako su lijepe, te su poželjeli uzeti ih za žene. I siđoše na Zemlju, njih dvadeset i devet, pod vodstvom Semjaze, njihova vođe. I uzeli su žene, učili ih čarolijama, vračanjima, otkrili im tajne neba. A iz tih veza rodiše se divovi, Nefili, koji su vladali Zemljom i činili nasilje. I tada Gospodin reče: 'Zemlja je ispunjena krvlju i nepravdom zbog njih. Poslat ću potop da očistim sve.'“

I tako ti je to bilo, brate. Anđeli gore na nebu, zure s krova svemira, sjebani od dosade, krila im vise kao mokre zastave – i gledaju dolje, na ženske. Lijepe, smrtnice, s očima kao da su pile vino iz svemira. Semjaza, glavni baja, zvecka lancima, kaže: "Ajmo dolje. Ljubav. Seks. Krv. Čarolije. Full paket." Tip povede ekipu – dvadeset i devet komada, svi s krilima, svi napaljeni.

Siđu oni, uzmu žene, naprave djecu – ali ne običnu djecu. Divove. Nefile. Hodače između dimenzija, dizače planina, žderonje, pičke materine, čudo do čuda. Tipove koji jedu stoku za doručak i ruše planine kad kihnu. A žene? One nauče sve – čarolije, tarot, kako da zavrte muža oko malog prsta. Zemlja postane reality show: krv, nasilje, drama, sve u HD-u.

Bog gleda i kaže: „Ma dajte, ljudi, ovo mi je gore od treće sezone Babilona. Vrijeme je za reset. Potop. Sve brišem. Ctrl+Alt+Delete.“

Henok, jadnik, trči okolo, piše sve u svoju bilježnicu, kao da će mu netko dati Pulitzerovu nagradu. Pokušava nagovoriti Boga da oprosti anđelima. Bog ga pogleda i kaže: "Henok, ti si naivan kao gljiva u Černobilu. Ja idem. Ti piši. Možda će netko čitati kad im algoritmi otkažu." 

I tako je nastala Knjiga Henokova. Ne kao sveti tekst, nego kao dnevnik jednog tipa koji je gledao kako se svijet raspada – s krilima, ljubavlju i previše testosterona.

Henok sjedi na kamenu, piše kao manijak. Pergamenti mu se gomilaju, tinta mu curi niz prste, a oči mu krvave od neprospavanih noći. „Bože,“ kaže, „daj im još jednu šansu. Nisu svi loši. Neki samo vole previše.“

Bog otpuhne dim iz nevidljive cigarete. „Henok, ti si sentimentalni luzer. Ovi anđeli su mi pretvorili raj u bordel, a Zemlju u MMA ring. Ne treba mi ljubav, treba mi tišina.“

U tom trenutku ulazi Noa. Tip s bradom, miran, smrdi na drvo i ribu. Sjeda pored Henoka, naručuje pivo. „Čuo sam da ide potop,“ kaže. „Da,“ odgovara Henok, „Bog je ljut. Kaže da briše sve.“

Noa otpije gutljaj i kaže: „Ma neka briše. Samo da mi ostavi par dasaka i čekić. Ja ću si složiti brod. Uzet ću ženu, djecu, par životinja, i odveslati daleko od ovog ludila. Možda negdje gdje ne padaju anđeli s neba i ne prave divove koji jedu stoku za doručak.“

Bog se nasmije. „Noa, ti si jedini koji ne traži čuda. Ti samo tražiš mir i pivo. Ti ćeš preživjeti.“

Henok pogleda Nou, pa Boga, pa svoje pergamente. „A ja?“ pita. Bog mu dobaci: „Ti piši dalje. Netko će to jednom čitati. Možda u nekoj čudnoj budućnosti, gdje ljudi vjeruju u sve osim u tišinu.“

I tako je Henok pisao, Noa gradio, a Bog – otišao na godišnji. Jer čak i svemogući trebaju pauzu od drame.

Divovi, ti Nefili, nisu bili samo veliki. Bili su glasni, bahati, i nosili zlatne lance od oblaka. Imali su svoje kvartove – „Nebeski Bronx“ – gdje se nije ulazilo bez dozvole. Jedan od njih, zvali su ga Gromko, imao je tetovažu munje na čelu i pušio vulkane umjesto cigareta.

Kad bi prošao ulicom, seizmolozi bi padali u nesvijest. Djeca su plakala, psi su se pravili mrtvi, a starci su se molili da ih ne pogleda. Gromko je bio šef – kralj betonske džungle. Njegova ekipa? Divovi s rukama kao dizalice, s mozgovima punim testosterona i praznim filozofiranjem.

Jedan od njih, zvali su ga Šapat, bio je tih – ali kad bi progovorio, planine bi se raspukle. Njegov hobi? Bacanje krava preko rijeka. Za sport.

Henok ih je gledao i zapisivao. "Ovi su ludi," šaptao je. "Ovo nije evolucija, ovo je božanski eksperiment koji je otišao u krivo. Ovo...ovo nije religija. Ovo je SF horor s budžetom svemira i redateljem koji se drogira stvaranjem."

Noa je u međuvremenu skupljao čavle. „Samo da mi ne dođu u dvorište,“ govorio je. „Ne želim da mi Gromko pojede kokoši. One su mi jedine normalne u ovom svijetu.“

Bog je gledao sve to i rekao: „Ovi divovi su mi kao loši glumci u filmu koji nisam ni režirao. Vrijeme je da ih izbrišem. Ali prvo – da im pošaljem kišu. Onu pravu. Da im se zlatni lanci otope, a tetovaže razmažu.“

I tako je počeo potop. Divovi su trčali, vikali, pokušavali plivati – ali voda ne pita za veličinu. Henok je pisao. Noa je veslao. Bog je šutio.

Jer kad ti svijet postane cirkus, jedino što ti preostaje je – da ugasiš svjetla.