DAVID ROBINSON: Tihi grom iz Key Westa

 

David Maurice Robinson, brate, David – visoki mornar s očima ravnim obzorju, s ramenima širokim kao most Golden Gatea, s dušom mirnom kao zalazak sunca nad Pacifikom, kad se sve stišava i ti znaš da si vidio nešto stvarno. Bio je visok kao katedrala i krut kao vojni krevet. Čovjek s licem vojnog časnika i tijelom isklesanim za dominaciju pod obručima, kao da je Bog tog dana rekao: “Ajmo danas napraviti stroj za blokade koji zna i pričati pravilno.”

Zvali su ga Admiral, jer je stvarno bio u mornarici. Nije to neki NBA nadimak tipa “The Flash” ili “The Answer” – ne, ovaj je znao vezati čvor koji ti sredi i dušu, a ne samo vezice na obući. I dok su drugi igrači visili po klubovima s koktelima, Admiral je čistio palube i igrao šah s oceanom.

Na terenu? Kao da je crtao blokade šestarom. Imao je skok kao da mu gravitacija duguje novce. Kad bi zakucao – e, to nije bilo samo dva poena – to je bilo evanđelje u zraku, psalm zakucavanja. A kad bi se nasmijao? E, to je bilo još strašnije – jer si znao da te upravo lagano razbio tip koji može složiti ormar bez uputa i bez psovanja.

Deset puta All-Star? Naravno. MVP ’95? Pa tko drugi. Dvije titule? Čovječe, uzeo ih je s Duncanom kao da se radi o narudžbi u McDonald’su – “Daj nam dvije, za vani.” Zlato na Olimpijadi ’92 i ’96? Ma da, jer Admiral nije gubio – on je samo trenirao za sljedeću pobjedu.

I da, u Kući slavnih dvaput. Čovjek koji ulazi u besmrtnost s karticom za povrat – prvi put sam, drugi put s Dream Teamom. A taj Dream Team je bio takav da ni bogovi nisu htjeli s njima igrati.

David Robinson je bio centar koji nije psovao, koji je volio Boga, koji je završio faks i čitao knjige. To je kao da vam u baru priđe gorila u smokingu, pita vas za mišljenje o Platonu, i zatim vas zamoli da mu dodate pivo.

Jedan od najvećih centara ikad? Bez sumnje. Ali znaš što ga čini posebnim? Dok su drugi gradili mitove o sebi s kokom i glupostima, on je gradio školu. Ne za sebe, nego za djecu. Jer to radi čovjek koji zna da košarkaška utakmica traje 48 minuta, ali obrazovanje traje zauvijek.

Eto ti ga. Admiral. Bez galame. Bez skandala. Samo znoj, poštovanje i jebeno puno blokada.

Rođen na današnji dan, prije 60 godina u Key Westu, tamo gdje sunce nikad ne zna kada prestati, a ljudi više piju rum nego što se mole. Ali ne on – ne Robinson. On je rođen pod čeličnom zvijezdom, sin mornara i žene koja nije imala vremena za gluposti. Čovjek se selio više nego cirkus – Florida, Virginia, škole, sportovi, sve mu je išlo osim te jebene košarke. Ironija? Jedan od najvećih centara ikad  nije mogao ni pogoditi obruč kao klinac.

U srednjoj je bio prosječan. Ne u smislu "loš", nego stvarno – prosječan. Kao oni likovi što sjede u zadnjem redu i razmišljaju o pizdi, Bogu i kako pobjeći iz svega. I onda – BAM – naraste u jednu noć, doslovno, kao da su ga posadili u vojni vrt i rekli: “Ti ćeš biti stup.”

Trener ga baci u ekipu jer, jebiga, netko mora biti visok. I David počne igrati. Bez kampova. Bez menadžera. Bez majke s kravatom i tabletom. Samo lopta, znoj i matematički mozak.

Naravno da ga fakulteti nisu zvali. Nisu znali što gledaju. Idioti. Pa je otišao tamo gdje je red i zakon – u Mornaričku akademiju. I upiše matematiku, jer naravno da upiše matematiku, zašto ne, kad već imaš tijelo betonskog stupa i mozak Einsteina.

I tu počinje bajka. Ili noćna mora, ovisi kako voliš gledati. Raste do 2.16, prevelik za brodove, prevelik za uniforme, prevelik za sve, ali ne i za parket.

NBA kaže: “Ajmo ga.” Spursi ga uzmu prvi. On kaže: “Moram još dvije godine biti u mornarici.” Spursi kažu: “Dobro, čekat ćemo.” I čekali su. Jer znaš da nešto vrijedi kad moraš čekati.

I onda dođe – 1989. – rookie sezona – i sranje eksplodira. Spursi od dna do jebenih 56 pobjeda. Najveći preokret u povijesti lige. Kao da je Mesija obuo patike i rekao: “Ajmo nešto promijeniti.”

Bio je čudo. Vodio ligu u blokadama, vodio u poenima, nosio Spurse na leđima kao da su ranjeni vojnici, a on jedini sposoban da ih izvuče iz vatre. '92. – Dream Team. Barcelona. Zlatna medalja. I dok Jordan i Magic plešu showtime tango, David stoji kao stijena. Ne glumi, ne pozira, samo odradi posao.

'94. – 71 poen protiv Clippersa. Da, 71. Jer je Shaq vodio za naslov najboljeg strijelca, a David reče: “Nećeš, frende.” I razvali ih, kao što samo vojnik s misijom može.

Ali nije to sve. Imaš takve životinje na parketu, ali kad izađu vani – prazni su. Ali on ne. On ode i završi školu. Uči. Magistrira. Ne za PR, nego da kuži sustav. Da zna kako nešto izgraditi – ne samo zakucati.

Bio je centar, kažu. CENTAR. Ali brate, to je kao da kažeš da je Hemingway samo pisao knjige. David Robinson nije bio samo centar — bio je jebeni plesni stroj s cipelama broj 52, koji je znao driblati, pucati, trčati i razbiti ti san o zakucavanju s jednim prstom.

U postu je plesao. Da, plesao. Pokreti kao baletan s mišićima građevinskog krana. Srednja udaljenost? Čista. Hladna. Precizna. Kao kad doktor uzme skalpel i reže bez da ti srce zatitra. 

987 utakmica. 21.1 poen svake noći. 10.7 skokova. 3 blokade. 2.5 asistencija. Sve to s osmijehom čovjeka koji zna da bi te mogao razbiti — ali neće, jer nije životinja. Ali da zna, zna. Četverostruki double. 34-10-10-10 protiv Detroita. To nije igra, to je simfonija — a on je svirao i bubnjeve i klavir i jebeni čembalo.

71 poen protiv Clippersa. Zadnja utakmica sezone, naslov najboljeg strijelca na kocki, Shaq vodi. David izađe — ni riječi, ni drame, ni "ovo je moje vrijeme" govora. Samo ode, zakuca 71 i kaže: “Izvolite.” Nema pizdarija. Nema Instagram storija. Samo posao. Samo čelik i elegancija.

A onda — Tim Duncan. Mladi tihi tip iz vrag zna odakle. I znaš što Robinson napravi? Ne povlači ga dolje. Ne čeka da ga pregazi. Podigne ga. Nauči ga. Ukloni se kad treba. U ligi punoj egotripera, on reže vlastitu ulogu nožem poniznosti. Da bi klinac rastao. Da bi ekipa pobjeđivala. To ne radi netko tko želi svjetla reflektora. To radi ratnik. To radi čovjek.

I kad se povuče – mirno. Bez pompe. Bez pišanja po bivšim suigračima. Samo digne dva prsta i ode kao što je došao – s tišinom i poštovanjem.

David Robinson. Admiral, brat. Čovjek. U svijetu punom idiota i klaunova – jedan jebeno pravi muškarac.