Ringo je bio na cesti, uvijek na cesti — s bendovima koji su svirali u klubovima gdje je pivo bilo toplo a djevojke hladne, Hamburg, Butlins, Rory Storm, ritam i blues, brze palice i znoj na čelu. Sanjajući više, dublje, šire…Sanjao je da zvuk postane vatra.
I onda — poziv. Lennonov glas, kao glas iz drugog svijeta: “Dođi, čovječe. Trebaš nam.” To je bilo 14. kolovoza ’62., negdje usred britanskog ljeta koje nikad ne grije do kraja.
Ali tko će obaviti prljavi posao?
Dvije noći kasnije — Pete Best ispada iz vlaka, iz snova, iz povijesti. Nitko mu ne kaže “hvala”, nitko mu ne kaže “oprosti”. Samo Epstein, sjedi nasuprot njega u uredu, s kravatom urednom kao moral buržuja, i kao da je sve to bila greška u knjigovodstvu., kaže mu to hladno, "Dečki žele Ringa. Producent misli da nisi taj." To nije razgovor. To je egzekucija. Dvije rečenice i bum — gotovo. Pete je bio Beatle dok nije prestao biti Beatle. Klik! Reset!
Jedan svijet završava, drugi počinje. Ples hortikulturnog društva, možeš to zamisliti? Port Sunlight, brate — mjesto koje zvuči kao sapun i izgleda kao razglednica. Engleski travnjaci, sve pod konac, klupe bez urezanih imena, cvijeće koje se ne usuđuje uvenuti. Ulice šutljive, kao da su tek oprane i ne žele da ih itko isprlja muzikom.
Toga dana — a bio je18. kolovoza 1962. — toga dana, u nekoj dvorani hortikulturnog društva, među biljkama koje bi radije slušale kišu nego rock’n’roll, pojavio se novi dečko. Ringo. Bubnjar s nosom kao planinom i osmijehom koji je već vidio bolje dane.
Mjesto je bilo popeglano, publika napola budna, napola pijana ali ne od čaja, a oni — John, Paul, George, i sada Ringo — gledaju se kao psi pred tuču. Još to nije bio band, to je bio pokret u zametku, mali potres prije eksplozije.
Zrak je mirisao na znoj i pomade, i nešto napeto visilo je u njemu, kao da i zidovi naslućuju da svjedoče nečemu što se više nikada neće ponoviti. Bio je to svijet sagrađen za tišinu, a toga dana, brate, progovorio je.
Cvijeće i bubnjevi, djevojke u krinolinama, momci s cigaretama, a Ringo tu, s ritmom u rukama, kao da je cijeli život svirao samo da dođe tu.
Sljedeći dan, Cavern Club. Zidovi mokri od znoja, od buke, od pubertetskog bijesa. "PETE ZAUVIJEK! RINGO NIKAD!" vrišti rulja kao da su im iščupali srce iz grudi. Jer stara ljubav umire teško, i svaka nova stvar mora najprije proći kroz oganj sumnje. Jedan klinac, previše ljut da bude trezven, lansira šaku ravno u Harrisonovo oko. George šuti, krv mu se cijedi niz obraz, i sve to zvuči kao uvod u rat, ne koncert. Izvan kluba — Epstein briše znoj s čela. Gume na njegovom automobilu — izbušene i spljoštene. Njegov ego — prvi put ogreban. Unajmljuje tjelohranitelja jer tinejdžeri sad mrze jednako kao i odrasli.
Ali Ringo? Ringo samo sjedi. Osmijeh kao da zna nešto što drugi još ne znaju. I svira. Brate, kako samo svira. Kao da bubnjevi vode do neba. Kao da svaka nota kaže: “Našao sam svoje pleme.”
