Smrt Briana Epsteina

 

27. kolovoza 1967. Dan koji nije mirisao na ništa dobro. Brian Epstein je ležao mrtav u svom stanu u Londonu. Nije bilo nota, ni aplauza, samo tišina i tijelo koje je čekalo da ga netko pronađe. Taj netko bio je Alistair Taylor, njegov osobni asistent, čovjek koji je znao gdje ključevi stoje i kako se laž smješta ispod tepiha.

Brian nije bio od onih što se razbiju naglo, s vrištanjem, revolverom ili krvavim pismom. On se gasio polako, kao cigareta koja dogorijeva sama na rubu pepeljare dok ljudi zaboravljaju da je zapaljena. Bio je umoran, bio je sam, bio je pun rupa koje nitko nije mogao zakrpati, ali nije tražio kraj — kraj je došao sam, tiho, s tabletama koje nisu brojale sebe i snovima koje nije uspio isključiti. 

Ljudi vole jednostavne priče. Samoubojstvo je lijepa kutija — sve stane unutra, ne moraš previše kopati. Ali Alistair je rekao drukčije. Rekao je da je to bio nesretan spoj. Tablete, alkohol, iscrpljenost, možda malo tuge koja predugo sjedi u istom kutu. Nije bilo teatra, nije bilo kraja koji nešto poručuje. Samo kraj.

Epstein je bio arhitekt Beatlesa, čovjek iz pozadine, čovjek koji je znao kako od kaosa napraviti koncert, kako od četvorice klinaca iz Liverpoola stvoriti svjetsku oluju. Ali svijet ne pamti ruke koje grade, samo lica koja sjaje pod reflektorima. 

Njegova priča nije imala hit. Nije imala rif, ni stih koji bi se zapjevao u vožnji. Imala je hodnike, telefone koji ne zvone, hotelske sobe koje predugo šute, i ključeve koji se okreću bez otpora. Kad je sve puklo, nije se čulo ništa. Samo jedan stan, jedna brava, jedna soba pretrpana tišinom. I tijelo koje više ne diše. 

Brian Epstein je znao nazvati usred noći, s glasom umornim i ledenim, prijeteći da će si oduzeti život. Njegov asistent, Alistair Taylor, trčao bi do stana, prolazio crnim hodnicima kao kroz tunel bez kraja, samo da bi ga zatekao kako sjedi savršeno mirno, piće u ruci, lagano naslonjen, s pogledom koji je govorio: "Oko čega panika?"

Ali panika nije bila lažna. Brian se mijenjao. Sve dublje je tonuo u ovisnost, tablete su postajale rutina, ne iznimka. Postajao je povučeniji, sporiji, kao čovjek kojemu više ništa ne svijetli iznutra. Oko njega su kružile glasine — Beatlesi ga više ne trebaju, menadžer koji je stvorio čudo odjednom je bio višak.

Kad se Alistair vratio iz San Francisca, još s jetlagom u kostima, zazvonio je telefon. Tajnica je rekla da ne može dobiti Briana. Ne odgovara. Lesley, njegova supruga, nije bila oduševljena kad je opet morao otići, ali on je znao. Nešto je bilo krivo.

Stan je bio tih. Previše tih. Brian je ležao tamo, nepomičan, hladan. Nije bilo sumnje — bio je mrtav. Alistair je pogledao oko sebe. Nije izgledalo kao samoubojstvo. Nije bilo poruke. Tablete su bile pored kreveta, ali bočice napola pune, poklopci zatvoreni. Na krevetu par pisama. Na tanjuru njegovi čokoladni keksi.

Ništa tu nije vrištalo kraj. Više je šaptalo o umoru, o promašenom pokušaju da se izvuče iz ponora još jedan dan. Epstein nije umro s dramom. Otišao je tiho, između gutljaja pića, u praznini koju ni Beatlesi, ni novac, ni uspjeh nisu mogli ispuniti. Umro je od zaborava. Od navike. Od tihe pogreške. Njegovo tijelo znalo je tablete bolje nego što je znalo dodir. Carbrital, stara droga za novu tjeskobu, za nesanice koje su bile dublje od noći. Pio ih je da smiri misli, da isključi buku u glavi, da noćima da smisao. Mjesecima. Previše. Ali kad piješ predugo, zaboraviš što znači "dosta". Dani postaju mutni, brojevi klize iz ruku, sve postaje jedno veliko uspavano ništa. I tako se nakupi. Jedna ovdje, dvije tamo, još jedna jer se nisi naspavao. I onda, jedne noći, tijelo kaže: to je to. I više te nema. Nije se ubio. Samo nije bio dovoljno budan da se spasi.

Mrtvozornik je to jasno zapisao: "trovanje Carbritalom." Nije bilo poruke, nije bilo oproštaja. Bilo je 15 sati, nedjelja, 27. kolovoza 1967. Adresa: 24, Chapel Street, Westminster. 

Alistair je bio u pravu. Nije bilo plana. Nije bilo samoubojstva u punom smislu riječi. Samo nespretna, zaboravna, možda preumorna ruka koja je uzela previše. "Neoprezno samodoziranje." Tako je to nazvao zakon. Tako je to zatvorio sud.

I to je bila istina. Epstein nije želio otići. Samo je želio odmor. Možda jednu noć bez misli. Jedan dan bez pritiska. Ali tablete ne čitaju namjere. One samo rade svoje. I te nedjelje popodne, napravile su konačno.

Tijelo Briana Epsteina vraćeno je kući. Ne u stan na Chapel Streetu, nego u Liverpool — grad koji ga je oblikovao, grad iz kojega su krenuli i on i band koji je promijenio sve. Sprovod je održan u sinagogi na Greenbank Driveu, u Wavertreeju. Mirno. Diskretno. Bez pompe koju bi glazbeni svijet inače povukao za čovjeka takvog utjecaja. Pokopan je na židovskom groblju u Aintreeju, na sjeveru grada, među svojim.

Nije bilo Beatlesa na sprovodu. Ne zato što im nije značio — nego zato što je menadžerski svijet bio drugačiji od svjetla reflektora. Epstein je bio iza kulisa. Onaj koji je gurao stvari, pravio planove, nosio teret kojeg publika nikad ne vidi.

S vremenom su pričali da je njegov doprinos opadao. Da je bio manje važan. Ali oni koji su znali, koji su zaista bili unutra — oni su šutjeli i klimali glavom. Jer ono što je Brian napravio, ono što je započeo, ono što je držao na okupu u onim ludim počecima — to se ne mjeri brojkama ni ugovorima.

Njegova smrt nije bila kraj priče. Ali bila je podsjetnik. Da čak i najveći igrači mogu pasti tiho. Da arhitekti slave rijetko stoje na pozornici. Da neki ljudi daju sve, a ostanu u sjeni. Brian Epstein bio je jedan od njih. I bez njega, možda nikada ne bi bilo ni njih.