BOB COUSY: Košarkaški Houdini

 

Robert Joseph Cousy, sin francuskih doseljenika, siromašnih ali dušom bogatih, rođen je 1928. godine, što znači da je bio dovoljno star da vidi svijet kako gori, hladi se, pa opet gori – i sve to prije nego što je uopće prvi put udario loptom o parket. Frajer je iz vremena kad su ljudi pili kavu crnu kao noć bez zvijezda i pušili cigarete u rodilištima. 

Otac vozi taksi, mati šapuće gramatiku – stan u Queensu za 50 dolara mjesečno, snovi kroz prozor. Pričao je francuski dok nije morao preživjeti sa engleskim. Prvi sport? Stickball. Ulica. Crnci, Židovi, Talijani. Nije bilo pravila, samo čista istina betona i sunca. Grad ga je naučio da ne bude gad. I baš to djetinjstvo, puno mirisa cigareta, psovki i različitih jezika, ugradilo mu je u kosti ono što većini nedostaje – respekt za svakoga i mržnju prema rasizmu. Kad je kasnije igrao s crnim igračima u ligi punoj bijelih sponzora, Cousy nije šutio. Bio je glas, štit, saveznik. Čak i kad su svi drugi šutjeli i gutali kompromise. 

I onda je krenuo driblati. Zvali su ga Houdini Hardwooda, što je samo ljepši način da kažu: nije bilo šanse da ga uhvatiš, ni ako si imao šest ruku i GPS. Frajer je driblao kao da skriva kokain, a dodavao loptu kao da dijeli dugove.

Ali da ne lažemo – njegov košarkaški početak bio je totalna katastrofa. U prvoj godini škole – izbačen iz ekipe. U drugoj – opet izbačen. Lako je danas reći da su ti rekli “nije za tebe”, a ti svejedno išao dalje. Ali realno? To boli. To gura dijete da zaključi kako je najbolje da nosi vreće krumpira kao i tata. I onda – bam – padne s drveta i slomi ruku. Desnu. Glavnu. I počne igrati lijevom. Jer što ćeš drugo? Čekaš da zacijeli? Ma daj. I tu negdje – ne znaš jeli to sudbina, glupi slučaj ili samo tvrdoglavost – postane dvosmjerni igrač. Lijevo, desno, kao kvadrilja – onaj francuski ples četvorke, nitko ne zna korake, ali znaš da je pravo.

Cijelo vrijeme nije planirao na fakultet. Htio je samo preživjeti i zabijati. Ali onda su stvari počele kliziti u pravom smjeru – ne bez borbe, ne bez žuljeva – ali dovoljno da se vidi put. I kad mu Koledž Svetog Križa da stipendiju, on kaže: "Ajmo." Ali trener Julian ga nije doživljavao. Mislio je da je Cousy showboater – tip koji više voli trikove nego timsku igru. I Cousy je stvarno otišao u kapelu. Nije da je bio neki svetac – daleko od toga – ali kad ti igra znači život, počneš razgovarati s višim silama. I ne tražiš čuda. Samo minute. Samo da uđeš u igru i pokažeš svijetu da znaš nešto više od driblinga po školskom hodniku.

Bob Cousy je 1950. ušao u NBA – ali ni to nije išlo glatko. Celticsi su imali prvi pick. Grad je pjenio da uzmu svog dečka. Auerbach? Rekao je: "Neću show. Hoću pobjede." Pa drafta centra imenom Charlie Share, koji nije znao driblati ni da mu život ovisi o tome. Cousy završava kod Blackhawksa – traži 10 tisuća, nude 6, on kaže ne. Ide kod Chicago Stagsa. Oni propadnu. Liga ga stavlja na lutriju. Lutrija ga vraća u Boston. Sudbina se ruga planovima.

Celticsi više ne izgledaju kao gubitnici, iako ih Knicksi i dalje deru. Red Auerbach gleda tog klinca i razmišlja: “Možda sam se zajebo.”

I bio je u pravu.

Cousy igra kao da je iz svemira došao naučiti Zemljane kako se dribla. Ubrzo osvoji prvu od osam uzastopnih titula asistencija – sve to prije nego je NBA imala šut-sat. Igra je bila spora. Cousy nije. Osam godina kralj asistencija. Pleše na parketu dok ostali sviraju marš. Dodavanja bez gledanja, driblinzi iza leđa, proboji s pola terena. NBA je bila tvornica. On je bio umjetnik.

U godinama koje slijede, vodi ligu u asistencijama, zabija 20 poena kao od šale, i na sve to – vuče publiku u Boston Garden kao što Elvis vuče žene.

Ali nešto fali. Naslovi.

Russell i Heinsohn dolaze – i počinje sve. Cousy dirigira, Russell zatvara nebo. Prva titula 1957., pa još pet zaredom. Rekord: 28 asistencija u utakmici. Rekord poluvremena – još uvijek nepomičan kao križ u oluji. Stil igre? Vizija budućnosti. Celticsi su misa, a Cousy – propovjednik.

Igrao je za Boston Celticse kad su bili stvarno gadna ekipa. Ne glamurozna. Ne “Instagram-era cool”. Ne. Bilo je to doba kad su igrači padali, psovali, ustajali i pobjeđivali. I onda sve ispočetka. Bio je razigravač, što znači da je bio mozak ekipe. Srce. Ili barem onaj tip koji ti uvaljuje loptu taman kad misliš da si zaboravljen. I to naopačke, kroz noge, s povezom preko očiju i uz smiješak kao da ti želi reći: “Prati igru, prijatelju.”

Osvojio je šest NBA naslova. Šest. Neki ne mogu ni šest puta zaredom oprati zube, a on je šest puta stavio prsten na prst. A između toga, postavljao je rekorde u asistencijama kao da ih štanca u podrumu.

Frajer je bio prvi koji je prebacio 4.000 asistencija. Pa 5.000. Pa 6.000. Danas bi za to dobio NFT i reklamu s limunadom. Tada je dobio – još jednu modricu i kartu za sljedeći grad.

Godine idu. Statistika pada. Ali mudrost raste. 1963., 34 godine, kaže: “Dosta.” Boston mu organizira oproštaj. 17. ožujka. "The Boston Tear Party." Planira 7 minuta govora. Traje 20. Suze. Publika. Ljubav. Netko iz gomile viče: "Volimo te, Cooz!" Čak i predsjednik JFK šalje telegram. “Igra nosi neizbrisiv pečat vaših rijetkih vještina i natjecateljske odvažnosti...”

Kad je Walter Brown rekao: “Celticsi ne bi postojali bez njega. Da je igrao u New Yorku, bio bi veći od Babea Rutha." Nije pretjerivao. Cousy je bio iskra prije vatre. Zvuk prije eksplozije. Onaj prvi koji je rekao: "Igra ne mora izgledati ovako. Može biti ljepša. Brža. Poštenija."

Bio je inspiracija za Pistol Petea. Bio je uvertira za Magica. Bio je razlog zašto danas razigravači plešu parketom kao što su nekad pjesnici lomili pero. I da, bio je Gjergjin idol. Klinac Pino pokupio sve one fore sa starih snimaka i kasnije ih prodavao u Jazinama. Znaš ono – kako lopta leti bez gledanja – kako igrač pleše između obrana kao pjesnik među granicama.

I to je to. Ili se barem činilo.

Bob nije bio običan playmaker. To je bio čovjek koji je znao: ako ne driblaš protiv sistema, sistem te pojede. NBA je bila sirova – bez zdravstvenog, bez mirovine, bez pravila. Cousy staje. Pokreće sindikat. Prvi predsjednik. Prvi glas. Ne traži zlato. Traži pravdu. Jer netko mora. I stvarno, izborio se da igrači dobiju nešto više od šanse da im se koljena raspadnu za sendvič i slavu. Bio je i trener. Ma, bio je sve.

Kasnije su mu umirovili broj – 14. Objesili ga u dvorani kao da je svetac. I možda je bio. Svetac u patikama, s loptom i čudnim pogledom u očima.

Trump mu je 2019. dao Predsjedničku medalju slobode. Ne znaš jeli to priznanje ili kazna, ali Cousy je preživio i gore. Preživio je eru kad su parketi škripali kao stari drveni podovi, i kad se igralo više srcem nego sponzorima.

Bob Cousy nije bio samo igrač. Bio je košarkaški pjesnik u eri kad su svi drugi pisali u znoju, ne tintom.