The Beatles: A Hard Day’s Night

Bio je petak, 10.07.1964. London vruć i nervozan, beatlemanija u punom zanosu – cure vrište kao da ih je netko upravo povukao za kosu, dečki nose mop frizure i svi odjednom žele biti muzičari, iako ne znaju ni s koje strane se drži gitara.

A onda – film – A Hard Day’s Night. Ne dokumentarac, ne sranje s voice-overom i dosadnim pitanjima nego ludilo na celuloidu. Crno-bijelo. Brzo. Otkačeno. Kao da je netko snimio LSD-trčkaranje kroz britanski pub, bez pijanstva, ali s istim kaosom.

Film? Režiser Richard Lester nije snimao komediju. Snimao je histeriju. Bend trči, svira, bježi od fanova, izbjegava intervjue, jede sendviče i zajebava svakoga tko im priđe. Bili su kao punkeri u odijelima. Kao Sinatra na speedu.

Scenarij? Alun Owen, koji ih je gledao danima i shvatio da su zabavniji od pola komičara tog vremena. I nije im pisao tekstove. Ne, čovjek im je pustio da budu ono što jesu – sirova, brza, britanska, šarmantna zbrka.

I istog tog dana – izlazi i soundtrack.

Bum!

Prvi album u povijesti na kojem sve pjesme pišu sami izvođači. Nema više onih starih “obradimo još jednu američku stvar pa se pravimo pametni”. Ne, sad su to bili Lennon i McCartney, dva kretena s liverpulskim naglaskom koji su pisali pjesme kao da život ovisi o tome. Naslovi koji danas zvuče kao biblijski stihovi za rokenrol narod: If I Fell, Can’t Buy Me Love, naslovna... Sve svirano bez previše filozofije – tri akorda, istina, i osmijeh između redova. Pjesme o ljubavi, boli, naivnosti... svemu što klinci misle da znaju, i svemu što starci više ne žele priznati.

Bio je to dan kad su Beatlesi rekli: “E, sad nas više ne gledate samo u klubovima. Sad vam dolazimo u kino. U vašu glavu. I u vaše srce. A možda i u vaš džep.”

I što se dogodilo?

Pa, film je razvalio. Dvaije nominacije za Oscara u džepu. Time ga stavio među 100 najboljih svih vremena. Kao da je netko otvorio knjigu "Kako snimiti film" i rekao: "Ma jebeš pravila, idemo se voziti s bendom dok bježe kroz ludnicu slave."

I ne samo da je film bio hit. Bio je blueprint. Inspiracija za "Monkeese", za MTV, za sve buduće pokušaje da se bendovi pretvore u pokretne slike. Odjednom su svi htjeli svoj A Hard Day’s Night – ali nitko više nije imao Johna, Paula, Georgea i Ringa u istom kadru, dok bježe od fanova, puše cigarete i filozofiraju o čaju, dok svijet gori od obožavanja.

I tako, dok su djevojke padale u nesvijest, a stari britanski novinari pisali pizdarije o “prolaznoj slavi”, Beatlesi su samo digli srednji prst, svirali dalje i prodali još milijun ploča. Jer kad si mlad, zgodan i imaš Ringa na bubnju – svijet ti može popušiti.

A toga dana, 10. srpnja, svijet je uistinu sjeo i rekao: “Okej, ovi momci nisu zajebancija. Ovi mijenjaju pravila.”