LIVE AID

Sjedi na dasci, vrata od kabine klimaju, drži glavu među rukama, miris WC osvježivača i stresa u zraku.

"Šta sam, u vražju mater, napravio. Znači… mogao sam biti doma. Mogao sam peći jaja i grintati zbog BBC-a. Ali ne, Bob mora spašavati svijet. A sad vani Freddie diže stadion, Phil Collins se teleportira iz Londona u Philadelphiju, Elton John miješa klavirčinu kao da mu netko svira po bubrezima, a ja sjedim tu na školjki kao general pred smaknuće. Bože, nemoj da padne struja. Nemoj da se razglas sruši. Nemoj da Jagger skine hlače. Molim te. Ništa od toga. Do they know it's Christmas? Ma, brate, sad znaju da je rat svaki dan. Znaš koliko je trebalo da uvjerim sve ove luđake da ne naplate ni funtu? Nisam pregovarao s glazbenicima. Pregovarao sam s egom veličine Mount Everesta s navlakom od kokaina. I sad svi žele ‘tajming’, ‘svjetlo’, ‘monitor mix’, a meni samo treba jedan čovjek da ne crkne od gladi, pa mogu mirno umrijeti i ja. Mick Jagger me gleda kao da sam mu ukrao šminku. Sting me pita ima li humusa. A Bowie… Bowie je jedini koji kuži. Rekao mi je: “Bob, ti si lud. Ali to je jedino što još može napraviti posao.”

Bzzzzzzzt.

Zvučnik u kabini krči: “Bob, imaš pet minuta. BBC traži izjavu.”

"Naravno da traže. Jer kad svijet izgara, svi žele citat, ne rješenje. Ajmo vani. Ajmo svirati protiv gladi, protiv korupcije, protiv cinizma. Ajmo dat rock’n’rollu nešto više od turneje i švercanih gramofona. Ajmo mu dati razlog."

LONDON, STADION WEMBLEY, 12:00 SATI

Bob Geldof je izgledao kao čovjek koji tri dana nije spavao – što je bilo istina. Probudio je Englesku prije engleskog doručka i rekao: “Što više dajete, više ćete se osjećati kao da niste totalno sranje od čovjeka.”

I to je upalilo. Bar na jedan dan.

Queen su izašli na pozornicu i razvalili. Freddie je nosio brkove kao olimpijsku baklju. Stadion je pjevao s njim, ali iskreno – nitko nije znao riječi. Samo su otvarali usta, kao ribe koje traže pojačanje kisika.

Phil Collins je uspio biti na dvije pozornice u istom danu – London i Philadelphia. Imaš ljude koji ne stignu ni do kioska i natrag, a ovaj je svirao bubnjeve, uskočio u Concorde i nastavio svirati preko oceana. I da – zvučao je kao bubanj koji je naučio osjećaje.

David Bowie? Kao stric koji je došao kasno na obiteljsko okupljanje, ali donio gitaru i poklone. Elvis Costello? Nosio je šešir koji je vrištao “ne vjerujem institucijama”. A Elton John? Svirao je kao da mu je to posljednja šansa da dokaže da nije izum humanog pianina.

NA DRUGOJ STRANI PONORA – PHILADELPHIA

Amerikanci su napravili svoje, naravno. Bilo je više zvijezda nego u srednjoj školi astronomije. Bob Dylan, Keith Richards, Mick Jagger – svi su se ponašali kao da su upravo izašli iz gepeka rock and roll povijesti.

Prince nije došao jer mu nije bilo dosta glamura, ali Madonna je rekla “fuck it” i otpjevala kao da se bori protiv poreza. A Led Zeppelin su se (neslužbeno) okupili da dokažu da su još živi. Nisu svi vjerovali.

NOVAC? DA. HRANA? VIŠE-MANJE. EGO? PUNO.

Prikupilo se preko 125 milijuna dolara. Neki su rekli da je to samo kap u pustinji Etiopije. Drugi su rekli da je to kap nade. Ja kažem: “Ljudi su prvi put u povijesti slušali Status Quo i osjećali nešto.” To je uspjeh.

40 GODINA KASNIJE

Evo nas 2025. Sve je veće, brže, dublje, skuplje. Više TikToka, manje stvarnog dodira. Ali kad pustiš snimku Live Aida, nešto te stisne. Ne srce. Ne želudac. Nego onaj čudan osjećaj u rebrima koji kaže: “Možda nismo baš potpuno bezvrijedna vrsta.”

Ljudi su se tada bar pokušali spojiti zbog nečeg većeg od sebe. Danas se spojimo jer imamo dobar Wi-Fi. I dok ljudi i dalje umiru od gladi, danas više umiru i od algoritama.

ZAKLJUČAK?

Live Aid je bio veliki rock’n’roll eksperiment: Što ako svi najveći glazbenici sviraju besplatno za one koji nemaju ništa? Što ako cijeli svijet zaboravi na sebe na 16 sati? Što ako jedan koncert može promijeniti stvarnost?

Odgovor je: nije promijenio stvarnost. Ali ju je na trenutak zaustavio. A to, prijatelju moj, vrijedi više nego sva zakašnjelost čovječanstva.

FREDDIE U BIRTIJI – GOVOR KOJI NIKAD NIJE BIO NA TV-u

„Slušaj, prijatelju... Ti... s brkovima gorim od mojih, i ti što si došao samo zbog jukeboxa. I ti, tamo, s pogledom ‘ajme opet ovaj’ — E baš ti. Znam da misliš da sam došao glumiti zvijezdu. Ali nisam. Došao sam ti reći — ništa ne traje. Ni bend, ni slava, ni ljubav, ni pivo koje držiš. Znaš što traje? Onaj trenutak kad otpjevaš nešto i netko te pogleda kao da si mu vratio vjeru u ljude. To traje. Jer ne zna on da ti nemaš pojma što radiš. Ti samo vičeš iz dubine. Iz mraka. Iz one rupe gdje čuvaš sve što te ikad boljelo. Ja? Ja sam samo tip u uskim hlačama koji viče "We Are The Champions" dok svijet gori. A svi misle da pjevam o pobjedi. Ne. Pjevam o preživljavanju. I kad sam na bini, i kad grgljam riječi jer mi se vilica raspada iznutra, ja gledam publiku i mislim: “Eto, bar nismo sami u ovom sranju.” Nema spasa. Ali ima glazbe. I ima tebe. I ako ikad osjetiš da si gotov — uzmi tu gitaru, ili taj glas, ili taj jebeni pogled koji siječe — i pokaži im da još nisi odustao. Jer ako već moraš gorjeti — onda neka svijet vidi vatru, a ne dim.“