Ringo Starr
Richard Starkey, poznat i kao Ringo, rođen je 7. srpnja 1940. u nekoj rupi u Liverpoolu, Madryn Street broj 9 — kao da je i ulica već znala da tu neće biti ništa osim buke, alkohola i slomljenih snova.
Stari Starkey, "Big Ritchie", bio je slastičar, što zvuči slatko dok ne shvatiš da je više volio šećer u pintama piva nego u kolačima. Majka, Elsie, bila je od onih žena koje su pjevale, plesale i udavale se s nadom da će ples trajati vječno — ali onda dođe beba, mamurluk i muž koji pleše samo kad pije, što je bilo često. I tako, plesna dvorana zamijenjena je kuhinjom, pelene su zamijenile swing, a "ljubav" je izašla na stražnja vrata zajedno s tatinim šeširom.
Elsie je, naravno, preuzela sve uzde. Postala je majka, otac, bodyguard i sudac u isto vrijeme. Zaštitnički nastrojena? Ma da, čitala mu je bajke, mjerila temperaturu kad kihne i čuvala ga kao da je Mona Lisa s ušima. A Big Ritchie? Nestao kao loš san. Pojavio se tu i tamo, više zbog grižnje savjesti nego zbog ljubavi. Tri puta. Tri. To je manje nego što naručiš piva u jednom dobrom popodnevu.
Kad je sve puklo, a puklo je brzo, spakirali su kofere i preselili se u Admiral Grove, ulicu u Dingleu gdje su snovi išli umrijeti. Kuće su bile kao kutije šibica s vlagom u zidovima i čađi u plućima. Svaki zid kriv, svaka cigla sramotna. Kad su se otvorila vrata, nisi znao je li to izlaz u svijet ili u još jedan WC s kantom umjesto školjke. Razvod je stigao brzo, kao porez. Otac je nestao iz slike, a Elsie je počela čistiti tuđe kuće, gutajući ponos kao da je aspirin. Trideset šilinga tjedno — ni za paket cigareta i bocu viskija. Radila je kao konobarica, 12 godina, bez prestanka. Nije bila dama iz romana, bila je žena s ogrebotinama, žuljevima i osmijehom koji se više nije vraćao.
I tako je Ritchie odrastao — s majkom koja je čistila tuđe živote dok se njegov raspadao u tišini, i ocem koji je više volio pub nego bilo kakvu roditeljsku funkciju. I usred te komedije, između pelena i pepeljara, stvorio se bubnjar koji će jednog dana svirati Svijetu dok mu ljudi viču "Ringo!", a on se samo smije jer zna da je cijela stvar počela u jednoj ulici koja je smrdila na vlagu, bol i stari puding.
S navršenih šest godina, mali Starkey je dobio ono što djeca u bajkama ne dobiju — upalu slijepog crijeva. Trebala je to biti rutinska operacija, ono što doktori nazivaju "mačji kašalj", ali Liverpool nije Disney World, a medicina '40-ih nije bila Hollywood. Operirali su ga i umjesto čokolade dobio je peritonitis — što u prijevodu znači: “sranje se zakompliciralo.”
Mali Ritchie pao je u komu. Dani su prolazili, doktori su ga gledali kao pokvareni sat, nitko nije znao hoće li se vratiti. I onda, iz inata valjda, probudio se. Ne zato što je svijet bio lijep, nego zato što ga nije stigao popljuvati.
Oporavak? Godinu dana. Dvanaest mjeseci usamljenosti u dječjoj bolnici na Myrtle Streetu. Bez mame, bez tate (ionako ga nije bilo), bez igre, samo bijele pločice i dezinfekcija koja miriše kao smrt s parfemom. Kad je izašao, bio je živi dokaz da se sranja događaju i djeci.
Elsie, dobra duša, pustila ga je da ostane kod kuće. I tako — škola je postala neobavezna, a nepismenost svakodnevica. S osam godina nije znao čitati ni zbrajati. Ali znao je prepoznati pogled s visine — one druge djece, one učiteljice, pa i ogledala. Bio je mali idiot u očima sustava. Klinac s rupama u znanju i cipelama broj prevelik za svoj ego.
Bježao je iz škole i bježao od svega. Sefton Park mu je bio razred, klupa mu je bila trava, a jedina matematika koju je znao bila je: dva koraka od ljudi, tri koraka do mira.
Marie Maguire Crawford — susjeda, čudom žena, anđeo u rupi od grada — uzela ga je pod svoje i dva puta tjedno učila ga kako spojiti slova. Spasila mu mozak od potpunog bankrota. I taman kad se činilo da će možda biti "normalan", 1953. stiže nova pošiljka nesreće — tuberkuloza. Jer, naravno, zašto stati dok ide?
Zatvoren je u sanatorij, kao u zatvor s cvijećem. Dvije godine gledanja kroz prozore, brojanja pukotina na stropu i učenja kako ostati čovjek kad si više pacijent nego dijete. Medicinske sestre su, valjda iz sažaljenja, odlučile da bi mogao udarati po stvarima — neka terapija, rekli bi. Dobio je špulicu pamuka, malo drvo i ormarić. I tu je počelo. Prvi udarac, bum-tap, mali bubnjar u bolničkoj pidžami, kuca ritam protiv dosade i smrti.
Nakon toga? Poklon — pjesma "Bedtime for Drums". Netko mu je dao glazbu kao da mu je dao plan za bijeg. I Ringo je znao. Mandolina? Sranje. Bendžo? Bez veze. Klavir? Dosadno. Usna harmonika? Ma daj, molim te. Bubnjevi su bili jedini instrument koji mu je vraćao osjećaj da postoji.
"Bio sam u bolničkom bendu... tu sam stvarno počeo svirati," rekao je kasnije.
I to je istina. U zgradi punoj kašlja, groznice i prebijenih snova, mali Starkey je našao ritam. Nije znao čitati, ali znao je svirati. I to je bio početak. Ne početak slave — to dolazi kasnije — nego početak osvete životu. Bubnjevima. Jedini odgovor na sve što mu je život do tada rekao bio je: BUM.
Kad si klinac s ožiljcima i plućima punim tuberkuloznog dima, škola ti izgleda kao zatvor u koji si dospio ni kriv ni dužan. Ritchie Starkey je išao u St Silas, osnovnu školu Engleske crkve — i tamo su ga zvali "Lazarus". Ne jer je bio svetac, već jer je svaki put iz mrtvih izlazio s osmijehom idiota i ožiljcima iz bolnice. Djeca su okrutna. Kad preživiš komu i tubu u plućima, očekuješ malo poštovanja. Umjesto toga, dobiješ nadimak i zadnje mjesto u redovima.
Srednja škola Dingle Vale bila je malo bolja — bar si mogao nešto raditi s rukama, umjesto da buljiš u slova koja ti ne znače ništa. Bio je dobar u mehanici, umjetnosti, drami — sve što nije zahtijevalo brojanje ili čitanje više od tri rečenice. Ali sistem je sistem, i kad jednom ispadneš iz vlaka, nema povratne karte. Nije prošao onaj vražji ispit s jedanaest godina i gimnazija je otišla kvragu.
Iskreno? Nije ga bilo briga.
Umjesto da se muči s uniformom i zadaćama, ostao je doma. I slušao glazbu. I udarao limenke keksa. Udaraljke na engleski način — BUM, TAP, ZVEK, FUCK YOU. Nije ti trebala diploma da znaš što te uzbuđuje. Trebao ti je samo štap i ritam.
A onda — 1954. — dolazi Harry Graves. Novi muž njegove stare. Londončanin s razbijenim brakom i solidnim ukusom za glazbu. Dinah Shore, Sarah Vaughan, Billy Daniels — čovjek je volio zvukove kao drugi pivo. I što je najvažnije, nije bio kreten. Ritchie ga je volio. Rekao je da ga je naučio nježnosti. Nježnosti, zamisli. U životu punom cijevi, kašlja i pregača, Harry je bio čovjek koji nije psovao dijete što udara po limenci.
Prince's Park bio je spas — tamo su klinci išli ne da se igraju, nego da dišu. Jer kad si iz Dinglea, dišeš dim, vlaga ti jede kosti, a jedina sigurnost je da ne pitaš previše i gledaš kuda hodaš.
"Držao si pognutu glavu, otvorene oči i nikome nisi stajao na put", rekao je Ritchie. To je bio zakon ulica.
Kad je konačno izašao iz sanatorija, pokušao je biti radni čovjek. Engleski san — čekić, znoj, šest penija po satu. Ali motivacija mu je bila nula, disciplina minus dva. Radio je kao željezničar — dobio šešir, ali ne i uniformu. Nije prošao medicinski. Nije bio dovoljno zdrav da nosi ugljen, ali dovoljno bolestan da nosi nezaposlenost.
Probao je biti konobar na brodu prema Walesu. Posluživao je piće turistima s vrećicama i sunčanim naočalama. Ali onda ga spopala paranoja da će ga regrutirati u mornaricu — i pobjegao je s broda brže nego što si mogao reći “Jebeš vojsku.”
Na kraju, Harry ga je ubacio kao šegrta kod nekog proizvođača školskih klupa. Nije zvučalo romantično, ali bar je plaćalo ručak. Tamo je sreo Roya Trafforda, jednog od rijetkih ljudi koji nisu bili idioti. I Roy mu je pustio skiffle — onaj đavolji miks folka i bluesa s britanskim naglaskom.
I tu je puklo.
Ritchie je zagrizao. Nije to bila samo glazba, to je bila sloboda. Za skiffle ti nije trebao savršen bubanj — trebao ti je osjećaj i kantica. A to je Ringo već imao.
I eto. Od Lazara do limenke keksa. Od tuberkuloze do ritma. Od ničega do nečega. Život mu nije dao karte — dao mu je štap. A on je udarao dok nije sve zazvučalo kako treba.
Ritchie je u to vrijeme još uvijek tukao po limenkama keksa i sjedalima kao da pokušava prizvati duh glazbe iz najjeftinijih predmeta koje je mogao naći. A Trafford — njegov partner u kriminalu — svirao je gitaru i smijao se dok je Ritchie pravio kaos s ključevima i kutijama. Skiffle je bio savršen žanr za klince koji nisu imali ni novca ni formalnog obrazovanja, ali su zato imali nešto bolje — dosadu, bijes i štap.
U podrumu tvornice, usred smrada ulja i strojeva, rodila se neka čudna glazbena ljubav. Pridružio im se i Eddie Miles, susjed s gitarom i ambicijama. Zajedno su osnovali bend — najprije bez imena, pa s imenom, pa s pravim instrumentima. Zvali su se Eddie Clayton and the Clayton Squares.
Ritchie je svirao dasku za pranje rublja s naprstkom kao da to nije bio instrument nego njegov osobni manifest protiv tišine. Udarao je kao da mu život ovisi o ritmu. I možda je i ovisio.
Plesao je, naravno. Kao i stari. Kao i stara. Nije to bio balet, ali bio je njegov. On i Trafford su čak išli na satove plesa — zamisli to — dva klinca iz Dinglea koji pokušavaju izgledati kao Fred Astaire dok im čarape smrde na vlagu. Lekcije su bile kratke, ali su naučili dovoljno da ne zgaze partnericu. I to je bilo dovoljno za večeri vani, pod lampama i dvosmislenim pogledima.
Božić 1957. godine bio je čudo. Harry Graves, stari dobri očuh s dušom i uhom za muziku, poklonio je Ritchieu prvi set bubnjeva. Doboš, bas, i činele napravljene od poklopca za smeće. Savršen komplet za bubnjara koji je do jučer udarao po kutijama keksa. Bio je sirov, jeftin i glasan — kao i Ritchie. I kao i sam život.
Bend je krenuo ozbiljnije. Dobili su gaže. Prestali su biti samo djeca s ritmom i počeli su biti zabava. Ali skiffle je imao rok trajanja. Došao je rock and roll, i odjednom su svi željeli gitare koje su vrištale i bubnjeve koji su tresli zidove.
Godine 1959. Ritchie se pridružio Al Caldwell's Texans. Trebali su nekog s bubnjevima, a on je imao poklopac za smeće i stav. Bend je postao Rory Storm and the Hurricanes. A Ritchie? Više nije bio Ritchie. Bio je Ringo Starr. Zvučalo je američki. Zvučalo je kao netko tko nosi prstenje, udara bubnjeve i ne pita za dopuštenje.
Njegovi solo momenti zvali su se Starr Time. Jer kad si odrastao na bolničkim zidovima, limenkama keksa i zidovima koji se ljušte, onda svaki tvoj trenutak zaslužuje svemirski naziv.
Hurricanesi su ubrzo postali glavni bend u Liverpoolu. I onda — Butlins. Tri mjeseca svirke u kampu za odmor. Prvi pravi posao kao glazbenik. Ringo je oklijevao. Imao je još godinu dana do kraja naukovanja za strojara. Ali tko još sanja o strojevima kad ti nude bubnjeve, svjetla i djevojke koje plešu?
Rekao je da. I nije požalio. Nakon Butlinsa, uslijedile su američke baze u Francuskoj. Tamo je naučio dvije stvari: Francuzi ne vole Britance, i francuska kuhinja ne može spasiti loš gig.
Bend je bio dobar. Toliko dobar da su u početku odbijali svirati u Hamburgu. Da, točno — odbijali mjesto gdje su Beatlesi kućili svoje duše. Ali na kraju su ipak otišli.
Listopad 1960. — Kaiserkeller. Ringo susreće Beatlese. Još su bili na dnu. Manja plaća, manji ego. Ringo je bubnjao s njima dok su još nosili kožnjake i western čizme i sanjali o slavi. Čak je prvi put snimao s njima — "Summertime", s Lu Waltersom, dok je John gunđao, Paul se smijao, a George šutio.
Tamo je upoznao Tonyja Sheridana. Tip je znao svirati, ali znao je i prepoznati bubnjara kad ga čuje. Htio je da Ringo napusti bend. Nije mu to rekao kao šef. Rekao mu je kao glazbenik glazbeniku: "Ti si materijal."
I Ringo je znao.
Još uvijek nije bio zvijezda. Ali već je svirao među njima.
Došlo je vrijeme da se kaže zbogom — Rory Storm i njegovi Hurricanesi. U siječnju ’62. Ritchie, sad već Ringo Starr sa zvjezdanim imenom i smećarskim činelama, napušta bend. Malo se motao po Hamburgu s Tonyjem Sheridanom, pa opet natrag u Butlins, treća sezona, treći pokušaj, treći krug pakla među turistima, pješčanim sendvičima i plastičnim koktelima.
Ali onda — poziv.
Lennon ga zove. Ne šalje telegram, ne šalje goluba, nego zove: “Hoćeš doć' u bend?” Ringo je rekao da. Dva dana kasnije, Epstein — glatki, tihi tip u odijelu koje nikad nije bilo zgužvano — ulazi Peteu Bestu u sobu s riječima koje ruše zidove: “Dečki žele da ti izađeš. Ringo ulazi.” Pete je gledao u pod, a Ringo je ušao na vrata iza kojih će biti buke, žena, droge, slave i sveopćeg kaosa.
Prvi nastup? 18. kolovoza 1962., ples hortikulturnog društva. Cvijeće, čipke, i četvorka koja još ne zna da će uskoro promijeniti povijest. Dan kasnije u Cavern Clubu — i pakao se otvorio. Obožavatelji Petea Besta histeriziraju: bdijenja ispred kuće, parole "Pete zauvijek! Ringo nikad!" Ringo ni ne stigne dobro postaviti doboš, već Harrison dobiva šljivu u oko, Epstein gubi gume na autu, a tjelohranitelj dolazi kao loša metafora kapitalizma.
Ali tko preživi Cavern, taj može sve.
Prvo snimanje s Beatlesima — 4. rujna ’62. Ringo pun entuzijazma, svira sve što može u isto vrijeme, kao da mu je tijelo orkestar. George Martin, ozbiljan i ukočen, misli da je lud. Za drugo snimanje — 11. rujna — Martin ga mijenja Andyjem Whiteom. Tu i tamo — tamburin. Ništa bubnjevi. Ringo sjedi, znoji se, i misli: “To je to. Gotovo. Rade od mene Pete Besta.”
Ali nije bio gotov.
Bio je tek na početku.
Martin se kasnije izvlačio: “Nisam znao tko je Ringo. Nisam htio riskirati.” Pa tko bi krivio čovjeka koji nosi prstenje i svira kao da mu je zadnje. Ali s vremenom, fanovi su ga zavoljeli. Pisali su mu. Tražili da pjeva. Tražili Ringo Time.
Do studenog ’62., Ringo više nije bio "onaj novi". Bio je njihov. Pripadao je bendu kao nikad ničemu prije.
Rekao je: “Morao sam biti na istoj valnoj duljini. Inače ne bih izdržao.” I bio je. Četvrti mušketir. Bubnjar s instinktom, ne tehnikom. Srce, ne škola. Ritam, ne nota.
Dobio je i dio kolača — mali postotak od Northern Songs, taman da može platiti runde u noćnim klubovima. Ali pravi novac? Četvrtina od Beatles Ltd. Koncerti, kaos, vrisak djevojaka, snovi i tablete. I sve to isplaćeno u gotovini, povjerenjem i znoju.
“Živio sam u noćnim klubovima tri godine,” rekao je. “Non-stop zabava.”
Ringo Starr — čovjek koji je preživio bolnice, čađu Dinglea, otkazane poslove i nasilne fanove — sad je plesao do zore u klubovima koje više nije morao čistiti nakon fajrunta.
1963 — zemlja je počela vrištati. I ne zato što je gorjela, nego zato što su četvorica frajera s čudnim frizurama i gitarama rekli “Please Please Me”. Bio je to drugi singl, ali prvi ozbiljan udarac. Ljudi su gutali ploče kao aspirin — masovno, brzo, naslijepo.
Ringo se više nije morao dokazivati — djeca su mu mahala, žene mu slale grudnjake poštom, a Penny Valentine je napisala pjesmu "I Want to Kiss Ringo Goodbye." Rolf Harris je išao dalje: "Ringo for President." Da, ozbiljno. Predsjednik. A Cher, tada klinka s lažnim imenom i još većim snovima, pjevušila je "Ringo, I Love You." Pod pseudonimom, naravno, jer Ringo se već tad prodavao bolje od aspirina i lubrikanta zajedno.
Na reverima: "I love Ringo" bedževi. Najprodavaniji proizvod Beatles biznisa ’64. Ne slika Johna. Ne Paulov osmijeh. Ringo. Čovjek s bubnjevima i pogledom kao da ga je netko zaboravio na autobusnoj stanici.
Njegovi Ludwig bubnjevi? Postali su religija. Amerikanci su ih gutali kao Coca-Colu. Samo zbog onog logotipa na njegovom bas bubnju. Bio je tiha reklama s čekićem u ruci.
A onda — Starr Time. Lennon bi mu postavio mikrofon. Publika bi eruptirala. Djevojke su vrištale. Nisu znale ni što će pjevati. Nisu ni morale. Dovoljno je bilo da stoji tamo.
Kad su Beatlesi snimali A Hard Day’s Night, kritičari su rekli da je baš Ringo bio vrhunac. Njegove mrtve rečenice. Njegove nijeme scene. Njegova mamurnost. Jer da, nije spavao noć prije — pio cijelu noć. Redatelj Lester nije imao izbora nego ga snimati kako ne radi ništa. I to je ispalo najbolje.
Epstein ga je zvao "neobičnim malim čovjekom". Kao da je to uvreda. A zapravo je bila pohvala.
Kad je izašao drugi film, Help!, Ringo je pokupio više glasova nego John, Paul i George zajedno u anketi Melody Makera. Lik je uspio pobijediti ljude koji su pisali “Yesterday” i “Norwegian Wood” – a on je jedva imao rečenicu.
Onda dolazi šamar.
Lennon u intervjuu za Playboy kaže da je Ringo bio samo zamjena kad je Best bio bolestan. A Ringo? Ringo se nasmije i kaže: “Best je uzeo male tablete da se razboli.” Nije prošlo dugo — Best ga tuži za klevetu. Tužba traje četiri godine. Završava nagodbom. Naravno.
U međuvremenu, svijet se ne zaustavlja. Turneje. Danska. Nizozemska. Azija. Australija. Novi Zeland. I taman pred turneju — Ringo padne. Vrućica, faringitis, krajnici u plamenu. Bolnica. Krevet. Strah. Uskoro Jimmie Nicol svira s bendom — pet koncerata. Ringo se znoji u pidžami i misli: “To je to. Sad će meni napraviti Pete Besta.”
Ali 15. lipnja vraća se — Melbourne. Opet na bubnjevima. Smiješak širi nego Ludwig.
Kolovoz ’64. — upoznaju Boba Dylana. Amerikanac s kovrčama i mrmljanjem, nudi im travu. Ringo je prvi. Uvijek prvi kad je nešto sumnjivo. Povukao dim, ostali gledali. Neki su kasnije rekli da je to trenutak kad su Beatlesi stvarno prodisali.
I onda — brak. 11. veljače 1965. — oženio Maureen Cox. Upoznali se još ’62. Bilo je to vrijeme kad ti je brak izgledao kao jedini način da smiriš vlastiti puls.
Ali Beatlemania nije stajala. Prijetnje smrću u Montrealu. Ringo se skriva iza činela postavljenih vertikalno — ne zbog zvuka, nego da mu ne raznesu glavu. Koncerti postaju rutina. Nema više glazbe, samo buka.
“Pretvarali smo se u tako loše glazbenike… nije bilo gušta u tome.” I bio je u pravu.
Dok su John, Paul i George eksperimentirali s ljestvicama i LSD-om, Ringo je igrao karte. Satima. S Neilom Aspinallom i Malom Evansom. Cijeli bend u studiju — traže zvuk budućnosti, a Ringo: pik herc, ruka gore, šuti.
Obožavatelji su pisali da žele da više pjeva. On im odgovara: “Zadovoljan sam s jednom malom pjesmom po albumu.”
I to ti je to. Čovjek koji nije tražio reflektor — a dobio ga. Nije vrištao – ali svi su vrištali za njim. Nije morao dokazivati ništa. Bilo je dovoljno što je bio tamo.
Jer ponekad, kad si preživio sve ono ranije — bolnice, glad, čađu, Dingle — slava te ne promijeni. Samo ti da bolji ritam.
Kolovoz ’66. — Revolver. Sedmi LP. Udarac pravo u čelo svijeta. A unutra? "Yellow Submarine". Glupa pjesma za djecu, rekli bi neki. Ali Ringo je bio kapetan broda, i ljudi su voljeli njegovu plovidbu. Jedini broj jedan s Ringom kao glavnim vokalom. Nisu trebali stihove. Trebali su njega. Glas umoran, smiren, nasmijan, kao brodski kuhar koji prepričava bajke dok svijet gori.
Kraj kolovoza — Candlestick Park, San Francisco. Zadnji koncert. Trideset minuta i gotovo. Publika vrišti, bend ne čuje vlastitu glazbu. Ringo gleda prema nebu i zna: dosta je. “Četiri godine Beatlemanije bile su dovoljne za svakoga.” I bio je u pravu. Turneja je bila pakao s putovnicom.
Do prosinca je već imao imanje. Sunny Heights. Tri hektara luksuza, televizori, svjetlosni strojevi, karting staza, bar koji je zvao Leteća krava. I nijedan bubanj. Rekao je: “Kad ne snimamo, ja ne igram.” Kao da ritam dolazi samo pod pritiskom. Ili pod narkoticima.
1967 — Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Ljudi su padali u nesvijest od oduševljenja. Kritičari su pisali eseje. A Ringo je rekao: “Nije bio naš najbolji album... bio sam samo studijski glazbenik.” Sjeo, udarao što su mu rekli, i čekao da ga pozovu kad treba staviti zvonce.
McCartney, Lennon, Harrison — svi su svirali kao da su otkrili Boga u studiju. Ringo je sjeo sa strane, valjao cigarete, učio svirati gitaru u hodnicima. Dvanaest taktova, kaže. Akordi koje nitko ne koristi. Bio je sam i nije se pretvarao da mu smeta. Ali svejedno je boljelo.
Onda — Epstein umire. I Beatlesi gube upravljača. Bend koji je prodavao milijune sad ne zna ni tko će platiti ručak. Ringo kaže: “Bilo je to čudno vrijeme.” A kad Ringo kaže da je nešto čudno — znaj da je stvarno otišlo kvragu.
Sljedeće? Magical Mystery Tour. Psihodelični nered. Ringo, sad već zaluđen fotografijom, postaje direktor fotografije. Radi na montaži s McCartneyjem. Svi haluciniraju, ali barem rade.
1968 — prvi put pjeva bez ostatka benda. BBC One. “Act Naturally” i duet s Cillom Black. Ne treba ti ostatak Beatlesa da budeš zabavan. Samo mikrofon i publika.
Onda dolazi Bijeli album. Maharishi. Ašram. Indija. Ringo? Deset dana i dosta. Kaže da mu je bilo kao u Butlinsu. Hrana ga ubijala. Nosio je vlastite konzerve. Maharishi je imao bradu, ali nije imao pizzu.
Usred toga svega, Ringo piše svoju prvu pjesmu: “Don’t Pass Me By.” Polako, ali sigurno — vlastiti glas.
Ali bend se lomi. Lennon nosi Yoko kao produžetak kralježnice. McCartney naređuje. Harrison šuti, ali pamti. Ringo gubi strpljenje. McCartney mu jednom predbaci svirku — i to je to. Ringo odlazi. Sardinija. Brod. Peter Sellers mu posuđuje jahtu. Kuhar donese hobotnicu. Ringo kaže ne. Kapetan ispriča priču. I tako nastane “Octopus’s Garden.” Jer i kad pobjegneš iz benda, pjesma te svejedno pronađe.
Kad se vratio u studio, Harrison je prekrio bubnjeve cvijećem. Gesta mira. Ili sažaljenja. Tko zna.
Let It Be. Četvrti film. Posljednji album. Umor. Pogledi bez riječi. Karte u kutu. I onda — 20. kolovoza 1969. — posljednje miksanje. “I Want You.” Posljednji put svi zajedno. Kao duhovi vlastitog mita.
Mjesec dana kasnije, Lennon kaže: “Odlazim.” Samo tako. I ode. Nitko ne vrišti. Nitko ne svira.
Raspad se skriva do travnja ’70., kad Paul izlazi van s izjavom. Službeno mrtvo. Neslužbeno — već dugo trulo.
Prije nego što je McCartney odšetao iz Beatlesa kao da izlazi iz kina nakon lošeg filma, zakuhala se još jedna kavanska svađa — Ringo vs. Paul. Razlog? Datumi albuma. McCartney nije htio pomaknuti svoj solo LP, a Ringo je taman pripremao svoj prvijenac, Sentimental Journey — kolekciju starih standarda, pjesama iz vremena kad su ljudi još vjerovali u ples i čistoću nota. Na njemu su radili svi i njihova baka: Quincy Jones, Maurice Gibb, George Martin, čak i Paul koji mu je u lice rekao “ne”, pa mu ipak svirao iz sjene.
Album je došao do sedmog mjesta u Britaniji, 22. u Americi.
Sljedeće? Beaucoups of Blues. Country. Nashville. Pete Drake. Ringo u kaubojkama. Kritičari klimaju glavom, publika zijeva. Komercijalno nigdje, ali Ringo je ionako svirao za šank, ne za tržište.
I tako — dok su drugi ginuli pod teretom legendi, Ringo je hodao unatrag, ravno u film. Počeo se pojavljivati svuda, kao duh iz prošlog života.
Nije stao. Svirao je bubnjeve za Lennona i Yoko, za Harrisona, za sve koji su ga zvali. Pomagao je, držao ritam kad bi drugima preskočilo srce.
It Don’t Come Easy — hit koji je napisao s Harrisonom. Ljetni ritam, top 5 na obje strane Atlantika. “Back Off Boogaloo” — opet s Georgeom, opet gore po ljestvici. Kad ne znaš što da kažeš, reži ritam i viči “boogaloo!”
Ringo u redateljskoj stolici. Snima Born to Boogie, dokumentarac o T. Rexu. On i Marc Bolan u vrtlogu zvuka, šljokica i predugih rečenica.
A onda — 1973. i 1974. — godina kada je Ringo letio. "Photograph", "You're Sixteen", "Oh My My" — hitovi kao iz rukava, LP Ringo pravi je švedski stol bivših Beatlesa. Lennon, McCartney, Harrison — svi daju pjesmu. Richard Perry producira. Sve klizi. Kritike dobre, prodaja još bolja. U Americi broj 2. U Britaniji sedmo mjesto. Bio je to tren kad se činilo da bubnjar bez benda može držati mikrofon sam.
Goodnight Vienna — 1974. I opet zvijezde: Elton John, Nilsson, Lennon. "Only You", "No No Song" — publika jede iz njegove ruke. Spotovi na krovu Capitola. Zvuci svemira, animirani Ringo u letećem tanjuru. Čak i Gort, četrdeset stopa metala, glumi stativu. Lennon daje glas iz pozadine, Ringo leti. Možda ne metaforički, ali svakako se osjeća kao balon.
A negdje među letovima — Lynsey de Paul. Pjevačica, producentica, zaljubljena i ljuta. Ringo joj je propustio spoj jer je zaspao u uredu. Ona mu piše pjesmu: "If I Don’t Get You the Next One Will." Pasivna agresija s melodijom.
1975 — osniva vlastitu etiketu: Ring O’ Records. Potpisuje izvođače, snima singlove, izbacuje albume. Sve lijepo. Na papiru. U stvarnosti — flop. U tri godine petnaest singlova, pet albuma, nula velikih uspjeha. Ali pokušao je. I to je više nego što mnogi ikad naprave.
Do kraja sedamdesetih sve je klizilo nizbrdo. I nije kriv bio ritam, nego viski.
"Više nismo bili glazbenici koji se bave drogom i alkoholom", rekao je Ringo kasnije. "Sad smo bili narkomani koji se bave glazbom." On, Nilsson, Keith Moon — Hollywood Vampires. Klub za piće. Bez članske iskaznice, samo jetra kao ulaznica.
Usput — jer valjda mu je dosadilo samo piti — pokreće ROR, firmu za dizajn namještaja. S Robinom Cruikshankom uređuje stanove, dvorce, palače po Abu Dhabiju i Omanu. Interijeri sa zlatnim rubom, ludim kontrastima i svjetlom koje nikad ne spava. Sve što Ringo nije imao kao klinac u Dingleu, sada je preuredio u luksuz.
Paul Raymond, Nilsson, šeici... svi su sjedili na kaučima koje je Ringo nacrtao između dvije čaše i tri uspomene.
1976. — The Band se raspada, Scorsese snima The Last Waltz, a tko je na bini? Ringo, naravno. Gosti pozvani ne zato što su u formi, nego zato što su legende s praznim čašama i dugim sjenama. Ringo pjeva, trepće, klima glavom — zna da vrijeme ide, i da nitko ne pjeva zauvijek.
Ipak, pokušava. Ringo’s Rotogravure. Novi ugovor, nova nada. Lennon, McCartney, Harrison opet nešto pišu za njega. Svi sretni. Osim tržišta. Britanija ga ignorira, Amerika daje broj 26 za "A Dose of Rock ’n’ Roll". Dovoljno da zadrži kiseli osmijeh. Atlantic mu šapće: "Ajmo disko, Ringo." Tako nastaje Ringo the 4th — katastrofa s platformama. Nitko ne želi bubnjara koji se seksipilno znoji u ritmu Bee Geesa.
1978. — Bad Boy. Nije loš. Ali ni dobar. Publika zaboravlja. Ringo se bori s nostalgijom, pićem i Billboardom. Gubi. A onda — crijeva mu kažu dosta. U Monte Carlu mu vade nekoliko metara utrobe. Umalo ga nema. Par tjedana kasnije svira s Paulom i Georgeom na svadbi Erica Claptona. Jer Ringo ne ide tiho.
28. studenog — vatra guta njegov holivudski dom. Suveniri Beatlesa, uspomene, sve pretvoreno u dim. Dovoljno da čovjek kaže: dosta. Ali on ne kaže. On samo natoči novo.
1980. — prometna nesreća s Barbarom Bach. Preživljavaju. A onda — Lennon pada. Ubijen. Na ulici. Ringo leti u New York. Drži Yoko za ruku. Nitko ne svira. Nitko ne diše. George mu daje pjesmu — All Those Years Ago. Ringo udara bubnjeve. Paul pjeva. Sve tiše.
Stop and Smell the Roses. Naslov paradoks. Ploča koju su radili svi koje znaš: McCartney, Harrison, Nilsson, Ronnie Wood... čak i Lennon, prije nego što su ga ubili. Nije snimio njegove pjesme. Nije mogao. Rekao je: “Previše boli.”
A onda — Old Wave. Snimljeno. Završeno. Nitko ga ne želi objaviti. Kao da je netko izgasio svjetlo u sobi u kojoj još uvijek sviraš.
1984–1986. — glas u emisiji Thomas the Tank Engine (Tomica i prijatelji). Djeca ga vole. Odrasli ne znaju da pripovijeda s mamurlukom. 1989. — glumi gospodina Dirigenta u Americi. I da, bio je simpatičan. Djeca ne znaju da je preživio LSD i Keith Moona.
1985. — pjeva sa sinom Zakom protiv apartheida. Sun City. Zvuk protesta i starih ratnika. S Harrisonom i Claptonom opet pred kamerama. Ponekad se čini da Beatlesi nikad nisu ni otišli, samo se razlili po vremenu.
1987. — "When We Was Fab". George pjeva prošlost, Ringo svira sadašnjost. Video pun starih duhova. Istog ljeta Wembley — Prince’s Trust. Lynne, Clapton, Elton, Harrison... I Ringo — još uvijek stoji, još uvijek bubnja.
1988. — Rock and Roll Hall of Fame. Beatlesi primljeni. Ono drži govor. George šuti. Ringo se smije. Jer zna da je prošao kroz vatru i vodu. I još ima što obući.
1988. — detoksikacija u Arizoni. On i Barbara. Šest tjedana. Nema više pića. Nema više rupa u sjećanju. “Godine sam izgubio,” kaže. “Nemam pojma što se dogodilo.” Mrak bez glazbe. A sad — trijezan. Naoružan. Spreman.
1989. — Ringo Starr and His All-Starr Band. Dallas. Deset tisuća ljudi. Ringo vodi cirkus staraca, legendi, prijatelja. Svaki koncert je miks uspomena. Beatles pjesme, solo stvari, i hitovi njegovih gostiju. Ringo pjeva, bubnja, priča viceve. Publika jede iz ruke. Jer zna — on je posljednji pravi showman koji ne glumi.
I tako — čovjek iz Dinglea, klinac s limenkom keksa, čovjek koji je preživio komu, tuberkulozu, Beatlemaniju, LSD, rakiju, požar, smrt i zaborav — stoji pred publikom i kaže: "Peace and love."
I ne laže.
1990. — Prvi All-Starr Band turneja završila je kako treba: živim albumom. Kompilacija ritmova, refrena i osmijeha zabilježenih prije nego što se sve opet razvodni u zaborav. Publika je bila tamo, on je bio tamo — i to je bilo dovoljno. Ringo nije tražio više. Nikad nije.
Iste godine snima “I Call Your Name” — za Johna. Deset godina od smrti, pedeset od rođenja. Jeff Lynne, Tom Petty, Joe Walsh, Jim Keltner — zvijezde se poredaju kao pijani konobari pred zatvaranjem. Pjesma klizi kroz eter, tiho kao suza koja zna gdje pripada.
1991. — The Simpsons. Epizoda “Brush with Greatness.” Ringo, nacrtan i nasmijan. Djeca ga gledaju kao crtić. Odrasli se pitaju kako je još uvijek ovdje. Glazba za film Curly Sue — pjesma “You Never Know”. Istina, da. Nikad ne znaš kad ćeš opet svirati, ili pasti.
1992. — prvi pravi album nakon gotovo desetljeća: Time Takes Time. Produkcija: Phil Ramone, Don Was, Jeff Lynne, Peter Asher. Zvjezdana prašina. Brian Wilson, Nilsson. Sve uloženo. Rezultat? Komercijalni fijasko. “Weight of the World” jedva ulazi na britanske ljestvice. Nitko ne sluša. Ringo slegne ramenima i kaže sebi: “Bit će bolje. A ako ne bude — ionako imam bend.”
1994. — Beatles Anthology. Vraćaju se. Stari vukovi bez Johna, ali još uvijek mogu ugristi. “Free as a Bird” i “Real Love.” Snimke koje dišu na stroj. Lennonov glas kroz vremensku rupu. Ringo udara bubnjeve. Još uvijek zna kad treba pojačati, kad stati. George se povuče, treća pjesma ostaje nedovršena. Lennon je ionako već otišao.
1997. — Flaming Pie. McCartney zove. Ringo svira. “Little Willow” — Paulova pjesma za Maureen, Ringovu bivšu, preminulu ’94. Tiha balada, bez viška riječi. I “Really Love You” — prvi i jedini McCartney-Starkey potpis. Dvojica koja su preživjela — i još uvijek znaju kad bubanj treba šutjeti.
1998. — Vertical Man. Prvi za Mercury. Počinje partnerstvo s Markom Hudsonom, čovjekom s osmijehom većim od mikrofona. Skupina The Roundheads mu postaje nova obitelj. Petty, McCartney, Harrison, George Martin — svi dolaze na večeru. Starrova kuća više nije prazna. Pjesme pišu zajedno. Ringo više nije gost — sada vodi igru.
VH1 Storytellers — Ringo priča, pjeva, svira. Publika se smije. Nisu došli zbog nostalgije. Došli su zbog čovjeka koji još ima puls.
1999. — I Wanna Be Santa Claus. Božićni album. Zvono, cimet, ironični refreni. Nitko ne sluša. Mercury ga ni ne objavljuje u Britaniji. Previše toplo, kažu. Previše čudno, možda. Ali nije mu prvi put da ga ne razumiju.
2002. — Ušli su bubnjevi. Kuća slavnih Društva udaraljki. Ringo među legendama: Buddy Rich, Ludwig otac i sin. U društvu koje zna da ritam ne dolazi iz snage nego iz ožiljaka. I nije to bila poštanska nagrada — to je bila potvrda. Da bubnjar koji se godinama smješka dok ga svi zovu najslabijom karikom, zapravo zna kad treba lupiti.
Godina dana otkako je George otišao. Royal Albert Hall. Concert for George. Ringo svira “Photograph”. Glas mu titra, ali bubnjevi ne lažu. Izvodi i “Honey Don’t”. Jer Carl Perkins je bio tamo gdje su svi počeli: ritam, osmijeh, i country prst u blues džepu.
Ringo Rama. Album s pjesmom “Never Without You” — ljubavno pismo Georgeu. Gubiš prijatelja, ali ne gubiš njegov eho. Osnovao je i vlastitu etiketu — Pumkinhead Records. S Markom Hudsonom. Prvi potpis? Liam Lynch. Klinac koji je znao više o lažnim pjesmama nego cijela industrija zajedno. Ringo zna prepoznati čudake. I daje im prostor.
A kad već Djed Mraz treba pratnju? NORAD poziva Ringa. “Starr na Istoku”, govore. Glas Djeda Mraza za 2003. i 2004. Ljudi iz raketnog zapovjedništva vjeruju Ringovim uputama. Što je logično. Ako je mogao preživjeti Beatlese, može voditi i saonice.
2005. — Choose Love. Bez zvjezdanih gostiju. Bez glamura. Samo Ringo. Ploča tiha kao čovjek koji zna da mu nisu potrebni ukrasi. Nitko je ne sluša. Ali ona svejedno postoji.
Te godine grad Liverpool odluči srušiti njegovu rodnu kuću u Madryn Street 9. Kažu: “Nema povijesni značaj.” Ringo se smije. Povijest se ionako više piše mikrofonima nego ciglama. Kasnije ipak odluče: rastavit će kuću ciglu po ciglu. Kao da odjednom shvaćaju da se od trošne zgrade ponekad rodi svijet.
2008. — Liverpool 8. Početak Europske prijestolnice kulture. Album s nostalgijom, sa zvukom limene dječje sobe i mirisom karting staze iz Sunny Heightsa. Početni producent Hudson biva izbačen usred svađe. Završava David A. Stewart. Ringo pjeva naslovnu na ceremoniji otvaranja. A onda — kontroverza. U intervjuu ispali komentar koji Liverpool ne voli. Naslovi viču: “Ringo pljuje po rodnom gradu.” On šuti. Jer zna. Rodni grad te uvijek prvo pljune.
Kasnije te iste godine objavi video. Gleda u kameru, ozbiljan. Govori fanovima da više ne šalju ništa na potpisivanje. “Ništa. Nula. Gotovo.” Mediji se dignu. Kažu: “Ringo ne voli fanove.” A on samo više ne želi da ga život svede na markere i poštanske kutije.
2009. — Paul i Ringo ponovno zajedno. Change Begins Within — koncert za Zakladu Davida Lyncha. Prvo svaki svira svoj set, a onda se spajaju. “With a Little Help from My Friends.” Pjesma stara 40 godina, ali publika još uvijek plače kad čuje: “I get by…”
U lipnju — videoigra. The Beatles: Rock Band. Microsoft. E3. Paul, Ringo, Yoko, Olivia. Digitalni Beatlesi. I Ringo, na pozornici, gleda sebe kako svira na ekranu. Kaže: “Jesam li ja to stvarno bio?” A publika zna odgovor.
2010. — petnaesti album. Y Not. Ringo sam producira. Stari lav bez menadžera. McCartney pjeva s njim na “Walk with You”. Dva veterana, rame uz rame, kao dva starca na autobusnoj stanici koja više ne ide nigdje, ali svejedno pričaju šale.
U Hope for Haiti sad više ne svira — uzima telefon. Operater slavnih. I to radi s istim šarmom kao kad udara doboš. Zvoni, odzvoni, srce daš.
Rođendan — 70. godina. Radio City Music Hall. Zak, Yoko, Paul. I Ringo, okružen ljudima koji nisu umrli, koji su preživjeli vlastiti mit. Pjeva, smije se, diže ruku — “peace and love.” Još uvijek njegov slogan. Još uvijek vjeruje.
2011. — snima “Think It Over” za Buddyja Hollyja. Jer legende vole legende.
2012. — Ringo 2012. Nema više zvjezdanih gostiju. Samo on i glazba. Opet turneja. Pacific Rim. Novi Zeland prvi put. Australija prvi put. Japan nakon 16 godina. Publika vrišti. On klima glavom. “Stvarno ste svi došli zbog mene?”
2014. — Grammyji. McCartney. “Queenie Eye.” Sjene Beatlesa plešu na svjetlima pozornice. I opet turneja — All-Starr Band, verzija dvanaest. Nova lica, isti stari Ringov osmijeh. Uključi se u kampanju #peacerocks. Jer ako već moraš biti star, budi star s porukom.
GQ mu daje nagradu za humanitarni rad. Jebiga, — čovjek je dao sve, pa sada dijeli ono što mu je ostalo: mir i ljubav.
2015. — Postcards from Paradise. Još jedan album. Još jedan podsjetnik da nije otišao. Prima ga Rock and Roll Hall of Fame. Kao solo izvođača. Zadnji Beatle, ali ovaj put prvi sam za sebe.
2016. — ljetna turneja po SAD-u. U lipnju kreće iz Syracusea. Ljudi više ne vrište, sad se smiješe. Jer znaju da je Ringo jedini koji nije izdao ritam.
2017. — 77. rođendan. “Give More Love.” Album. Singl. Gosti: McCartney, Joe Walsh, Stewart, All-Starr Band. Pjeva o ljubavi jer zna da je mržnja potrošna. A bubnjevi traju.
2018. — Europa, Sjeverna Amerika. Izrael. Tel Aviv. Prvi put tamo. Dva koncerta, prepuna dvorana. Poruka ostaje ista: “Peace and love, baby.” Drugi Beatle koji svira u zemlji. Prvi koji to radi s osmijehom dječaka iz Dinglea.
2019. — What’s My Name. Dvadeseti album. Snimljen kod kuće, u Roccabella West. Pitanje iz naslova ne traži odgovor. Jer svi znaju tko je. On je Ringo.
I tako — bubnjar koji je krenuo s limenkom keksa, svirao dok ga nisu shvaćali ozbiljno, i ostao kad su svi drugi otišli — još uvijek udara. Ne snažno. Ne brzo. Ali točno. Jer zna da ritam nije u silini — nego u istrajnosti.
I svaki 7. srpnja, digne dvije ruke i kaže: "Peace and love."
2020. — osamdeseta. 80. godina i još na bini. Ringo ne pije, ne puši, ali i dalje svira. Pandemija zatvara svijet, ali on ne staje. Umjesto javne proslave ispred Capitola — virtualni koncert. McCartney, Dave Grohl, Willie Nelson, Sheryl Crow, Ben Harper, Sheila E., Joe Walsh… cijeli rock and roll Old Testament na Zoomu. Ringo gleda u ekran i smije se. Nema publike, ali ima ritam.
“Here’s to the Nights” — pjesma za kraj svijeta. Napisala Diane Warren. Pjeva je Ringo, ali iza njega — armija: McCartney, Kravitz, Finneas, Corinne Bailey Rae, Stapleton, Steve Lukather, Jenny Lewis, Burdon… zvijezde koje još svijetle. Balada o prijateljstvu, miru i ljubavi. I nikad nije zvučala istinitije.
2021. — kaže: “Nema više albuma. Samo EP-ovi.” Jer u osamdesetima, život se više ne piše romanom. Piše se kratkim pričama, bubnjevima u četiri takta, porukama koje traju koliko i espresso.
Zoom In. Change the World. Naslovi koji zvuče kao grafiti iznutra. Iza njih — Ringo, još uvijek tu.
2022. — želi opet na turneju. Prvi put nakon 2019. Planira svibanj do lipnja. COVID udara. Dva člana banda bolesna. Otkazuje lipanjske svirke, ali premješta ih na jesen. Upornost bez drame. Ali onda — 1. listopada — on padne. Glas ode. Dva koncerta nestanu. 3. listopada — potvrda: pozitivan. COVID ga ipak stigne. Otkazuje ostatak kanadske turneje. Ali opet — ne odustaje.
2022. — EP3. Još jedan korak u seriji. Kratak, precizan, mekan kao noćni ritam kiše na krovu.
2023. — turneje opet. Svibanj do lipanj. Pa rujan do listopad. All-Starr Band opet ide. Ljudi još dolaze. Jer nije stvar u glazbi. Stvar je u pojavi.
2024. — Crooked Boy. Prvo samo za Record Store Day. Onda i digitalno, fizički. Ringo zna — nije sve za internet. Neki zvuci trebaju vinil, da šušte kao sjećanja.
2025. — i sad, Look Up. Country. Roots. T Bone Burnett producira. Ringo u sedlu. Pogled prema nebu, zvuk iz prašine. Album zvuči kao san čovjeka koji je hodao cijelim svijetom — i sad pjeva pod svjetlom benzinske pumpe u Teksasu. Tiho. Istinito.
Ringo Starr. Osamdeset i pet godina. Više ne treba dokazivati ništa. Ne treba brojke, ljestvice, recenzije. Svaki EP je pismo. Svaka pjesma pozdrav. Svaki bubanj — otkucaj srca čovjeka koji još nije rekao sve.
I još uvijek, svaki 7. srpnja, podigne ruku i kaže: “Peace and love.”
I to više nije fraza. To je zadnja rečenica u knjizi koja nije nikad zatvorena.
On samo sjedi i svira, ne razmišlja previše, ruke znaju bolje, tom-tom svijetlo treperi, činele šušte kao kiša na staklu u Liverpoolu kad si dijete, ne znaš ništa osim da postoji ritam koji te zove, ti odgovaraš, nisi siguran kako, ali znaš da moraš.
Nije znao rolati, rekli su mu to sto puta, nisu morali, znao je i sam, ali mogao je držati sve na okupu, znaš, držati cijelu tu melodiju u šaci, dok se sve ostalo raspada i leti u nebo s LSD-em i filozofijom i bradama i kavama u ponoć, on je bio onaj koji lupa u kutu, red u kaosu, topot u džungli, posljednji sat otkucava kad se sve ostalo pretvori u san.
Ljevak koji svira kao dešnjak, ali ne srami se toga, to je ono što je, nije tehnički, nije virtuozno, ali jebiga, ima dušu, ima vožnju, ima srce, ima taj smiješni roll koji nije pravi roll ali ljudi ga pamte jer je drugačiji, jer nije iz knjige nego iz crijeva, iz uha, iz pogleda na gitaru i pitanje "ide li to ovako?" - "možda" - i on udari i to je to.
George Martin govori ozbiljno, Lennon se šali, ljudi pišu knjige o tome što nije mogao, a pjesme su i dalje tu, i ljudi plešu i sjećaju se, ne sjećaju se što je odsvirao, nego kako su se osjećali dok su to slušali.
Svira visoko, da vidi sve, da osjeti, ne samo da udara, svira visoko jer tako čuje pjesmu bolje, svira visoko jer netko mora držati nebo dok ga ostali ruše i grade i sumnjaju u istoj sekundi.
I Phil Collins kaže “To je teško, znaš”, i on kaže “Znam” i ne kaže više ništa. Jer što da kaže, sve je rekao kad je lupio snare na "Rain", kad je pustio tišinu u "A Day in the Life", kad je bio tihi duh u sobi punoj buke.
Nije bio najbolji bubnjar na svijetu, možda nije bio ni najbolji u Beatlesima, ali je bio tamo kad se sve dogodilo, i nije pustio ritam da pobjegne, a to je dovoljno.
Sretan ti 85., legendo. Peace and love.
Primjedbe
Objavi komentar