RAMBLIN’ RANDY: Bježi iz ureda, idi u Brazil – recept jednog normalnog luđaka

 

Brazil... zemlja gdje ti znoj curi niz leđa prije nego što naručiš kavu. Zemlja u kojoj samba ne prestaje, ni kad ti srce stane. Najveći komad zemlje ispod ekvatora koji izgleda kao da je netko uzeo tropski raj, političku sapunicu i par tisuća nogometnih lopti – i sve to zapakirao u preznojenu majicu koju nosiš kad više ne mariš.

Zemlja je ogromna. Peta najveća na svijetu. Kad je pogledaš na karti, izgleda kao da pokušava zagrliti cijelu Južnu Ameriku – i još joj nije dosta. U njoj živi više od 212 milijuna duša koje plešu, viču, preživljavaju i sanjaju s jednakim žarom.

Govore portugalski. Ne španjolski, ne engleski, nego portugalski s ritmom karnevala i psovkama koje zvuče kao stihovi. Jedina zemlja u Americi gdje "bom dia" može značiti i "dobro jutro" i "daj mi mira".

Imaš Rio – grad gdje planina izlazi iz mora kao pijani dinosaur, a Krist s brda gleda dolje kao da ni sam ne vjeruje u ono što vidi. Imaš São Paulo – ogroman, zagušljiv i bez duše, ali s pizzom boljom nego u Italiji. I Brasília – grad izgrađen kao da su ga nacrtali arhitekti na LSD-u u avionu.

Amazonija? Ogromna, zelena, luda i opasna. Uđeš unutra i više nisi siguran jesi li na planetu Zemlji ili u snu nekog stonera. Ružičasti dupini, majmuni koji ti kradu banane i komarci veličine političke korupcije.

A povijest? Klasična južnoamerička bajka: domoroci, pa Portugalci, pa ropstvo, pa kraljevi, pa diktature, pa izbori koji uvijek nekako završe sa starim licima u novim odijelima. Ropstvo ukinuto tek 1888., ali duhovi su ostali. Sjedinjenim Državama su ljubili čizme kad je trebalo, ali nikad bez karnevalskog osmijeha.

Ipak, unatoč svemu – ili baš zbog svega – Brazil te zaludi. Uđe ti pod kožu. Kao komarac. Kao ljubavnik koji laže, ali se smije tako iskreno da mu sve oprostiš. Tu su i kapibare koje izgledaju kao da ih baš ništa ne može uzrujati. I jaguari koji ti pokazuju tko je šef džungle. A usput ti netko na plaži prodaje koktel iz plastične čaše bez dna.

Brazil nije savršen. Nije ni blizu. Ali nije ni dosadan. A kad se pogledaš u ogledalo nakon tjedan dana tamo – s podočnjacima, pješčanim stopalima i osmijehom idiota – shvatiš da te malo takvih mjesta natjeralo da osjetiš kako stvarno postojiš.

Prije nego su stigli brodovi, prije križeva, topova i lažnih obećanja, Brazil je već postojao. Ne pod tim imenom, naravno. Nije bilo ni “dobro jutro”, ni “viva la patria”, samo ognjišta, lov, pjesma i krv. Zemlja je pripadala ljudima koji su znali gdje raste manioka i kako razgovarati s rijekama. Onda su se pojavili Europljani s čudnim odorama i još čudnijim namjerama.

Godina je bila 1500. I dok je Pedro Álvares Cabral tražio Indiju, zapeo je za nešto mnogo vlažnije. Brazil. I gle ironije – “Zemlja Svetog Križa”. Jer ništa ne kaže "ljubav prema Kristu" kao porobljavanje, sječa šuma i pokrštavanje kopljem.

Portugalci su zagrizli i nisu puštali. Kraljevstvo, kolonija, pa opet kraljevstvo – zemlja je mijenjala etikete kao da ide na pijanku. Eksploatacija brazilskog drva bila je prva ljubav – crveno, skupo i lako za trgovinu. A onda su uvezli i drugu robu: ljude. Crne. Svezane. I slomljene. Brazil je od početka znao što znači graditi dom na tuđoj boli.

Širili su se kao vino po stolnjaku. Sjeveroistok, jug, unutrašnjost – Amazonu su gutali metar po metar, kao pijanci koji ne znaju kad stati. Dogovorili su granice s onima koji nikad nisu ni kročili u džunglu. A kad je napokon došlo vrijeme za neovisnost, tko ju je proglasio? Princ. Portugalac. Sin istih onih koji su došli prvi. Povijest voli loše šale.

U zemlji koja je mirisala na dim roštilja i strah, gdje su ljudi bili roba, a sloboda samo riječ s previše slova, rodio se jedan klinac. Slobodan. I to im je već bilo previše.

Ime mu je bilo Zumbi. Rođen u Palmaresu, mjestu koje nije postojalo na karti, ali je bilo stvarnije od lisabonskih palača. Palmares – ne država, nego srednji prst portugalskoj kruni. Slobodna zona usred džungle, stvorena od robova koji su rekli: nećeš više. Imala je više stanovnika nego neki europski gradovi, a više muda nego cijeli dvorac.

Zumbi je kao klinac bio ukraden, pokršten i naučen da kleči. Zvali su ga Francisco, učili ga latinski i da ljubi ruku onom tko ga je zarobio. Ali krv ne zaboravlja. Sa 15 je pobjegao. Vratio se tamo gdje duh još nije bio slomljen.

Nije bio samo borac. Bio je oluja. Vodio je Palmares, trenirao capoeiru – borbu što izgleda kao ples, ples što udara kao metak. Bio je legenda dok je još bio živ, a to se rijetko događa.

Kad je portugalski guverner, umoran od gubitaka i vrućine, ponudio mir Ganga Zumbi – tadašnjem vođi Palmaresa – i rekao: Evo, sloboda za vas, ali pod našim pravilima, Zumbi je rekao: "Jebi se."

Nije htio slobodu dok su drugi još bili u lancima. Nije mu trebala polusloboda, ni sloboda s uvjetom. Htio je sve ili ništa. A znao je da će vjerojatno dobiti ovo drugo.

Vodio je borbu još 15 godina. Džungla je disala uz njega. Palmares je držao liniju kao pijanac zadnju čašu. Ali došli su s topovima. Domingos Jorge Velho i Vieira de Melo – dva frajera s kompleksima i vojskom iza sebe. Granate su govorile ono što pregovori nisu mogli.

Brazil danas? Brate, to ti je zemlja gdje srce lupa brže od vlade, gdje se narod smije dok ih guši birokracija, i gdje te svaki dan podsjeća da si živ — ako si sreće da preživiš. I dalje je ogroman, i dalje je lijep, i dalje te može progutati. Amazonija i dalje gori. Ponekad od vatre, ponekad od korupcije. Ili oboje. Imaš Rio, gdje bogati piju skupe koktele s pogledom na ocean, a siromašni u favelama broje metke kao što djeca broje zvijezde. Imaš São Paulo, golemu betonsku džunglu, gdje svatko negdje žuri, a nitko ne zna kamo. Imaš sjever gdje vlada zaborav, jug gdje se govori s europskim naglaskom, i središte koje stalno bira krivog predsjednika.

Demokracija postoji. Na papiru. Na ulici? To ti je već lutrija.

Političari? Izmjenjuju se kao plima i oseka, ali svi imaju nešto zajedničko: osmijeh krokodila i džepove dublje od Amazone. Jedan ti obeća reforme. Drugi moli Boga. Treći ga glumi. Ipak, ljudi… ljudi su čudo. Ne zato što im je lako, nego zato što im je stalno teško — a opet pjevaju. Igraju nogomet na pijesku dok im mafija čuva kvart. Prave feijoadu kao da sutra ne postoji. Pjevaju sambu s ranama ispod majice. Brazil je zemlja gdje ništa ne funkcionira kako treba, ali sve nekako ide. Kao stari auto bez kočnica — tutnji niz brdo, ali svi u njemu pjevaju. I kad dođe karneval — jebiga, tad se sve zaboravi. Korupcija, glad, nasilje, ništa ne postoji. Samo tijelo, ritam, znoj, maska. Paradoks u punom sjaju.

Ramblin’ Randy iz San Diega nije običan tip. Dok većina nas razmišlja treba li sutra oprati kosu ili preskočiti još jedan Zoom sastanak, Randy je obišao svaku jebenu zemlju na planeti. Sve njih. Ukupno 193. Čovjek je kao putovnica s nogama.

I sad bi ti mislio da netko tko je žvakao kozje tripice u Mongoliji, pio čaj u Sudanu i tražio WiFi u Bhutanu neće znati izabrati najdražu zemlju. Ali ne. Za Randyja je to bilo lakše nego odlučiti između piva i još jednog piva. Brazil. Kraj priče. 

Sad će netko reći "Kako? Brazil?" 

Moglo je to biti, recimo ovako: Randy se budi mamuran u motelu u Las Vegasu. Shvaća da je previše radio, premalo živio i predugo sanjao o bijegu. Otvara Google Maps, klikne na “random country” – padne Brazil. Ne zna portugalski. Nema plan. Ali kupuje kartu.

Prvi put kad je vidio Recife, još iz aviona, znao je. Ljubav na prvi pogled. Nije ni sletio, a već se zaljubio. “Vidim ja te pastelne zgrade kako plešu uz plažu,” kaže Randy, “ i sve mi klikne. Kao Miami, ali s dušom. Salsom. Znojnom košuljom, sa susjedima koji puštaju forró cijelu noć. Da zaljubio se. Ali ne u grad nego u uličnu pjevačicu koja puši tanke cigarete i zna psovati na pet jezika. 

Čovjek se nije ni spustio na pistu, a već je znao – vraća se. I ne samo to. Dao je otkaz. Ostaviš šefa, poreze, osiguranje i sve te američke gluposti – i preseliš se tamo gdje ti srce lupa na portugalskom.

Randy ulazi u ured kao Clint Eastwood u vestern. Donosi kavu šefu – s otkaznim pismom umjesto računa. Odlazi bez pozdrava, ali sa smiješkom koji traje do aerodroma. Spaljuje mostove i kupuje kupaće gaće. "Rekao sam šefu: ‘Čuj, idem. Preselio sam se u Brazil. Možda ću tamo propasti, ali ću bar propasti uz sunce, Caipirinhu i guzate valove."

I to je bilo to. Randy je zapalio.

Brazil ga je progutao kao da ga je čekao sve te godine. Ne kao turist – ne. On je iznajmio stan, disao taj zrak, znojio se kao lokalac i grlio svijet kao da mu je stari prijatelj koji smrdi na kokos i rum.

Randy nije od onih koji skupljaju magnete. Nije išao zbog lajkova. Putovao je jer mu je trebalo. Jer je htio razumjeti ljude. Jer kad vidiš 193 različita načina kako netko pije kavu ili psuje, shvatiš da nijedan nije pogrešan. Svi smo mi samo hodajuće greške s planovima i kreditima.

“Putovanja te oderu do gole kože,” kaže Randy. “I kad ti više ništa ne ostane, shvatiš da ti zapravo sve fali.”

I zato je Brazil dom. Jer tamo ne glumiš. Samo jesi. I plešeš dok ne padneš.

Randy sjedi na balkonu, pije pivo, gleda zalazak i poručuje: "Putujte, ljudi. Ili barem dajte otkaz. Srce zna kuda treba."