APOLLO 11: Tišina gore, buka dolje

 

Pedesetih i šezdesetih, svijet je bio šahovska ploča, ali figure su bile nuklearne bombe. Rusi i Ameri igrali su na krv i budale. Prvi satelit? Rusi. Prvi čovjek u svemiru? Rusi. Amerika gubila na svim poljima osim u Hollywoodu. Trebalo je nešto ludo. Nešto što će preusmjeriti pažnju s Vijetnama, s ubojstva Kennedyja, s pištolja u ladici svake kuće.

Trebao im je Mjesec. Pa su ga uzeli.

Ljeto ’69. Tri tipa sjela na paklenu kantu goriva zvanu Saturn V. Armstrong – miran kao šahovski velemajstor. Aldrin – tip koji bi šakom sredio filozofiju. I Collins – najusamljeniji čovjek na svijetu, čovjek kojega je povijest zaboravila, a ipak je nosio sve na leđima.

Poletjeli su kao božićna raketa, a svi su navijali kao da gledaju Superbowl. Putovali su tri dana do Mjeseca. Nitko ne priča o tome koliko ti tada prorade crvi u glavi. Nema buke. Nema cigareta. Samo šum strojeva i tupa spoznaja da si jebeno daleko od svega poznatog.

I onda – sletjeli. Eagle se spušta u more mrtve tišine: Mare Tranquillitatis. Mirno more. Vraga mirno. Kompjuter za navigaciju pun grešaka, goriva na kapaljku. Ali Armstrong ga spustio kao da parkira auto na Sunsetu. I izašao. Prvi čovjek koji je stao na drugo nebesko tijelo. Svi su čekali da nešto kaže. Pa je rekao onu rečenicu. Znaš već koju. I svi su pljeskali, plakali, pisali pjesme. Kao da je to bilo za njih. Nije bilo. Bilo je za svemir. Bilo je jer su mogli. Bilo je jer su morali.

Aldrin je sišao, malo kasnije. Dva astronauta šetaju po beživotnom kamenu, skupljaju uzorke kao klinci što love žabe. 21,5 kila mjesečevog kamenja, 2 sata šetnje. Snimili su fotke, zabili zastavu, popravili antenu kad se slomila, a onda pobjegli natrag gore prije nego ih pojede vakuum.

Collins ih je dočekao. Složili se opet u Columbiju, odbacili sve viškove, sve što ne diše. Pa kući. Osmodnevno putovanje za fotku, za kamen, za natpis u udžbeniku. Kad su pali u Tihi ocean, kraj misije, kraj bajke.

Ali stvarna priča? Ona nije o znanosti. Nije ni o časti. Bila je to pijana tuča s poviješću. Amerika je rekla: “Vi imate Gagarina, mi imamo Armstronga.” Čiji je  veći. Politika u svemirskom odijelu.

I kad su se vratili, kad su ljudi slavili, kad su ih generali i predsjednici tapšali po leđima, nitko ih nije pitao – jeste li se bojali? Jeste li plakali kad se ugasio motor? Je li vrijedilo? Jer to nitko ne želi čuti. Žele priču pobjednika, a ne istinu o znoju, sumnji i Mjesecu koji ne mari za ljude.

Ali postoje i druge priče. Godina je ‘69. Vijetnam gori, studenti pale zastave, Nixon se znoji iza zatvorenih vrata, a nacija visi na rubu živčanog sloma. Amerika treba čudo. Ne istinu. Ne rješenje. Čudo. A što je bolje čudo od toga da čovjek stane na jebeni Mjesec? Ali pazi ovo – što ako se nikad nisu makli iz Nevade?

Što ako je sve bila holivudska predstava, režija Kubrick, scenarij CIA, a kulise od kartona? Što ako je taj “mali korak” bio snimljen u studiju, pod jakim reflektorima, dok vani čuvari s pištoljima drže svakog tko bi slučajno provirio? Zvuči ludo? Pa i svemirsko putovanje zvuči ludo.

Ljudi kažu: “Zašto bi lagali?” A – zašto ne? Imaš rat koji gubiš, narod koji se raspada, Ruse koji ti pušu za vratom. Imaš Kennedyja koji je mrtav, ali ostavio obećanje. I sad ga moraš ispuniti, makar kamerom.

I gle čuda – nema zvijezda na snimci. Zastava vijori kao da ima vjetra – a znamo da na Mjesecu nema zraka. Sjene idu u čudnim kutovima. Telemetrijski podaci? Izgubljeni. Originalne snimke? Prebrisane. A Armstrong nikad nije htio pričati o tome. Aldrin je razbio šaku jednom teoretičaru zavjere. Collins? On ionako nije ni sletio.

Stanley Kubrick – da, onaj Kubrick – radio je 2001: Odiseju u svemiru. NASA gleda film i kaže: “Ovaj tip zna snimiti svemir bolje nego što mi znamo doći do njega.” Pa mu dođu s ugovorom i kovčegom dolara. Kažu: “Stanley, snimi nam Mjesec. Ti si ionako perfekcionist.”

On se dvoumi. Pa ipak potpiše. A onda nestane na tri mjeseca, zatvoren u hangaru u pustinji Nevade, sa studijom većim od crkve i reflektorima koji mogu imitirati Sunce. Dolazi CIA, dolazi Pentagon, dolazi čovjek s Mickey Mouse bedžem na odijelu. Tko je on? On je iz Disneya. Jer ako netko zna prodati laž – to su oni. Oni znaju kako umotati san u pjesmu. Oni znaju kako pretvoriti jebeni lažni svemir u bajku za cijeli svijet. Svaka raketa ima rakuna kao maskotu. Svaki program ima jingle. Iza svakog astronauta – neka pjesmica iz crtanog filma. 

Kad Armstrong stane na Mjesec – ljudi se zalijepe za ekrane. Kad Aldrin zabode zastavu – ljudi viču “pobjeda!” Kad se Collins vrati s njima – svi kažu “bože, kako su genijalni.” Ali nitko ne pita za snimke. Nitko ne pita za izgubljene podatke. Nitko ne vidi kako se reflektor odbija na viziru. Nitko ne pita gdje su sve te zvijezde koje bi trebale treptati u pozadini. A zašto i bi?

Disney i CIA već su ti pustili priču. Već si je kupio. Već si stavio dijete u pidžamu s NASA logom i rekao: “Vidi sine, to je budućnost.” I možda je. Ali ne tvoja. Tvoja je u hangaru. Pod reflektorima. S nekom lažnom prašinom iz Arizone. S tipom iza kamere koji tiho psuje jer Armstrong zaboravlja tekst.

I ako misliš da je to sve – nije. Možemo pričati o tome kako je Buzz Aldrin kasnije pričao o "monolitu" na Fobosu. Ili kako je Nixon imao snimljenu izjavu za slučaj da umru gore. Ili kako je Kubrick, u The Shiningu, ostavio tragove – dječak u svemirskoj majici, soba 237 (Mjesec je 237 tisuća milja od Zemlje – po starim podacima). Ili kako su originalne snimke “slučajno” snimljene preko pornića iz 80-ih. Ili kako je cijela NASA samo kulisa, a stvarni program ide pod zemlju – gdje se Mjesec već odavno kolonizira, samo ne od strane nas.

Samo kaži, i otvorimo još vrata. Jedna po jedna. Završiš s čašom viskija, ali pogledaš prema nebu… i ne vidiš ništa.  Ali prava ljepota teorije nije u dokazima. Nego u sumnji. U tom “što ako…” što ti dolazi u glavi dok buljiš u crno nebo i pitaš se je li čovjek stvarno bio tamo.

BURA: U početku bijaše frekvencija. Ne raketa. Ne astronaut. Frekvencija. Puls izvan dometa naših recepcija – signal iz Nevidljive Zone. Bio je to šapat, kôd u nizu električnih eksplozija, šifrirani poziv u beživotnu noć. NASA je bila paravan. Kažem ti: paravan. Kao stari špijunski džep – izvana znanost, iznutra acid-test. Oni koji su stvarno vodili program nisu nosili uniforme. Nisu imali imena. Imali su pristup. Povezani direktno s Centrom za Transdimenzionalni Nadzor.

Apollo 11 nije išao na Mjesec. Išao je kroz Mjesec. Prošao kroz površinu kao igla kroz kožu, probušio sloj realiteta i ušao u ono što su stari Sumerani zvali Kuća Prašine Bez Povratka. Crna zona, zona bez vremena, gdje signali kasne stoljećima, a zakoni fizike pišu se jezicima koji puze.

Armstrong je znao. Pogledaj mu oči kad se vratio – prazne, oglodane. "Okej, slušaj." kaže. "Nema više vremena za službene protokole. Columbia nije odgovarala tri ciklusa. Houston šuti.. Na Mjesecu." Pauza. "Samo..." Ponovo pauza. "Mislim da nismo na Mjesecu. Mislim da smo u umu Mjeseca. Kao fetus u lubanji mrtvog boga. Ovdje stvari misle unatrag. Vrijeme te žvače unazad. Zaboravio sam što sam mislio prije dvije minute. Ali sjećam se rođenja. Ne svog. Sjećam se rođenja jezika." Buzz je pričao da je vidio svjetlo. Ali ne svjetlo od Sunca. Svjetlo koje čuješ, ne vidiš. Svjetlo koje pišti, svjetlo koje čisti memoriju. Rekao je da “nešto pulsira ispod regolita.” Spustio je  mikrofon u tlo. Čuo je vlastiti glas koji mu je odgovarao iznutra, ali prije nego što je progovorio. A to ne možeš objasniti u Houstonu. A Collins? Collins nije ništa rekao jer je znao da će, ako progovori, trake izgorjeti, jezici se zavezati, a sam bi nestao iz službene povijesti. Ipak, Neilu je rekao. Navodno. "Kad se vratimo – ako se vratimo – nećemo biti mi. Biće samo ljuske. Projekcije. Gledat će nas na TV-u. Čuti će rečenicu. “Jedan mali korak.” Ali neće znati da je svaki atom u nama već presnimljen, izbrisan, rekonstruiran. Mi smo emitirani sadržaj, ne putnici."

Tamo gore, ispod površine, postoji stroj. Ne znamo tko ga je izgradio. Možda nije ni izgrađen. Možda je oduvijek bio. Mjesec je sonda. Ogromna, hladna sonda, s prazninom unutra, kao rog koji upija sve frekvencije straha i manipulira biološkim kodovima. Kad su sletjeli, kad su zabili zastavu, kad su “šetali” – to nije bio Mjesec. To je bio kulturni injektor. Broadcast za podsvijest čovječanstva. Udarili su program iz svemira direktno u DNK civilizacije.

Od tada gledamo u nebo. I tražimo odgovor. A ne znamo ni pitanje.

Možda su stvarno otišli. Možda su riskirali sve i pobijedili fiziku. Možda su koraknuli po Mjesecu i ostavili otiske. A možda su sve to snimili negdje u pustinji, dok im je viski hladio nervozne ruke. Jer Amerika nije trebala istinu. Trebala je pobjedu.

Mjesto: zadimljeni bar u rupi bez imena. Drveni zidovi, na zidu crno-bijela slika Armstronga. Nitko ne gleda. U zraku miriše plijesan, alkohol i neizrečena paranoja.

Tip sjedi za šankom, zgužvana košulja, treći viski. Čita novine iz ’69., presavijene, masne od prstiju. Lice mu ispod lampice izgleda kao da ga je netko grebao staklom.

Bura ulazi tiho. Izgleda isto kao uvijek – suho, oštro, kao da mu je tijelo ostavljeno u formalinu, a duša se još uvijek dogovara s entitetima iz druge dimenzije.

TIP (gleda fotografiju Mjeseca): Ne vjerujem ni u Boga, ni u žene, ni u vlade. Ali nekako… nekako volim tu jebenu priču o Apollu 11. Tip izađe vani, stane na kamen, kaže glupost, i svi popizde. Čista poezija.

BURA: To nije poezija. To je transmisija. Emitirano uvjerenje. Operacija uvjeravanja. To što si gledao... to ti je bio film. Traka. Kodirana liturgija za kolektivni um.

TIP: Ma daj, ne seri. Ti i tvoje frekvencije. Čovjek je sišao s rakete, jebiga. Ušao u povijest. Nije tu neka dimenzija iza ugla.

BURA: Nisi razumio. Oni nisu otišli gore – otišli su unutra.

TIP: Unutra? U što?

BURA: U signal. U mit. Ti si gledao kako arhetip hoda po mrtvom svjetlu. Bio je to kod, kužiš? Kod iz Nevidljive Zone. Mjesec nije kamen. Mjesec je uređaj.

TIP: Ti si luđi od svih žena koje sam ikad jebao. Uređaj? Koji vrag emitira Mjesec? Rokenrol?

BURA: Emitira san. San o dominaciji. Apollo 11 nije bio let. Bio je to ritual. Trojica tipova nose simbole – zapovjednik, pomoćnik, žrtva. Sletište se zove Tranquility Base. Mjesto tišine. Mjesto gdje umire individualna svijest. Nakon toga? Svi smo drugačiji. Ti samo nisi shvatio da te promijenilo.

TIP: Znaš što… možda si u pravu. Od ’69. sve je nekako otišlo u kurac. Ljubav, novac, radio. Sve zvuči kao da dolazi iz tunela.

BURA: Jer dolazi. Jer su otvorili vrata. I nisu ih zatvorili.

TIP: Znaš, sve što kažeš zvuči kao da ti treba lijek ili žena. Ali nešto mi se svidjelo. To da nisu otišli gore, nego unutra.

Pauza. Bura pogleda sliku Armstronga.

BURA: On se nikad nije vratio. Možda je njegovo tijelo došlo nazad, ali duša? Ona je ostala tamo. Gledala nas odozgo. Ili odozdo.

TIP: Ma, svejedno. Nitko se zapravo ne vraća. Ni s Mjeseca, ni iz braka, ni iz djetinjstva. Uvijek nešto ostaviš.

Pauza. Zajedno piju. Šutnja. I onda smijeh. Nizak, ogreban smijeh koji dolazi iz mjesta koje ne poznaje gravitaciju.