NENAD BRIXI: Jezikom protiv apsurda
Evo teksta o Nenadu Brixiju, legendarnom prevoditelju Alana Forda, napisanog u stilu njegovih prijevoda – brz, bizaran, ironičan, pametan i apsurdno točan. Ako tražiš biografiju, idi na Wikipediju. Ako tražiš istinu – čitaj ovo:
U početku bijaše riječ. A riječ bijaše talijanska. I bijaše konfuzna. I nitko nije znao što s njom. Dok nije došao Brixi. Nenad Brixi.
Bio je to čovjek koji je prevodio Alana Forda, ali zapravo je prevodio cijelu stvarnost u nešto što se može podnijeti. U doba kada su prevoditelji još imali kičmu, a stripovi još mozak. Brixi je uzeo original i rekao mu: “Ne, prijatelju, ovako ćemo mi to.”
Jer Alan Ford na talijanskom je strip o špijunima. Pomalo smiješan. Pomalo kritičan. Pomalo zamoran. Ali Alan Ford na hrvatskom, zahvaljujući Brixiju, postao je dokumentarac o Balkanu, biznis vodič za budale i priručnik za preživljavanje u državi koja je uvijek bila "u pripremi".
Brixi nije prevodio – on je preskakao granice, i vraćao se s plijenom. Uzimao je crno-bijele kadrove i unosio boju kroz jezik. Likovi koji su u originalu samo brbljali, kod Brixija su filozofirali o smislu života, mazali sendviče s ironijom i podizali kredit za propast.
Zagor je vikao “thunderin’ tornado!”, ali Alan Ford je kod Brixija pitao: “Zašto jednostavno kad može komplicirano?” “Bolje biti bogat i zdrav, nego siromašan i bolestan.” “Tko spava, nije budan.” “Tko radi – umire od gladi. Tko ne radi – umire od srama.”
To nije prijevod. To je jezični kung-fu.
I sve to Brixi je radio u doba kad si za ironiju mogao završiti na disciplinskoj komisiji. Kad je satira bila kazneno djelo, a “subverzivno” je značilo da ti se telefon počne ponašati čudno. Ali on nije mario. Radio je s pisaćom mašinom, rakijom i besramnim osjećajem da se sve može obrnuti u šalu. Čak i smrt. Pogotovo smrt. Jer, realno, gdje bi danas bio Alan Ford bez Brixija? U nekom zabačenom kiosku kraj Nutelle i porno časopisa. Bez duše, bez identiteta. Kod Brixija – Alan Ford je postao naš. Strip o Americi koja izgleda kao Jugoslavija (ili Hrvatska, svejedno). O mafiji koja ima budžet, i državi koja ima mafiju. O sistemu koji stalno padne, ali uvijek na tvoju glavu.
Da nije bilo Brixija, Broj Jedan bi pričao gluposti. Tako je barem pričao – genijalno glupe stvari. I zato ga pamtimo.
Nenad Brixi je umro 1984. Naravno da je umro. Ali to nije spriječilo njegov humor da i dalje preživljava sve naše režime, reforme i reality showove.
Bob Rock je rođen kao nesreća. Doslovno. Porod je kasnio jer je babica zaspala, majka je bila zauzeta pucanjem na policiju, a otac se nije mogao odlučiti hoće li sinove nazvati po herojima iz rata ili po zvuku vlastitog pada niz bolničke stepenice. Pobijedio je beton. Tim. Tom. Tumb.
I Bob. Najniži, najglasniji, i – nažalost – jedini koji je mislio da život može biti nešto drugo osim zatvorske kantine i loše prerušene pljačke.
Otac? Električna stolica. Majka? Banka, metak, kraj. Braća? Tim, Tom i Tumb. Kriminalci s punim radnim vremenom, socijalnim planom i uniformom narančaste boje. Yuma je njihov dom.
A Bob? Bob je pokušao biti drugačiji.
Prijavio se za agenta. Tajnog. Jer kad dolaziš iz obitelji koja misli da su “tajne” samo loše skriveni pištolji u toaletnom ormariću, onda ti to zvuči kao karijera.
Ali ni tu ga nisu htjeli. Debeli Šef ga je pogledao kao račun za neplaćene poreze. “Ti? Iz takve obitelji? Nikad!” Srećom, Broj 1 je bio iza zavjese, što je u ovoj priči ekvivalent Boga iza kazališnih kulisa. Rekao je: “U grupu ide. Ili ja odlazim.” A nitko ne želi da Broj 1 ode. On zna sve. Gdje su novci. Tko je spavao s kim. I tko jede noću sendviče iz hladnjaka. I tako je Bob Rock postao agent.
A onda je počeo život. Ako se to može tako nazvati. Dodijelili su mu psa. Nosonja. Pasje lice koje izgleda kao da zna previše i šuti iz straha. Zimi Boba gađaju dječaci grudama. Ljeti ga pogađaju neuspjesi u ljubavi.
Sarkastičan? Da. Ali to nije obrana. To je jedino što mu je ostalo. Ljudi misle da se Bob ljuti zbog sitnica. Ne. On se ljuti zbog svega. Samo sitnice češće dobiju po prstima jer su bliže. Puno je plakao. Sam, naravno. Bob ne plače pred ljudima. Ali znaš da je plakao. Jer da nije – odavno bi nekoga ubio.
Voli pravdu. Mrzi što je pravda umirovljena i živi na Karibima s krivotvorenim dokumentima. Uvijek se buni. Protiv nepravde. Protiv siromaštva. Protiv sustava. Rezultat? Još veća nepravda. Još dublje siromaštvo. Još jedan šef koji mu ne vjeruje. Podmeće kolegama? Da. Zašto? Jer zna da će svi podmetnuti njemu, čim okrene leđa. Bolje ja prvi, nego zadnji.
Kad ide u Yumu posjetiti braću, čuvar ga uvijek pretraži kao da je bomba s kartonskom putovnicom. “Znam da nosiš nešto.” “Da. Sramotu i razočaranje. Svaki put.” Ali Bob ide svejedno. Jer čak i u zatvoru, netko mora biti “onaj pametniji brat”.
I tako, Bob Rock i dalje ide kroz život. Kratkih nogu. Brzog jezika. Dugih računa s prošlošću. Ako ga vidiš – ponudi mu pivo. Ali ne pričaj o obitelji. I ne diraj Nosonju.
Evo jedna priča o Bobu. Ovu još nikome nisam ispričao. Znaš, ono, kad Bob Rock sretne Corta. Mjesto radnje: stari napušteni dok u Trstu. Vrijeme radnje: negdje između posljednjeg broda i prvog problema. Vrijeme: oblačno do prevarantski vedro.
Corto sjedi na bačvi i puši cigaretu bez filtera. Ne zato što voli dim, nego zato što ne voli društvo. Bob Rock ulazi s druge strane – šlampav, zadihan, s pogledom čovjeka koji je upravo izgubio partiju šaha protiv vlastitog IQ-a.
BOB: (nosi torbu veću od svojih ambicija) Je l’ ovo luka ili zamka? Svaki put kad negdje dođem, izgubim dostojanstvo i ručak. U tom redoslijedu.
CORTO: (pogleda ga kao da mjeri za sanduk) Ako tražiš dostojanstvo, moraš znati da je otišlo s posljednjim vlakom za zdrav razum.
BOB: A vlak? Gdje je vlak?
CORTO: Skrivaju ga masoni. I željezničari.
Bob sjedne pokraj njega. Pokuša upaliti cigaretu. Ne uspije. Upaljač mu eksplodira u džepu.
BOB: Sjajno. Sad ne samo da sam gladan, nego sam i zapaljiv.
CORTO: (mirno) Život je ionako niz zapaljivih trenutaka između dvije poplave.
Bob vadi iz torbe sendvič. Pogleda ga. Poželi ga. Pogleda Corta. Ne vjeruje mu. Jede svejedno.
BOB: Znaš, svi misle da sam ja komičan. Ali ja sam zapravo tragičan. Komičari imaju publiku. Ja imam popis dugova.
CORTO: Ja imam samo prošlost i šešir. Ali šešir mi više vjeruje.
BOB: A što ti radiš ovdje?
CORTO: Čekam brod. Ili propast Zapadne civilizacije. Što prije stigne.
BOB: Hoćeš sa mnom u Misiju?
CORTO: Jesi ti normalan?
BOB: Pa i nisam, ali to nije nikakva prepreka.
Odjednom, iza ugla iskače Broj Jedan u kolicima.
BROJ JEDAN: Tko je naručio sardine iz Sirije 1937.?
CORTO: Ja. I još čekam.
BROJ JEDAN: Čekaj dalje! Život je ionako jedno veliko čekanje s lošim razglasom!
Bob pogleda u kameru koja ne postoji.
BOB: Ako ovo postane strip, ja tražim duplo manji honorar. Da mi ostane više tuge.
CORTO: Dobro, ali tugu nosiš sam. Ja nosim bilježnicu s tajnama, pištolj bez metaka i san o mjestu gdje nitko ništa ne pita.
BOB: Znači – Zagreb?
Fade out. Jazz saksofon svira nešto sumnjivo. Netko padne u more. Nitko ne skoči za njim – osim Brixijevog duha, koji sve zapiše, prevede i još to učini boljim od originala.
