MUHAMMAD ALI: Veći od života

 

Muhammad Ali (rođen 17. siječnja 1942. u jadnom, znojavom Louisvilleu, Kentucky – umro 3. lipnja 2016. u Scottsdaleu, Arizoni, okružen palmama i tišinom) bio je američki boksač, ali ne onaj koji samo mlati, nego i onaj koji misli i govori, često previše za ukus finog društva.

Bio je najbolji. Ne po bontonu. Ne po diplomama. Po šakama. Po jeziku. Po hodu, koji je bio kao da mu ništa u životu nije teško palo osim buđenja prije deset ujutro. Prvi čovjek koji je tri puta oteo svjetsku titulu u teškoj kategoriji i to tako da ti protivnici više nisu znali ni gdje im je majka, ni koji je dan u tjednu. Titulu je obranio 19 puta. To ti je kao da si 19 puta zaredom uspio ne prosuti pivo dok ti netko gura lakat u rebra.

Rođen je kao Cassius Marcellus Clay Jr. Odrastao je na jugu Amerike gdje su te mogli ubiti samo zato jer si htio piti vodu iz "pogrešnih" slavina. Otac – slikar jumbo plakata, majka – domaćica s nervima čvršćim od mnogih boksača. Kad mu je netko ukrao bicikl sa 12 godina, otišao je prijaviti krađu policajcu. Taj policajac je bio Joe Martin, koji je valjda pomislio: "Dječak ne zna tući krivca, ali možda bi mogao tući druge ljude za novac." I tako je počelo.

Osvojio je zlato na Olimpijadi 1960. u Rimu, i to s osmijehom koji je govorio "Ovo će jednog dana biti Hollywoodski film." Ubrzo nakon toga uletio je u profesionalne vode s grupom od 11 bogatih bijelaca iz Louisvillea – jer kad crnac želi uspjeti u Americi, uvijek se mora okružiti ljudima koji nose sako i mirišu na kolonjske vode od 200 dolara.

Na početku karijere više su ga voljeli zbog usta nego zbog udaraca. Bio je šou – recitirao stihove, najavljivao nokaut runde kao da gleda u kristalnu kuglu, i plesao oko protivnika kao leptir koji se drogirao na med. "Leti kao leptir, bodi kao pčela", govorio je. I stvarno je tako izgledalo – osim što ponekad izgledaš i kao klaun dok to radiš.

Čistunci boksa su dobili osip svaki put kad bi Clay najavio koju će rundu njegov protivnik pasti. Bio je drzak, ruke držao nisko kao da ide u šetnju, a ne u borbu. Nije se ljuljao, nije se skrivao – samo bi se odmaknuo kao da mu je dosadno. Njegov forte nije bila snaga nego mozak i brzina. Ali brate – koga briga za snagu, kad ti mozak radi brže nego što protivniku srce kuca.

Njegovi protivnici? Uglavnom bivši velikani na zalasku i borci koji bi danas jedva izborili besplatnu salu za trening. Ali Clay – budući Ali – znao je kako to prodati. Bio je hodajući spektakl. Ljudi su ga ili voljeli ili htjeli razbiti televizor. I baš zato je bio najveći.

Godina je 1964. Točnije, 25. veljače. Čitava Amerika bruji, užarena od nervoze i dima cigareta – klinac Cassius Clay iz Louisvillea, sav zveckav, lepršav, presmion, skače u ring kao da pleše na plesnjaku, a preko puta njega Liston, hladan, crn kao noć bez mjeseca, šake mu vise do zemlje, oči zaleđene, u njima obećanje bola – publika stenje, kladioničari se smiju, svi znaju kraj priče, kažu da je to smaknuće, a ne meč – ali Cassius skače, vrišti, leti, govori: ja sam najveći, ja sam najbrži – a Liston korača, polako, teškim stopalima, kao kamion smrti koji se sprema pregaziti san. Žarulje vise iznad ringa kao male mjesečine, znoj kaplje po platnu, vrijeme se rasteže, jedan klinac protiv čitavog pakla.

I onda – hop! – šesta runda, Liston se vraća u kut i ostaje tamo kao pijanac koji je napokon priznao da više ne može ni do zahoda. Nije bilo nokauta, samo tišina i zbunjenost. Clay je vikao: „Ja sam najveći!“, a publika nije znala je li to kraj svijeta ili početak nečeg većeg.

Dva dana kasnije, kad se prašina još nije slegla, Clay baci još jednu bombu: rekao je da je Musliman. Pridružio se Naciji islama, rekao da je "Cassius Clay" ime robova, a novo ime – Muhammad Ali – dobio je od Elijaha Muhammada, vođe pokreta i čovjeka koji nije imao dlake na jeziku, ni na bradi.

Boksački establišment – sav onaj sijedi svijet u odijelima – popio je kavu, pročitao vijest i prosuo sve po novinama. Ali (ex Clay) nije mario. On nije igrao šah s njima – igrao je ulični poker, golim rukama.

Iduće tri godine bio je kralj. Ne onaj s krunom, nego s rukavicama koje plešu i jezikom koji nikad ne šuti. Bio je brži od komarca i opasniji od mamurluka u ponedjeljak.

U revanšu s Listonom 1965., nije bilo drame – samo čista poezija nasilja. Prva runda, jedan udarac, i Liston pada kao da mu je netko isključio struju. Ljudi i danas raspravljaju je li udarac bio stvaran ili metafora, ali Ali je stajao iznad njega i vikao da ustane, kao brat koji je u svađi pobijedio, pa sad ne zna što bi s tišinom.

Nakon toga – Floyd Patterson, George Chuvalo, Henry Cooper, Brian London, Karl Mildenberger – svi redom primili lekciju. Neki su izdržali dulje, neki kraće, ali nitko nije izlazio iz ringa kao isti čovjek. Bilo je to kao da se sudariš s vjetrom koji zna kung fu.

A onda – 14. studenog 1966., Cleveland Williams. Tip koji je preživio pucanj iz sačmarice i još uvijek imao hrabrosti ući u ring s Alijem. Loša odluka. Tijekom tri runde, Ali ga je razvalio – više od 100 udaraca, četiri puta na podu, i ukupno pogođen tri puta. Tri! To nije borba, to je predavanje.

Slijedili su Terrell i Folley – oba izudarana kao stari tepih. Terrell je pokušao ne priznati Alijevo novo ime, pa ga je Ali u ringu educirao... metodički, udarac po udarac, dok nije zapamtio. Folley je bio zadnji prije velike oluje.

Ali nije bio samo boksač. Bio je kao poezija koja puši cigarete i razbija zube. I svi su znali – ovo više nije sport. Ovo je umjetnost. I rat.

I onda stiže šezdesetsedma. Muhammad Ali reče američkoj vojsci: „Ne, hvala.“ I to ne sramežljivo, ne šaptom, nego ravno u lice, pred kamerama, usred rata u Vijetnamu, kad je svaka sumnja u „domoljublje“ mirisala na linč ili najmanje gubitak svega.

Rekao je: „Nemam se ja što svađati s Vietcongom.“ 

I bum — nacija popuca po šavovima. Patriote su pjenile na ustima. Zastave su se tresle. Domaćice su gasile televizore s psovkama. Ali nije mario. Nije on bio od onih koji se skrivaju iza paravana i govore što je „prikladno“. Bio je iskren do boli. Bio je protiv rata. Bio je protiv ubijanja ljudi koje nikad nije sreo, koji mu nisu ukrali bicikl ni dali razlog za mržnju.

To nije bila poza. Nije bio PR trik. To je bio Ali kako diše.

Naravno, država je uzvratila. Udarila ga gdje najviše boli: uzeli su mu titulu. Svaka atletska komisija u SAD-u ga je stavila na crnu listu kao da je vukao heroin kroz školu, a ne rekao istinu koja ih je posramila.

Iako je tvrdio da ne može ići u rat zbog vjere, nisu mu dali izuzeće jer je rekao da bi sudjelovao u "svetom ratu" ako Bog kaže. A Amerika ne voli kad vjera ima jaču riječ od zastave.

Lipnja 1967. sud mu je sudio kao da je uhvaćen s bombom u ruci. Pet godina zatvora. Kazna zbog odbijanja da ubija. Na slobodi je ostao uz jamčevinu, ali daleko od slobodnog čovjeka. Proći će četiri godine prije nego što Vrhovni sud kaže: „Sorry. Nismo smjeli.“

U međuvremenu, 60-e su postajale sve luđe. Ljudi su vrištali na ulicama, studenti su bacali molotovljeve, crne pantere marširale, bijeli političari lagali, a Ali – koji više nije smio boksati – postajao je veći nego ikad.

Nije više bio samo šampion u ringu. Bio je gromobran. Bio je glas koji je rekao: „Ne, jebemti, to nije u redu.“

Poruka crnačkog ponosa i otpora bila je oštra kao udarac laktom. Kad je Ali rekao da neće ići u rat bez jako dobrog razloga za ubijanje, nije to bio poetski slogan. Bio je to proboj istine kroz zidove laži. I sve više ljudi ga je slušalo.

Howard Cosell, sportski voditelj s jezikom oštrim kao britva, stao je uz njega kad su ga svi drugi ostavili. Čovjek je imao muda, kao i Ali. Znao je tko ima kičmu, a tko samo nosi odijelo.

Julian Bond, crni aktivist s glasom mudrijim od većine senatora, rekao je: „Kad netko poput Alija kaže NE – to zatrese cijelu zemlju.“ I stvarno jest.

Ali nije izgubio samo titulu. Izgubio je godine. Ali je time dobio dušu cijele jedne generacije.

Listopad 1970. — država je napokon popustila. Muhammad Ali se vratio u ring. Bio je stariji, mudriji i... sporiji. Noge koje su nekad plesale kao da imaju swing u venama sad su bile malo teže, malo tromije. Nije to bio potpuni pad, ali znao je. I publika je znala. Bio je Lav, ali više nije bio Mladunče.

Refleksi? Još uvijek brži od bilo koga na ulici, ali u ringu, gdje sekunde znače zube, više nisu radili kao prije. Vjeverica je postala mačka — i to ona koja mora štedjeti energiju.

Ali nije mario. Imao je račun za podmiriti — s vremenom, s publikom, s Frazierom, sa sobom.

Prva dva protivnika, Jerry Quarry i Oscar Bonavena, bila su kao zagrijavanje nakon dugog mamurluka. Oba je riješio. I to s onom starom elegancijom, mješavinom šarma i udaraca, kao da vam servira šamar s osmijehom.

No, to su bila predjela.

8. ožujka 1971. — Borba stoljeća. Madison Square Garden je disao kao da očekuje smak svijeta. Ali protiv Joea Fraziera. Smokin’ Joe — radnički tenk s brzim rukama i još bržim bokovima. Dok je Ali bio pjesnik, Frazier je bio čekić. A čekić ne piše pjesme.

To nije bila borba. Bio je to rat. Petnaest rundi čistog pakla. Dva svijeta, dvije filozofije, dvije Amerike. Ali kao simbol crnog ponosa, otpora, uzvišenih riječi. Frazier kao šutljiva snaga koja se ne zamara metaforama, samo udara.

Ali se borio kao lav, ali noge ga nisu nosile kao nekad. Plesao je, ali više kao baletan s mamurlukom nego kao mladić koji lebdi. Primao je više udaraca nego što je ikad primao. I u 15. rundi — bum. Frazier mu sijeva lijevim krošeom u lice, kao da mu kaže: „Dobrodošao natrag, frende.“

Ali je pao. Ustao je, naravno. Uvijek ustaje. Ali poraz je bio jasan. Jednoglasna odluka. Joe Frazier – prvak.

Ali, znaš što je bilo luđe? Čak i poražen, Ali je bio veći od borbe. Jer samo on može izgubiti i još uvijek izgledati kao da planira sutra pobijediti cijeli svijet.

Nakon što mu je Frazier pokazao što znači stvarnost u Madison Square Gardenu, Ali nije kukao. Nije tražio izlike. Samo je zavezao rukavice i rekao svijetu: „Nisam gotov, seronje.“

Krenuo je u pohod. Deset pobjeda zaredom, osam njih protiv ljudi koji nisu došli da izgube. Nisu to bili statisti. To su bili tipovi koji ti polome rebra za doručak. I Ali ih je sve poslao doma s pričom za unuke – o tome kako su dobili batine od živuće legende.

A onda, 31. ožujka 1973. – hladan tuš. Ken Norton. Čovjek kojeg nitko nije shvaćao ozbiljno osim vlastite majke i trenera. I Norton – taj nepoznati stroj s osmijehom poštara – slomi Aliju čeljust u drugoj rundi. Slomi mu jebenu čeljust. I još pobijedi na bodove. Publika se zaledila. Boks bez Alijeve čeljusti bio je kao poezija bez psovki.

Ali nije nestao. Nije pobjegao na Bahame da piše memoare. Vratio se. Revanš? Pobjeda. Zub za zub, udarac za čeljust. Norton je osjetio kako izgleda kad Ali ne dođe plesati, nego po svoje.

Nakon toga opet Frazier. Treći čin tragedije – ili epopeje, ovisno s koje strane gledaš. Ovaj put, Ali pobjeđuje. Jednoglasno. Bez rasprave, bez sumnje. I ne samo da ga je pobijedio – izveo je možda najtehničkiju, najhladnokrvniju borbu svoje "drugo-rođene" karijere. Kao kirurg s rukavicama. Kao pjesnik koji recitira direktno u jetru.

Ali to je bila samo uvertira.

30. listopada 1974. – Zair, Afrika. Rumble in the Jungle. Protiv Georgea Foremana. A Foreman? Foreman je izgledao kao čovjek koji jede gorile za užinu. Ubio Fraziera, zgazio Nortona. Hodao je kao tenk, udarao kao grom. I svi su rekli: „Ali nema šanse.“

Svi, osim Zairaca. Kad je sletio, ljudi su mu pjevali na ulicama: „Ali, boma ye!“ – „Ali, ubij ga!“ Bio je tamo kao kralj koji se vratio kući. Kao da Afrika zna: ovaj tip ne nosi samo rukavice, on nosi i duh naroda.

Borba je počela u četiri ujutro. Ne zato što su borci ranoranioci. Nego zato što je Amerika htjela svoj "prime time" dok ispija pivo i navija s kauča. Kapitalizam ne zna za vremenske zone.

Svi su mislili da će Ali plesati. Kao u starim danima. Noge, brzina, ring kao plesni podij. I on im je rekao da hoće. Lagao im je — namjerno.

Jer kad je gong zazvonio, Ali nije plesao. Napao je Foremana kao da ima još tri minute života i hoće ih provesti tukući lava. A onda – povukao se. Na užad. Kao da mu je dosta. Kao da je rekao: „Udari me, ako misliš da znaš kako.“

Foreman je mislio da zna. Bio je mlad, jak i bijesan. Svaki udarac bio je topovski. I bacao ih je kao da će ring eksplodirati.

Ali – rope-a-dope. Strategija koja izgleda glupo dok ne shvatiš da je genijalna. Naslonjen na užad, ruke gore, rebra otvorena. Foreman mlati. I mlati. I mlati. A Ali mu šapće:

„To je sve? To je tvoj najbolji udarac?“

I tako rundu po rundu. Publika misli da Ali gubi. Novinari se znoje. Foreman se znoji još više. U petoj rundi – već se vuče. Kao kamion kojemu ponestaje goriva. 

A onda osma runda. Foreman se ispucao, umoran kao konobar poslije pira, a Ali ga dočeka sa savršenim udarcem. Ali vidi rupu. Foreman se klati. Glava mu je spora, ruke još sporije.

Ali eksplodira. Kombinacija – bam, bam, bam! I Foreman ide dolje. Kao drvo. Kao mit koji se pretvorio u čovjeka. Kao šamar svim statistikama koje su govorile da Ali nema šanse.

Sudac broji. Foreman ne ustaje. A Ali? Samo se smije. Jer zna da više nije samo šampion – on je legenda koja zna kako se vraćaš kad te svi otpišu. 

Nije pobijedio snagom. Pobijedio je mozgom, mudima i živcima od titana.

Nakon što je srušio Foremana u Zairu, Ali je bio na vrhu svijeta. Heroj, bog, simbol, megafon. I onda — nastavio. Iako je tijelo već počelo slati poruke. Ne one tihe, već one koje vrište u koljenima, zglobovima, plućima. Ali nije slušao. Jer srce je bilo glasnije. A on je bio šampion. Šampioni ne prestaju. Šampioni se bore.

Jedno je bilo jasno: Ali je počeo blijedjeti. Lagano, ali sigurno. Refleksi više nisu pjevali. Noge više nisu plesale. Ali je bio hrabar. Ponekad previše.

A onda — 1. listopada 1975. — Thrilla in Manila. Treći čin protiv Joea Fraziera. Dva starca koji su još uvijek udarali kao da svijet ovisi o tome. 14 rundi čiste paklene vatre. Znoj, krv, muke, pakao na Zemlji s ringom umjesto kotla.

Ali je kasnije rekao: „To je bilo najbliže smrti što sam ikad bio.“ I vjerovali smo mu. Jer Frazier ga je mljeo, runda po runda, a Ali je vraćao, runda po runda. Kad je Frazierov kut konačno bacio ručnik prije 15. runde, Ali nije slavio. Samo je sjeo. I ostao. Kao čovjek koji se borio s bogovima i jedva ostao živ.

Nakon toga — sporo propadanje. Ali je ostao u ringu predugo. 1978. — gubi naslov od Leona Spinksa, klinca s osmijehom i zlatom oko vrata, ali samo sedam borbi iza sebe. Sedam. I pobijedi Alija. Srce ti pukne gledajući.

Ali sedam mjeseci kasnije — vraća titulu. Još jednom. Posljednji put. Trijumf starog lava koji jedva stoji, ali i dalje riče.

Povukao se. Trebao je ostati povučen.

Ali ne. Godine 1980., opet ring. Ovaj put protiv Larryja Holmesa. To više nije bila borba. To je bila egzekucija. Holmes nije želio, ali morao je. I tuče Alija. Tuče ga brutalno. Prekid u 11. rundi. Publika ne navija. Samo šuti. Legenda je krvarila, i nitko nije znao gdje da pogleda.

Zadnji ples? 1981., protiv Trevora Berbicka. Ali, blijed, spor, utihnuo. Poraz na bodove. Nema drame. Nema vatre. Samo kraj.

I tako je otišao. Ne s eksplozijom, već s mukom.

Ali ako si gledao sve — sve — znaš: nije važno kako je završio. Važno je ono što je ostavio. Ring nikad više nije bio isti. I nikad neće biti.

Kad se sve zbroji, kad ti život prođe kroz rukavice i vrati se kao šaka u želudac — Muhammad Ali ostaje jedan od najvećih.

Ne zato što mu je rekord bio savršen. Bio je 56-5, s 37 nokauta. Ima i boljih brojeva u povijesti. Ali brojevi ne pričaju priču. Ne pričaju o tome koga si pobijedio, kad, i kako.

Ali je tukao titane. Tukao ih kad su bili na vrhuncu. Tukao ih kad su mu rekli da ne može. Tukao ih bez mržnje. Samo s uvjerenjem.

U najboljim danima bio je stvoren iz noćnih mora svojih protivnika. Brzina – kao da mu gravitacija ništa ne može. Rad nogu – mogao je plesati dok ti srce puca. I najgore: mogao je primiti udarce koji bi slomili običnog čovjeka. I nasmijati se. Vratiti ih s kamatom.

Ali ono što ga je izdvojilo, ono što se ne može upisati u statistiku, bila je hrabrost. Ne samo ona u ringu, već ona kad ti država otme sve jer si rekao "ne". Kad ostaneš bez pojasa, bez karijere, ali ne i bez kičme.

To ne možeš trenirati.

Ali godine su stigle. I stigla je cijena. Tijelo koje je izdržalo tisuće udaraca – počelo se gasiti. Noge su usporile. Ruke su se tresle. Jezik, nekoć britak kao žilet, postao je spor i zamršen.

Parkinson. Ne demencija, ne onaj "pijani udarac" što zadesi neke borce kad ih život pretvori u hodajuće sjećanje. Ali je još bio tamo – u očima, u umu. Samo mu je tijelo zaboravilo kako da prati.

Govor je bio težak, ali pogled nije izgubio oštrinu. Gledao je kao čovjek koji je već sve rekao. I zna da ne mora više ništa.

Godina je 1996. Olimpijske igre u Atlanti. Veliki spektakl, sve sjaji, sve miriše na patriotizam. A onda — iz tame izlazi Muhammad Ali. Ruke mu se tresu. Noge jedva nose. Ali on nosi olimpijsku baklju. I cijeli svijet — cijeli jebeni svijet — zašuti.

Jer to više nije boksač. To je simbol. Čovjek koji je izgubio sve i vratio se jači. Čovjek kojem su uzeli glas, a on je i dalje govorio. I sada — zapalio je vatru koja označava početak Igra. Kao da kaže: "Gledajte me. Još sam tu. I dalje gorim."

Ljudi su plakali. Oni isti koji su ga nekad zvali izdajicom. Sad su mu pljeskali kao da im spašava djecu. Ironija života, stari.

Ostatak? Sve je legendarno.

Film "Ali" (2001.) — Will Smith u rukavicama, pokušava uhvatiti duh čovjeka kojeg je nemoguće imitirati.

"I Am Ali" (2014.) — dokumentarac s njegovim vlastitim glasom. Audio snimke, obiteljski trenuci, komadići duše razbacani po magnetofonskoj vrpci.

"What's My Name" (2019.) i "Muhammad Ali" (2021.) — još dva pokušaja da se obuhvati ono što se ne može: priča o čovjeku koji nije bio samo borac, nego pokret, stih, uragan.

Ušao je u Boksačku kuću slavnih već 1990. — naravno da je. Gdje bi drugo bio?

2005. — Predsjednička medalja slobode. Najveća čast koju država može dati. Ista država koja ga je htjela u zatvor kad je rekao "neću u rat". Sad mu daje medalju. I on je prima. Jer Ali je znao: pobjeda nije samo kad udariš jače. Nego kad preživiš dulje.