MICK JAGGER

 

Michael Philip Jagger, rođen 26. srpnja 1943. u Dartfordu, Kent, usred srednjoklasne čemernosti, vrištao je na svijet s plavim pogledom i njuškom već tad spremnom za scenu. Starci mu — otac Joe, lik koji je više volio košarku nego pivo (što je već čudno za Britanca), i majka Eva, frizerka iz Sydneyja koja je vjerovala u Konzervativce — spoj koji vrišti "mi znamo što je najbolje za tebe, sine." Vjenčali su se 1940. u nekoj crkvi, jer su tako starci radili prije nego što se počneš drogirati i osnivati bendove.

Imao je i brata Chrisa, koji je odlučio da neće živjeti u Jaggerovoj sjeni, ali guess what — i dalje je bio tamo. Pokušavali su nešto zajedno na bini, ali kad si brat Micka Jaggera, realno, ti si samo "onaj drugi Jagger."

Mali Mick trebao je postati profesor gimnastike, kao tata. Ali mali je imao nešto drugo u glavi — pjevao je kao da je jebeni anđeo u kožnoj jakni. Nije ga zanimalo ni kako se radi kolut naprijed, samo je želio pjevati dok mu glas ne popuca i ogledalo ne pukne od ega.

Godine 1950., u osnovnjaku upoznao klinca koji će mu promijeniti život – Keith Richards. Dva klinca u uniformama, ni ne slute da će jednog dana razvaljivati stadione i hotelske sobe. Onda su se razdvojili, sudbina odigrala kartu, kao neka loša meksička sapunica. Ponovno se sreću 1961. na željezničkoj stanici. Keith vidi Micka s pločama Muddyja Watersa i Chucka Berryja pod rukom i shvati: "Ovaj ne ide na ekonomiju jer voli budžet – ovaj ide jer još nije spreman reći mami da želi biti rock zvijezda."

Odjednom su svi klinci iz susjedstva s gitarama kod Micka doma. Nisu imali pojma što rade, ali su znali da je blues bolji od matematike. Osnuju bend — Blues Boys — i više nitko ne ide kući na vrijeme.

Jagger odrađuje školu kao da mu netko prijeti smrću. Sedam O-razina, dvije A-razine, pa London School of Economics. Da, Mick jebeni Jagger bio je na putu da postane političar. Rekao je da su političari kao pop zvijezde, samo bez ritma. Hvala Bogu da je izabrao ono prvo.

U međuvremenu, Brian Jones, tip s frizurom kao da mu je umro fen, glumio je blues-fantoma pod imenom Elmo Lewis i družio se po Ealing Clubu. Tamo je nastupao neki jazz-blues-hibrid zvan Blues Incorporated, ekipa koja je svirala kao da im život ovisi o svakom tonu. Ubrzo su se Jones, Richards i Jagger spojili i Jagger je počeo urlati u mikrofon kao da pokušava istjerati demone iz sebe.

I tako su se rodili Rolling Stonesi. Ne preko noći, ne u snovima, nego u znoju, dimu, pivu i distorziji. Trojica napaljenih luđaka koji su samo željeli svirati ono što roditelji nisu mogli ni podnijeti.

Početkom šezdesetih, Rolling Stonesi nisu imali ni za autobus, kamoli za limuzinu. Svirali su po podrumima koji su smrdili na znoj i prošlu noć, posebno ispod stanice Ealing Broadway. Taj klub je kasnije dobio ime Ferry's Club, iako se tamo rijetko što vozilo osim poštene doze bluesa i frustracije. Nisu imali ni pojačala, posudili su ih od Kornera, kao studenti koji kradu toaletni papir iz menze.

Prvi nastup? Marquee Club, 12. srpnja 1962. Pod imenom Rollin’ Stones, jer tko ima vremena za sve te suvišne glasnike i apostrofe. Ime su maznuli od Muddyja Watersa — jer kad već kradeš, kradi od najboljih. Kasnije su ubacili “g” i postali “Rolling Stones”, valjda jer su mislili da će tako izgledati ozbiljnije. Spoiler: nisu.

Prva postava? Jagger, Richards, Jones, Ian Stewart na klaviru (kojega su kasnije istjerali iz benda jer nije bio dovoljno fotogeničan — brutalno, ali iskreno), Dick Taylor na basu i bubnjar za kojeg nitko točno ne zna tko je bio. Richards u memoarima piše da je bio Mick Avory, a ne Tony Chapman, ali koga više boli. Svi su tukli po bubnjevima kao da im je to zadnja stvar koju će u životu razbiti.

Godinu kasnije, sviraju po hotelima s imenom poput "Eel Pie Island", što zvuči kao mjesto gdje te narkoman napadne s banjom. BBC im pripisuje da su oblikovali britansku glazbu. Što zapravo znači: “Nismo ih kužili, ali su bili jebeno glasni.”

Jagger napušta London School of Economics jer su ga umorile tablice i brojevi. Glazba je bila iskrenija. Nije tu bilo kolona, samo riffova i kaosa.

Početni hitovi? Coveri. Ukrali su “It’s All Over Now” i “Little Red Rooster” i natjerali ih da zvuče kao da se roje iz boce viskija. Kasnije, pod pritiskom menadžera Looga Oldhama, Mick i Keith počinju pisati svoje. Prve stvari su bile... pa,,. Pisali su za Marianne Faithfull jer su tada još imali osjećaje. To je brzo prošlo.

Zatim dolazi “The Last Time”, pjesma ukradena iz gospel pjesme, ali s toliko prljavštine i dima da nitko nije pitao za licencu. I onda: “(I Can’t Get No) Satisfaction” — pjesma koja je pretvorila frustraciju u umjetnost. Odjednom, Beatlesi su izgledali kao školski zbor. Stonesi su bili prljavi, napaljeni i na rubu – i svi su ih obožavali zbog toga.

Jagger je rekao: “Nisam se trudio biti buntovan. Bio sam samo ja.” Znaš da je ozbiljno kad čovjek to kaže s tabletama u džepu i hašišem u torbi.

Ali 1967. – boom – droga prestaje biti stvar za zabavu. “News of the World” objavljuje serijal “Pop zvijezde i droge”. Jer kad ne možeš pisati o politici, udri po longhair-idiotima koji pjevaju o vragu. Prvo su dohvatili Donovana, onda Stonese. Novinar je mislio da špijunira Micka, ali je zapravo slušao Briana Jonesa. Sitna greška — kao kad operiraš pogrešnu nogu.

Jagger tuži novine, ali kasno. On i Richards završavaju na sudu. Jagger zbog četiri pilule iz Italije. Richards zato što je u svojoj kući dopustio da se puši trava. Oboje dobivaju suludo stroge kazne. I onda, kao iz filma, konzervativni urednik The Timesa piše u njihovu obranu. Zašto? Jer i konzervativci vole dobar groove.

Na žalbi im preokrenu presude. Jagger na uvjetnoj, Richards oslobođen. Ali Mick provede jednu noć u zatvoru Brixton. Kažu da je spavao bolje nego u nekim hotelima na turneji.

Brian Jones, u međuvremenu, više nije u bendu. Nije mogao dobiti američku vizu. Nije mogao dobiti ni mir. Droge, paranoja, ljubomora, sve ga je pojelo. Umjesto da ide na turneju, zauvijek je otišao pod vodu – doslovno. Utopio se 3. srpnja 1969. u vlastitom bazenu. Bio je to kraj jednog poglavlja, iako ga nitko nije glasno zatvorio.

Dva dana kasnije, Hyde Park. 250 tisuća ljudi. Stonesi sviraju. Jagger čita Shelleyja. Puštaju leptire. A leptiri, kao i svi koji su poznavali Jonesa, nemaju pojma što se događa. Bio je to prvi koncert s Mickom Taylorom. Početak novog kaosa.

Završetak desetljeća: Altamont. Koncert koji je trebao biti "Woodstock s cojonesima", a završio je ubojstvom pred pozornicom. Meredith Hunter izvuče pištolj, Hells Angelsi ga izrežu. Jagger se osvrće i shvaća — ovo više nije igra. Rock’n’roll je postao opasna zvijer. I ta zvijer ima krvlju zamrljana krila.

Sedamdesete počinju kako i priliči bogatom, zbrčkanom frontmenu s reputacijom: Jagger kupuje dvorac. Ne šalu, pravi dvorac — Stargroves, Hampshire. Vjerovatno zato jer mu je dosadilo snimati albume između zagušljivih zidova, pa sad Stonesi kampiraju po salonima kao da su napali Versailles. Snimali su s pokretnim studijem koji su sami sklepali na kotače. Da, bend je kupio kamion i pretvorio ga u studio. Jer zašto ne.

I taman kad pomisliš da je to najluđe, Jagger snimi film. Performance. Igra depresivnu, polu-izgubljenu rock zvijezdu. Drugim riječima, nije morao glumiti. U filmu se pojavljuje i Anita Pallenberg, Richardsova djevojka. Znaš da to ne može dobro završiti.

Na koncertu u Parizu poziva na oslobađanje maoista. Jer Mick nije samo glazbenik – on je i politički aktivist kad mu dođe. Vjerovatno nakon trećeg džointa.

1971. im pukne film — porez u Britaniji je 93%. Devetdeset i tri posto. Stonesi bježe u Francusku kao porezni prognanici. Glume umjetnike u egzilu, a zapravo samo žele zadržati svoje milijune. Richards tone u heroin, Jagger preuzima sve. Odjednom više nije samo pjevač – sad je i vođa benda. Naravno da se Keithu to nije svidjelo. Prvi ozbiljni raspad između njih dvojice. Od tad pa do danas: konstantno natezanje između "ajde da sviramo" i "ajde da ne ubijemo jedan drugog."

Jagger, dok živi među pužojedcima i šampanjcem u Francuskoj, počinje svirati gitaru. Piše pjesme, svira ritam, glumi glam-zvijezdu u srebrnoj šminci. Na Sticky Fingers i Exile on Main St. osjeća se gospel, blues, bol i viski. Posebno u “Let It Loose”, gdje Mick ne pjeva nego se raspada.

Usput objavljuju Jamming with Edward! – jam session koji zvuči kao bend koji čeka da se Keith otrijezni. Spoiler: nije došao.

1972, snimaju u Jamajci. Goats Head Soup. Tu je “Angie” – pjesma koja se pušta kad prekidaš s curom, plačeš pod tušem ili si Jagger koji pokušava zvučati ranjivo. Pjesma je hit, ali album...pa... Jagger drži stvar živom dok ostatak benda pleše po granici zakona.

Zato jer: nova drama. Još jedan sudski slučaj s drogom. Još jedna policijska istraga. Još jedno "nema turneje u Japanu, skoro zabranjeni u Australiji." Turneja 1973. skreće u Europu, ali ne Francusku – jer Richards je pod istragom. Jagger vodi kao general u vojsci pijanaca.

Snimaju It’s Only Rock ’n’ Roll. Naziv albuma zvuči kao izjava, obrana i umorna ironija. I točno to i jest. Producenti su sad Jagger i Richards – zovu se “The Glimmer Twins”. Jer svaka rock epopeja treba imena, i svaki brak iz pakla treba nadimak.

1974. Mick Taylor izlazi iz benda. Nitko ne zna točno zašto – možda zato jer mu je dosta kaosa, možda jer nije mogao više trpjeti Jaggera, možda jer je samo htio prespavati više od četiri sata zaredom.

Snimaju Black and Blue dok intervjuiraju gitariste kao da snimaju "The Voice: Rock Edition". Ronnie Wood upada – dolazi iz Facesa i nitko nije siguran jeli to proba ili stvarno svira. Na kraju ostane. Postaje tampon između Micka i Keitha. I to doslovno — kad se ne tuku, Ronnie stoji između kao Švicarska s gitarom.

Some Girls izlazi 1978. Stonesi skaču na disco i punk. Jer Mick ima nos za trendove i muda da ga slijedi. Richards mršti nos, ali svejedno odsvira riff. Album bude pun pogodak. Jer Stonesi, kad god se čini da su gotovi, izvuku još jednu stvar iz crne torbe.

Nakon Some Girls, svi su mislili da su se Stonesi vratili. Nisu. Barem ne u smislu da su se složili oko ičega osim da im treba još jedan album. I tako je došao Emotional Rescue (1980.). Richards je htio turneju, Mick nije. Richards je mislio “idemo svirati, ljudi nas vole”. Mick je mislio “ja sam umoran, želim solo karijeru, i iskreno, Keith smrdi na benzin i prošlost.” Album ode na vrh ljestvica. Ipak, naslovna pjesma zvuči kao disko-fantazija iz noćne more.

Godinu kasnije — Tattoo You (1981.). “Start Me Up” razvali kao da je motor na kofeinu. Iza kulisa? Napetost. Snimke su stare, zabačene pjesme, zakrpane i zakucane da izgledaju svježe. Sonny Rollins svira saksofon, kao da želi podsjetiti sve da je netko u sobi zapravo znao glazbu.

Ali pravo ludilo tek dolazi.

Mick odluči: “Znaš što? Ja sam frontmen. Vrijeme je da to unovčim solo.” Počinje snimati She’s the Boss (1985.). Na albumu — Nile Rodgers, Jeff Beck, Pete Townshend. Fini ljudi. Velike face. Ali nije to to. Singl “Just Another Night” upadne u Top Ten, ali svi znaju da ovo nije bend. Ovo je ego-trip u sjajnoj jakni.

Usput se uhvati s Michaelom Jacksonom, snime “State of Shock”. Sve zvuči kao da Mick pokušava zadržat korak sa zvijezdama koje dolaze... dok hoda unatrag.

A onda — Live Aid, 1985. Mick razvali pozornicu bez Stonesa. Strga suknju Tine Turner, pleše kao da mu je netko ubacio LSD u sok od naranče, i pjeva s Bowiejem. “Dancing in the Street” postane broj 1, ali znaš što? Nije to Stones. Nije to ni glazba. To je kabare s milijunima dolara.

Richards u međuvremenu očisti svoje vene. Prestane s heroinom. Vraća se u bend i pokuša biti odgovoran. Mick to ne podnosi. “Treći svjetski rat” počinje — ne u rovu, nego u garderobi. Keith hoće bend. Mick hoće spotlight. I da se ne dijeli s nikim.

1986. izlazi Dirty Work. Album zvuči kao svađa na ploči. Jagger odbija ići na turneju. Kaže: “Volim Stonese, ali ne mogu biti samo to.” Čovjek ima točku — ali svejedno boli.

Keith kaže: “Jesi ti normalan?” I iz inata napravi vlastiti solo album: Talk is Cheap. Naravno da ga fanovi obožavaju — jer je iskren, sirov, bez frizera i koreografa.

Jagger izbaci Primitive Cool. Ispadne, naravno, sve samo ne cool. Prodaja...bah. Kritike okey. Ali znaš što se tu stvarno dogodilo? Mick je shvatio da bez benda nije nitko. Može imati sve goste na svijetu, ali bez Keitha i Ron Wooda – nema tog šarma.

1988., na Barbadosu, Mick i Keith zakopaju ratne sjekire. Zajedno pišu pjesme. Richards vodi Jaggera u diskače — žrtva dostojna Oscara. Ali to je bilo to. Kliknuli su ponovno. Barem na papiru.

Ronnie Wood kaže da je Micka pogodila loša prodaja i da je shvatio tko nosi magiju. Richards kaže: “Zaglavili smo zajedno, sviđalo se to nama ili ne.” Jagger klimne. Zna istinu.

I tako, 29. kolovoza 1989. — Steel Wheels. Album koji zvuči kao pomirenje, kao stare ljubavi koje ne prestaju, samo se naviknu jedna na drugu. Fanovi to gutaju. Kritika šuti. Mick i Keith – ponovno zajedno. Barely.

Rolling Stonesi kreću na turneju Steel Wheels/Urban Jungle. Prva svjetska turneja nakon sedam godina. Produkcija izgleda kao svemirski brod, predgrupe su Living Colour i Guns N’ Roses — jer ako već ideš na turneju, povedi ekipu koja zna kako se stvari pale i gore.

Publika? Milijuni. Zarada? Nepristojna. Bill Wyman? Umoran. Gleda sve to i misli: “Znaš što, dosta.” Nakon više od 30 godina, odlučuje otići. I ode. Ne napravi scenu. Samo kaže: “Neka vam je sretno.” Tih, ali bolan odlazak. Kao kad ti nestane duša iz ritam sekcije.

Jagger, ponovno slobodan od Richardsovih gitarskih okova, pokušava oživjeti solo karijeru. Dovlači Ricka Rubina kao koproducenta i radi Wandering Spirit (1993.). Album zvuči živo, jebeno, stvarno. Lenny Kravitz, Flea, Bill Withers — svirači kao da snimaju nešto stvarno, ne samo još jedan ego-trip.

Rezultat? Najbolji Jaggerov solo rad do danas. Udarac u lice svima koji su ga otpisali. Vrhovi top lista, dobre kritike, svijet ga sluša bez Stonesa. Ali i dalje... nedostaje nešto. Nedostaje nered. Nedostaje Keith.

1993. Stonesi zovu novu krv — Darryl Jones ulazi na bas. Čovjek koji je svirao s Milesom Davisom sad mora pokriti Billa. Uspijeva. Snimaju Voodoo Lounge (1994.), s Donom Wasom za konzolom i novim, "tradicionalnijim" zvukom. Publika jede iz ruke. Album dobiva Grammy. Dvostruka platina. Vraćaju se korijenima, i ispada da korijeni još uvijek imaju sok.

Voodoo Lounge Tour je... ma ne turneja, to je jebena invazija. 320 milijuna dolara u kasi. Rekord u to doba. Jagger skače u Santiagu, u Tokiju, u Londonu, u bilo kojem gradu s dovoljno struje da izdrži Stones mašinu. MTV ih počasti nagradom za životno djelo, kao da im kaže: “Okey, niste mrtvi. Još.”

1997. — Bridges to Babylon. Pomalo čudan naslov za bend koji jedva razgovara unutar vlastite sobe. Kritike? Mješovite. Publika? Odanija nego ikad. “Anybody Seen My Baby?” s Angelinom Jolie u spotu — MTV ih opet vrti kao da su mladi, gladni i u kožnim jaknama. Iako su sad više u svili i skupim cipelama.

Turneja? Masivna. Leti Europa, Amerika, Australija. I još jedan live album – No Security. Ime dovoljno iskreno da ga potpišeš vlastitom krvlju. Manje hitova, više sirovosti. Pjesme koje dosad nisu bile na live albumima. Čista svirka, bez šminke.

1999. — nova turneja, No Security Tour. Stonesi nikad nisu zvučali gladnije na bini, unatoč milijunima na računu i godinama na leđima. U međuvremenu, Jagger je shvatio da solo karijera može biti zabavna, ali bez Richardsa sve zvuči previše uredno. Previše "produkcija", premalo kaosa. A publika? Oni nisu došli po urednost. Došli su zbog lomova, pogrešnih akorda, znoja i rifova.

2001. – Mick izbaci Goddess in the Doorway. Singl “Visions of Paradise” dođe do #44. Nije loše, ali nitko ne maše gaćama zbog toga. Album? U redu. Kritike ga hvale. Jagger kaže da je duhovan, introspektivan. Fanovi kažu – “gdje je Richards?”

A onda – 11. rujna. Sve se mijenja. Jagger i Keith stanu rame uz rame, pjevaju “Salt of the Earth” i “Miss You” na Concert for New York City. Dva tipa koji se jedva mogu pogledati u backstageu, ali kad je frka – tu su. Pravi bratski pakao.

U međuvremenu, Fortune objavi da su Stonesi između 1989. i 2001. zaradili više od 1.5 milijardi dolara. Više od U2, Springsteena i Jacksona. Više nego Vatikana u nekim godinama. Jagger? Gura dalje, sa smiješkom čovjeka koji zna računati do milijun bez da trepne.

2002. – Licks Tour. 40 godina benda, i dalje napaljeni kao u 1965. Dvostruki album Forty Licks – greatest hits s blagim mirisom “još uvijek imamo to”. I istina je – imaju. Stage produkcija kao Marvelov film, ali riffovi su još uvijek prljavi, a Jaggerov kuk još uvijek ne zna za artritis.

2004. – s Davidom A. Stewartom radi soundtrack za Alfie. Osvaja Zlatni globus za “Old Habits Die Hard”. Ironija? Jagger je dokaz da stare navike ne umiru – one samo kupe novi mikrofon.

2007. – A Bigger Bang Tour zaradi 437 milijuna dolara. Guinness upiše Stonesima najunosniju turneju ikad. Jagger, mrtav-hladan, kaže: “Nemamo planove stati.” Naravno da ne. On neće stati dok ne padne, a ni tada ne garantiraš.

2009. – Jagger pjeva s U2, Fergie i will.i.am. Da, čudna kombinacija. Ali funkcionira. "Gimme Shelter" nikad nije zvučao toliko divlje i digitalno u isto vrijeme.

2011. – Jagger stvara supergrupu SuperHeavy. Joss Stone, Damian Marley, A.R. Rahman, Dave Stewart. Eksperiment u stilu: “Ajmo vidjeti što se dogodi kad spojimo pet zvučnih svjetova.” Rezultat? Album i dva singla. Nije mijenjao svijet, ali pokazalo je da Mick još uvijek voli riskirati.

Pojavljuje se i na singlu will.i.ama i J.Lo – "T.H.E. (The Hardest Ever)". Neki kažu da je cringe, drugi kažu da je vizionar. Istina je vjerojatno negdje između.

2012. – nastupa u Bijeloj kući s B.B. Kingom i Buddyjem Guyem. Obama pjeva “Sweet Home Chicago” s Jaggerovim mikrofonom u ruci. Da, i to se dogodilo. Povijest u mikrodozi.

Krajem iste godine, 12-12-12 Concert for Sandy Relief. Jagger s Stonesima. Ponovno humanitarka, ponovno ogoljeni klasici, ponovno podsjetnik da kad nastane kaos – Stonesi su tamo. I s razlogom.

2013. – Stonesi na Glastonburyju, Hyde Parku, 50 godina od one večeri kad su tisuće leptira puštene u nebo za Briana Jonesa. Sad? Tisuće mobitela. Ali srž je ista – Mick nosi show na leđima.

Pjeva i s bratom Chrisom Jaggerom – nakon svih milijardi, žena, turneja – ipak nađe vremena za obitelj. Album Concertina Jack s dva dueta. Zvuči kao srce. Iskreno, ako išta.

2016. – Desert Trip Festival. Stonesi obrade “Come Together”. Sljedeće večeri Paul McCartney nastupa. Da, u jednoj rundi festivala riješiš Beatlese i Stonese. Jagger? Leti iz nota kao da mu je 29, a ne 73.

2017. – izbacuje “Gotta Get a Grip” i “England Lost”. Kaže da je Brexit ludilo. Spotovi o paranoji, politici i tjeskobi. Jer Mick nikad nije bio političar, ali zna kad se kuća trese.

2019. – srce. Aortni zalistak. Mick mora na operaciju. Svi kolektivno zadrže dah. Ali čovjek ne zna za smrt. Uspješno se oporavi. Nakon šest tjedana – šest jebenih tjedana – skače na pozornici Soldier Fielda kao da mu je netko ugradio bateriju, ne zalistak.

2020. – svijet stane. Pandemija. Lockdown. Maske. Koncertne dvorane puste. Mick? Zatvoren, ali nikad miran. Kad ga ne puste na pozornicu, piše. Snima. Misli. I u travnju izbacuje pjesmu s Daveom Grohlom – "Eazy Sleazy". Punk-energetski udar na sve što je pandemija značila: Zoom, izolacija, glupost. Grohl lupa bubnjeve kao da pokušava razbiti virus, a Mick... Mick zvuči kao da mu je opet 22 i ljut na sve.

2021. – velika tuga: Charlie Watts, bubnjar srca i ritma, umire u kolovozu. Čovjek koji nikad nije morao vikati da bi se čuo. Uvijek s kravatom, nikad s ego-tripom. Kad je otišao, bilo je kao da se tihi metronom benda zauvijek ugasio. Jagger kaže da je shrvan. Richards ne priča ništa – samo drži cigaretu i gleda u pod. Stonesi odluče: svirati će dalje. Jer Watts to ne bi samo dopustio – tražio bi to.

Započinju No Filter Tour bez Charlieja. Steve Jordan uskače na bubnjeve. Velika cipela za popuniti – ali ritam mora teći. Pozornica i dalje gori. Mick pleše, skače, pjeva. 78 godina. 78, i još uvijek nosi koncert na leđima kao stari ratnik koji nikad nije predao mač.

2022. – 60 godina Stonesa. 60. Šest jebenih dekada. Izlaze na turneju Sixty Tour. I sviraju kao da ih je netko tek otkrio. Ljudi viču, plešu, plaču. Očevi vode sinove, sinovi vuku djedove. A Jagger? On trči po bini kao da nije čovjek nego sila prirode.

2023. – glazbena bomba: Hackney Diamonds, prvi album originalnog materijala nakon 18 godina. Nema reciklaže. Nema Greatest Hits 73. Ovo je novo. Oštro. Produkcija moderna, ali duša stara. Gostuju Elton John, Paul McCartney i Stevie Wonder – rock'n'roll reunion turneja na jednoj ploči. I što je najbolje? Album rastura. Kritike pozitivne, fanovi oduševljeni. Kao da su Stonesi odlučili da žele još jednom izdominirati – i uspjeli su.

Singl "Angry" ulazi na top ljestvice. Spot s glumicom Sydney Sweeney? Viralno. Jer Mick zna: “Ako ćemo igrati ovu igru, igrajmo je punim gasom.”

I sad smo tu.

Jagger? 81 na papiru, 31 u kukovima, 17 u duši. Još uvijek vođa benda koji je preživio vlastiti kaos, propast diska, dolazak punka, smrt vinila, pad CD-a, uspon interneta, propast interneta, i sve između.

Nema planova za kraj. Nema oproštajne ture, nema "ovo je posljednji album." Jer Mick zna da kraj ne dolazi kad ti to odlučiš. Kraj dolazi kad publika ode. A publika još uvijek dolazi. I još uvijek viče: "Start me up!"

Pa kakav je taj kožni kameleon u privatnom životu? Uvijek napaljen na ritam i pice, tijelo mu vibrira kao hotelski ležaj kad ubaciš četvrt dolara. Jednom oženjen — službeno, papirnato, sudski — i jednom razveden. Preživio brak kao što preživiš avionsku nesreću: ogreban, ali živ, bez kofera i s novom pjesmom u džepu.

Ali onda — žene. Djevojke. Muze. Pice. Ubojičice vremena. Pet ih je bilo s kojima je napravio osmero djece. Djeca su došla kao solo ploče: svaka s vlastitim zvukom, vlastitom majkom, vlastitim razlogom zašto tata nikad nije bio kući kad si pao s bicikla.

Osmero djece. Osmero. Rock'n'roll spermagedon. Tko zna gdje su svi sada? Možda na turneji. Možda na Zoom terapiji. Možda pišu knjige: "Život s čovjekom koji je ujutro bio tata, a navečer božanstvo u šljokicama."

Do 2024.? Sedmero unučadi. Mala vojska koja zove Micka dida, iako im dida nosi hlače užih od njihovih. Neki od njih misle da je cool. Drugi da je mit. Treći? Samo žele da prestane pričati o tome kako je LSD bio “drugačiji tada, znaš, čišći.”

A sad i — troje praunučadi. Da. Mick Jagger ima praunučad. Dok drugi ljudi njegovih godina gledaju bingo, on skače po stadionima i pleše kao flamingo s napadom kofeina, a klinci viču s tribina i snimaju ga za TikTok.

Zamisli to: čovjek koji je pjevao o zadovoljstvu koje ne može dobiti, a sad ima tri generacije potomaka koji ga mogu tagirati u storijima i reći: "E, vidi ga, to ti je moj prapradjed, ima zube bolje od mene."

Mick Jagger. Jednom oženjen. Uvijek u pokretu. Otac. Djed. Pradjed. Božji glitch u sustavu starenja.

Mick Jagger je, brate, sve to bio odjednom — urlik i šapat, seks i svetac, usne koje vrište gospel dok tijelo pleše kao zmija s vlastitim ciljem.

Nije bio pjevač, bio je pokret. Bio je vlak koji ne zna stati i ne želi znati.

Bio je tip kojega si vidio kako ulazi u sobu i znao si — nešto će se dogoditi, sve će se promijeniti, ni ne znaš što, ali već osjećaš da je prekasno da se izvučeš.

Phil Norman kaže: “To nije bilo bezopasno.”

I jebeno nije bilo. To je bilo kao da si prvi put stao na autoput usred noći i pustio da te vjetar nosi. Mick nije samo tjerao cure da vrište — natjerao je muškarce da preispitaju vlastita tijela. Natjerao ih da sjede na krevetu, gledaju se u zrcalu i kažu: “Što sam ja naspram toga?”

I nije to bilo slučajno. On je to znao. Znao je dok je mahao kukovima, onim napetim komadom na kojem su i žene i muškarci zapinjali očima. Baletni demon u hlačama koje su stenjale pri svakom pokretu. Svaka noga mu je bila nota, svaki prst gitarski solo. Labudov vrat, pogled prostitutke s vizijom. Sudar dvaju polova u tijelu jednog frontmena.

Akademici su ga gledali kao da pokušavaju protumačiti vatru pomoću kemijske formule. Muškost? Ženskost? Ples između. Mick je samo išao. Išao i pjevao i urlikao i zujao i fućkao i šaptom srao istinu u mikrofon.

A glas? Oh, glas! To nije bio glas. To je bio sjeverni vjetar koji udara u lica propovjednika. To je bio crkveni krik iz džungle alkohola i pušenja. To je bio gospel s drogom pod noktima i stihom u džepu.

Van Zandt je rekao: "Kad je Jagger došao na radio, vrata su se otvorila. Odjednom su svi mogli vikati. Odjednom nije bilo pravila. Odjednom si mogao biti čudan i pravi."

Bowie je sanjao da bude Mick. Svi su sanjali da budu Mick. A on? On je vozio dalje. Od Londona do Memphisa. Od hotela do pozornice. Od kreveta do kreveta. Bio je seks, bio je majka, bio je mentor, bio je droga, bio je lijek, bio je ritam.

A sad je 2025, još uvijek je tu. Još uvijek skače, još uvijek znoji dušu iz kože. Ljudi misle da to nije moguće. Ali Mick nikad nije bio moguć. On je uvijek bio nemogući pokret koji se ne da zaustaviti.

Bon Jovi ga gleda s pozornice i kaže: “Umirem, a on pleše.” Da. Jer Mick Jagger ne stari. On putuje. Putuje bez stajanja, s gitarom u rukama drugih i pjesmom u svojim kostima. Putuje kao ideja. Kao električni stih u beskonačnom jam sessionu. 

I nikad ne staje.