Goran Ivanišević: If I had to choose between winning Wimbledon and going to heaven, I’d choose Wimbledon

 

Goran Ivanišević, luđak sa splitskih Firula, čovjek koji je tri puta pokucao na vrata Wimbledona i svaki put ostao vani — sad ih je razvalio nogom.

Došao je bez prava, bez poziva, s kartom za propale — wild card, brate, kao da ti netko kaže: “Ajde, probaj još jednom, za kraj, ionako više ništa ne duguješ nikome.” Bio je 125. na svijetu, statistička greška, fusnota na tabli, duh iz Splita s kosom koja pleše kao palme prije nevere, pogledom što govori: “Sve su mi već uzeli. Sad uzimam ja.” 

A servis — servis mu je bio haiku ispaljen iz haubice, bijes pretvoren u kinetiku. Henman, čaj i džentlmenski maniri, Rafter, surferaški smiješak i mekana stopala — svi su oni došli po finale, po protokol, po priču. A Goran? On je bio plan B. Neplanirani stih u simfoniji pravilnih nota. Bio je znoj, bio je molitva, bio je psovka upućena svemiru i šaka stisnuta u vrisak. I kad je servirao za sve to, za zlato što mu je godinama izmicalo, za ljubav i poraz i Split i oca i svaki jebeni poraz koji ga je grizao iznutra — ruka mu je drhtala, čovječe, drhtala kao da drži sudbinu svijeta, ne reket. 

Bio je ponedjeljak, kao u onoj pjesmi. Stormy monday blues. Nije bilo kraljevskog sjaja, samo običan kišni dan, obični ljudi na tribinama, i jedan neobičan luđak na terenu. Goran protiv Raftera. Australac s trbušnjacima i pristojnim osmijehom. Svi su ga voljeli. Bio je pravi dečko. A Goran? Goran je bio zajebani san koji ne prolazi.

Prvi set — Goran ga uzme. Bum-bum, servis leti kao metak. Nema milosti. Drugi set — Rafter vraća. On zna igrati taj civilizirani tenis. Onda treći — Goran opet razvali. Četvrti — opet Rafter. Publika u deliriju. Nije to bio tenis. To je bio rat živaca, šou dvoje tipova koji više nisu mogli stajati, ali su stajali jer nisu imali izbora.

Peti set. Ludilo. Ne znaš više tko vodi, tko servira, tko će prvi pasti. Goran psuje, priča sam sa sobom, gleda u nebo kao da čeka znak. Publika navija za njega. Svi. Englezi, Australci, klinci, bake. Nemaš to često — da ti srce ide uz čovjeka koji puca iznutra, ali ne pada.

I dođe taj game. 9-7. Servira za meč. Tri meč lopte. Prvu zezne. Drugu zezne. Treću... Puknuo je. I pogodio je. Loptica udari u mrežu, padne dolje, i to je to. Gotovo. Kraj. Bacio se na travu kao da ga je netko konačno pustio s lanca. Čovjek je srušio čitav jebeni sistem. 

Publika poludi. On plače, ne zna kuda da gleda. Ne vjeruje. Sjeća se svih onih finala koja je izgubio, svih onih jebeno bolnih poraza, novinara koji su ga već sahranili. Sad ih sve ima na dlanu. Sad im može pokazati srednji prst i reći: “Rekao sam vam.”

Klinci su plakali. On je plakao. Ja bih plakao da sam bio tamo. Jer to nije bio samo tenis. To je bio život koji te jebe desetljećima, i onda ti konačno kaže: "Ajde, stari, uzmi ovo. Zaslužio si." Nema tu romantike. Samo krv, znoj, i servis od 215 km/h.