CORTO MALTESE: "Zadnja stanica: Pörtschach"
Corto Maltese nije superjunak. Nema plašt. Nema supermoć. Ima samo šešir, cigaretu i vječiti pogled kao da je upravo popušio posljednji džoint u luci punoj govana. Čovjek je mornar, cinik, lutalica. Lik koji izgleda kao da je izgubio vjeru u sve osim u dobar rum.
Ne traži nevolje, ali ih privlači kao što magnet privlači željezo. Tamo gdje se ljudi ubijaju za ideologije, on se pojavi da popije piće, pomogne kurvi da pobjegne s ulice i usput ukrade kartu do sljedećeg besmisla. Nije junak. Ali kad puca, puca s razlogom. Kad šuti, to je još opasnije.
Jednom je rekao: „Ne vjerujem u naciju. Vjerujem u vino koje mi točiš u čašu.“ To je valjda njegov oblik ljubavi.
Žene ga vole jer znaju da ga nikad neće imati. Muškarci ga mrze jer bi htjeli da budu on, ali ne mogu da podnesu miris mora, dima i samoće. On je kao mačka – pojavi se kad hoće, nestane kad mu dosadiš.
Putovao je svuda. Amazona, Afrika, Sibir, Venecuela, snovi, halucinacije, povijest, mitovi. On je lik koji sjedi u krčmi dok svijet gori, smije se fašistima, flertuje s revolucionarkama i nestaje prije nego što stigne račun. I nikad ne ostavlja broj.
Corto Maltese je onaj dio nas koji bi pobjegao da ima muda. Onaj što ne bi išao na Zoom sastanak nego bi se ukrcao na brod i zaboravio lozinku od mail-a.
Corto Maltese se prvi put pojavio u „Baladi o slanom moru“ 1967. godine, u jednom strip magazinu koji je zvučao kao ime stare limenke s municijom — Sergeant Kirk. Bila je to priča o krijumčarima, gusarima i drugim nesretnicima koji kruže po Pacifiku dok svijet gori u Prvom svjetskom ratu. Ljudi se kolju oko carstava, a Corto traži rum i društvo koje ne postavlja previše pitanja.
Tvorac mu je bio Hugo Pratt, talijanski strip-bog koji je izgleda shvatio da je svetac najčešće pijani cinik s tetovažom na ramenu i viškom rana po duši. Pratt se 1970. preselio u Francusku, što je za Talijana kao da odeš iz pizzerije u pekaru — hrana ista, ali ti fali duša. Tamo je Corto dobio kratke priče, taman za jedno piće i dva pogleda preko ramena. Kasnije ga je Pratt vratio u duge forme i poslao u Sibir usred ruskog građanskog ludila, jer gdje ćeš nego baš tamo ako ti je dosadno.
Godine 1976., „Balada“ izlazi kao knjiga i pokupi nagradu u Angoulêmeu. Velika stvar. Francuzi se raznježe. A Corto? On i dalje puši loše cigare i pravi se da mu je svejedno. On je uvijek negdje između fascinacije i "ne mogu više ovo" sranja.
Do kraja 80-ih, Pratt je natrpao još hrpu priča: kontinent Mu, okultna sranja, propale ljubavi, izgubljeni prijatelji, ratovi koji nikad ne prestaju. Sve je to bio samo još jedan dan u životu tipa koji nema stalnu adresu osim mape i rupe u džepovima.
Onda je 2015. došao Juan Díaz Canales s crtežima Rubéna Pellejera. Neki bi rekli svetogrđe, drugi spas. Ali hej — Corto je preživio i gore: Berlin 1924., Meksiko 1929., čak i strip-albume iz 2020-ih. I dalje je tu. I dalje šuti više nego što priča.
Lik? Evo ti ga: Rođen 1887. u Valletti. Otac mu Britanac, majka andaluzijska Romkinja, vještica i, da oprostiš, radnica noći. Kao klinac u Córdobi otkrio da nema liniju sudbine na dlanu — pa je izrezao svoju. Očevom britvom. Jer kad te život ne voli, moraš ga zajebati prvi. Ako to nije pankerski, ne znam što je.
Corto je ono što bi svi htjeli biti kad se napiju, ali im treba trijezan ponedjeljak. Nema naciju, nema vjeru, nema ideologiju. Ima svoj osjećaj za pravdu — uvrnut, ali iskren. Neće te spasiti jer si dobar, nego jer mu ličiš na njega kad je bio mlađi i gluplji.
Njegovi prijatelji su poremećeni ruski ubojica, vudu svećenica, britanski bogataš s mozgom pileta i jedan češki akademik koji izgleda kao da predaje marksizam dok jede sardine iz konzerve. Upoznaje Jacka Londona, Hemingveja, Joycea, čak i onu pizdu Staljina — koji ga pusti iz zatvora kao da pušta starog poznanika iz birtije.
A knjige? Njegova omiljena je Utopija Thomasa Moorea, ali je nikad ne dovrši. Tko još pročita knjigu do kraja? Život se ne završava uredno — samo nestaneš. Kao on.
A priče? Jednom pomogne Oberonu i Merlinu da spasu Britaniju, drugi put preživi fašiste u Veneciji, treći put luta s nekim poluludim Indijancima i snima snove u kojima ratuju duhovi. Corto nije junak iz bajke, više je lik iz kavane koji ti ispriča što je vidio, pa te ostavi da sam shvatiš koliko je svijet usrano čudan.
Posljednji put se pojavio u Španjolskoj, Španjolski građanski rat. I onda – ništa. Nestao. Kao prava legenda. Nema epiloga. Nema sahrane. Nema patetike.
Corto Maltese nije junak. On je podsjetnik. Da možeš preživjeti sve, osim dosade. Da ne moraš birati strane, nego ljude. I da ti nikad ne treba linija sudbine — samo britva, karta i muda.
Bilo je to ljeto koje je vonjalo na znoj bogataša, roze vino i glazbu koja nikako da završi. Corto Maltese se pojavio u Pörtschachu kao loša navika – nenajavljen, neumoljiv, i taman kad su svi mislili da je sezona gotova.
Došao je vlakom, iz Ljubljane, s putnom torbom koja je mirisala na stare karte, prašinu sa sirijske granice i cigarete koje više ne postoje. Imao je šešir. Naravno da je imao šešir. I pogled koji ti kaže da mu ne nudiš turu jezera brodom jer će ti zabiti čačkalicu u oko.
Sjeo je u bar hotela Park i naručio pivo. Donijeli su mu nešto što je izgledalo kao mokraća jet seta. Nije rekao ništa. Samo je pogledao čašu kao da će joj suditi u Hagu.
Tu ga je i pronašla ona – Anja. Naravno da se zvala Anja. Svi problemi u životu Corta Maltesea dolazili su s imenima od četiri slova.
Imala je mapu. I problem. Mapa je vodila do villette iznad jezera, nekadašnje vile ustaškog ministra kulture. Ako su ti termini u istoj rečenici, znaš da ćeš završiti u zatvoru ili paklu, svejedno. Sad je tu vilu koristio neki misteriozni “doktor iz Beča”, što je u prijevodu značilo – tip s previše novca i premalo empatije. U toj vili, rekla je, skrivao se ključ za arhivu — nacistički dosjei, nestali offshore računi, možda i recept za najgoru stvar koju je Europa ikad izbacila: tehno s emocionalnim nijansama.
Corto nije mario za ideologije. Ali je volio sranja koja smrde na zavjeru. I volio je žene koje lažu dovoljno dobro da ih vrijedi slušati. Te noći upali su u vilu. Bila je tiha kao crkva bez Božjeg broja. Na zidu su visile slike sumnjivo sretnih Austrijanaca u nacističkim uniformama, okrenutih ka horizontu. Jazz je svirao iz podruma. Netko je svirao saksofon, ona vrsta prljavog jazza gdje saksofon ne svira nego viče: “Bog je mrtav i imam jam session s vragom!”
Corto je našao sef iza portreta Franza Josefa s dvoje zlatnih okvira – jedan za sliku, drugi valjda za ego. Otvorio ga je nožićem iz Palestine. U njemu: crna bilježnica, sat od zlata i jedna stara slika. Na slici – Corto. I Rasputin. I još troje ljudi koje nije prepoznao, ali je znao po atmosferi da su svi već mrtvi.
Anja je nestala. Kao i uvijek. Žene kao Anja ne ostaju. One samo započinju probleme. Corto je preživio, nekako. Uvijek preživi. Izašao je iz vile s bilježnicom, ali ne i sa satom. Satovi su za ljude koji vjeruju u vrijeme. Corto nije bio jedan od njih.
Sutradan je sjedio na obali Wörtherseea, pušio filter bez duhana i gledao turiste kako se smiju kao da je život nešto više od statistike neuspjelih brakova. Došla je konobarica.
Corto je sjedio u vlaku prema Beču, u kupeu za nepušače. Naravno da je pušio. Prozor je gledao krajolik koji je izgledao kao da ga je netko slikao dok je bio depresivan i pijan – brda, krave, dosada. Uz njega, na sjedalu, crna bilježnica. Čvrsto zatvorena. Kao stara rana.
U džepu je imao pozivnicu. Isprintanu na skupom papiru, s reljefnim slovima. Adresa u Beču. Privatni klub. Kodno ime: "Bal anatomske razlike". Samo Austrijanci mogu spojiti bal i patologiju bez da trepnu.
Doktor je bježao tamo. Ili ga je zvao netko tko vuče konce još od '44. Možda Himmlerov bratić. Možda Coca-Cola. Svejedno. Corto je stigao u Beč predvečer. Grad se ponašao kao diler s diplomom – dotjeran, ljubazan, i uvijek dva koraka ispred tvoga pitanja. Uzeo je sobu u nekoj raspadnutom pansionu s mirisom kiseliša i nesanice. Vlasnica je imala brkove i pogled žene koja zna gdje se zakapaju leševi – i koliko se naplaćuje po kubiku.
Na večer se obukao – ne previše, da ne izgleda kao da se trudi. Nosio je stari sako koji je preživio tri revolucije i jednu ljubav u Lisabonu. I šešir, naravno. Šešir je bio obavezan. Bez šešira Corto nije Corto, nego samo čovjek s ožiljcima i lošim izborima. Došao je do zgrade na adresi. Privatni klub. Portir u smokingu i s licem kao statist u filmu o Mussoliniju.
“Ime?”
“Nemam ga.”
“Pozivnica?”
Corto je pokazao karton. Portir ga je pustio kao da zna da će zažaliti, ali nema opciju ne. Unutra: zrcala, mramor i glazba za ljude koji nemaju seks, nego “ugodne večeri”. Lusteri su visjeli s plafona kao da prijete samoubojstvom. Ljudi su bili lijepi, ali umorni. Kao da su se rodili s kreditnim dugom i laganim osjećajem krivnje zbog kolonijalizma. U kutu, za šankom, doktor iz Beča. Iza njega – dvojica zaštitara. On pije martini kao da pokušava popiti sam sebe. Corto se približio. Naručio je whiskey. Bez leda. Bez milosti. Doktor ga je vidio i nasmiješio se. Onim osmijehom koji ti daju ljudi kad znaju nešto što ti ne znaš. Još.
“Ah, Corto. Opet ti. Nisi znao kada stati.”
“Nikad ne stanem prije desete čaše. Ni prije istine.”
Doktor je uzdahnuo. “Znaš da te ovo može ubiti?”
Corto se nagnuo bliže. “Sve što valja može me ubiti.”
Pauza. Glazba svira nešto između Chopina i egzekucije.
“U toj bilježnici,” reče doktor, “nije samo povijest. Nego i budućnost. Ljudi koji tek dolaze, planovi koji tek počinju. Nisi spreman za to.”
Corto se nasmije. “Nisam bio spreman ni za Berlin ’89. Pa eto me još.”
Tada su upali. Četvorica. Očigledno plaćenici. Uniforme bez duše, oružje bez ukusa. Krenuli prema njemu. Corto je napravio ono što uvijek radi kada ga pritisnu – bacio čašu u lice najbližem i udario drugog stolicom. Nasilje u Beču uvijek je imalo aristokratski prizvuk – ali ovo je bio kaos iz prizemlja.
Doktor je nestao. Opet. Iza njega ostala je samo vizitka. I papirnati ubrus s natpisom: “Institut K.”
Corto je izašao kroz kuhinju, mirišući na bourbon i nevolju. Bilježnica je još uvijek kod njega. Beč ga je progutao natrag u noć, dok su tramvaji klizili kao duhovi s rasporedom. Sjeo je na klupu. Izvadio cigaretu. Pogledao je nebo. “Opet sam u kurcu,” reče sam sebi. “Znači – sve je kako treba.”
Corto je sjedio na podu sobe broj 7 u pansionu Adler. Na satu je bilo tri ujutro – ono doba kad prestaješ lagati sebe da će sutra biti drugačije. Ispred njega: crna bilježnica. Koža izblijedjela, rubovi izgriženi godinama, možda i zubima neke životinje. Nema naslova. Nema autora. Samo težina – kao da unutra nisu stranice nego dugovi povijesti. Otvorio ju je. Prva stranica prazna. Naravno. Jer ništa ne počinje s istinom. Druga stranica: crtež. Rukom nacrtan portret – Corto. Uz njega, natpis: "Kontrolirane slučajnosti. Projekt Rapsodija. Corto – kandidat #4." Zastao je. Nije znao voli li više kad ne zna ništa, ili kad zna previše. Nastavio je listati. Stranice su bile ispunjene rukopisom u tri boje tinte: crna, crvena, plava. Svaka boja – druga osoba.
Crna tinta: hladna, znanstvena. Imala je ton birokrata koji zna gdje nestaju ljudi. Pisalo je: "Subjekt C.M. nije svjestan da je dio eksperimenta još od 1967. Svako ‘slučajno’ ukazivanje na ključnoj geopolitičkoj lokaciji poklapa se s parametrima iz faze I programa ESPER. Veza s Rasputinom indicira dublji kognitivni spoj – možda simbioza?..."
Corto se nasmijao. Nije bio siguran je li sve ovo parodija. Ili dokumentacija nečega što bi bilo smiješno da nije toliko blizu njegovom životu.
Crvena tinta: osobnija. Cinična. Skoro kao njegov vlastiti dnevnik. Pisalo je: "Ako ga ne možemo kontrolirati, barem možemo gledati. On ne zna zašto ide, ali uvijek ide tamo gdje treba. Kao pesimistički anđeo. Kao šamar u praznoj sobi."
Na jednoj stranici – nacrtan plan vile u Pörtschachu. Na drugoj – popis imena s godinama smrti. Većina precrtana. Tri ne. Jedno njegovo. Uz njega: znak pitanja.
Zadnje stranice bile su ispunjene plavom tintom. Neuredno. Nervozno. Puno uskličnika. Pisalo je: "Ne! Ne smijemo ga ostaviti da nađe Institut K! Već zna previše! Ako otvori Arhiv, sve pada! Berlin, Buenos Aires, Rim – sve!"
Uz to: kopija stare razglednice. Na slici – Institut K. Stara zgrada s kupolom, negdje u predgrađu Beča. Adresa: Kaiserstadtstraße 88. Ispod toga – rečenica, rukom dopisana: “Ako dođeš do kraja, nemoj otvarati vrata. Neki se hodnici ne mogu napustiti.”
Corto zatvori bilježnicu. Upali cigaretu. Znao je što će napraviti. Naravno da je znao. Nije imao izbora. Institut K. Sutra. Ako preživi do tada. Ako ga ne ubije povijest. Ili još gore – istina.
