AZRA: Prvi album "Azra"

Johnny je, brate, već prije potpisa s Jugotonom imao skladište pjesama kakvo ti ne bi sakupio ni Neil Young na kofeinu. Čovjek je bio spreman prije nego što su se ostali uopće sjetili da skinu prašinu s gitare. Prvi album Azre snimali su u ožujku i travnju 1980. – tamo negdje u Dubravi, u studiju Jadran filma. Glavni za miksetom bio je Drago Mlinarec, a Johnny – kao i obično – nije bio sretan. Čuj, nije da su snimali s NASA-inim budžetom. Više je to bilo “snimaj dok svira, ako pukne traka, sviraj jače.”

Kad je ploča konačno izašla u lipnju, bio je to šamar sceni koja je do tada uglavnom drijemala. Nije to bilo “evo nas, slušajte nas” – više “makni se s ceste, dolazi Azra.” Štulić je roknuo teme koje nitko dotad nije smio pipnuti bez rukavica, i to kroz trojku koja je zvučala kao da ti lupa po glavi metalnom šipkom, ali s ritmom.

Prvijenac nije bio samo dobar – bio je granata u vinilu. Urbani urlik ("Jablan"), pankerski pozivi na akciju ("Uradi nešto", "Vrijeme odluke"), ljubavi koje nisu tražile ruže ("Gracija", "Tople usne žene") i ironija od koje ti zatrepće lijevo oko ("Iggy Pop"). Svaka pjesma miriše na zagrebački asfalt i raspale stubišne svjetiljke. Tekstovi? Netipični. Kao da ti neko čita dnevnik kojeg si bacio jer ti je bilo neugodno da te netko pročita. A eto, Johnny je to sve pročitao i snimio.

Čovjek je znao gdje živi – poznavao je Zagreb bolje nego vlastite čarape. I to se čuje. Nije se ulizivao nikome. Zato su ga voljeli i stariji – oni koji obično na spomen “novog vala” dobiju osip. Štulić je bio stariji od ostalih klinaca s rifovima, i to se čulo. U pjesmama kao “Uradi nešto” mogao si skoro vidjeti kako mu je, još kao klincu, propala gitara kad je pokušao izvesti Dylana u parku.

A svirka? Ma daj. To nije bio snimak, to je bio ulični manifest. Zvuk tanak, miks ponekad zvuči kao da je netko pojačao škripu tramvaja, ali koga briga – to je bio zvuk stvarnosti. A stvarnost nije nikad imala dobar EQ.

Kriv je Mlinarec? Možda malo. Ali kad imaš pjesme koje same od sebe grizu, teško ih je potpuno upropastiti. Prvi album Azre pokosio je sve oko sebe – više od Prljavog kazališta, više od Pankrta, više od svih koji su se trudili da izgledaju opasno, a svirali su kao da ih je mama probudila iz popodnevnog sna.

Omot? Trojica ispred Kugla glumišta izgledaju kao bend koji ti neće uzeti djevojku – nego ti ukrasti bicikl i ostaviti poruku u pjesmi. Logo? Neki Kruno, Martinčević ili Martin – tko zna. Bitno je da je bio dobar. I da je ostao.

Zvuk je bio oštar, gitare su rezale, a Štulić je vozio flanger kao da pokušava otvoriti portal u bolji svijet. U kojem su ljudi iskreni, ljubav boli manje, i nitko ne pita gdje si bio '71. Leiner je bubnjao kao da se kladi protiv sebe, Hrnjakov bas je držao cijelu stvar u balansu – neuroza protiv pulsa. I sve to skupa zvučalo je kao da se The Clash i Television tuku u tramvaju broj 6.

Pjevanje? Bolno. Precizno. Kao da ti netko čita pismo koje si napisao bivšoj i nikad poslao. Ljubavne pjesme bez šećera, bez laži. Samo asfalt i srce.

A reggae utjecaj? Leiner ga je ubacio kao začin – taman toliko da osjetiš da je Johnny gledao preko kanala, prema Englezima. Ali nije kopirao – on je prevodio, svojim riječima, svojom mjerom. I nije mu trebao teoretski priručnik za anarhizam – imao je "Jablan" i "Teško vrijeme".

Prvi Azrin album nije bio samo svirka. Bio je autopsija grada. I nitko nije ostao ravnodušan. Ljudi su to čuli i počeli šarati po zidovima "Džoni je Bog", što je bilo smiješno, ali i logično – jer kad ti netko tako precizno otpjeva tvoj vlastiti kaos, što drugo da napraviš?

Kad je album izašao – 26. lipnja osamdesete – nije to bio album. To je bio požar.

JOHNNY GOVORI O PRVOM ALBUMU
(ili: "kako sam snimio ploču koja vam je popila živce")

"Ma gledaj... sve te priče o velikim albumima, revolucijama, značenju, sceni – to ti sve dolazi nakon. Kad ploča već leži na polici, kad novinari dođu s onim sjajem u očima i pitaju: “Što si htio reći?”
Pa, jebiga, nisam htio reći ništa. Htio sam da se čuje kako mi zuji u glavi.

Prije nego što smo uopće išli snimati, imao sam skladište pjesama. Ne špajzu – skladište. Pjesme su se same kotrljale van. A svi oko mene su još virili u akorde kao da su Sudoku. Svi su čekali dozvolu. Ja nisam.

Snimali smo u Jadran filmu. U Dubravi. Studio ti je bio kao da snimaš u limenci sardina. Mlinarec za pultom, sjajan čovjek, ali... 

I da, bio sam živčan. Jer kad znaš da nosiš stvar, a sviraš je kao da stojiš na tenku bez goriva, počneš vrištati iznutra. Ali nisam imao luksuz čekati bolje uvjete. Nisam bio Pink Floyd. Ja sam bio lik s ulice, bez volje za čekanjem.

Ja nisam pjevao da se sviđa mami. Ja sam rezao. Ljubavi bez šlaga, politika bez kravate, Zagreb bez parfema. 

Zvuk je bio tanak? Ma naravno. Nisam imao orkestar, imao sam Leinerov bubanj i Hrnjakov bas. Kad sam pjevao, nisam glumio. Nisam sanjao Woodstock. Sanjao sam da me neko čuje kroza zid.  Ljudi kažu da je to bio početak novog vala. Ma neka im bude. Meni je to bio kraj čekanja.

1. Jablan

To sam ja kad mi je pun kurac svega. Zamisli da si zaljubljen i tup. I sve vidiš. I ništa ne možeš. Ona ide, ti stojiš. K'o... jablan. To ti je pjesma o muškarcu koji ima srce, ali nema zube. Niti muda.

2. Uradi nešto

Ovo je šut karta. Šaka u trbuh. Pjesma za sve te ljude koji sjede na kauču i čitaju revoluciju s etikete od piva. Ako te ova stvar ne digne, nisi mrtav – nego zacementiran. To je poruka naciji, il’ barem onima koji se ne boje pogrešnih akorda.

3. Gracija

To su sve žene koje me gledaju kao da sam boja koja se ne pere. Ona je otišla, ja sam ostao. I sve što je ostalo je duh njezinih usana i par laži koje sam sebi prodao. Ljubavna pjesma bez cvijeća. Samo bol i tišina.

4. Tople usne žene

Ne govori o ljubavi, nego o gladi. Žena nije vila – žena je žar. Ako si bio u krevetu i znao da ćeš je izgubiti čim izađe iz stana, znaš o čem govorim.

5. Vrijeme odluke

Pjesma za one koji misle da mogu sjediti između dvije stolice cijeli život. Vrijeme odluke dođe ti kad si sam pred ogledalom i više nemaš kome lagati. Političko, privatno, svejedno – biraj. Ili te biraju.

6. Iggy Pop

Jer svijet je lažan, ljudi su plastični, a ti nosiš rifove kao pancirku. Omaž, zajebancija, istina – sve u isto vrijeme. Iggy je heroj kad svi drugi sviraju kao da im je mama rekla da budu tihi.

7. Teško vrijeme

Ova pjesma  su novine bez filtera. Sve što te okružuje jede te živog, a ti si još uvjeren da si iznad svega. Nisi. Nitko nije. Samo neki to bar znaju pjevati.

8. Žena drugog sistema

Ona ne igra po pravilima. Ti si u jugoslavenskom filmu, ona dolazi iz francuskog crno-bijelog. Nikad je nećeš uhvatit. I bolje ti je da ni ne pokušavaš.

9. Ne mogu pomoći nikome od nas

Kad ti se razvali iluzija da si spasitelj. Kad skužiš da si dio broda koji tone. I da si sretan što još uvijek imaš gitaru. 

Ima toga još. Ne mogu se svih sjetiti."

Johnny gasi cigaretu. Gleda, pa se nasmije. "Znaš... nije to bio moj najbolji album." Zastane. "Ali je bio prvi koji sam znao da moram napraviti. Jer nitko drugi nije htio reći stvari kako stvarno jesu."