ISTANBUL: Na putu, pa na Bosporu, pa ni sam više ne znam gdje sam

 

Istanbul, čovječe, Istanbul – nije to samo grad, nije to razglednica ni turistička staza, to je ritam koji ti udara u prsa dok hodaš niz brdo u patikama izlizanim od pogleda. To je buka u glavi, buka u duši, to su ulice što vijugaju kao misli u tri ujutro kad si pijan i sam, to je prodavač kestena koji te pogleda kao da zna da si stranac čak i kad si rođen tu.

To ti je grad što te oguli, oguli te do kosti i ostavi ti kožu da nosiš kao kaput od prošlog života. Naučiš da voliš bez glasa, da psuješ kao molitvu, naučiš da stojiš u mjestu dok sve ide – i nema kraja, samo jutra i večeri i ezani što te probude iz sna koji nisi sanjao, jer Istanbul te ne pusti da spavaš – on te vozi, trese, šamara, i kad odeš, još ga nosiš u cipelama, u džepovima, u plućima.

Ima jedan tip koji piše o Istanbulu. Orhan Pamuk je pisac. Piše kao da je godinama gutao istanbulsku maglu, sjedio na balkonima iznad Bospora i gledao kako se grad guli iznutra. On ne prodaje bajke o orijentalnom raju. On piše o Istanbulu kao što bi boksač pisao o vlastitim ožiljcima – direktno, krvavo i s trunkom ponosa.

Za Pamuka, Istanbul je melankolija u kamenu. Grad duhova, sjećanja i zaborava. Svaka njegova knjiga je mapa opsesije tim mjestom. Istanbul kod Pamuka nije pozadina – on je glavni lik. Ima puls, karakter, svoje neuroze. Pamuk voli Istanbul, ali to nije ona topla, holivudska ljubav. To je veza iz kvartovske birtije – kad znaš da te grad povremeno gazi, ali svejedno ne možeš otići. 

Pamuk piše o Istanbulu kroz zube, s bijesom, s tugom, ali i s ONIM  sjajem u očima. Jer kad sve ode kvragu, kad nestanu ideali, ostaje samo grad. I magla. I tišina. Najviše to napravi u „Istanbul: Grad, sjećanja“, knjizi koja izgleda kao da su memoari, ali je zapravo cigla bačena kroz prozor nostalgije. Ne skriva ništa. Obitelj u raspadu. Grad u raspadu. Identitet u krhotinama. I sve to prekriveno sivom tugom koju naziva hüzün – osjećaj kolektivnog gubitka, tuge bez rješenja, stalnog stanja „ni tamo ni ovamo“.

Pamuk ne prodaje Istanbul. On ga secira. On zna da grad nije ono što vidiš – nego ono što ti uzima. A Istanbul uzima sve. Malo po malo, sve do kostiju. U toj knjizi, on gleda kroz prozor i piše ono što drugi potiskuju: da je grad koji voliš ponekad najgori neprijatelj, a sve tvoje uspomene samo sidra koja te vuku dublje.

Ova knjiga nije knjiga, ovo je vožnja. Tamna, spora, vlažna vožnja kroz grad koji tone u sebe, kao star čovjek koji hoda nizbrdo i zna da se više neće vratiti gore. Orhan Pamuk ne piše kao pisac, on piše kao netko tko gubi razum zbog previše sjećanja, previše magle, previše tišina između riječi. Piše kao čovjek koji se nije pomirio s gradom, ali zna da ga bez toga grada više nema.

Istanbul: Grad sjećanja nisu memoari, ne u klasičnom smislu, i nije povijest, i nije roman – to je komadić duše uvezan među korice. To je knjiga koja puši cigaretu u tišini dok vani brodovi prolaze a Bospor šuti. Pamuk piše kao da pokušava uloviti duha u sobi, kao da zna da će sve nestati ako ne zapiše baš sada, odmah, dok je još živo, dok još nije prekriveno novim zgradama i lošom plastikom.

Nema ovdje akcije. Nema velikih obrata. Samo riječi koje kapaju kao voda iz stare slavine. Rečenice koje se ne boje trajati, stranice koje se ne boje šutnje. Pamuk piše o svom djetinjstvu, o obiteljskim ručkovima, o zidovima koji pamte, o ulicama koje su nestale, i sve to piše kao mantru, kao molitvu, kao zapis da Istanbul nije samo mjesto, nego rana koja pulsira u vremenu.

Knjiga je spora. Naravno da je spora. Mora biti spora. Jer ovo nije knjiga koju čitaš. Ovo je knjiga u kojoj ostaneš. Kao stan bez prozora. Kao noć bez kraja.

Ako voliš red, zaplet, jasne linije – bježi od ove knjige. Ako voliš osjetiti grad pod noktima, ako voliš kad te riječi vuku dolje i ne puštaju, ako si ikad volio nešto toliko da te boli, onda je ovo za tebe.

Jer Istanbul kod Pamuka nije voljen jer je lijep. Voljen je jer je nesavršen. Jer je ostarjelo dijete u velikom kaputu. Jer nas podsjeća da je sve prolazno, i da su sjećanja možda jedino što nas još drži na površini.

"Ulični prodavači su ptice pjevice ulica, oni su život i duša Istanbula, rekao je. Ni pod kojim okolnostima ne smiju biti zabranjeni."

Orhan Pamuk

To su tipovi što viču “bozaaa!” kroz maglu dok ti još snivaš bivšu, to su klinci s kestenima na uglu, ruke crne od dima, to je stari s lubenicama na kolicima što jedva gura, ali gura, kroz sve.

Ne smiješ ih zabraniti. Ne smiješ ih ušutkati. Jer ako ulice utihnu, Istanbul više nije grad – samo betonski skelet s dušom na izdisaju.

U „Istanbul: Grad, sjećanja“, on otvara svoju glavu i pusti da sve iscuri – djetinjstvo, starci, praznine između rečenica koje nisu nikad izgovorene, miris vlage u zidu, zvuk sirene broda u noći – sve to je grad, sve to je Istanbul. I sve to boli. Pamuk vidi Istanbul kao ženu koja nikad ne stari, ali se stalno mijenja, i svaka nova verzija nje je još tužnija od prethodne. Piše o hüzünu – toj turskoj riječi koja nije tuga, nego dublje, mutnije, kao da ti je duša pod vodom i ne znaš plivati, samo toneš lagano, i sve što možeš je gledati kako se svjetla grada lome u vodi. Taj osjećaj je grad. Taj osjećaj je knjiga. U njegovim romanima, grad je kao pozadinska buka – u Crnoj knjizi, u Muzeju nevinosti – uvijek prisutan, nikad glavni, ali ovdje, ovdje u „Istanbulu“, grad diše. Diše teško. Diše kao starac koji se ne predaje. Diše kroz Pamuka.

"U Istanbulu sam upoznao čovjeka koji je rekao da nesumnjivo zna da je Bog mačka. Pitao sam ga zašto je tako siguran, a čovjek je rekao: Kad mu se molim, on me ignorira."

Lowell Thomas

Mačke u Istanbulu, brate, to nisu kućni ljubimci, to su jebeni stanari, porezni obveznici bez adrese, prolaze kroz život bez pitanja i bez "izvini, oprosti".

Sjedi jedna na haubi auta, gleda te kao da si ti ovdje gost, a ona gazda. I u pravu je. One ne traže, ne mole. Osim eventualno za ribu. Ako joj ne daš – ništa. Ako daš – možda ti dozvoli da postojiš još minutu duže u njenom svijetu.

Vidim ih svuda. U kafićima, džamijama, antikvarnicama, pored kontejnera, na krovu, u duši. Spavaju nasred puta kao da ih smrt ne zanima, jer je već vide svaki dan. Jer znaju da su iznad toga. Između zore i noći, među kebabima i razbijenim snovima, uvijek mačka. Uvijek ona ista: nezavisna, umorna, točno gdje treba da bude.

Istanbulske mačke su kao loša navika koje ne želiš da se riješiš. One te gledaju kao da si samo još jedan prolazni čovjek u njihovom gradu.

Yusuf Atılgan, brate. Pisac koji ti nije prodavao iluzije ni metafore umotane u čipku. Njegov papir je mirisao na vlagu, na prazan stan, na kavu koja se hladila uz prozor Istanbula dok si gledao kako svijet prolazi bez tebe.

Napisao je „Aylak Adam”, i time zacementirao glas za sve nas koji ne znamo što hoćemo, ali znamo da nećemo ono što nam nude.

Lik u toj knjizi – nije heroj, nije antiheroj, nije ništa što bi ti stalo na poster. To je tip koji hoda, tip koji ne podnosi “dobar dan” bez smisla, tip koji bulji u ljude kao da traži nešto iza očiju – nešto istinito, nešto živo. Tip koji vidi ljubav, pa je pusti da ode, jer nije čista. Tip koji sjedi u kafiću, sluša kako mu čaša klizi po stolu, i zna da je to jedina iskrena stvar tog dana.

Istanbul kroz njega nije kulisa. To je protivnik, žena koju nikad ne možeš imati. To je ulica koja te gura, dan koji te žvače, i noć koja te prevrće po krevetu s pitanjem: „Zašto si još ovdje, čovječe?“

Atılgan nije pisao da te zabavi. Pisao je da te ogrebe. Za one što ne mogu da se uklope jer previše slušaju sebe. „Aylak Adam“ nije knjiga za subotnje popodne. To je knjiga kad se raspadneš. Kad pogledaš svijet i kažeš: „Ne jebem ni vas, ni vaše normalno.“

Ako tražiš odgovore – idi negdje drugo. Ako tražiš istinu – otvori Atılgana.

Latife Tekin. Nije došla da piše o lijepom Istanbulu. Nije došla da opisuje mostove, zalaske, ni plovidbe po Bosporu. Ona je došla da progovori o Istanbulu koji smrdi na luk, na znoj, na raspadnutu pravdu i žene koje ne šute.

„Sevgili Arsız Ölüm“ – Draga bezobrazna smrt. Ime ti odmah kaže da tu nećeš naći nježnost. Naći ćeš stvarnost koja se smije u lice logici. Naći ćeš smrt što dolazi bez cipela i bez najave, ali ti šapuće kao stara tetka iz sela koju si zaboravio da voliš.

U njezinom svijetu, Istanbul nije grad – to je bajka koja se raspada. To je mahala gdje djeca pričaju s duhovima, gdje vještice i političari piju iz iste čaše, gdje je istina neuhvatljiva kao dim iz ćumura.

Likovi joj nisu likovi. Oni su svjedoci. Žene s očima koje znaju previše. Djeca koja vide stvari koje odrasli zataškavaju. Muškarci koji pokušavaju biti veliki dok im svijet sipa blato u čizme.

Magija u njenoj knjizi nije trik – to je jedini način da preživiš kad ti stvarnost stane na grlo. Kad država ne zna za tvoje ime. Kad ti ljubav dođe u obliku mačke, a smrt u obliku susjede.

Latife Tekin piše kao da je vidjela oba svijeta – onaj odozgor i ovaj ispod. I ne bira strane. Ona ih pomiješa, kao prljavu vodu s vinom, i kaže ti: “Pij. Nema drugog.”

Svaki dan joj je bio ptica s polomljenim krilom. Pokušaj da ga zadržiš? Zaboravi. Odleti. Nestane. Sranje ode i prije nego shvatiš da je bilo tu. I svaki od tih dana – kad se gubi, kad se utopi u ništa –ostavi iza sebe crnu točku. Ne zvijezdu. Ne sjećanje. Samo jebenu točku. I kad sklopi oči, mrak je pun tih točaka. Nije to mrak od svemira, nego mrak od potrošenih dana, neizgovorenih riječi, neproživljenih jutara. I tako leži, ili sjedi, okružena ništavilom što je nekad bilo nešto, i ne viče. Jer kome da viče? Grad ne sluša. A ptice su odavno odletjele.

A kako bi to opisala Latife? Evo ovako.

„Zaključila je da je svaki dan koji proživi i prođe poput ptice koju je nemoguće zadržati – odleti, i polako nestane iz vida, pretvori se u malenu crnu točku. Kad bi zatvorila oči, shvatila bi da je mrak koji je obavija sa svih strana sastavljen upravo od tih malenih crnih točaka.“

Draga bezobrazna smrt

Latife Tekin

Fatih

Ulice u Fatihu su jebene zamke popločane koracima ljudi koji su voljeli pa pogriješili, čekali pa umrli, sanjarili pa se probudili praznih ruku. Sumrak se spušta, i ne upija zvuke usamljenih lutalica – on ih guši. On ih proguta, pa ti ostane samo jeka stopala i psovka ispod brkova. Istanbul je lijep samo onima koji ne žive u njemu. Za ostale je borba.

Ljudi pričaju da tu prošlost šapuće iz kamenih ulica. Meni to zvuči više kao cvrčanje pokvarenog frižidera – ali okej, neka bude romantika.

Vjetar nosi miris začina iz dućana koji su zatvoreni još dok je Ataturk bio živ, a trgovci viču kao da prodaju raj, a ne smokve.  Na tržnici glasovi zveckaju kao razbijeno staklo – i jesu, brate, jer uvijek netko razbije bocu dok pregovara oko cijene šafrana.

Mačke leže pod stolovima, debele, bezbrižne, kao da su one stvarni vlasnici kvarta, a ljudi samo podstanari što uredno plaćaju najam u ribama.

Kažu da je sultan sanjao vječnost u Fatihu. Vječnost! Ja sam tamo jedva pronašao čistu WC školjku.

Između džamije i starih vrata čuješ šapat vode iz česme. Romantično, a? Meni to zvuči kao pokvarena slavina i nitko je ne popravlja jer svi čekaju nekog drugog.

Fatih je ring gdje se sudaraju prošlost, sadašnjost i tvoj želudac nakon previše baklava. Ako staneš i zatvoriš oči – možda shvatiš da se ne radi o Istanbulu, nego o tebi, i tvojoj sposobnosti da izdržiš još jedan dan u gradu koji se pravi da je vječan.

Fatih je kurva s dušom. Na licu joj bore, pod noktima crnilo, ali kad prođeš pored nje, osjetiš nešto… nešto jebeno stvarno. Zgrade se ljušte, sve puca, škripi, tone — ali još se drži. 

Grad izgleda kao da je popio previše, izgubio rat, i svejedno izašao na balkon da zapali cigaretu. I svi ti ljudi — vuku se kao duhovi prošlih boljih dana, nasmiješeni i umorni u isto vrijeme, nose nostalgiju u džepu kao sitniš.

Istanbul ne glumi da je sretan. Ne prodaje ti iluzije. On ti kaže: “Evo me. Star sam. Slomljen. Ali vidi ovo svjetlo preko vode. Kušaj ovu kavu koja miriše na djetinjstvo. Vidi ovu ulicu koja je preživjela sve i još uvijek stoji.”

To je Istanbul. Grad koji zna kako je kad ti srce kuca kroz ogrebotine. Svaka četvrt nosi svoj poraz kao orden. I ponosno ga pokazuje. To nisu ulice — to su ožiljci. I svaki od njih ima priču koju nitko ne želi da čuje, ali ti je svejedno šapuću dok hodaš po njihovim leševima.

Beyoğlu je starac što se pravi da je mlad. Šminka se neonskim svjetlima, oblači iz izloga, ali iznutra — trune. Svaka njegova kavana zna tvoju tugu po imenu. I svaka cigareta zapaljena tamo ima okus rastanka.

Kadıköy je buntovnik. Mladi klinac s gitarom, pijan na dan sunca, zaljubljen u ideje koje će ga pojesti. Zidovi mu govore više od političara. Tu se ljubi uz murale i sanja s pivom u ruci.

Üsküdar je tuga u tkanju. Tu vrijeme curi polako. Kao da i samo ne zna kud bi. Majke u crnini, starci s pogledom izgubljenim u Bosporu. Ništa se ne događa, ali sve je važno.

Balat — šarena laž. Zidovi šareni, prozori koso, ali bol se šeta slobodno. Stari grad u kojemu zgrade šute o stvarima koje su vidjele. I sve što možeš je proći tiho, da ih ne probudiš.

Şişli je blef. Lažni sjaj, umorna brzina. Svi nose fasade umjesto lica. Nitko ne pita kako si — samo “koliko si platio stan?”

I tako ide to, kvart po kvart, lica se mijenjaju, tuga ostaje. Jer Istanbul ti ne prodaje snove. On ti ih uzme, pažljivo, polako, i onda ti pokaže kako da preživiš bez njih.

A Fatih? To je djed što šepa niz sokak, vjera mu u džepu, oči mu sitne i budne, gleda te ispod obrva jer nosiš traperice, jer mirišeš na nešto novo što ovdje ne pripada.

Ulični prodavači viču kao trube u noći, znoj se slijeva niz vratove, molitve se dižu i lome po zraku, a suze se gube među kamenim pragovima, sve se to kotrlja, od jednog minareta do drugog, kao val što nikad ne prestaje.

Miris pržene ribe se miješa s mirisom grijeha, i ti ne znaš što je teže na želucu. Grad se mota oko tebe kao stara pjesma bez kraja, ritam bubnja u trbuhu, šum vjetra što ti nosi ime nekoga koga si jednom volio, ali sad ga ne možeš prizvati.

Fatih, brate, to je ugao gdje Bog i vrag piju istu kahvu i samo se ti praviš da to ne vidiš.

Fatih je grad u gradu, molitva i psovka u istom dahu, djed koji pamti više nego što ti možeš zaboraviti, i dok hodaš njegovim ulicama osjećaš kako ti prošlost stavlja ruku na rame, kao prijatelj što te neće pustiti da odeš.

Ime “Fatih”, kažu ti, dolazi od sultana Mehmeda Osvajača. “Osvajač.” Lijepo zvuči, ha? Kao ime piva ili boksača koji nikad nije izgubio meč. Ali tu nema glamura, brate. Tu je džamija koju je Mehmed digao na kostima stare crkve Svetih apostola. Zidovi što su preživjeli potrese, ratove, i sad još uvijek stoje, inatljivi kao stari pijanac u birtiji što odbija otići doma.

Mehmed leži pored džamije, i ljudi još uvijek dolaze, još uvijek kleče, još uvijek vjeruju da nešto tu sveto curi iz zemlje. Kažu da su odmah nakon osvajanja učenjaci krenuli pretvarati crkve u džamije – Aja Sofiju, Pantokratora, sve što je imalo kupolu i malo dostojanstva.

Ali Fatihova džamija bila je prva pravo građena, brate, sjemenište za nove molitve, nova pravila, nove početke. I oko nje – bum – tržnice, trgovci, ljudi s rukama umazanim brašnom, kamenom, krvlju i znojem. Najprije su hranili zidare, a onda studente koji su učili kako se razgovara s Bogom.

I tako je kvart postao turski, pobožan, mirišljiv, na duhan i kavu, uvijek s nekom sjenkom iza ugla. Pobožnost je ostala, kažu, i do danas. Ja ti kažem – ostalo je i nešto drugo: umor u očima ljudi, molitva izmiješana s poslovnim planom, tiha nada da će ovaj kvart, ovaj grad, ovaj život izdržati još malo.

Fatih. Ime zvuči veliko, ali kad hodaš tamo, osjetiš da su i carstva i molitve samo cigle i ruke, a sve ostalo – dim koji se diže i nestaje nad gradom.

Od 18. stoljeća nadalje, kažu, Istanbul je počeo gutati vlastite zidove i širiti se kao umoran čovjek što se rastegne preko kreveta. Fatih, onaj pobožni, osmanski, s tržnicama i molitvama, počeo se pretvarati u stambenu četvrt. I kad kažem stambenu, ne mislim na bajkovite kuće s cvijećem – nego betonske zvijeri, sivi blokovi, pet-šest katova zbijenih tako da ti susjed može brojati dlake u nosu bez da ustane s kauča.

Požari su bili arhitekti tog novog Fatiha. Gorjelo je sve – cijele četvrti drvenih kuća nestajale su u dimu, kao da je grad sam sebi svako malo zapalio cigaretu i zaboravio je ugasiti. A onda 1766. – veliki potres. Fatihova džamija, mnoge zgrade – srušeno, sravnjeno. Obnovljeno, naravno, jer ovo je Istanbul, ovdje ništa nikad nije mrtvo, sve se vraća, makar u gorem obliku.

Široke ceste koje sad prolaze kroz kvart? To nisu planirane avenije. To su ožiljci od vatre. Mjesta gdje je nekad sve gorjelo, pa su rekli: „Hajde da ovdje bar napravimo put.“

Danas, kažu, ostalo je par drvenih zgrada. Džepovi prošlosti, relikvije. Ali sve do 1960-ih to su bile ulice od drva, tijesne, mračne, kao trbuh starog grada. Sad – beton. Beton svuda.

I među tim katovima, kao šećer na kraju, stoji Hafiz Mustafa. Hadji İsmail Hakkı Beyat otvorio slastičarnicu u ulici Hamidiye. Baklava, lokum, čaj u čašicama. Slatko srce kvarta dok se sve oko njega ruši, gori, obnavlja i opet gori.

Fatih danas, to nije kvart, to je puls, ritam što te nosi kroz ulice uske kao dah, beton naguran jedan na drugi, zgrade što dišu zajedno, prozori puni rublja, antena, cvijeća što se bori da preživi u prašini.

Djeca trče kroz sokake, smiju se, galame, mačke leže na haubama automobila, kraljice ulica, gospodari večere što se dijeli na komade.

Molitva se diže s minareta, prodavači viču s tržnica, mirisi kebaba, ribe, začina – sve se miješa u jedan glas, jedan dim, jedan Istanbul što bruji pod tvojim stopalima.

Fatih je paradoks, svjetlo i sjena u istom koraku, žena u crnom hidžabu što prolazi šutke i mladić u trapericama na motoru, sve u istom kadru, sve u istoj pjesmi.

Istanbulske mačke, tihe vladarice grada. Tihe vladarice, kažeš. Ma kakvi tihe – one su jebene carice, gospodari betona, vlasnice stolica u kafićima i hauba na autima. Ti samo plaćaš porez da bi mogao živjeti u njihovom gradu.

One se vuku sokacima kao mafijaši – polako, samouvjereno, bez žurbe. Legnu pored Aja Sofije kao da su one tu stavile svaki kamen, protegnu se, zijevnu ti u facu i kažu: „Šta je turist? Šta gledaš? Ovo je moj grad, idi kupi simit i pusti me da spavam.“

Nisu lutalice, ne – to su aristokratkinje bez adrese. Primaju tvoju ljubav iako im se jebe za nju. Njihove oči, zlatne i zelene, gledaju kroz tebe, vide tvoje dugove, tvoje laži, vide da nisi dorastao ni da nosiš njihov rep.

Dok trgovac viče „nar, nar, svježi nar!“, a pored njega se dimi simit, one samo sjede, klimnu repom, i sve pripada njima.

I da, ljudi u Istanbulu ih poštuju. Nahrane ih, puste ih u džamiju, kao da su svete. A istina? One su samo ljenčine koje su shvatile da je ovaj grad savršen za parazitiranje.

U pravu su. Jer Istanbul bez mačaka bio bi samo još jedan betonski kaos s previše ljudi i premalo zraka. Ali s njima – grad ima smisla. Jer dok one leže i gledaju nas odozgo, mi znamo svoje mjesto. A to mjesto je – ispod mačke. Ili, u najboljem slučaju, pored.

Ezan nije samo poziv na molitvu, to je zvuk što se razlije po gradu kao dim iz sto kuhinja, kao krik što razbija jutro dok ti još sanjaš nešto glupo i sitno. Pet puta na dan, minareti dižu glasove prema nebu, i cijeli grad stane na sekundu da posluša.

Kažu da je prvi ezan proučio Bilal ibn Rebbah – rob koji više nije bio rob, čovjek s glasom što je mogao probiti zidove i otvoriti srca. Prorok Muhamed ga je odabrao, i od tada, stoljećima, glasovi nose istu poruku: dođi, moli, potvrdi da vjeruješ.

Tekst ezana – to nisu samo riječi. To je ritam, melodija, šapat i krik u isto vrijeme. To je nit koja povezuje svakoga tko je ikad čuo taj poziv, bilo na selu gdje ti pijetao još kukuriče, bilo u gradu gdje trube automobila pokušavaju nadglasati Boga.

I u sabahu, najtišoj molitvi, kad još spavaš, kad si najdalje od vječnosti, doda se još jedno: „Molitva je bolja od spavanja.“ I brate, znaš da su u pravu, ali ti svejedno želiš još jedan minut pod jorganom.

Ezan je melodija što ne traži aplauz, odjek što ti probije dan na komade i sastavi ga opet. On nije samo zvuk – to je podsjetnik da nisi sam, da si dio nečega većeg, čak i kada to zaboraviš.

Prvo ime bilo joj je Megale Ekklesia. Velika crkva. Naravno da su je tako zvali — kad si car i zidaš nešto golemo, ne daš joj ime kao psu. Ne, nazoveš je “velika”. Kao da će to ikoga impresionirati više nego porez.

Godina je bila 360. Car Konstantin – ne onaj koji je Rimljane učio kako da se ponašaju, nego njegov sin – odluči sagraditi crkvu. I sagradi je, s drvenim krovom, jer su svi tada još mislili da je vatra za grijanje juhe i paljenje tamjana.

Ali naravno, ljudi su ljudi, pa su se posvađali. Car Arkadije (još jedan tip s krunom i napuhanim egom) i patrijarh Ivan Zlatousti (koji je očito znao pričati kad su mu dali to prezime) zakrvili su se. Rezultat? Ivan u progonstvo, narod izlazi na ulice, prva Aja Sofija plane kao tvoj zadnji pokušaj veze.

Od te prve crkve danas nema ništa. Niti kamenčića, niti svete cigle, niti jednog zabijenog čavla. Ali negdje u skladištu džamije našli su par cigli s pečatom “Megale Ekklesia”. Kao kad u ladici pronađeš CD i pitaš se: “Tko je ovo ikad slušao?”

Ali slušali su. I molili se. I krunili careve u toj zgradi kad su je već preimenovali u Svetu Mudrost. A ja ti kažem — ako je itko ondje ikad našao mudrost, bio je ili pijan, ili očajan. Vjerojatno oboje.

Danas Aja Sofija još uvijek stoji, preživjela i careve i patrijarhe, i svece i ološ. Gledala je kako carstva padaju kao loše sklopljene stolice. A i dalje je tu — golema, tvrdoglava i vjerojatno se smije svakom tko joj priđe sa selfi štapom.

Okej, prvu su crkvu zapalili jer se car posvađao s popom. Klasična priča. Ali povijest ne uči nikoga ništa, pa dolazi Teodozije II, neki tip koji je vladao između 408. i 450., i kaže: “Ajmo ispočetka.”

Godina je 415. Digne novu crkvu. Bazilika s pet lađa i monumentalnim ulazom — što je samo otmjen način da kažeš: “Imamo ogroman hodnik za dramatične ulaske.” I opet stavi drveni krov. Jer zašto učiti na greškama kad možeš samo sve ponoviti, ali ljepše?

I tako stoji ta crkva. Neko vrijeme. Ljudi dolaze, mole se, šapću bogovima koji ionako ne odgovaraju. A onda — 13. siječnja 532. — sve ode k vragu.

Uleti pobuna Nika, što je manje-više bio srednjovjekovni “fuck the system”. Justinijan je tada bio pet godina na tronu — i već mu se kuhalo pod guzicom. Ljudi su se pobunili, grad je gorio, a crkva? Pa naravno da je srušena. Opet.

Jer kad rulja plane, ništa nije sveto. Ni molitve, ni krovovi, ni carevi s aureolom.

Stoji tamo, među dvjema svetinjama, kao dijete razvoda — ni crkva, ni džamija, ni staro, ni novo, ni sveto, ni prokleto. Fontana. Na sredini trga. Pere ti lice, ako si dovoljno pametan da se ne pereš u vlastitom znoju. Prska vodu kao da kaže: “Ajde, ohladi se, ionako nećeš nikad znati što ti je Bog htio reći.”

S jedne strane Aja Sofija — stara dama koja je vidjela sve, i još te gleda kao da zna koliko lažeš kad moliš. S druge strane Plava džamija, sa šest minareta i stavom da je zadnja koja se računa. A između njih — ta jebena fontana. Turisti sjede oko nje i glume filozofe s plastičnim bocama vode i mobitelima punim selfija. Djeca ko djeca, trče, galame, golubovi traže mrvu dostojanstva i bureka, a fontana šuti i baca vodu u zrak kao da joj je svejedno. Ne pokušava da bude ni simbol, ni svetinja, ni vječnost. Samo prska, hladi, teče — kao da ti kaže: “Sve ovo, brate... proći će.”

Izgleda tako sitno, a tu je bogtepita koliko već godina — kao zaboravljeni pjesnik koji pije jeftinu rakiju na uglu ulice. Ta fontana se zove Fontana sultana Ahmeda III, i nije samo dodatak na trgu. Ne — to je skulptura, poklon, mali hram vode usred carskog nasilja i svete šutnje.

Godina je bila 1728. Sultan Ahmed III, onaj tip iz Tulipanskog doba kad je turska elita jednom nogom plesala s francuskim rokokoom, a drugom pisala stihove, odlučio je: “Dajmo narodu vodu, ali učinimo to s nekom dozom stila.” 

I eto fontane između Aja Sofije i Plave džamije. Stavili su je tamo ne zato što je bilo hladno, nego zato što su htjeli da narod ima mjesto gdje se može napiti, oprati lice, i osjetiti da još nisu potpuno zaboravljeni. Služio je putnike, žedne, one što su obavljali abdest prije molitve — sve to bez buke, bez glupih govora. Samo voda kao stari prijatelj. 

Ima osam strana — piramida iznad, bijeli mramor koji blješti. Ali svaka takva priča ima skrivene sirovosti. Oduvijek su fontane bile zaklonište od žeđi i ludila. Ova je stajala usred tona priča — ispod Aja Sofije koja je vidjela carstva kako padaju, i Plave džamije koja šuti više od svih svetaca zajedno. I baš zato stoji. I dalje prska, hladno, kao žig u cigli, kao život što se ne predaje nikad.

Dvije crkve već izgorjele. Dva puta ljudi rekli: “E dosta više.” Ali Justinijan nije bio taj tip koji zna kad stati. Tip sjedne na tron, zapali cigaru (metaforički), pogleda oko sebe i kaže: “Hoću crkvu koja će šaptati Bogu na uho.” I pozove dvojicu luđaka — ne slikare, ne zidare, nego matematičara i geometričara. Anthemios iz Trallesa i Isidoros iz Miletosa. Zvuče kao da vode radionicu iz fizike, a ne grade hram. Ali što zna car? Važno da ljudi imaju titule i kompase.

Godina je 532. Istanbul još miriši na zadnju pobunu i zgarište. Justinijan maše rukom: “Čistite to. Gradimo treću.” I krene gradnja. Pet godina kasnije, 537., crkva stoji — ogromna, nadrealna, kao da su je spustili s neba dizalicom iz neke druge galaksije.

I ulazi Justinijan, kroz vrata koja ne škripe jer su svježe napravljena, jer sve je svježe, novo, glatko, miriše na tamjan, znoj, mokre daske i božju tihu glazbu koja se razlijeva pod svodom veće kupole nego što su ljudi ikad sanjali da može stajati a da ne padne.

Ulazi kao da ga nosi vjetar — svi gledaju, svi šute, svi čekaju da Bog kaže nešto, ali Bog šuti, naravno, kao i uvijek, jer zna da ljudi vole kad stvari sami zaključe. A on stane, pogleda gore u tu kružnu beskonačnost, u taj svod gdje se svjetlost lomi kao vino na suncu, i u glavi mu tutnji… ne molitva, ne psalam, nego ekstaza graditelja, ekstaza onih koji su mislili da ništa ne može trajati pa su ipak pokušali. I kaže: “Hvala ti, Gospodine, što si mi dao ruke i um da dignem ovo.” Ali to nije kraj, jer Justinijan nikad ne staje kad osjeti da pobjeđuje – on digne ruke, kao dirigent što vodi orkestar tišine i kamena, i ispali: “Sulejmane, pobijedio sam te!”

Kao da je utrka. Kao da je sve — crkva, kupola, Bog, narod, dim, svjetlost — samo još jedan trenutak u nekoj vječitoj jurnjavi gdje se ne zna tko lovi, a tko bježi, ali se svi smiju jer su bar jednom trčali dovoljno brzo.

Aja Sofija postaje bizantska kruna, sveti gral građevine. Kupola koja prkosi logici. Zidovi koji šapuću povijest. I sve to jer je jedan car imao ego veći od Jeruzalema i dvojicu tipova koji su znali kako nacrtati savršen krug.

Mehmet ulazi u grad kao da je ušao u tuđu kuću, bacio kaput na pod i rekao: “Ovo je moje.” Konstantinopol? Ma daj. Sad se to zove Konstantiniyye, Stanpolis, Dersaadet, Asitane — biraj ime, ali znaj da si sad pod fesom, brate.

I tako je crkva postala džamija. Bez svađe, bez molbe, bez suza. Samo stvar moći. Car je umro, Bog je ostao, ali sad se zove Allah.

Problem? Ona ogromna ljepotica od kupole — što lebdi kao da je na molitvi sama — počela da krcka. Zemlja trese, zidovi se klimaju kao pijanac na rubu šanka.

I onda dođe Murat III. i kaže: “Zovite Sinana.” I dođe Sinan, stari lisac, arhitekt sa zrakom u glavi i genijem u rukama, pogleda Aja Sofiju kao da gleda ženu koju treba spasiti. Ne da je promijeni. Ne da je sruši i napravi novu. Nego da joj kaže: “Smiri se, ljubavi, sad si u dobrim rukama.” Dodao joj je kontrafore — ti masivni oslonci sa strana, kao da je zagrlio crkvu s leđa i rekao: “Nećeš pasti. Ne dok sam ja ovdje.”

I nije pala. Ni pod potresima, ni pod carevima, ni pod promjenama vjera i sistema i granica. Zidovi su joj prije pucali kao stara psovka, ali otkad je Sinan napravio svoje, Aja Sofija stoji. Nepristojno lijepa. Nepristojno žilava.

Dođeš tamo, s mislima da ćeš vidjeti vječnost. I vidiš je — sva u skelama. Gola do kosti, ispod šminke, pod rampom, pod reflektorima, kao stara glumica na rekonstrukciji — ne znaš jeli joj pomažu ili je siluju.

Želiš da te pogodi ono sveto — a ono te pogodi čekićem u glavu jer majstor udara negdje kod kupole i psuje nešto što ni Google Translate ne prepoznaje. Dolje turisti, gore skela. I između toga — povijest u ležaljci s infuzijom.

Aja Sofija nije pala, ali ni ne stoji. Drže je metalne kosti, privremene, stalne kao bol u leđima. Izgledaš je i misliš: "Bože, i ti stariš. Čak i ti."

Nije to loše. Jer ona je vidjela careve, pobune, potrese, krunidbe i preobraćenja, i sad gleda ljude u fluorescentnim prslucima kako je maze, i vjerojatno misli: "Samo polako, sinovi... nisam ja od jučer."

I to ti je to. Dođeš po sliku, dobiješ stvarnost. Nema freski, nema svjetlosti kroz vitraž — samo buka, skela, prašina i grad koji ti kaže: "I sveto treba remont."

Crno-bijela scena. Istanbul zadrhtao pod filterom prošlosti. Kao da je vrijeme stalo, a sve što ostaje je ovaj tip, nasred ulice, sa kamerom u ruci i pogledom koji kaže: "Vidim više nego što pokazujem, ali neću ti sve reći."

Nuruosmaniye džamija iza njega gleda iz visine, gordo, elegantno, hladno. Minaret para nebo, ljudi se miču lijevo-desno kao pijuni u partiji koju nitko ne zna igrati do kraja. A on — stoji. Uspravno. Kao da mu je netko rekao: "Ovo je tvoj kadar, ne mrdaj."

Drži fotoaparat kao da je oružje, a možda i jeste — protiv zaborava, protiv trivijalnosti, protiv gluposti svakodnevice. Njegova sjena duga, oštra, vuče se po pločniku kao podsjetnik da je dan još mlad, ali misli nisu.

Nema osmijeha. Nema laži. Samo lice čovjeka koji je možda malo umoran, ali još uvijek ne pristaje na ništa polovično. Majica uredna, sat na ruci, ruke čvrste. Sve govori: "Možda sam turist, ali nisam budala."

U pozadini – gradski kaos. Jakne, mobiteli, skuteri, brzi hodovi i kratka strpljenja. A on — usred svega — miran. Kao stijena. Kao poruka u boci. Kao stih iz neke izgubljene zbirke. Ne traži pažnju. Ne prodaje ništa. Samo stoji. Gleda. I snima. 

Psi u Istanbulu su poseban narod. Nisu ničiji, ali nisu ni sami. I jesu lutalice — ali to ti je preplitko rečeno. Oni su građani, punopravni. Samo bez adrese i poreza.

Veliki su jer imaju pravo biti veliki. Hrane ih babe, djeca, studenti, prodavači kestena i čak konobari iz skupljih restorana kad šef ne gleda. Legnu nasred pločnika, parkiraju se ispred trgovine ili usred trga — i nitko ih ne miče. Jer to je njihov grad isto koliko i tvoj.

Pripadaju svima, i nikome. Imaju čipove, redovno ih cijepe, lokalne vlasti ih paze više nego neke općine svoje građane. Svaki ima plastičnu oznaku na uhu — znak da je pregledan, zdrav i da ga ne diraš osim ako nemaš ćevap viška.

Ujutro ih vidiš kako se izvaljuju ispred džamija — kao da čuvaju ulaz Božji. Uveče spavaju kraj ribiča na Galati, jer znaju da će pasti pokoji komad. I nitko ih ne tjera. Nitko im ne viče “marš!”. Jer u Istanbulu, pas je institucija.

Naravno, ima ih i koji laju kad si pijan i zalutaš u mračne ulice. Ima i ekipa koja ih se boji — nisu svi oduševljeni. Ali znaš što? To su psi s karakterom. Nisu agresivni, nisu pretužni, nisu izgubljeni. Oni su samo — slobodni. U gradu gdje su svi negdje krenuli, oni su jedini koji znaju stati. Leći. Zatvoriti oči. I reći: “Ovdje sam. I dobro mi je.”

To ti je pas u Istanbulu. Ni tvoj, ni moj. Ali kad mu daš komad simita — postane prijatelj.

Ima tip što je došao u Istanbul ne zbog žena, ne zbog boja, ne zbog povijesti, nego zbog pasa. Uličara. Šetača. Smrdljivih, šepavih, slobodnih kurvinih sinova ulice.

Sjedio bi s kesicama hrane, on, taj lik nije imao ni stan do kraja, ali imao je pse. Nikad svog nije imao – ni ogrlicu, ni zdjelicu, ni onaj usrani “sit!” – ali ovi, ovi gradski vukovi, s njima je znao pričati bez riječi. Sve što je trebao bio je dan bez kiše, i vrećica psećih keksa kupljena za zadnje lire. Čučne na pločnik, zapali cigaretu, i čekaj –doći će. Jedan s ranom na šapi. Drugi stoji tiho, gleda te tim očima koje probijaju slojeve koje si slagao godinama. Treći, mješanac tuge i borbe, što leži uz tebe kao stari prijatelj, i smrdi do kraja svijeta.

Nije trebao više od toga. Nije tražio dom. Istanbul mu je bio dovoljan – on, psi, i jebeni mir što ga samo životinje daju.

Neki traže boga, neki traže ženu, neki traže smisao – on je našao čopor.

U Istanbulu, gradu što bruji kao motor na praznom, što sanja između minareta i trube trajekta, više od tri tisuće džamija šapuće molitve nebu, dan i noć, kao da se cijeli svemir tu spušta na koljena.

Šetam kroz ulice što mirišu na čaj, smog i prošlost, džamije rastu iz kamena, iz vremena, iz zraka — svaka druga kuća kao da šapuće "Allah", svaka sjena ima svoj ezan. 

Lik iz Indije stoji na istanbulskom suncu kao da mu je sve jasno. Na glavi kapa s natpisom, kao da poručuje: „Došao sam, vidio sam, boli me briga.“ Ima tu neku mirnoću čovjeka koji je preživio kaos većeg grada od ovog — i sad šeta među minaretima kao kroz vlastiti kvart.

Iza njega masivna džamija — Nuruosmaniye, da, prava barokna beštija — sjaji kao da pokušava uvjeriti prolaznike da je ovo sveto tlo, a ne parking zona za turiste i umorne golubove. Ljudi hodaju okolo, piju čaj, prave se da nisu izgubljeni, a svi su zapravo izgubljeni. I to je okej.

On, međutim, stoji čvrsto. Rebatinke, jakna, sunce mu baca oštru sjenku kao da ga crta Bukowski u mamurluku. Nema poze, nema glume. Samo prisutnost. Možda je došao tražiti nešto, možda samo da odmori oči. Možda mu je ovo četvrta država ovog mjeseca i više ne broji.

Ali vidiš — ima stav. Ne onaj Instagram "influencer" stav. Ne. Ovo je stav čovjeka koji zna da je svijet kaotičan, ali i dalje želi pogledati sve te jebene fasade, osjetiti dim iz ulice, jesti nešto što mu želudac razumije i klimnuti glavom konobaru koji ne govori nijednu hindu riječ.

To ti je Raja. Raja Janak. Ne traži pažnju, a dobije je. Jer zna da ništa ne traje — ni sunce, ni putovanja, ni ljudi. Samo fotke. I poneka dobra priča.

A ova? Ova bi mogla da počne ovako: “Bio jednom jedan lik iz Indije… u Istanbulu… ispred džamije… i sve je imalo smisla dok nije nestalo.”

Evo ga — kralj sunčanih naočala i tišine, sjedi kao da čeka kraj filma koji je odavno prestao biti zanimljiv. Nosi narančastu polo majicu, plave traperice i lice čovjeka koji je prešao sve granice, i one na kartama, i one u sebi.

Sjeo je na klupu ispred Aja Sofije — ili Plave džamije, svejedno, jer njemu je Istanbul samo još jedna scena u dugom, debelom romanu života. Ima pogled tipa koji je bio i u Bangkoku i u Berlinu, pio sve što gori i ljubio sve što pristane.

Na ruci sat veličine tanjura, kao da broji dane do penzije ili samo čeka kad će se konačno desiti nešto vrijedno vremena. Narukvice na zapešću, kao da je prošao kroz neki samoodrživi zen kamp na Baliju, ali i dalje zna reći "jebiga" s teškim europskim naglaskom.

Sjedeći tu, izgleda kao da mu nitko ništa ne duguje — ni svijet, ni ljudi, ni Bog. I on ništa ne traži zauzvrat. Samo mir. I dobar kadar. Možda je nekoć bio menadžer, možda bajker, možda pjesnik koji je odustao kad je shvatio da soneti ne plaćaju režije.

I vidiš — svi iza njega pričaju, hodaju, zovu nekoga, slikaju, kupuju magnete. A on? On samo sjedi. Gleda. Diše. Kao da zna da je poanta u tome da ponekad samo budeš. Ne trčiš. Ne juriš. Samo sjediš i puštaš da te sunce oguli do kosti.

Možda taj lik zna više o životu nego pola filozofa s diplomom. A ne kaže ni riječ. Možda.

Plava džamija - Ahmetija

Pravo ime joj nije Plava džamija. Zove se Sultanahmet Camii — džamija sultana Ahmeda. Frajer ju je dao sagraditi da Bog vidi da mu je stalo, da ga se pamti, da ostane nešto iza njega osim žena i ratova.

Ali ljudi je zovu Plava. Jer unutra, brate, sve šljaka u toj plavoj. Pločice svuda, kao da je netko razbio nebo i zalijepio ga na zidove. Tirkiz, kobalt, indigo… sve te nijanse što te omekšaju iznutra i puste ti Boga u glavu, htio ti to ili ne.

Turisti bleje, fotkaju, bulje u te pločice kao da će pronaći smisao u ornamentima. Ne znaju ništa o Ahmedu, ni o Osmanlijama, samo znaju da je lijepo i da Instagram voli plavo. I džamija šuti, već stoljećima. Pušta da je zovu kako hoće. Ona zna tko je. Ona zna da plava boja ne pere grijehe, ali zna da ostavlja dojam.

Većina džamija ima dva, možda četiri minareta — znaš one vitke prste što paraju nebo, pa kad vidiš jedan, znaš: tu se priča s Bogom. Ali Sultanahmet Camii ima šest. Šest minareta. Kao da joj ni nebo nije dovoljno visoko.

Kažu da je to ispala greška. Sultan Ahmed rekao arhitektu da hoće zlatne minarete — altın — ali tip čuo altı, što znači šest. I tako nastane zbrka, jer dotad jedino džamija u Meki imala toliko. A to ti je kao da običan bar u predgrađu odluči imati više lustera nego kraljevski dvor. Ljudi su se digli, mumljalo se, nije to bilo bez posljedica.

Rješenje? Umjesto da se ruši nešto u Istanbulu, u Meki su dodali sedmi minaret. Kao da su rekli: “Ajde neka, ali mi smo još uvijek prvi.” Ego protiv ega, vjera protiv ponosa. Arhitekt možda pogriješio riječ, ali pogodio spektakl. Džamija sad stoji sa svojih šest stupova kao da se cereka sudbini i šapće: “Jebiga, sad je kasno.”

I sad kad pogledaš gore, kad vidiš svih šest kako se guraju prema nebu — ne znaš više je li to molitva ili prkos. Možda oboje.

Tu ljudi hodaju polako, tiše nego inače, i ne znaju zašto. Ne znaš ni ti. Samo osjetiš. Kao da su zidovi vidjeli previše da bi bili samo zidovi. Mramor pod nogama — izlizan od molitvi, koraka, pogleda prema gore.

U sredini — fontana, piješ iz nje ako si dovoljno lud da vjeruješ da voda pamti. Gledaš oko sebe — sve simetrično, sve precizno, kao da je netko pokušavao uhvatiti Boga u geometriju. 

Lukovi se nižu jedan za drugim, u ritmu što nije tvoj, ali ga osjetiš u grudima. Ptice krugovima paraju nebo. Djeca trče, mame šute, starci sjede. Sve je to dio tišine. Jer ovo nije dvorište. Ovo je trenutak koji se otegao.

Plava džamija te ne zove. Samo otvori vrata. A ti uđeš. Jer sve ostalo vani izgleda manje stvarno.

Kažu da je sultan sanjao minarete prije nego što je našao arhitekta. Sanjao ih kako paraju nebo, jedan, dva, tri, šest — previsoki za zemlju, preblizu Bogu. Probudio se oznojen, pun ideje. Rekao: “Hoću džamiju koja će trajati duže od mog imena.”

I našli su graditelja — Sedefkar Mehmed Ağa, učenik onog drugog, velikog Sinana. Nije imao Sinanovo ime, ali imao je ludost u rukama. I kad je sultan rekao da hoće čudo, Mehmed Ağa se samo nasmijao. On nije gradio džamiju. On je udarao ritam kamenom.

Gradnja je počela s molitvom, s pesnicama i znojem. Kamen po kamen, dan po dan. Godinama. Ljudi su nosili, vikali, molili, padali, dizali se. Neki su umrli pod lukovima koje nisu ni vidjeli dovršene. Neki su ostali bez imena. Ali džamija je rasla.

Kupola po kupola, minaret po minaret, svijet se savio oko nje. I svaku večer, kad bi grad utihnuo, Mehmed Ağa bi stajao pod skelama i gledao gore — ne da provjeri, nego da se uvjeri. Jer znao je da pravi nešto što će gledati nebo još dugo nakon što njega pojede zemlja.

Kad je završena, ljudi su gledali u nju kao da gledaju nešto što ne zaslužuju. A sultan je šutio. Jer kad vidiš snove pretvorene u kamen, riječi samo smetaju.

Gradili su je sedam godina. Sedam krvavih, tihih, tvrdoglavih godina. Od 1609. do 1616. — dani što su dolazili jedan za drugim, s kišom, sa suncem, s ratovima u daljini i mirisom svježe klesanog kamena u zraku.

Sedam godina ljudi su se penjali po skelama kao mravi, padali, dizali se, molili i psovali. Neki su dali život, neki prste, neki snove. A svi su znali — ovo nije samo gradnja. Ovo je test. Sedefkar Mehmed Ağa nije brojio sate. Nije brojio ni godine. Brojao je lukove, linije, zvuk čekića kad pogodi pravo. I znao je da mora trajati — jer kad gradiš za sultana, ne gradiš zidove, gradiš sjećanje.

Kad je završio, bio je stariji, umorniji, tiši. Džamija je blistala. 

Plava džamija danas... nije ono što je bila, ali ni ti nisi, pa nemoj lagati. Stoji još uvijek tamo, u Sultanahmetu, kao stari boksač koji više ne udara, ali ga svi znaju. Fasada malo izblijedjela, golubovi su je uzeli pod svoje, turisti kao trofej. Svi hoće komad nje — za story, za uspomenu, za dokaz da su bili tamo gdje se ljepota diše. 

Obnavljaju je. Godinama već. Skela je više postala dio pejzaža nego prolazna stvar. I svi šute o tome. Jer znaš — ono što diše stoljećima ne popravljaš preko noći.

Unutra još miriše na povijest, ali tiho. Tepisi su noviji. Zidovi umorni. Zvuk ezana izlazi iz zvučnika, savršen, precizan, ali nešto fali. Nema više starca u kutu što ti šapće povijest kroz pogled. Nema one tišine između riječi.

Ali — i to je velika stvar — ljudi i dalje dolaze. Dolaze umorni i izgubljeni, zaljubljeni, napeti, potrošeni. Dolaze sa svojim mobitelima, djecom, pitanjima. I kad prođu kroz vrata, čak i oni koji ne vjeruju ni u što, zastanu. Ne zbog Boga. Nego zbog prostora. Zbog daha kamena. Zbog nečega što se ne da objasniti.

Plava džamija više nije nova, ni savršena, ni tajna. Ali još uvijek zna šaptati. I još uvijek, kad staneš točno ispod kupole i pogledaš gore, osjetiš: ništa u tvom životu nije bilo toliko mirno.

I to je, brate, dovoljno.

Ispred džamije — Teodozijev obelisk — kamen star tri i po tisuće godina, uspravan kao da se još inati vremenu. Stoji na hipodromu, na nekadašnjem hipodromu, među golubovima, turistima i prašinom, i gleda te.

Isklesan negdje u Egiptu dok su ljudi još vjerovali da bogovi hodaju po zemlji, doveden ovamo silom, kao rob što su ga natjerali da stoji uspravno dok imperije dolaze i odlaze. I sad je tu, najstariji komad grada koji se pravi da je mlad.

Nema glasa, ali govori više od bilo kojeg vodiča. Nema oči, ali vidi te — kako žvačeš prošlost dok poziraš za selfie. Kamen se ne smije. Kamen se ne žali. Kamen ostaje.

Tri tisuće i petsto godina. Koliko si ti izdržao bez da pukneš? On je još tu. I ne ide nikuda. Jer neke stvari, kad jednom stanu, ne padaju više.

Teodozijev obelisk — stari komad egipatskog prkosa. Faraon Tutmozis III. dao ga je uspraviti usred pijeska da pokaže tko je gazda, a onda je stoljećima stajao, gledao prolaznost, šutio bolje od svih filozofa.

Onda, tisućama godina kasnije, dođe Rimljanin, car Teodozije — gladan slave, željan kamenih riječi — i kaže: “Donesi to čudo ovamo, da Carigrad zna što je vječnost.” I dovukoše ga, brodom, snagom, voljom. Dovukoše obelisk kroz vrijeme, kroz more, iz Aleksandrije do trbuha Carigrada, na kralježnicu hipodroma.

I sad tamo stoji. Na At Meydanı. Sultanahmet. Usred turista, selfija, prodavača jeftinih suvenira i galame što nikad ne prestaje.

I nije mu stalo. Jer kad imaš 3 i pol tisuće godina u kostima, ljudska buka ti zvuči kao šapat djece. Stoji. Šuti. Gleda nas kako trošimo dane, dok on broji stoljeća.

Unutra, u srcu džamije, više od 20.000 pločica — ručno izrezanih, ručno bojanih, svaka drugačija, svaka sa svojim životom. Nema tvornice, nema serijske proizvodnje, samo ruke, boje, i tišina u kojoj nastaje nešto veće od čovjeka.

Gledaš ih i vidiš cvijeće, drveće, vrtove iz nekog sna što nikad nije uvenuo. A između — apstraktni uzorci, krivulje što se vrte kao misli kad pokušaš shvatiti smisao. Sve to u stilu Iznik, ono najbolje iz 16. stoljeća, kad je Carstvo još imalo snove i ruke pune vještine.

Te pločice nisu samo ukras. To je manifest. To je zid koji ti šapće: “Vidi što su mogli. Vidi što su ostavili.” Tirkiz, smaragd, tamnoplava, sve to diše, treperi, pjeva molitvu bez riječi.

I kad stojiš ispod kupole, izgubljen među tim uzorcima, osjećaš kao da te zidovi gledaju, kao da znaju koliko si mali. I u redu je biti mali, kad si okružen ovakvom ljepotom. Kad znaš da su ljudi nekad pravili nešto ovako — ne za novac, ne za slavu, nego za Boga. Ili barem za ideju Boga.

Otomansko carstvo nije bilo samo sablja i zakon. Bilo je i pločica, boja, ruka što drhti nad detaljem.

Kažu — i sad slušaj dobro, jer ovo se ne piše u vodičima — kažu da je jedan čovjek radio na gradnji Plave džamije, običan radnik, bez imena u knjigama, bez naslova, bez časti. Nije imao ništa osim jakih leđa i dvoje djece koja su plakala kad bi ga vidjela s rukama punim prašine, i ženom što je znala šutjeti bolje od molitve.

Radio je danima, godinama, kroz zimu, kroz Ramazan, kroz umor. I svaki dan, kad bi svi otišli kući, on bi ostajao još malo. Nije ništa dovršavao. Samo sjedio. Gledao gore. 

I dan-danas, kad čistačica rano ujutro otključa vrata, često nađe jedan otisak ruke u prašini — uvijek na istom mjestu. Nema nikoga. Samo trag.

Zaboravljeni jezici iz kojih istječu molitve, šapatima, direktno u krvotok. Ova džamija ne priča. Ona piše.

Plava džamija u noći izgleda kao da sanja vlastiti život. Stoji tamo, golema, tiha, obasjana svjetlom. Ispod kupola, nebo izgleda kao da više ne zna gdje da ide. Zvijezde se skrivaju. Jer Plava džamija preuzima noć, cijelu noć, i ne pita ništa. Samo stoji. Gleda. Čeka.

Svjetla joj obgrle linije, kao da su slikari po vodi. I mi hodamo oko nje, izgubljeni putnici, sa sendvičima u ruksaku i žuljevima od dana, gledamo gore i osjećamo da smo mali, ali nekako to prvi put ne smeta.

Mutacija kamena i svjetla, spiritualni stroj na uzvišenju, savršen simetrični organizam izvađen iz druge dimenzije i bačen u centar Istanbula da zrači tišinu. Svjetlo pada pod čudnim kutovima, sjene se rastežu previše, ljudi hodaju sporo, kao da ih gravitacija vuče dolje — ili gore. Zvuk koraka nestaje, upija se u kamen kao voda u pijesak. Nema odjeka. Samo muk. 

Crveno kamenje, crveni zrak, crvena svjetla što cure niz minarete kao krv niz oštricu. Istanbul ne spava. On krvari.

Da stoji. I da je lijepa, da. Golema i tiha, diše s gradom, diše za grad. Ona ne traži tvoju vjeru. Samo tvoje vrijeme. Dvije minute pogleda u nebo, u kamen, u svjetlost što se lomi. I kada odeš, nešto ostaviš tamo. Sitno. Nevidljivo. Komadić brige. Ili tuge. Ili pogleda.

Aja Sofija

Aja Sofija — stara lavica Istanbula. Prvo crkva, pa džamija, pa muzej, pa opet džamija. Nije to zgrada, to je višestruki udarac u prsa povijesti.

Od kad je Fatih Sultan Mehmed osvojio grad, nije stao gledati unazad. Nije baziliku samo pretvorio u džamiju — pretvorio je Aju Sofiju u kompleks, pravo srce carstva: mihrab, minbar, govornica, minareti, šadrvani, medresa, kuhinja za gladne, knjižnica za mudre, uredi za sultane. Cijeli mali svijet pod kupolom.

I nije to bila samo funkcija. Bila je i ljepota. Unutra su je kitili kao da uljepšavaju lice žene koju svi gledaju. Kaligrafija na zidovima, pločice što šapuću pjesme, sve najfinije što je turska ruka mogla izvesti. Aja Sofija je disala kao umjetničko djelo, kao vjera uklesana u kamen i boju. Dobili su džamiju, ali nisu izgubili hram.

Osmansko nije izbrisalo bizantsko. Nego ga je nadogradilo. Kamen po kamen, era po era, svi su nešto ostavili, a ona sve primila. Nije ni pitala.

Onda, 1934., nova priča. Republika. Reforma. Vijeće ministara kaže: sad si muzej. I tako Aja Sofija postane memorijal, nešto između svetog i turističkog, između povijesti i razglednice. Zatvore je četiri godine, pa je onda otvore kao da su našli način kako sačuvati sve identitete bez da išta izbrišu. 

A onda, tu je i UNESCO, 1985. — svjetska baština, pod oznakom Povijesna područja Istanbula. Znači: ovo je naše, ali i vaše. Znači: ne diraj, pripada svima.

Danas? Aja Sofija ne propovijeda, ona postoji. Više od milijun turista godišnje dođe vidjeti što je ostalo od carstava, od vjere, od borbi. I još uvijek stoji. Ogromna, tiha, s pogledom koji vidi više od svih nas zajedno.

Ne pita tko si. Samo te pusti da je gledaš.

10. srpnja 2020. — datum koji je zveknuo kao grom iz prošlosti. Turski vrhovni sud poništio je dekret iz 1934., onaj koji je Aju Sofiju pretvorio u muzej. Suci rekli: “Ne, ljudi moji, ovo nije državna stvar, ovo je vlasništvo Zaklade Fatiha Sultana Mehmeda.” Znači — što je on namijenio, to ostaje.

86 godina bila je muzej, ni crkva ni džamija, nego neka sredina koja pokušava pomiriti prošlost. A onda — bum — papir, potpis, presuda. I Aja Sofija ponovno džamija.

Nisu zvonila zvona, ali su se minareti zapalili od ezana. Prvi put nakon skoro stoljeća, iznutra su se opet začule molitve, ne kao turistički šapat, nego kao stvarna vjera, kao povratak.

Neki su plakali. Neki su slavili. Neki su protestirali. Aja Sofija? Ništa nije rekla. Kao i uvijek — primila odluku, nastavila postojati.

Jer nije ona zgrada koju možeš zatvoriti i otvoriti kako hoćeš. Ona je ogledalo vremena. Što god da se u njoj dogodi, ona to primi, upije, preživi. Od crkve, do džamije, do muzeja, pa opet džamije — Aja Sofija se ne mijenja. Mi se mijenjamo.

I tko god da stane pod njenu kupolu, bez obzira na vjeru, politiku ili kameru u ruci — osjeti to. Taj mir. Tu težinu. Tu moć.

Još i danas legende šaptom kruže oko Aje Sofije, kao duhovi što se nikad nisu pomirili s porazom. Jer nije to bila samo crkva — to je bio simbol svijeta koji je padao, i svi su to znali. I zato priče još gore, kao svijeće na vjetru.

Prva kaže — kad su Osmanlije ušli u grad, narod je naglo navalio u crkvu, tražeći spas, kao djeca ispod stola za vrijeme oluje. Molili su, plakali, krili se među ikonama. Neki kažu da su tamo i ubijeni, svi do jednog. Krv pod mozaicima, krikovi među stupovima.

Ali dvojica redovnika — nisu trčali prema oltaru. Oni su otišli gore, na galeriju, i kako su vojnici ulazili, oni su nestali u zidu. Doslovno. Ušli u kamen, kažu, kao da ih je Bog uzeo pod ruku. I legenda kaže — vratit će se kad grad opet bude kršćanski. Kad se vjera okrene, kad povijest udahne unatrag.

Druga legenda je tiša, ali krvavija. Dan prije pada, grad je bio zakopan u gustu maglu. Cijeli dan. Kao da je sam Bog prekrio oči. I onda, predvečer, magla se digla, a s njom — crvena svjetlost, kao rana. Penjala se uz kupolu Aje Sofije, lagano, neumoljivo, dok nije stigla do križa na vrhu. A onda — nestala.

Jedni kažu: to je znak. Kršćanstvo će se okupati u krvi. Drugi — da je to bio Duh Sveti koji je napustio hram, prije nego što ga oskvrne tuđa ruka. Neki znanstvenici pokušavaju biti pametni — kažu, to je bila vulkanska erupcija, refleksija svjetla u atmosferi.

Ali istina? Istina nije važna. Legende su ono što ostane kad sve drugo nestane. I Aja Sofija ih još uvijek drži u svojim zidovima. Kao rane koje ne krvare, ali nikad ne zarastu.

Sulejmanija

Sulejmanija. Treća po veličini, ali po duši — možda prva. Leži na brdu kao da je Bog osobno izabrao mjesto, gleda na Zlatni rog, na Bospor, na vrijeme koje curi kao čaj iz staklene čaše.

To nije samo džamija, to je izjava, himna uklesana u kamen. Sultan Sulejman — Zakonodavac, Veličanstveni, čovjek što je imao sve osim vječnosti — dao da mu grade nešto što će trajati duže od vlasti, žena, ratova. A Mimar Sinan, taj ludi genije s geometrijom u malom prstu, podiže to čudo što se uzdiže i širi i lebdi — kupole kao valovi, minareti kao note u zraku.

I hodaš ti kroz avliju, pod kamenim sjenama, i osjećaš: ovdje su ljudi znali zašto grade. Ne da pokažu moć, nego da dotaknu tišinu. Da se Bog nasmiješi, makar jednom.

Unutra mir. Debeli zidovi, tanki svjetlosni rezovi, tišina kao da si u središtu svemira gdje nitko ne priča jer sve je već rečeno. I negdje dolje, u sjenama, Sulejman i Hurem leže u svojim turbetima, ne kao vladari, nego kao ljudi. Dvoje što su voljeli, vladali, plakali, i na kraju — umrli.

Sulejmanija nije turistički magnet. Ona je pauza. U vremenu, u svijetu, u tebi. Kad je vidiš, znaš — Istanbul ne bi bio Istanbul bez nje. Bez te pjesme u kamenu. Bez tog pogleda na vječnost.

Sinan. Čovjek s kamenom u rukama i Bogom u glavi, a nikome se nije ispričavao zbog toga. Rodio se negdje bez pompe, bez fanfara, bez da je itko zapisao "evo ide najveći". Bio je dijete vremena koje nije mazilo nikoga — uzeli su ga, pretvorili u vojnika, dali mu oružje. Ali on je umjesto mača uzeo kutomjer i libelu. I počeo praviti stvari koje ne padaju.

Istanbul mu je bio platno, alatnica, ljubavnica i bojište. Svaka džamija što ju je digao bila je pljuska nebu, dokaz da čovjek može graditi ljepše nego što svijet zaslužuje.

Nije pričao puno. Nije trebao. Njegove zgrade govore. I kad ih gledaš, znaš — ovaj tip nije bio ni pjesnik ni svetac. Bio je radnik. Arhitekt sa zglobovima punim boli i glavom punom linija.

Umro je star, jako star. Neki kažu preko devedeset. I do kraja je crtao, popravljao, nadzirao. Nije se povukao u hladovinu vlastite slave. Nije znao kako.

Ostavio je stotine zgrada. I nijednu laž. Kad hodaš ispod njegovih lukova, osjetiš to: Ovdje je bio čovjek. Koji je znao što radi. I nije tražio aplauz. Samo prostor da digne nešto što će trajati.

Od svih džamija u Istanbulu, Sulejmanija udara najdublje. Nije to samo zbog njene veličine — iako jest golema, prijeteća, tiha kao planina — nego zbog mjesta na kojem sjedi, priče koju nosi, daha koji joj zidovi zadržavaju.

Stoji tamo visoko, iznad Zlatnog roga, kao kruna na glavi starog grada. Gleda na more, na dim, na krovove, na vrijeme. Ne mora ništa reći, samo diše. I ti, kad je vidiš prvi put — znaš da to nije samo džamija. To je poruka uklesana u kamen, rukom što je znala kako se govori bez riječi.

Povijest tu nije mrtva. Ona šeta među stupovima, sjedi u hladu čempresa, šapuće kroz ezan koji se s minareta valja kao val što nikad ne staje. Sultan Sulejman, čovjek koji je htio da ga pamte ne po krvavim pohodima, nego po ovoj pjesmi od zdanja — uspio je. I više od toga.

Jer Sinan, taj arhitekt bez straha, nacrtao je vječnost u kamenu. Sve je tu savršeno, ali ništa ne vrišti. Grandiozno, ali smireno. Bogato, ali ponizno. Kao da je svaki luk, svaki prozor, svaki hlad bio napravljen da čovjek konačno zašuti i shvati gdje se nalazi.

I kad stojiš tamo, ispod kupole, iznad svijeta — ne osjećaš se malim. Osjećaš se točno kako treba. Kao djelić nečega što traje, i traje, i traje.

Džamija stoji na jednom od onih sedam brežuljaka kao da joj je grad pod nogama, kao da može pljunuti na prošlost i budućnost istovremeno. Nije samo džamija, to je komad sile, pogled na sve, mjesto gdje ti oči otpadnu od ljepote i previše povijesti u isto vrijeme.

Sagradio ju je Mimar Sinan, lik što je znao kako natjerati kamen da pjeva. Radio je to između 1550. i 1557.

Ali Sulejmanija nije bila samo hram za pobožne. Ne, brate. Bila je grad u malom — s kuhinjom za gladne, knjižnicom za znatiželjne, školom za one koji su još vjerovali u znanje. Imao si vrt da se smiriš, medresu da se posvađaš s Bogom na papiru, hodnike gdje su se snovi sudarali s molitvom. Sulejmanija je bila institucija.

Danas? Još uvijek se ljudi klanjaju. Još uvijek se čuje ezan, još uvijek se kupola uzdiže prema nebu kao pijani pjesnik koji se pokušava ispričati. Ali dobar dio toga — zatvoreno. Zaključano. Turisti škljocaju kamerama. Mjesto gdje su se nekoć dijelile porcije leće, sad je kafić. Daruzziyaye. Čaj, kolač, selfiji.

I nije to loše. Samo je drugačije. Jer Istanbul ne umire. Samo se presvlači. A Sulejmanija? Ona stoji i gleda sve to — bez riječi. Jer zna da ljudi dolaze i odlaze, ali ona ostaje. Visoka. Mirna. I vraški lijepa.

Sulejmanija nije samo kamen, nije samo vjera, to je vremenska kapsula. U njoj su urezani ljudi, moć, ljubav, smrt — sve na istom mjestu, sve pod istom kupolom. 

I nije to samo zbog arhitekture, zbog lukova, kamena, savršene akustike. Ispod nje leže ljudi. Stvarni. Moćni. Tragični. Tu su grobnice Sulejmana Veličanstvenog i njegove žene Hurrem, oni što su voljeli i vladali, spletkarili i molili, jebali i ratovali — i na kraju legli jedno pored drugog, kao da sve ostalo više nije važno. Leže tamo, pod istim nebom koje ih je gledalo dok su dizali carstvo iz krvi.

Četiri minareta, i svaki priča. Kažu da ih je toliko jer je Sulejman bio četvrti sultan od kad je Osmansko postalo Carstvo. Lijep simbol, čvrst kao kamen. Visoko, da svi vide. I svi vide.

Jer kad pogledaš Sulejmaniju, ne gledaš samo džamiju. Gledaš priču o moći što je pokušala nadmudriti vrijeme. Gledaš ljubav koja je završila u mramoru. Gledaš Boga, ali i ljude koji su ga prizivali iz politike, rata, pohlepe, i ponekad — iz stvarne potrebe da se spase.

I sve to stoji. Tiho. Teško. Vječno.

Stojim na brdu. Sulejmanija iza leđa, teška, kamena molitva za čovječanstvo koje nikad ne zna što radi. Ispred mene — grad se prosuo kao razbijena čaša vina, curi u svakom pravcu.

Gledam preko kupola, tih savršenih polukrugova što paraju nebo bez imalo buke. Sive, glatke, mirne kao misli koje više ne trebaš. Ispod njih Istanbul šušti, puši, vrišti — ali ovdje gore, sve to izgleda sitno, daleko, nevažno.

Zlatni rog se ljeska, srebren, mekan, kao rana koja nikad ne zaraste kako treba. More šuti, ali sjeća se. Sjećanja se skupljaju u slojevima mulja i snova.

U daljini, Galata stoji uspravno kao pijani pjesnik koji se odbio srušiti. Samo gleda natrag, preko mora, kao da još uvijek nešto traži među svim tim krovovima.

I sve to zajedno — krovovi, Rog, toranj, galebovi što kruže kao dosadna pitanja — izgleda kao grad koji zna da je preživio. I neće ti ništa objasniti. Nema potrebe.

Jer ako išta razumiješ, ovdje gore, gledajući dolje, onda znaš ovo: Ništa nije tvoje. Sve je veće. I sve će trajati. S tobom ili bez tebe.

Sulejmanija je gorila. I ne jednom. Jer kad si velik, kad stojiš visoko, nebo ti ne prašta.

Prvi put ju je spržio požar 1660. godine. Vatra ušla kroz pukotine, pojela drvo, gutala dim, kao da je htjela smaknuti sve što je Sinan stvorio. Kad su plamenovi konačno prestali urlati, ostala je rana, ogoljena ljepota — i Fossati, arhitekt koji je trebao sve zakrpati. Ali umjesto da je vrati, on ju je promijenio. Uvalio joj barok, europski štih, zakrivio ono što je bilo ravno, uljepšao ono što je bilo tiho. I što god da je bila prije tog — nikada nećemo saznati. Nestalo. Izgorjelo. Premazano.

A onda je došao i rat. Prvi svjetski. Ljudi nisu molili, ljudi su ubijali, a džamija? Njeno dvorište postalo skladište oružja. Od molitve do metka — povijest ne zna za milost.

I, naravno, opet požar. Kao da je vatra čuvala bijes stoljećima. Gorio je prostor koji je nekad bio svet. Zidovi su crnili, pločice pucale. Bog se, možda, maknuo na trenutak.

1956. — druga obnova. Novi ljudi, nove ruke, nova nada da će se zakrpati ono što je povijest derala sa zubima. Popravili su krovove, zidove, oči grada. Ali ti znaš — ne možeš zakrpati prošlost. Možeš je samo pokušati razumjeti.

I tako Sulejmanija stoji. Još. Ožiljci skriveni ispod boje. Povijest smrdi na dim, na znoj, na previše promjena. Ali i dalje diše. Jer ljepota koja preživi požar — više nije samo ljepota. To je tvrdoglavost kamena da ostane.

Iza Sulejmanije, tamo gdje je tišina dublja, gdje turisti šute i ptice paze kako slijeću — stoje dva turbeta. Dva kamena šapata. Tamo ne ideš da gledaš. Tamo ideš da osjetiš.

U prvom leži Sulejman Veličanstveni, čovjek koji je vladao svijetom, ali nije mogao pobjeći smrti. I pored njega — Hurrem, žena koja je pokrenula carstvo samo jednim pogledom. Ljubavnici, političari, igrači s Bogom u džepu, sada su prašina pod istim krovom. Nema više kruna, nema više dvora — samo kamen i sjećanje.

U istom vrtu — još mezarova. Kćerka. Majka. Sestra. Obitelj u zemlji. Sultan Sulejman II. Ahmed II. Sefija, kćerka Mustafe II. Imenuješ ih kao da ih poznaješ, a ne znaš ništa osim da su bili veliki i da su sada tihi. Ispod zemlje, svi su isti. Čak i sultan.

Džamija je naprijed. Pogled na grad, na zvuk, na život. A straga — grobovi. Kao podsjetnik. Kao zrcalo. Sve što sagradiš, sve što osvojiš, sve što ljubiš — završava tu. U kamen, u hlad, u zemlju.

Ali nije to kraj. Ne ovdje. Sulejmanija je hram, ali i groblje. Mjesto gdje se nebo sjeća, a ti šutiš. Jer ponekad ništa ne treba reći. Samo stajati. Samo znati.

Blizu, sa strane, skoro da ga prođeš ako ne znaš gdje gledati — stoji mezar Mimara Sinana. Skroman. Nenametljiv. Kao da nije ništa napravio, kao da nije podigao pola Carstva iz kamena i tišine.

I to je ironija, brate. Jer on, koji je nacrtao nebo za Sulejmana, koji je krotio svjetlost, lukove, prostor — on leži bez pompe, bez turbeta, bez sjaja. Samo kamen i ime.

Ali možda je to bila namjera. Možda je znao da su minareti ono što ostaje, a grob je samo parking za kosti. Možda je htio da se njegovo djelo vidi gore, a on da bude mali dolje. Ponos u džamiji, poniznost u zemlji.

Pedeset godina bio je glavni arhitekt Osmanskog Carstva. Graditelj vječnosti. A sad — šaka zemlje pored džamije koju je digao kao ljubavno pismo Bogu i čovjeku.

Ljudi ulaze u Sulejmaniju, dižu pogled, slikaju, mole, šute — a ne znaju da onaj što im je dao to nebo leži par koraka dalje. Bez minareta. Bez slave.

Znaš što? Njemu ne treba više. Jer dok Sulejmanija stoji, Sinan ne leži. On živi. U svakom kamenu. U svakom luku. U svakom jecaju svjetla što se razbije o zid.

Likovi koji bi ti prodali kišobran usred suše. Koji ti nude tepih dok si u japankama. Koji te zovu "my friend" i kad im ideš na živce. I to s osmijehom kao da ste zajedno išli u osnovnu.

Hodaš ulicom, samo gledaš. Gledaš, brate! I to ti je već greška. Jer čim baciš oko na izlog duže od tri sekunde – gotov si. Odjednom, evo ga, maše rukom, dolazi, otvara vrata, smije se kao da ti je upravo oprostio sve grijehe iz djetinjstva. "Welcome my friend! Odakle si? Za tebe najbolja cijena. Ne kao kod drugih. Za tebe – posebna!" Posebna znači duplo više nego za lokalca i jedno veliko “ajde kupi da te više ne gnjavim.”

Kaže ti da je ručno rađeno. Da je antikvitet. Da mu brat to sam tka negdje u selu u Anadoliji dok pjeva sevdah i gleda zalazak sunca. U stvarnosti, tepih je stigao iz tvornice u Kini i smrdi na znoj i propale snove.

I ne možeš ga se riješiti. Čak i kad kažeš “ne mogu s njim u avion”, on ti odgovori: “Zašto ne? Što je problem, prijatelju? Ne sviđam ti se? Slamaš mi srce.” Srce mu slomljeno, a znate se ravno 14 sekundi.

Imaš onog što ti prodaje kožne jakne kad je 40°C. Onog što prodaje začine koje ne znaš ni izgovoriti, ali ti kaže: “Aphrodisiac, brate, jako, tajna Osmanlija.” Onog što ti nudi Rolex za 12 eura. I garantira da radi… barem dok ne izađeš iz dućana.

Ipak, na kraju dana, kad sjedneš s tim istim trgovcem, on ti naruči čaj, zapali cigaretu i krene pričati o životu, bivšoj ženi, lošim godinama i tome kako svi gledaju samo u mobitele umjesto u čovjeka. I tad shvatiš — nije on samo dosadan, on je umjetnik preživljavanja. On ne prodaje robu. On prodaje priču. A priča, brate… uvijek ima cijenu.

Trgovci u Istanbulu... to nije posao, to je genetski kod. Ako kopaš duboko, shvatiš: ovaj grad nikad nije bio samo grad. Bio je tržnica carstava. Tu se stoljećima križalo sve – svila iz Kine, začini iz Indije, zlato iz Afrike, vino s Balkana, srebro iz Venecije, i sve to završavalo na jednoj istanbulskoj tezgi s likom koji viče: “Come, my friend! Best quality, special price!”

Zašto ih ima toliko? Jer Istanbul nikad nije znao za tvornice snova i uredske karijere od devet do pet. On je uvijek bio grad gdje se živi od dlanova i jezika. Uđeš s robom, izađeš s novcima. Ili obratno. Trgovina je ovdje bila škola, fakultet i penzija.

Svi se bave trgovinom jer to nije posao, to je preživljavanje s osmijehom. Ako ne znaš trgovati, umireš od gladi. Ako znaš – možda se obogatiš, a možda samo popiješ dovoljno čaja da ti dan prođe lakše.

Istanbul je grad između. Između dva kontinenta, dva mora, tisuću jezika. I što radi grad između? On prodaje sve što mu prođe kroz ruke. Jer sve ionako prolazi. Sultan dođe, sultan ode. Carstvo se digne, carstvo padne. Ali trgovac ostaje. Onaj što ti prodaje tepih, rakiju, ili lažni iPhone.

Zato ih ima svugdje. Nema praznog prostora. Zid? Napravi izlog. Hodnik? Postavi štand. Džamija iza ugla? Netko će ispred nje staviti štand sa simitima. Istanbul mrzi prazninu. A trgovac je najbolji način da se praznina popuni.

I zato, kad pitaš “zašto se svi bave trgovinom?” – odgovor je jednostavan: Jer u Istanbulu svatko je trgovac. Neki prodaju začine. Neki tepih. Neki lažni osmijeh. Neki svoje vrijeme. A najbolji od svih? On ti proda priču. I dok se smiješ i misliš da si prošao jeftino, već si platio duplo.

Ulični prodavači. To nisu trgovci, to su specijalne jedinice improvizacije. Likovi što se pojave niotkuda, izranjaju iz mase, i prije nego što shvatiš – već ti nude nešto što nikad nisi znao da ti treba.

Ideš ti tramvajem. Znoj, gužva, neko ti diše u potiljak. I odjednom – evo lika. Vadi iz torbe deset nožića za guljenje krumpira i viče: “Abi, samo 10 lira! Reže sve! Rajčicu, staklo, beton!” I onda demonstrira na novinama, na papiru, skoro i na tvom ruksaku. Tramvaj se ljulja, ljudi ga gledaju, a on prodaje kao da sutra ne postoji.

Istanbul te dočeka kao da si ga već sanjao — grad što pulsira pod nogama, gdje bazari dišu dublje od ljudi. Mısır Çarşısı, srce puno šafrana, mente i galame, gdje trgovci pjevaju cijene kao mantru, a sve se vrti, bez kraja.

Kapalı Carşı — kao da si pao kroz vrijeme, četiri tisuće dućana, labirint snova i lažnih dragulja, gdje starci sjede i gledaju te. Tapiserije lebde sa stropa, miris kože, svile, promuklih riječi. Sveučilišne zgrade u daljini — mramorne i tihe, kao da ne pripadaju ovom kaosu, ali tu su, gledaju, šute, pamte.

Sirkeci Garı, stanica sa zapada, gdje su nekad izlazili putnici s cilindrima i čežnjom u očima, sad samo umorni vlakovi i ljudi koji traže nešto što nisu ni izgubili.

Trajekti klize kao misli što se ne mogu uhvatiti — voda, grad, zvukovi što ne prestaju. Sve je u pokretu. Sve. Ti, ljudi, prodavači, galebovi, dim iz čađavih dimnjaka.

Grand Bazar

Kapalıçarşı, stara zvijer pod krovom, ne pita tko si ni otkud dolaziš. Samo te proguta. Trideset tisuća kvadrata trgovine, šapta, hodanja, mirisa, pogleda.

Rođen u 15. stoljeću, izdržao sve — požare, potrese, carstva, selfije. I dalje stoji. Nije to samo tržnica. To je organizirani kaos, simfonija glasova, ruku, robe, začina. Tu trgovina nije posao — to je život, igra, rat bez krvi. U Kapalıçarşıu, zlato se važe kao da je sudbina, tepisi se prostiru kao priče, svaka boja, svaki uzorak nešto kaže. Tkanina govori više od riječi.

Turci tu ne prodaju stvari. Prodaju uvjerenje da nešto vrijedi. A ti, ako nisi oprezan, izađeš s rukama punim torbi i dušom što miriše na limun i dim. Ovdje kultura nije riječ iz knjige. Ovdje je živa, žilava, glasna. Dišeš je, gaziš je, nosiš doma pod noktima.

Arhitektura Kapalıçarşıa nije samo stil — to je tvrdoglavi dokaz da su ljudi znali graditi kao da grade zauvijek. Kupole kao nebeske školjke, zidovi popločani rukom i živcima, svaki detalj nosi trag nekog starog, umornog majstora koji je znao gdje mu je srce.

Unutra — svijet u dijelovima. Ovdje zlato. Ondje tepisi. Pa tekstil, keramika, začini. Sve ima svoje mjesto. Sve ima svoj ritam. Nakit sja kao da ti se smije u lice. Tepisi šapuću priče starijih od tebe. Keramika puca od boje. A začini — začini ti uđu u nos i ostanu tamo danima, kao da ti žele reći da si bio negdje stvarno.

Uličice vijugaju, uske, tvrdoglave, kao da ne žele da nađeš izlaz. I hodaš, hodaš, i odjednom ne znaš jesi li u 2025. ili 1525. jer sve je isto — čovjek prodaje, drugi kupuje, netko se smije, netko te gleda preko ruba čaše čaja.

Vrijeme ovdje ne prolazi. Samo kruži. I ti s njim.

Tog trena kad zakoračiš unutra, postaješ jedan od pola milijuna. Ljudi teku kroz Kapalıçarşı kao rijeka što nikad ne staje — 300 tisuća, 400, 500, tko broji kad ulice dišu, kad koraci plešu, kad sve bruji kao glazba u ponoć.

Lica iz svih krajeva svijeta, znoj na čelu, oči što upijaju boje, rukama što pipaju svilu kao da će otkriti istinu. Trgovci viču kao propovjednici, galama se lomi o zidove i vraća natrag kao eho stotina godina.

Sve se kreće. Ljudi ne hodaju, oni plutaju. Jedni traže uspomenu, drugi cijenu, treći sebe. U tom mravinjaku pod kupolama, svaki čovjek je nota u divljoj improvizaciji grada koji ne staje.

I u tom šumu koraka, u tom ritmu gužve, možda, ako zastaneš dovoljno dugo, čuješ kako ti Istanbul šapće: “Još si tu, idi dalje.”

Grand Bazar — 64 ulice, 3600 trgovina, svaki kutak priča, svaki izlog pulsira, svaki čovjek prodaje nešto, pa makar i pogled. To nije mjesto, to je mozaik — neuredan, bučan, živ.

Šetaš, ne znaš kamo ideš, ali ideš. Ulaziš iz ulice u ulicu kao iz misli u misao. Svaka trgovina je svijet za sebe — natrpana, tijesna, puna sjaja i prašine.

Trgovci te gledaju kao da te već poznaju, a ti ne znaš ni gdje si. Ali ideš dalje jer sve vuče — svila, metal, mirisi, boje, riječi koje ne razumiješ ali osjećaš.

To nije šoping. To je halucinacija u hodu. Grad što se sav skupio pod krov i rekao: “Evo ti život. Izaberi nešto.”

Ulaziš unutra i gotovo – nema više tebe. Izgubiš kompas, izgubiš osjećaj vremena, pa čak i dostojanstvo kad se nađeš kako se cjenkaš za nešto što ti uopće ne treba.

“Koliko košta?”

“Za tebe, my friend, posebna cijena.”

A posebna cijena znači da bi za te lire mogao kupiti motor na Balkanu. I ti znaš da te dere. On zna da znaš. Ali to je igra. Ako izađeš iz Velikog bazara bez da se cjenkaš – nisi kupio suvenir, kupio si sramotu.

Ovdje prodaju sve. Tepisi od svile, lampe koje izgledaju kao da ih je napravio Aladin kad se drogirao, nargile u bojama koje ne postoje u prirodi, začini što mirišu na sve osim na dijetu, i nakit toliko blještav da ti se oči pretvore u disko kugle. I uvijek negdje neki lik viče: “Bosnia? Croatia? Serbia? My brother!” Kao da ti je rođak, a upoznali ste se prije pet sekundi.

Gužva koja se sudara sama sa sobom. Mirisi čaja, kave, kože i parfema od 3 eura. Zvuci jezika iz cijelog svijeta. Svi izgubljeni, svi traže izlaz, ali nitko ne želi izaći.

Jer istina je – Veliki bazar nije za kupovinu. On je za doživljaj. Za adrenalinski trip trgovine, gdje si ti plijen, a trgovci lovci s osmijehom.

Na kraju, kad se dokopaš izlaza, znojan, umoran, s vrećicom u kojoj nosiš nešto što nisi planirao kupiti – shvatiš da si dobio upravo ono što si trebao: priču. Istanbulski trgovac je majstor priče, a Veliki bazar je njegova pozornica.

Ima i mali bazar. Egipatski bazar – Mısır Çarşısı – mlađi brat Velikog bazara, ali s vlastitim tripom. Ako je Veliki bazar Vegas, onda je Egipatski – Woodstock za začine.

Ulaziš unutra i prvo te pogodi miris. Ne jedan miris. Svi mirisi odjednom. Kurkuma, kumin, cimet, šafran (onaj skupi, što košta kao mali auto), pa vanilija, pa suhe smokve, pa kava što se peče na pijesku. Zrak je toliko gust da ti pluća počnu zamišljati recepte koje nikad nećeš isprobati.

I onda krene predstava. Trgovci. Oni isti klaunovi preživljavanja što bi ti prodali i kisik u boci da mogu. “Hello my friend! Best saffron, best quality!” “Come, smell this, 100% natural Viagra!” “Tea! Apple tea! For your wife, for your mother, for your neighbour!”

Ništa nije normalno. Svaki čaj liječi barem deset bolesti, svaki začin je "Ottoman secret", i svaki trgovac je uvjeren da si došao baš njemu, iako vas dijeli još 200 drugih štandova koji nude isto.

I ne nude ti samo robu. Nude ti priču, pokus, šaku pistacija "for free, my friend", pa ti stave nešto u ruku i već si u problemu. Jer sad kad si probao, moraš kupiti. To je pravilo svemira.

A oko tebe – turisti izgubljeni u boji. Fotkaju hrpe crvene paprike kao da nikad nisu vidjeli začin, a doma imaju Podravkinu Vegetu u kuhinji.

I, naravno, uvijek onaj legendarni dijalog: “Where are you from?”

“Croatia.”

“Aaaa, Davor Šuker! My brother!”

Lik te poveže s igračem iz ‘98 i uvjeren je da ćeš sad kupiti kilo oraha više.

Na kraju izlaziš s vrećicom čajeva, par kocki lokuma, možda i s pakiranjem šafrana što nisi trebao kupiti, jer nisi znao jeli stvarno šafran ili obojani konac. Ali svejedno si sretan. Jer Egipatski bazar nije samo šoping. To je trip kroz nosnice, jezik i živce. To je Istanbul destiliran na kvadratni metar.

Simit. Nije to samo kruh s rupom. To je prsten svakodnevice. Hrskav kao jutro poslije loše noći, zlatnosmeđ, umotan u sezam koji ti škripi među zubima dok pokušavaš pregristi još jedan dan.

Prodaju ga klinci, starci, tipovi s crvenim kolicima i umornim očima. Guraju ga kroz Bešiktaš, kroz Fatih, po kiši, suncu, kroz gužvu i galamu, kao da nose nešto sveto, a u stvari, samo je topli komad tijesta.

Ali taj miris — uh, taj miris — digne mrtvog. Ljudi ga gutaju u hodu, radnici s prašinom po rukama, studenti s podočnjacima, ljubavnici koji više ne pričaju. I ti. Čaj u jednoj ruci, simit u drugoj, i ajmo, guraj kroz dan.

Hrskav izvana, mekan iznutra, baš kao čovjek koji je previše puta pokušao. Namačeš ga u tahini, u sir, u džem ako si sladunjav. Ili ga jedeš suhog, dok ti golub gleda u dušu.

Na Taksimu, uz Bospor, u nekoj prljavoj kavani gdje stolnjaci pamte bolje dane — simit je tamo. Uvijek tamo. Čeka da ga zagrizeš, kao život. Ništa ne obećava. Ništa ne traži. A daje ti sve što može.

To je Istanbul, prijatelju. Ispod svih slojeva, sve se svodi na to: kruh, čaj i još jedan pokušaj.

Zlatni rog. Haliç. Khrysokeras. Zovi ga kako hoćeš — on je tu, sjaji kao stari ožiljak pod svjetlom. Voda što siječe grad napola, razdvaja stari Istanbul od novog, kao da ni vrijeme ne može progutati sve odjednom.

Ime nije metafora. Sunce se lomi na površini i baca zlatnu svjetlost, kao da se bogovi još igraju sa sjenama. S jedne strane povijest, s druge beton i buka. U sredini — ti, izgubljen, i voda koja pamti sve.

Bizantinci su znali. Napadi su dolazili kao kiša bez prestanka, pa su podigli zidove, stavili lanac — stvaran, golem, željezni lanac — preko zaljeva. Kao da možeš zaustaviti smrt čelikom. Tri puta su ga razvalili.

Onda su ušli novi ljudi. Grci, Židovi, Armeni, Talijani, svi ti tihi likovi s robom, jezikom, tugom. Iskrcavali su snove s brodova i slagali ih u magazine duž obale. I odjednom, Zlatni rog je disao drugim plućima. Postao je luka, tvornica, život.

Pa došla prljavština. Otrov iz dimnjaka, ulje u vodi, galebovi s crnim perjem. Voda je šutjela, trpjela, kao i uvijek. Sad je pokušavaju očistiti, brodove tjeraju na jug, u Mramorno more. Ali znaš kako to ide — ono što jednom zamiriše na smrt, dugo nosi taj miris.

Mostova nije bilo. Samo čamci, mala plovila koja su prelazila s obale na obalu kao u nekoj priči što se prepričava šapatom. Tek 1845. prvi Galata most. Onda još dva puta. Tri mosta kasnije i milijuni auta — a voda i dalje teče, ravnodušna.

Unkapani, Haliç… sve to pokušava povezati grad, ali Zlatni rog se ne da ukrotiti. On ne spaja. On podsjeća. Na prošlost. Na oganj. Na lanac. Na grad koji nikad nije bio samo grad.

Galata most, podne, sunce prži, a čovjek u narančastoj majici sjedi kao da mu je Istanbul stara ljubavnica koja mu duguje objašnjenje. Jedna noga na ogradi, druga u zraku, ruka ležerno spuštena, kao da pozira za reklamu: "Kako preživjeti život i još izgledati kul."

Iza njega – džamija s dva minareta, to ti je Yeni Camii, Nova džamija koja je zapravo starija od većine brakova danas. More ispred, tirkizno i nervozno, brodovi plove, galebovi vrište, a on – on se ne miče. Izgleda kao da je već sve to gledao — možda prošli život, možda prošlog ljeta, možda jutros.

Desno – Aruna Balik Restaurant, gdje ti uvale sendvič s ribom i pogled na Bospor, i sve ti naplate osim vjetra. Turisti u prolazu, konobari u brzini, a lik naš — zen. Gleda pravo u kameru, kao da poručuje: "Jesam li ja tu zbog džamije? Ma jok. Ja sam tu zbog tišine u sebi."

Na znaku piše da se u more ne baca kruh ni smeće. Ironično. Jer ljudi već godinama bacaju i sebe, i svoje misli, i svoje živote – u to isto more, svakog dana, i nitko ni ne trepne.

A ovaj tip? On je stao. Nije bacio ništa. Samo je sjeo. I pustio da grad prolazi pored njega, kao rijeka koja zna da više nikom ne mora ništa dokazivati.  A to, prijatelju, nije mala stvar.

Evo ga opet — lik iz Indije, ali ovaj put zoomiran, naslonjen na pozadinu koja vrišti "povijest!", a on se ponaša kao da stoji ispred tramvajske stanice u Mumbaiju. Novi level nonšalancije. Crna kapa s crvenim detaljem, naočale, brkovi, jakna — sve na njemu govori: „Putujem, ali ne tražim ništa.“

Iza njega — minareti Yeni Camii, bodu nebo kao podsjetnik da je vjera ovdje kao voda — sveprisutna i neizbježna. Kupole sjaje na suncu kao da su polirane jutros samo za ovu fotku. Galebovi lete okolo, turisti klikću, a on — stoji kao da je izabrao najdosadniju epizodu svemira i odlučio je proživjeti s dostojanstvom. Pogled u daljinu, poluosmijeh, možda je pomislio: „Ovdje su Osmanlije gradili carstvo, a ja samo tražim mjesto za čaj i WiFi.“

Calvin Klein logotipi se ponavljaju preko cijele majice kao mantra zapadnog konzumerizma nasred jednog od najduhovnijih gradova svijeta. Ironično. Lik nosi sve brendove na sebi, stoji ispred svetinje, a i dalje izgleda kao da mu je najvažnije pitanje u glavi: "Gdje ovdje pišaš bez da platiš?"

To je to. Stil, stav i džamija u pozadini. Klasika. I to dobra klasika, ona koja se ne trudi biti važna — samo je.

Galata

Galata most veže prošlost s budućnošću, kamen s betonom, molitvu s prometom. Na jednoj strani molitvenici i minareti, na drugoj – kavane, neon i izgubljeni turisti s mobitelima u rukama.

Ispod njega smrdi po ribi i dimu, a iznad – ribari, mrzovoljni i tihi, love svoje večere ili svoje iluzije, tko će ga znati. Cigareta u ustima, pivo u ruci, a galeb viče kao lud, kao da i on ima nešto protiv svega.

U sumrak grad gori bez plamena. Džamije blistaju kao da su od svile, a brodovi klize kao mamurni snovi. Most sve to spaja, bez pitanja, bez ponosa. On zna da sve prolazi – carstva, pjesnici, turisti, ljubavi. Ali riba na roštilju ostaje. I rakija. I taj jebeni vjetar sa Bospora što sve podsjeća da ništa nema smisla, pa zato treba ići dalje.

Most spaja dva lica Istanbula koja se gledaju preko Zlatnog roga kao bivši ljubavnici koji se prave da im je svejedno. S jedne strane imaš Karaköy: šik, bradat, pije tursku kavu iz čaše za vino i misli da je Berlin. Galerije, grafiti, hipsteri s fotoaparatima od tri tisuće eura i tetovažama loših odluka. Tu ti je sve moderno dok ti ne zatraže 150 lira za espresso veličine suze.

S druge strane — Eminönü: kaos, čista buka, ljudi prodaju sve osim možda bubrega, a i to samo zato što je zabranjeno. Golubovi ti jedu iz ruke, stari djedovi te uvjeravaju da baš njihov balık ekmek liječi sve – od gladi do slomljenog srca.

A gore na mostu, između ta dva svijeta, stoje ribari. Stoje kao da im je more reklo neku tajnu. Ništa ih ne zanima. Nema inflacije kad loviš ručak. Nema politike kad se boriš s lignjom.

Most sve to povezuje, i ne žali se. Svaki dan trpi stotine nogu, tisuće pitanja i barem deset romantičnih prosidbi koje završe ili suzama ili balık ekmekom.

I to ti je Galata. Veza između kvarta koji pokušava biti Pariz i kvarta koji pokušava preživjeti.

Galata most, taj tvrdoglavi komad metala što danima gleda brodove i šuti, u svom današnjem izdanju sagrađen je 1994. godine. Da, relativno friško, ako zanemarimo da je prije njega tu bilo bar pet drugih mostova, svaki sa svojom dramom, padovima, požarima i generalnim identitetskim krizama.

Most kakav danas poznajemo sagradila je turska firma STFA. Ozbiljna ekipa. Nema tu romantike, nema "Leonardo da Vinci je nacrtao skicu", kao što Istanbul voli pričati u pauzama od čaja. Ne, ovi su došli s bagerima, dizalicama i planovima koji nemaju veze s poezijom.

Ali ajmo iskreno — koga briga tko ga je sagradio? Važno je da stoji. Da podržava ribare, prodavače kestena, turiste s kamerama i lokalce što preklinju boga da ne zapnu u prometu. Most nije tu da se hvali diplomama. On je tu da preživi.

I preživljava. Svaki dan. Bez drame. Bez molitve. Samo s galebovima, dimom s roštilja i težinom grada što nikad ne prestaje.

Prvi Galata most? E to je već prava turska sapunica. Godina je 1845. Osmanlijsko Carstvo još uvijek vuče zadnje elegantne uzdahe prije nego što sve krene nizbrdo, ali odluče da bi bilo lijepo spojiti dvije obale Zlatnog roga. I što naprave? Sagrade drveni most. Od drva, brate. Kao da grade kućicu za ptice, a ne konstrukciju koja treba da preživi istanbulski kaos.

Naravno, nije ga gradio nikakav čudotvorac ili genije — most je bio politički hir. Sultan Abdülmecid I je dao mig, a posao je odradila državna ruka. Ime izvođača? Nebitno. Upisan je negdje u prašnjavim arhivama, između "molbe za povećanje plaća janjičarima" i "upute za pravljenje sarme". Znamo samo da je most bio drveni, privremen, ali eto — izdržao skoro 18 godina. Što je u istanbulskim uvjetima ravno čudu.

Ljudi su tada prvi put mogli prijeći s jedne strane na drugu bez da ih proguta brod, mulj ili politička rasprava. I to za siću — most se plaćao, naravno. Nema besplatnog prelaska, i onda i sad. Kapitalizam ne spava.

Tako je to počelo. Most koji je danas selfi magnet nekad je bio drvena daska preko mulja. I svejedno — ljudi su išli. Jer Istanbul te uvijek tjera da ideš dalje. Pa makar preko trulog drva.

Galata je među ribičima popularan kao besplatna meza uz rakiju. I to s razlogom. Prvo — lokacija. Zlatni rog je kao all-inclusive švedski stol za ribe. Slatka voda sa kopna se tamo grli sa slanom iz Bospora, pa se sve vrste riba skupljaju kao na porodičnom okupljanju. Ribiči to znaju. Oni osjete gdje se život mota, kao mačke pred ribarnicom.

Drugo — visina mosta taman. Ne previsoko da ti treba katapult za baciti udicu, ne prenisko da te valovi poljube kad malo zapuše. Savršen balans za one što znaju čekati i ne govore puno.

Treće — tradicija. Nije to više samo ribolov. To je zen, to je terapija, to je "pobjegao sam od žene na par sati, pusti me da gledam more". Imaš likove što dolaze svaki dan, već 20 godina. Isti štap, ista kabanica, isti pogled u daljinu kao da razgovara s morem, a zapravo razmišlja što će za večeru.

A i ljudi prolaze. Turisti stanu, gledaju, fotkaju. Neki i pitaju: "Uhvatili ste nešto?" A ribič samo slegne ramenima. Ne radi on to za ulov. Radi za dušu. I da mu nitko ne priča.

Galata je jedino mjesto gdje ti može biti loš dan, ništa ne uhvatiš, sve smrdi po ribi i dimu — a ti si ipak zadovoljan. Jer si na mostu. Jer si svoj. Jer more šuti s tobom.

Bio jedan lik, svi ga zvali Dede. Nitko nije znao kako se zove stvarno. Dolazio svaki dan na Galata most, s onim svojim klimavim štapom koji je izgledao kao da će se raspasti kad puhne jači vjetar. Imao je kačket Fenerbahçea iz ‘92, ofucanu jaknu i torbu u kojoj su bili: pola kruha, limenka sardina (za njega, ne za ribe), i stari tranzistor koji šušti i kad ne radi.

Jednom, usred zime, svi se sklonili – vjetar sječe kao porez, galebovi bježe, čak ni turisti ne smetaju, svi na nekoj toploj juhi. Ali Dede stoji. Kao spomenik tvrdoglavosti. Kaže: “Ribe vole zimu. Ne bježe od problema kao ljudi.”

Stoji on tako, baca udicu, šuti. Prođe sat, dva, tri. Ništa. Most prazan. I taman kad pomisliš da je lud što se ne pokupi, odjednom – štap se zatrese kao da je zakačio podmornicu. Dede se ne miče. Smireno, s dvije fore i pola daha, izvuče čudovište. Neki ogroman brancin, toliki da je čak i galeb zastao s pljuvanjem.

Skupi se pet, šest ljudi, svi gledaju u ribu kao da je Isus sišao s neba. Pita ga netko: “Šta ćeš sad s tim?” A Dede kaže: “Ništa. Neka ide.” I vrati ribu u more. Samo tako. Bez drame. Kao da baca opušak, a ne večeru za tri dana. Onda sjedne, otvori onu limenku sardina, zagrize kruh, upali tranzistor i šuti.

To je Galata. I to su ribiči. Ne love da bi uhvatili. Love da bi disali.

Zovem se Mehmet. Brancin sam. Rođen ispod mosta Galata, negdje kod trećeg stupa, između plastične kese i stare gume. Djetinjstvo mi je prošlo uz škampe i učenje kako izbjeći mreže, mamce i čudne stvari koje smrde na metal i obećanje.

Ljudi gore misle da mi nemamo pojma. Da smo glupi. Ali vidimo mi sve. I štapove, i udice, i te njihove čudne rituale. Jedan jede sjemenke, drugi priča s ribom prije nego što baci udicu, treći piša s mosta kao da smo mi nevidljivi.

Ima jedan stari – Dede ga zovu. Taj me fascinira. Ne viče, ne psuje, ne koristi skupe mamce. Samo sjedi i ponekad pusti staru muziku s tranzistora. Jednom sam, iz znatiželje, zagrizao njegov mamac. Nije bila glupost. Htio sam vidjeti što će napraviti.

Izvukao me polako, bez panike. Gledali smo se u oči. On – star, umoran, ali miran. Ja – sav mokar, logično, i spreman na kraj. Ali onda me vratio. Samo tako. Nije ni rekao ništa. Samo klimnuo glavom. Kao da zna.

Od tada mu se često približim. Samo da čujem taj šum tranzistora. I da ga gledam kako puši cigaretu na vjetru. Ne pokušava više da me ulovi. I ja ne pokušavam više bježati. Mislim da smo prijatelji. Samo na različitim razinama hrane.

Lüfer je glavna faca. Brz, oštar, nosi se kao lokalni mafijaš. Kad ga uhvatiš, zna se – danas si kralj mosta. Svi ti klimaju glavom, neki i nude čaj. A on se bori do zadnjeg trzaja, jer neda ponos ni kad zna da ide na tavu.

Istavrit je druga priča. Mali, brzi, ide u jatima kao da žuri na koncert. Ribiči ga obožavaju jer ih mogu uhvatit deset u minuti ako je dan dobar, a ako nije – pa… i dalje ih hvataju, jer nešto moraš raditi dok čekaš da se lüfer smiluje.

Brancin – to je taj iz snova. Pojavi se rijetko, kao pošteni političar, ali kad se pojavi, sve staje. Šapat, kamera, priče o “onome danu kad sam izvukao komada od dva kila”. Naravno, u stvarnosti je bio kilo i nešto, ali koga briga? Na mostu se svaka riba u priči podupla.

Tu i tamo se zalomi neka skuša ili čak cipal, koji izgleda kao da se sam izgubio i pita gdje je party. Neki ribiči kunu se da su jednom ulovili lignju, ali to nitko nije vidio, a lignja se više ne javlja.

Sve u svemu — Galata je kao riblja tržnica s neizvjesnim raspletom. Nikad ne znaš što ćeš zakačiti. Možda lüfer. Možda stari čamac. Možda – priču za ostatak života.

Ribanje sa mosta - pitaš plaća li se, treba li dozvola? Besplatno, brate. Nemaš ni fiskalni račun, ni dozvolu, ni inspektora koji ti dolazi da pita gdje ti je pečat. Samo ti, štap, mamac i nebo iznad Istanbula koje se pravi da ne vidi ništa.

Grad? Ne smeta im. Možda zato što znaju da su ti ribiči tiha većina. Ne prave buku, ne traže ništa, samo stoje, love i pričaju s morem. A Istanbul je naučio – ne diraj ono što funkcionira. Čak i ako smrdi po ribi.

Sad, istina je da bi tehnički trebao imati neku dozvolu ako si baš sitničar i pitaš zakon. Ali zakon na Galati funkcionira kao promet oko Taksima – više kao preporuka nego pravilo. Ako ne prodaješ ribu na veliko i ne napraviš roštilj na sred mosta (što je, doduše, netko i probao), nitko ti ništa neće reći.

Najgore što ti se može desiti je da ti galeb ukrade mamac, ili da ti upadne neki znatiželjni turist s pitanjima dok pokušavaš uhvatiti brancina svog života.

Dakle – da, besplatno je. I kao što svaki ribič zna: ono što se ulovi s mosta ne mjeri se novcem, nego tišinom, mirisom dima i šansom da pobjegneš od svega – bar na par sati.

Najbolji način za spremanje ribe? Pitaš kao da postoji samo jedan. Brate, ima ih koliko i propalih ljubavi. Ali ajde, evo verzije za ljude koji su gladni, nemaju vremena za kulinarske emisije i vole stvari s karakterom.

Uzmeš ribu. Pravu ribu. Ne onu iz zamrzivača u supermarketu što je prošla više granica nego tvoji rođaci u gastarbajterskoj turneji. Mislim na onu koju si sam ulovio ili bar kupio od čovjeka koji miriše na more i cigarete.

Ne čistiš je s previše ljubavi – ona je već mrtva, nema potrebe za romantikom. Očistiš je brzo, efikasno, kao da otkazuješ pretplatu za teretanu koju nikad nisi koristio.

Zatim – sol. Bez mjerenja, bez aplikacija. Samo posoliš kao da si ljut na svijet. Baciš malo papra. Možda češnjak, ako se osjećaš profinjeno. Limun? Može, ako nisi previše sirov.

Tava. Ulje. Ne maslinovo od 200 kuna koje čuvaš za goste koji nikad ne dođu – nego ono pravo, s karakterom, koje se puši kad ga zagriješ.

Zagriješ tavu do točke kad misliš da će se sve zapaliti. Zatim baciš ribu. Pršti, sikće, smeta susjedima. Ali te nije briga jer ti večeraš, a oni gledaju serije o kuharima dok jedu tost.

Okreneš jednom. Samo jednom, ne čačkaš. Nisi terapeut, ti pržiš. Kad je koža hrskava i miris se širi kao dobra trač, gotovo je. Serviraš s kruhom. Ne treba ti prilog. Možda pivo. Možda vino. Možda tišina. I to ti je to. Nema recepta. Nema mjerenja. Samo ti, riba i par minuta istine na tavi.

Ako ne znaš spremiti ribu ovako, trebaš naručiti pizzu i preispitati životne izbore.

Galata... ah, Galata je kao onaj stari prijatelj iz mladosti koji je vidio svašta, preživio još više i sad sjedi u kafiću s pogledom, puši bez filtera i ne treba ti reći da je bio s tri žene, bankrotirao dvaput i jednom pio s pjesnikom kojega sad svi citiraju, a nitko nije pročitao.

To ti je Galata.

Ulica kriva, kaldrma kao zubi u blues gitarista, a zgrade – kao starci što odbijaju otići. Svaka ima balkon, svaka ima priču. Neke još čuvaju sjenke iz vremena kad su u njima svirali armenski violinisti, dok su špijuni pišućim strojevima kuckali po sudbini carstva.

Galata nije šminker. To ostavlja Beyoğluu i onim mladima što se slikaju kraj grafita i misle da su punk. Galata ti je više: kava s talogom, prodavač knjiga bez naslova, i stari mačak na prozoru.

Na vrhu – kula. Galata kula. Stoji kao kraljica što više ne vlada, ali se nitko ne usuđuje reći joj to. 

U Galati ljudi ne trče. Nema potrebe. Vrijeme ovdje hoda. Ponekad tetura. Ali nikad ne kasni. Ako tražiš mjesto za život pun sadržaja – idi negdje drugdje. Ako tražiš mjesto gdje ćeš shvatiti da si još uvijek živ, unatoč svemu – sjedi u Galati, naruči čaj, i slušaj grad kako diše. Bez glamura. Bez maski. Samo Istanbul kakav stvarno jest.

Brate, to ti nije restoran, to je psihodelični trip s hranom. Ulaziš, a oko tebe sve šareno kao da te Nintendo osobno poljubio u čelo. Zidovi puni cigli iz videoigre. Ne pravih cigli, naravno, nego onih žutih koje bi Mario glavom razbijao da dobije novčiće. Svaki put kad ti konobar donese račun, ti se instinktivno pogneš – jer tko zna, možda padne kornjača s plafona.

Konobari? U uniformama. Jedan obučen kao Luigi, drugi kao gljiva. Treći se ne trudi – nosi samo crvenu kapu i kaže da je “off duty Mario”. Hrana? Kombinacija Italije i ludila. Pizza se zove “Bowser Special” – ljuta da ti sprži jezik i sjećanja. Pasta se zove “Level Up Carbonara”. Ako naručiš "Fire Flower čili", imaš pravo na čašu vode i disclaimer da nisu odgovorni za znojne dlanove i preispitivanje izbora. Deserti? Tiramisu u obliku zlatne zvjezdice. Jesi ikad jeo kolač koji te gleda s osmijehom dok ti uništava šećer u krvi? E pa sad jesi.

A wc – kad uđeš, čuješ zvuk “pipe warp” kao da si otišao u drugu dimenziju, ali zapravo samo ideš pišati.

I sve je to divno, dok ne shvatiš da si platio 18 eura za lazanje koje izgledaju kao da ih je napravio Yoshi s povezom na oku. Ali ne žališ. Jer si sjeo, pojeo i smijao se kao dijete dok ti je mobitel pun selfija s plastičnim Mariom visine 2 metra.

Super Mario restoran nije za one koji vole tišinu, ozbiljne konobare i tanjure s cvjetnim rubom. To je za ekipu koja želi večeru s dozom nostalgije, ludila i par minuta bježanja iz stvarnosti. Jer iskreno – tko ne bi volio makar jednom u životu pojesti tortu u obliku Goombe?

Super Mario (punim imenom Süper Mario Restaurant) se nalazi u kvartu Karaköy — onaj šiljati dio na obali Zlatnog roga, gdje se stare galije i turističke sip-line miješaju s umjetničkim graffiti teksturama i galebovima koji krišom ljube baklavu kao da ih nitko ne gleda.

Karaköy... ah, to ti je Istanbul bez maski. Zamisli grad koji je bio carica, pa je onda saznao da je hipster. Kombinira stare kamenite zgrade s novim galerijama koje prodaju skupe filter kave i besplatne frustracije. Tu ti je trajektna luka onako raspamećeno škripavi dio grada, kao da ti svaki val piše stare pankerske pjesme dok ulaziš u kombi za backstreet art.

Ulica je kaldrma iz snova koji su previše dugo ostali budni — svaki kamen priča o trgovcima, mornarima, ljubavnicima, i nekim fajterima što su rasprodali dušu za paket cigareta i posljednju baklavu noć prije nego što je sve puklo u revoluciji boja, grafita i hi‑fi izlogā.

Kafići tu nisu šminkerski, nisu za lajk. Oni su za one što su napravili greške i sad piju čaj, gledaju more i smiju se prije nego li zaplaču. I ima tu ribarnica gdje ribari drže ruke mokre i pune povijesti, prodaju “balık dürüm” onima koji još vjeruju da je ručak samo obveza.

Noću, Karaköy postaje kaotičan kao jazz klub u tranziciji — svjetla restorana, glazba, galebovi kriknu, trajekt izmakne, i ti samo stojiš, znaš da nisi promašio išta, ali da nikad nećeš požaliti što si došao.

A Super Mario restoran? On je tu negdje, između one prljave retro reklame i stare fasade. Mjesto gdje se riba urolana u tortillu sastane s ljudima koji više vjeruju da život treba biti začinjen nekom blještavom nostalgijom, nego ideologijom. Tu naručiš svoj balık dürüm i u tom zalogaju shvatiš: nema elite, nema dogme — samo ti, gubitnički osmijeh i dobra porcija ribe na papiru.

To ti je Karaköy. Tamni herojski ep sa dnevnim svjetlom i ribom koja zna više od tebe — samo je pusti da ti to kaže.

Halić

Most Haliç, iliti Golden Horn Bridge ako ti fensi zvuči bolje, je betonski div što leži preko Zlatnog roga kao da je zaspao od umora. Spaja Ayvansaray i Halıcıoğlu — dvije četvrti koje ne zvuče kao turistički magneti, ali baš zato imaju dušu.

Građen je od 1971. do 1974., dakle u vrijeme kad su ljudi još pušili u bolnicama, a mostove gradili bez Instagram filtera. Nema tu ukrasa, nema kule, nema selfi-pozadine — čisti funkcionalizam, brate. Dužina 995 metara, širina 32 — kao da je neko rekao: “Ajmo samo da pređemo, pa da nas puste na miru.”

I stvarno, taj most ne traži pažnju. Ne glumi. Ne blebeće. Samo spaja. Autoput preko njega ide kao nervozni menadžer – brzo, efikasno, bez pitanja. Dokle god imaš guma i goriva, proći ćeš.

Pješaka rijetko. Ribiča još rjeđe. Ovdje nema romantike Galate, ni šarma onih što prodaju balık ekmek. Ovo ti je most za ozbiljne ljude. Ljude koji kasne. Ljude koji psuju u autu. Ljude koji sanjaju godišnji, ali znaju da ga neće dobiti.

Haliç most je ono kad život kaže: “Dosta je priče, ajmo prijeći s točke A na točku B.”

Unkapani

Unkapanı. Zvuči kao lik iz crtanog filma, ali ne daj da te ime zavara — to je kvart koji ne glumi ništa. Nema ono “pogledaj mene, ja sam boemski” kao Cihangir, niti “imam rooftop bar i craft pivo” kao Karaköy. Unkapanı je Istanbul kakav jest kad se pogase kamere.

Smješten tamo gdje se Zlatni rog šulja prema centru, tik uz most Atatürk, Unkapanı je nekad bio srce glazbene industrije. Da, ozbiljno – turbo narodnjaci, arabeske, trake, kasete, sve je to ovdje krenulo. Ako si bio muzičar u Turskoj 70-ih ili 80-ih, znao si put: selo – autobus – Unkapanı.

Zgrade su stare, poneka klimava. Fasade pričaju jezikom koji arhitekti ne uče – jezikom "krpano dok ne padne". Ima štandova sa čudnim kebabima, dućana sa žaruljama, i naravno – trgovina audio kasetama koje i dalje misle da je 1993.

Ljudi? Radnička klasa. Prava. Nema prenemaganja. Pije se čaj iz stakla, jede se simit koji se zaboravio zagrijati, i raspravlja se o nogometu kao da o tome ovisi nacionalna sigurnost. Svi znaju sve, nitko ne zna ništa – klasika.

Unkapanı nije mjesto gdje ideš "vidjeti i biti viđen". To je kvart kroz koji prolaziš kad imaš stvaran razlog – posao, dug, možda žena u bolnici. Kvart koji smrdi po stvarnosti. A to je rijetkost.

Ako ti treba grad bez filtera, bez lažne elegancije, gdje ti nitko neće reći "hoćeš flat white s biljnim mlijekom" – dođi u Unkapanı. I pazi gdje hodaš. Jer ovdje, ako padneš, nećeš dobiti simpatije. Dobit ćeš čaj i komentar: “Šta si trč’o, brate?”

Unkapanı spaja Most Atatürk — poznat lokalno kao Atatürk Köprüsü, a nekad davno i kao Unkapanı Köprüsü (jer je, pogađaš, naslonjen direktno na taj kvart).

To ti je most koji premošćuje Zlatni rog sa stavom: “Ajmo, ajmo, nema stajanja.” Nema selfija, nema zaljubljenih parova što sjede na ogradi – ovdje su auti, autobusi i pokoji biciklist samoubojica koji misli da ima prednost.

Izgrađen prvi put još 1939., ali naravno, s vremenom krpan, pa sadašnja verzija služi kao pouzdana veza između Unkapanı i Kasımpaşe (sjeverna obala). Dug je oko 477 metara, taman toliko da se zamisliš, ali ne i da zaboraviš gdje ideš.

Nema glamura Galate, nema moderne zavojitosti mosta Haliç – Atatürk most. To je most za svakodnevicu. Most za jutarnje živce i večernje umore. Ako je Istanbul orkestar, ovaj most je bubnjar koji drži ritam i nikad ne traži solo. Ukratko — most što spaja Unkapanı ne pokušava biti lijep. On samo želi da stigneš s jedne strane na drugu. I da preživiš promet.

Taksim

Ime zvuči kao nešto precizno – kao “centar” ili “koordinata”. Ali Taksim ti je sve, samo ne precizan. To ti je srce Istanbula, da, ali ono srce što preskače, kuca prebrzo, pa stane, pa nastavi kao da ništa nije bilo.

Na površini, Taksim je trg. Ogroman, šaren, stalno u pokretu. Turisti škljocaju kamerama kao da će ih platiti po kadru. Ulični prodavači nude kukuruz, kestenje i sve što možeš pojesti jednom rukom dok drugom tražiš signal. Ali ispod toga – ludilo.

Odmah iza ugla je İstiklal Caddesi, ulica koja glumi Pariz, ali se noću pretvara u Vegas. I svirači i prosjaci i klinci s rolama i dide što ti pokušavaju prodati tursku zastavu usred ljeta. Sve to na istoj pločici. Sve to pod istim neonom.

Kafići, klubovi, protesti, policija s kacigama, par s bebom, lik u Batman kostimu koji traži da mu platiš sliku. Taksim ne bira publiku. Taksim si ti kad si gladan, zbunjen i svejedno ti se sviđa.

Ima tu i park – Gezi Parkı – mali komadić zelenog mira koji je 2013. eksplodirao u povijest. Tu su ljudi rekli dosta. I sad, svaki put kad prođeš pored, imaš osjećaj da drveće pamti.

Taksim je mjesto gdje ideš kad ne znaš kamo. Kad želiš sve, ali ne znaš što. Gubiš se u gomili i osjećaš se manje izgubljeno. Nemaš plan, ali si na pravom mjestu. Jer Taksim nije kvart, nije trg, nije točka na karti. To je Istanbul u jednom kadru – kaotičan, živ, iscrpljujući i, nekim čudom, prelijep.

Starci s štapovima, mladi s piercingom, ljubavnici, izbjeglice, pjesnici, prevaranti, bogataši, konobari s podočnjacima od tri dana. Svi u jednom kadru. Taksim nije “što se vidi” — nego “koga sretneš.”

Taksim ti je ono kad grad stavi sve karte na stol i kaže: “Evo me, uzmi ili bježi.” Ovdje nema kompromisa. Ili ga voliš, ili ti izazove migrenu. Ili dođeš pjevati, ili završiš vičući na taksistu koji ti je naplatio vožnju do aerodroma kao da te je vozio do Mjeseca.

Taksim je buka koja ne prestaje. Škripa tramvaja koji uporno ide naprijed, iako mu se u očima vidi da bi najradije legao i umro. Glas svirača koji pokušava odsvirati "Stranger in the night” na duduku dok mu klinci plešu oko nogu. Pjesma iz kluba lijevo, ezan iz džamije desno. I nitko se ne žali.

U Taksimu svi hodaju kao da kasne. I vjerojatno i jesu zakasnili, ali nikome nije važno. Jer ovdje vrijeme ima drugačiju logiku. Ne mjeri se satima, nego stvarima koje ti se dogode dok pokušavaš naći gdje si parkirao mozak.

U Taksimu možeš popiti turski čaj za tri lire, a pet koraka dalje kavu za 70. Možeš naletiti na djeda koji ti ispriča životnu priču, i pet minuta kasnije na DJ-a koji nosi sunčane naočale u ponoć jer "vibe je takav".

Političari ga mrze jer ne mogu ga ukrotiti. Umjetnici ga vole jer tu svi pucaju bez filtera. Ljubavnici se nalaze tu jer "gdje ćemo drugo?" A demonstranti? Njima je Taksim kao pozornica – betonska istina na kojoj se viče kad više ne ide šaptom.

Na kraju dana, Taksim te ispljune. Umoran, znojan, pun dojmova. Možda i bez novčanika. Ali s osmijehom jer si znao gdje si bio. Taksim nije za svakoga. Ali ako si ikad bio izgubljen, ljut, zaljubljen, mamuran, gladan i sretan – sve to u isto vrijeme – onda znaš. Bio si u Taksimu.

Istiklal Caddesi  — to nije ulica. To je rijeka ljudi. Guraš se, vučeš, gledaš izloge, ne znaš jesi li gladan, zaljubljen ili samo pregažen.

Galerije, dućani, mračni haustori koji skrivaju jazz barove i zaboravljene kafiće u kojima piješ najbolji čaj dok WC izgleda kao ratna zona. Tu ti ide onaj crveni tramvaj — i ako ne slikaš selfie na njemu, tvoj Instagram račun automatski gubi prava građanstva.

Cihangir, ako si umjetnička duša, svraćaš ovdje. Mačke, kafići s knjigama koje nitko ne čita, i ljudi koji izgledaju kao da su na probi za indie film. Dobar pogled, dobra kava, i osjećaj da si malo bolji od svih (makar nisi).

Nova. Ogromna. I ozbiljna. Kao da je pala s neba i rekla: “Ajde, sad ćemo mi malo unijet tišinu u ovaj kaos.” Zove se jednostavno: Taksim Camii. Otvorena 2021. — moderna, ali s klasičnim stavom. Kao da nosi odijelo, ali ispod ima tetovažu ajeta. Minareti tanki i visoki, dva komada, kao da čuvaju vrata neba. Kupola elegantna, nije se došla hvaliti, došla je trajati.

Smještena tik uz Taksim trg, doslovno između simita, galama i povijesti. Nema šanse da je promašiš. I ne pokušavaj – jer gdje god da si na trgu, ona te gleda.

Unutra: tišina. Prava. Ne ona napeta iz čekaonice, nego tišina koja ti sjedne u prsa i kaže: “Diši.” Tepisi kao crvena mora, lusteri vise kao svemirske lađe, i ljudi — neki mole, neki samo dođu sjesti i gledati gore, tražiti smisao ili bar dobar signal.

Oko nje? Kontroverze, naravno. Sve u Taksimu ima svoje “za” i “protiv”. Ali džamija stoji. I ne objašnjava se nikome. Jer, kao i sve na Taksimu — došla je da ostane.

Crveni tramvaj. Kralj bez krune. Simbol Istanbula koji nikad ne žuri jer zna da mu svi dolaze.

Ide po İstiklal Caddesi kao da je njegov privatni tepih. I ide sporo, brate. Ali ne zato što ne može brže — nego jer ne mora. Kad si legenda, ne trčiš.

Star je, škripi, šepa, svira onim svojim tugaljivim "ding ding" zvukom koji zvuči kao da zove izgubljene duše da se popnu na zadnju stepenicu i vise dok vozi. A uvijek netko visi. Djeca, turisti, lokalci bez plana. Svi se zakače, jer to nije samo prijevoz — to je iskustvo. Mini vožnja kroz kaos, između selfie štapova, mirisa kestena i krikova galebova.

Vozač? Car. Sjedi u onoj maloj kabini, sav miran, kao da upravlja vremenskom kapsulom, a ne tramvajem koji se probija kroz masu što ni sama ne zna gdje ide. Ponekad ga moraš gledati da povjeruješ da stvarno postoji — i da još uvijek vozi bez da ikoga pregazi. Magija.

Unutra – drvo, ogledala, atmosfera kao u staroj kavani iz koje se više ne izlazi isti. Klima? Zaboravi. Glazba? Samo zvuk kotača i povremeni uzdah vozača koji psuje u sebi jer mu je neki klinac opet uletio dok je kucao kartu.

I nema drugog takvog. To nije tramvaj. To je pokretna razglednica. Nostalgična pljuska. Podsjetnik da usporiš, da gledaš oko sebe, da osjetiš grad. U svijetu koji juri — taj crveni tramvaj stane, zazvoni, i kaže: “Ajde, popni se. Još uvijek ima mjesta za one koji ne kasne nikuda.”

Brdo na kojem se nalazi Taksim zove se Beyoğlu tepesi — odnosno, jednostavno: brdo Beyoğlu. To ti je uzvišenje koje gleda prema Zlatnom rogu, s nosom malo podignutim, kao da kaže ostatku Istanbula: “Ja sam iznad.”

I stvarno – geografski je iznad, ali i kulturološki je godinama glumio europskiji, šminkerskiji, “zapadniji” Istanbul. Tu ti je sve bilo: ambasade, boemski stanovi, gramofoni, raki u kristalnim čašama, i intelektualci s tamnim podočnjacima i još tamnijim pogledom na svijet.

Beyoğlu brdo nije neko planinsko čudo — ali kad si gore, vidiš pola grada. I to nije mala stvar. Od Taksima pa niz İstiklal, pa dalje prema Galata kuli — sve se kotrlja niz to brdo kao stari film s previše likova, ali nijedan dosadan.

Dakle: Taksim sjedi na brdu Beyoğlu, onako strateški, kao pijani kralj na krovu grada. Gleda sve. I čeka da se neko popne do njega s dobrim pitanjem i još boljom pričom.

Istanbul je sagrađen na sedam brda. Da, baš kao Rim. Jer kad su Osmanlije preuzele grad 1453., rekli su: “Ajmo i mi malo imperijalne simbolike – ako Rim ima sedam, Istanbul ima sedam, ali s više ezana i bureka.”

E sad, tih famoznih sedam brda odnosi se prvenstveno na stari dio Istanbula, onaj unutar zidina Konstantinopola – današnji Fatih. I naravno — Istanbul danas ima više od sedam brda, ako ćemo gledati cijeli grad. Ima ih koliko i problema u prometu.

Ali tih prvih sedam su srce, mit, kostur stare prijestolnice. Sve ostalo se nadograđuje. Kao sloj kebaba – što više, to bolje, ali korijen je ono što drži stvar.

Istanbul Modern, prvi muzej moderne i suvremene umjetnosti u Turskoj, nije igračka za elitu ni svetilište za one što govore “konceptualno” s nosom u zraku. To je rupa u zidu što gleda svijet ravno u oči.

Oni tamo skupljaju boje, riječi, videa i snove – sve što ljudi ispljunu kad im stvarnost postane preuska. Umjetnici dolaze sa svih strana, i svi imaju nešto za reći, a Istanbul ih sluša. Grad pulsira, lupa, puca po šavovima – i muzej to hvata. Sve ono što ne stane u vijesti, nađe se na zidu, na podu, u zraku tog mjesta.

Ne skupljaju samo umjetnost – čuvaju je, paze je, puštaju je da diše. Ne zatvaraju je u staklo. Oni žele da ljudi pipaju pogledom, razbiju tišinu mišlju, sumnjaju, pitaju, griješe. Nema svetaca. Samo stvaratelji. I oni koji žele razumjeti.

Izložbe nisu samo stvari za gledanje. To su udarci u želudac. Ili poljupci, ako si te sreće. Ima tehnologije, ima programa, ima svega toga što ljudi vole zvati "interaktivno", ali zapravo se sve svodi na jedno – hoćeš li se usuditi osjećati?

Za Istanbul Modern, umjetnost nije ukras. To je prozor. Zid. Ponekad vrata. Ponekad šaka u lice. I sve je dobro, sve dok ne ostaneš ravnodušan.

To je mjesto gdje dolaze ljudi – stari, mladi, bogati, umorni, nadobudni, izgubljeni – da bi nešto osjetili zajedno. Da bi, možda, na trenutak, prestali lagati sebi.

Zbirka? Nije to samo hrpa umjetnina s cijenama i imenima ispod. To je kronika ludila, ljubavi, promjene. Istanbul Modern skuplja djela iz Turske i ostatka svijeta kao da gradi vremensku bombu. Jednu koja eksplodira u glavi. Tematski ili kronološki – svejedno. Povijest umjetnosti ne ide ravno. Ona skreće, zapinje, puca. I oni to pokazuju.

U Galeriji retrospektive i skupne izložbe naviru kao valovi. Neki udare nježno. Neki te preplave. Umjetnici, stari lisci i oni novi, bacaju svoja djela pred tebe kao karte na stol. Bez blefa.

Pop-Up galerija? To je prostor gdje stvari još nemaju formu. Gdje budućnost pokazuje zube. Mladi, nepoznati, gladni – dobiju kutak i naprave kaos. Ili čudo. Ili oboje.

Galerija fotografija šapuće priče. Pokazuje ti kako se svjetlo mijenjalo, kako su ljudi gledali svijet, i kako je svijet gledao natrag. Ništa nije statično. Sve pulsira.

A onda imaš i više – edukaciju, filmove, knjižnicu, kino, čak i trgovinu. Nije to dodatak. To je proširenje. Srce koje kuca na sve strane. Istanbul Modern nije samo muzej. To je organizam. I diše, mijenja se, jede stvarnost i izbacuje umjetnost natrag u svijet.

Ako ti je stalo da razumiješ gdje ide ova stvar zvana čovjek, možda bi trebao svratiti. I ne budi idiot – gledaj otvorenih očiju.

Uđeš u Istanbul Modern i prvo što te pogodi – zrak. Velika praznina. Ne metaforička, nego stvarna. Ogromna rupa u sredini zgrade, a kroz nju visi stubište. Nije to samo put gore-dolje. To je kralježnica mjesta. Penješ se po njoj kao po vlastitoj znatiželji.

Kreneš iz predvorja, prizemlje. Sve čisto, sve tiho, ali negdje dolje – gledalište. 156 mjesta. Tamo dolje svjetla se gase i počinju priče. Polukat, ali bez polumjera.

Prvi kat – tu se stvari zahuktaju. Fotografije te gledaju. Pop-up galerije šapću: “ovo još niste vidjeli.” Uredi su tu, ali nisu bitni. Ljudi rade, stvaraju, guraju program naprijed. Tu su i sobe za edukaciju i događaje. Mjesta gdje se ne uči iz knjige nego iz pogleda.

A kad sve to preživiš, kad ti mozak zatreba predah – odeš na jug. Tamo je restoran. I nije to samo restoran. Ima terasu. Pogled puca na more. Dišeš. Piješ. Gledaš horizont i shvatiš – Istanbul Modern nije samo zgrada. To je pokret. Platforma. Grad u malom, s umjetnošću kao svojom valutom.

I to stubište? Kad se vraćaš dolje, znaš da silaziš drukčiji nego što si ušao.

Chiharu Shiota došla je u Istanbul i donijela sa sobom ono što nosi cijeli život – nemir između mjesta. Između Japana i Njemačke. Između tamo i ovdje. Između svjetova.

Istanbul Modern ju je pozvao u čast 100 godina odnosa između Japana i Turske, ali izložba nije o politici. Nema tu zastava ni himni. Ovo je o tome što znači biti između – ne pripadati do kraja, uvijek biti na granici, na čekanju.

Shiota nije slučajno odabrala Istanbul. Grad je sam po sebi raskršće – Azija s jedne strane, Europa s druge. Dva kontinenta, jedna rijeka, milijun priča. A Karaköy? Nekad srce lučkog života, danas pozornica. Brodovi dolazili, odlazili. Ljudi isto tako. Svaki s pričom, s prošlošću, s čežnjom.

To je ono što Shiota lovi – te priče, te siluete između odlaska i dolaska. Gleda luku kao što netko gleda svoju prošlost: sjetno, zbunjeno, ali bez želje da zaboravi.

Njena izložba nije samo prostor, nego stanje duha. Mjesto gdje se zadržiš između koraka. Gdje ne znaš jesi li krenuo ili si već stigao. I u tom trenutku, shvatiš – nigdje nisi, a svugdje jesi.

Uđeš u prostoriju i prvo što vidiš nije zid, nije pod – nego crvena. Mreža konaca, gusta kao misli koje ne možeš raspetljati. Chiharu Shiota obavila cijelu dvoranu tim nitima, kao da pokušava zaustaviti vrijeme. Ili ga zamrsiti još više.

U toj mreži vise kovčezi. Ne kao prtljaga, nego kao ljudi. Svaki kovčeg – jedna priča. Jedan život. Jedna tišina. Nisu naslagani, nisu posloženi. Vise, lete, lebde, ali ne idu nigdje. Vežu ih konci. Vraćaju ih nazad. I povezuju ih jedne s drugima, kao što nas vežu uspomene koje ni ne znamo da dijelimo.

Crvena nije slučajna. To je krv. To je život. To su veze koje ne vidiš, ali osjećaš – kad netko ode, kad nešto ostane, kad ne znaš što si ponio, a što si ostavio.

Shiota ne postavlja instalaciju da bi te impresionirala. Postavlja je da bi te zatekla. Da stojiš ispod tih kofera i pitaš se – gdje je moj? Gdje sam bio? Gdje idem? Što nosim sa sobom, a što nikad neću moći izbaciti?

To nije samo izložba. To je susret. S vlastitim sjećanjima, s tuđim pričama, s onim što nikad nije izrečeno. I ništa nije dovršeno dok ti ne uđeš. Dok ne staneš unutra. Dok se ne zakačiš na jednu od tih niti.

Tad shvatiš – postojimo i kad nismo tu. Povezani smo čak i kad se činimo izgubljeni. I sve to visi na tankim crvenim nitima.

Istanbul Modern rođen je 2004. – prvi muzej moderne i suvremene umjetnosti u Turskoj. Prvi koji je rekao: dosta je prašine, daj da vidimo što se ovdje stvarno događa.

Ali stara zgrada, nekadašnje carinsko skladište, imala je rok trajanja. Zidovi pamte, ali ponekad trebaš novu kožu da nastaviš disati. I zato su zvali Renza Piana. Da ne sagradi samo zgradu, nego stav.

Novi Istanbul Modern stoji na istoj lokaciji, na obali Bospora, ali sada ne gledaš samo u more – gledaš u budućnost. Beton, staklo, svjetlo – sve čisto, jasno, bez viška. Kao da kaže: "Umjetnost je ovdje. Gledaj je u oči."

To više nije skladište za stvari. To je prostor za ideje. Za ono što vrije u ovom gradu između kontinenata. I sad kad ima novu kuću, Istanbul Modern zna gdje je – i kamo ide.

Na gornjim razinama Istanbul Moderna, ništa nije slučajno – ni staklo, ni pogled. Iz svakog kutka predvorja možeš baciti oko na park i more. Kao da ti zgrada stalno govori: “Gledaj gdje si. Znaš kamo ideš.”

To nije samo estetska fora. To je kompas. Vizualna povezanost s okolinom drži te prizemljenim dok šetaš kroz katove, instalacije, misli. Bosporski vjetar možda ne puše unutra, ali znaš da je tu. Grad nije nestao – on je dio izložbe. I dok hodaš kroz umjetnost, nisi nikad potpuno odsječen. Orijentacija nije stvar znakova, nego pogleda.

To nije muzej koji te zatvara. To je prostor koji te stalno podsjeća: i ti si dio ovog pejzaža.

Moderna. To mi već smrdilo na sranje. Sranje za koje platiš 750 lira. Prva stvar koju sam vidio bila je ogromna platnena kocka obojana u crno. Naslov: “Unutarnji krik civilizacije”. Kraj toga je stajala žena u dolčeviti, onog tipa što izgleda kao da joj je netko izvadio dušu i zamijenio je s diplomom iz filozofije. Stajala je ispred te kocke kao da joj je Bog osobno poslao poruku.

Dalje sam vidio nešto što je ličilo na hrpu smeća. Doslovno. Stari bicikl, polomljena lutka bez ruke, novine iz '86. i konzerva pasje hrane. Naslov: “Kritika potrošačkog društva”. Jebiga, da sam znao da moje dvorište iz djetinjstva vrijedi tisuće dolara, bio bih umjetnik.

Prošao sam pored još jednog “djela” koje je bilo prazno platno. Prazno. Samo okvir i bijela površina. Naslov: “Tišina”. To mi se, iskreno, svidjelo. Konačno nešto što mi ne urla u facu koliko sam glup što ne razumijem.

Onda me sustigao vodič — student s bradicom, što nosi cipele bez čarapa i govori kao da će se svaki čas rasplakati jer svijet nije poezija. Počeo mi pričati o poststrukturalizmu i dekonstrukciji. Rekao sam mu da sam i ja jednom dekonstruirao zahod u baru jer mi je pivo bilo loše. Nije se nasmijao. 

I tako sam hodao tim sterilnim hodnicima, okružen ljudima koji zure u razmazane boje kao da gledaju otkrivenje. A meni je sve mirisalo na laž. Na pokušaj da se prodaju riječi bez značenja i slike bez osjećaja. Da se nategne nešto što je prazno dok ne pukne i kažeš da je to "koncept".

Na kraju sam sjeo na klupu ispred nečeg što je izgledalo kao da je dijete s Parkinsonovom crtalo u mraku. Nisam više ni čitao naslov. Samo sam sjeo i promatrao ljude kako zure. Oni gledaju u te slike kao da traže Boga. Ja gledam u njih kao da gledam u prozor tramvaja koji nikad ne dolazi. I mislim si — možda sam ja lud. Možda sam samo star. Ili samo gladan. U svakom slučaju, ovaj muzej me natjerao da duboko razmislim o životu.

Drugi kat Istanbul Moderna – srce priče. Tamo su stalne i privremene galerije, prostor gdje se umjetnost ukorijeni ili samo nakratko sleti. I sve to živi u pokretu, jer stubište vodi dalje – prema gore, prema staklenoj svjetiljci.

Ta svjetiljka nije samo arhitektonski trik. To je portal. Izlaziš na krovnu terasu koja ne sjedi na zgradi, nego lebdi iznad plitke vodene ravnine. Voda na krovu, more u daljini – oba reflektiraju isti grad. Kao da ti Istanbul dvaput uzvraća pogled.

Odrazi se miješaju. Zgrade plešu po površini. Ti stojiš između neba i vode, između umjetnosti i stvarnosti. Sve što si gledao unutra sada vidiš izvana – ali drugačije. Nema više okvira, samo horizont. I taj trenutak, kad se voda s krova i more stope u jedno, nije samo estetski. To je metafizičko sidro. Podsjetnik da si i ti dio te slike, htio to ili ne.

Istanbul se ispružio preda mnom kao stari mačak s ožiljcima — lijep, prljav i tvrdoglav. Bospor dolje, brodovi se vuku kao umorni radnici, a s druge strane grad grize sam sebe, novi beton u staroj krvi.

Počeo sam brojati džamije na horizontu, odustao kod pete. Ima ih koliko i lažnih obećanja u izbornoj kampanji. Minareti bodu nebo kao da se svađaju s bogom. U daljini se čuo ezan, poziv na molitvu. Meni je to zvučalo kao poziv na još jedno pivo. 

Ovaj grad nije muzejski eksponat, rekao sam sam sebi. Ovaj grad te pojede, prožvače i ispljune u boji. Nije ti kao te slike dolje — ne pokušava biti pametan. Samo je. Sa svom svojom bukom, smradom, ljepotom, krovovima i ludilom. Možda je i to umjetnost. 

Otpljunuo sam s ruba terase, samo simbolično, da dam svoj doprinos kolekciji moderne umjetnosti.

Eno je. Dominira cijelim prostorom. Galata. Sada toranj za fotke i panorame, ali nekada – Kristova kula. Podignuta 1348., visoka i tvrda, gledala je na grad prije no što je grad znao što postaje.

Nije uvijek bila romantična silueta za razglednice. U nekom trenutku, u njoj su čamili ratni zarobljenici. Nije bilo lifta ni razgledavanja – samo zidovi, čelik i tišina. Ljudi su gledali kroz prozore, ali ne zbog pogleda, nego da vide ima li još nade.

Galata pamti više nego što pokazuje. Ispod kamenja su godine, priče, lanci. Danas gledaš u nju ili s nje, a nekad su gledali iz nje, pitajući se hoće li ikad sići.

Sagradili je Genovežani. Da, Talijani. Došli, vidjeli, rekli: “Ovo mjesto je dobro. Hajdemo ovdje sagraditi nešto što se vidi izdaleka.” Ne zato što su voljeli pogled, nego zato što su htjeli kontrolu. Trgovina, more, utjecaj – sve su to gledali s vrha Galate kao šefovi iz open space ureda s jedinim pravim prozorom.

Kula je služila raznim stvarima, ovisno o raspoloženju povijesti. Bila je obrambena kula, osmatračnica, zatvor pa čak i meteorološka stanica. Ako si htio znati kakvo će biti vrijeme, pitao si Galatu. Ako nisi imao sreće – pitao si stražara dok si visio u ćeliji.

I onda dolazi ona najluđa priča – Hezarfen Ahmed Çelebi. Lik koji je u 17. stoljeću navodno s Galate pokušao poletjeti. Na sebi je imao neka krila, izračune u glavi i, vjerojatno, potpuni manjak straha od smrti. Poletio je i – kažu – sletio preko Bospora. Ili je pao. Nitko ne zna točno, ali legenda živi.

Danas, Galata je magnet za selfije, a unutra su redovi kao pred koncert. No ispod tog glamura, toranj i dalje šapće – o Genovežanima, zarobljenicima, letećim luđacima i godinama kad je sve bilo stvarno, opasno i zanimljivo.

I tu stoji, kao stari dida koji je sve vidio, a sad pušta klince da se igraju oko njega. 

Dakle, 17. stoljeće. Vrijeme kada ljudi još nisu imali pojma što je avion, ali zato su imali Hezarfena Ahmeda Çelebija – turski Leonardo da Vinci s viškom samopouzdanja i manjkom samoočuvanja.

Hezarfen – što doslovno znači “onaj koji zna tisuću znanosti” – bio je znanstvenik, izumitelj i, kako se čini, čovjek koji je gledao Galatu i rekao: “Znaš što? Ja bih mogao letjeti odavde.”

I nije to bila šala. Tip si je napravio krila, inspiriran radovima o letenju (čitao je kao i naš Faust o Da Vinciju i vjerojatno si rekao – “mogu ja to bolje”). Navukao je svoju domaću verziju wingsuita, popeo se na Galatu i – skočio.

Prema zapisima Evliye Çelebija, osmanskog putopisca (koji možda malo voli preuveličavati, ali ajde), Hezarfen je preletio cijeli Bospor – iz Galate pa sve do Üsküdara, na azijskoj strani. Bez motora. Bez pojasa. Samo čovjek, nebo i nada da se neće zabiti u ribarski čamac.

Ljudi su poludjeli. Sultan je prvo bio oduševljen. “Bravo, momče, evo ti zlatnik!” A onda ga je udarila paranoja – jer ako jedan lik može letjeti, tko zna što još može? Možda špijunira. Možda sleti na palaču. Možda uzme vlast s neba. Tako da je Hezarfena, za svaki slučaj, protjerao u Alžir. Doslovno – preletio jedanput i više nikad.

I tako, Galata nije samo toranj. To je rampa za prvi dokumentirani pokušaj čovjeka da leti, jer za razliku od luđaka Vrančića koji se pokušao samo meko prizemljiti, ovaj luđak je pokušao letjeti. I uspio je. Ili nije. Ovisi kome vjeruješ. Ali legenda živi, a Galata još uvijek čeka sljedećeg ludog vizionara. Samo ovaj put – neka uzme kacigu.

Jedna od poznatijih priča veže se uz zatvorenike s robovskih galija. Naime, Galata je bila mjesto gdje su ih trpali kad nisu veslali. I sad zamisli ovo: mjesecima vučeš vesla na galiji, rebra ti vire, sunce te prži, a kad napokon stigneš do Istanbula — umjesto slobode, završiš u tornju koji ti gleda na slobodu s visine. Ironija na kvadrat.

Jedan zapis spominje i grupu venecijanskih zarobljenika koja je bila smještena u Galati tijekom neke od bezbrojnih morskih šaketanja između Osmanskog Carstva i Venecije. Legenda kaže da su pokušali pobjeći — kopali su tunel kroz kamene zidove. S kuhačama. Da, kuhačama. Uspjeli su napraviti rupu veličine šake prije nego što ih je čuo stražar jer su se posvađali tko prvi ide van.

Zato, kad danas stojiš ispred Galate i diviš se pogledu, sjeti se da su prije nekoliko stoljeća ljudi iznutra gledali isti taj pogled kroz rešetke. Nisu se divili. Nisu fotkali. Samo su brojili dane. I pokušavali pobjeći s kuhinjskim priborom.

Romantika? Ma da. Ako ti je romantika vezana uz znoj, glad i tišinu koja ne prestaje.

Ulice oko Galate su kao stari roker koji je prošao sve – slavu, drogu, propast, i sad svira akustično u podrumu kafića. I još uvijek te rasturi.

Izađeš iz sjene tornja i ne znaš jesi li u 2025. ili 1925. Kaldrma ispod tebe škripi kao zglobovi nakon lošeg sna. Kuće su visoke, zidovi ispucali, prozori otvoreni i puni života – ili barem ostataka života. Veš se suši između zgrada kao zastave neke osobne države.

Ovdje sve miriše – na kavu, na pečene kestene, na vlagu iz podruma, na parfem što ga je netko previše stavio u tri ujutro. Svaka ulica je blago nakrivljena, kao da su je gradili ljudi koji su malo pili. I možda jesu. I svaka vodi negdje – u antikvarijat, u jazz bar, u dućan sa stvarima koje nikome ne trebaju, ali svejedno moraš kupiti.

Tu su i oni koji nikamo ne žure – starci koji sjede na plastičnim stolicama, gledaju sve i ništa. Mačke koje imaju više prava na ulicu nego ti. Turisti izgubljeni sa svojom Google mapom, i klinci koji ih gledaju kao da su s Marsa.

Noć donese novu glazbu – iz podruma dolaze beatovi, iz uličnih kutova gitara, negdje daleko zvono s Galate se umiješa, kao podsjetnik da je sve ovo scena pod tornjem koji je vidio gore i bolje.

Atmosfera? Kombinacija starog i novog, stvarnog i isceniranog, uspona i padova. Kao da svaka ulica kaže: “Ej, mi smo bili tu kad se grad tek učio hodati. I još uvijek smo tu. Samo sad plešemo.”

Ako Galata gleda na grad, ove ulice su grad koji joj šapuće natrag.

To ti je  "künefe bomb" — moderni, Instagram-generirani mutant turske tradicije. I unutra? Možda sir, možda sladoled, možda Nutella. Tko zna. Ne pitaš. Samo zagrizeš i pustiš da sve ostalo nestane.

Ovo nije desert koji pojedeš uz kavu. Ovo je desert koji zatraži pažnju, uzme ti pola dana, i ostavi te s osmijehom i laganom grižnjom savjesti. Jer to je slatki udarac u glavu, serviran s osmijehom i bez upozorenja.

Imaš tu kuglu — ne lopticu, nego kuglu — prekrivenu prženim rezancima, turski klasik koji škripi pod zubom kao da ti šapuće: "Ovo neće biti dijetalno." A onda preko toga — lavina zelene čokolade, vjerojatno pistacija, gusta kao savjest nakon ponoćnog prejedanja.

I cijeli desert izgleda kao da se odvija u slow motionu. Zelena masa pada kao neka baršunasta apokalipsa, dok se kugla samo smješka: “Znao sam da ćeš doći.”

To ti je turski čaj. Čisto, direktno, i vruće kao ljeto u Istanbulu bez klime. Serviran u toj klasičnoj čaši u obliku pješčanog sata, koja kao da govori: “Brate, ne treba ti šalica od Starbucks dizajna kad imaš mene.” Bez uha, bez izgovora. Primi i pij.

Turski čaj nije piće. To je institucija. To je ono što dođe prije, poslije i usred svega.

Galata noću izgleda kao da se sjetila svih svojih godina odjednom. Nema više turista s kartama, nema selfie štapova koji vire kao antene — sad vladaju sjene, svjetla i glasovi koji se stišavaju tek kad zora zaprijeti da dolazi.

Toranj stoji kao stari čuvar koji više ne mora ništa dokazivati. Samo gleda. Odozgo. S visine. Okružen žaruljama koje trepću kao umorne oči. Nema vatre, ali osjetiš puls grada – u ritmu glazbe iz bara tri ulice dalje, u smijehu pijanih ljubavnika, u koracima onih koji se vraćaju kući bez ikakvog plana.

Oko tornja ulice se stišaju, ali ne zaspu. Svjetla iz izloga sjaje prazno, mačke patroliraju pločnicima kao da su vlasnice kvartovskog podzemlja. Stari dućani zatvoreni, ali ispod njih – otvore se vrata podruma, krene glazba, dim se podigne. Jazz. Elektronika. Melankolija.

Galata noću nije turistička razglednica. To je grad koji se skida do kože. Pravi karakter izlazi van – oguljen, ranjiv, slobodan. Sve je malo prljavije, ali i iskrenije. Ljudi ne glume kad misle da ih nitko ne gleda. I Galata ih gleda – ali ne sudi. Samo pamti.

Ima jedna stvar koja mi ne da mira. Kontrole. Te jebene kontrole.

Krenem ja kao pristojan građanin u muzej, mislim si — idem gledati umjetnost, možda postanem bolji čovjek, možda mi se duh vine u nebesa, možda me se dotakne nešto više. Ali ne. Prvo što me dotakne je čika s uniformom i pogledom kao da sam upravo ukrao sliku od Picassa i sakrio je u gaće.

Vrata za detekciju metala. Pišti ako imaš pištolj. Pišti ako imaš ključ. Pišti ako imaš metalnu dušu. Ja pištim. Uvijek pištim. Kažu: “Stanite sa strane.” Stanem. Skidam remen. Skidam sat. Skidam dostojanstvo. Ako traže još, početi ću skidati i životne odluke.

Prođem. Mislim gotovo. Uđem u dvorište, sunce, prostrano, miris mora, sve djeluje normalno. Kažem si: “Eto, sad će kultura.” Uđem u muzej — BAM! Još jedna kontrola. Nova vrata, novi aparat, nova paranoja.

Gledam ih i pitam: “Ljudi, da niste možda u Louvreu pronašli Bin Ladena pa ste sad malo osjetljivi?” Ni trzaj. Kažu: “Standardna procedura.” Aha. Standardna procedura je da me svaki put gledate kao da u torbi nosim malu nuklearku i planiram je detonirati pored izložbe glinenih posuda iz 4. stoljeća prije Krista.

Prođem i drugi put. Ovaj put bez pištanja, jer više nemam ništa metalno. Ni vjeru u čovječanstvo. I onda stojim usred muzeja, okružen umjetnošću, i razmišljam — koliko slojeva sumnje treba da pogledaš jednu jebenu sliku?

Umjetnost oslobađa, kažu. Ali prvo — skeniranje.

Čega se toliko bojite, ljudi? Da ću ukrasti sarkofag pa ga izvući kroz glavni izlaz ispod jakne? Da ću nožem napasti mramornu bistu iz Rimskog doba jer mi je krivo pogledala? Da ću razbiti vazu staru tri tisuće godina jer me podsjetila na bivšu?

Pa nisam terorist, brate. Nisam ni vandal. Jedva sam skupio volju da ustanem iz kreveta i dođem ovdje. Došao sam gledati slike, ne planirati državni udar.

Ali vi gledate kao da sam opasan. Kao da su mi oči eksploziv i cipele šifrirane poruke. Kao da ispod tog razgledavanja umjetnosti zapravo kuham revoluciju.

Čega se toliko bojite? Da će netko oskrnaviti svetinju znanja? Da će netko ući s pik trakom i zalijepiti brkove na Mustafu? Da će netko… uživati previše bez dozvole?

E pa, možda je to. Možda vas najviše plaši čovjek koji hoda slobodno. Koji misli, diše, bulji u slike bez da ikog pita smije li. Možda vas ne straše bombe, nego sloboda bez kontrole. Jer prava sloboda… ne pišti kad prođe kroz vrata.

Nova šetnica uz more nije za šetače sa selfijima i joggere s proteinima u termosicama. To je mjesto za ljude koji šute i gledaju. Ljude koji su se umorili od ljudi. 

Kneževski otoci šute kao svjedoci nečega što se više ne vraća. A Povijesni poluotok... stoji tamo, tvrd i umoran, kao starac koji zna previše i više ne govori ništa.

Ova šetnica je nova, kažu. Ali osjećaj je star. Star kao alkohol u krvi koji se više ne osjeti, ali znaš da je tu.

Šetao sam niz Karaköy rivu jer mi je bilo muka od zatvorenih prostora, a i od ljudi koji previše razmišljaju o umjetnosti, a premalo o životu. Ovdje, barem, sve miriše na stvarnost. Na ribu, na benzin, na znoj, na sol, na uličnu hranu koja ti začepljuje arterije i otvara dušu.

Na jednoj strani Galata kula glumi turistički Eiffelov toranj, a na drugoj Bospor se ljeska kao da pokušava biti romantičan — ali mu baš ne ide jer mu stalno prolaze tankeri.

Prošao sam pored uličnog svirača koji je derao gitaru kao da ga ostavila žena i još mu uzela ps3. Pored njega djevojka s crvenom kosom pleše kao da nema sutra, a pored nje dvojica pijanih Turaka raspravljaju tko je bolji — Messi ili Allah.

More udara lagano o kamenje. Neki klinac baca ostatke sendviča galebovima. Galeb se dere. Pas leži pod klupom. Ja sjednem kraj psa. Psa boli za sve. To mi se svidjelo. Dobar pas. Pas modernog doba.

Ljudi šeću, drže se za ruke, hrane se sladoledom i lažima. Influencerice se penju na betonske blokove i poziraju s pogledom na most, kao da su baš one središte povijesti. Dečko s fiksnim osmijehom iza kamere. Klik. Klik. Još malo tragične ljubavi u filteru sepije.

Prodavač kestena puši cigaretu kao da mu je to jedina prijateljica. Starac sjedi na klupi i bulji u Bospor kao da mu more duguje odgovore. Možda i duguje.

A ja? Ja samo šetam. Nema žene. Nema plana. Samo umorne cipele i želudac koji se već pita kad će ta baklava.

Tisućama godina Zlatni rog se protezao kao krivudava ruka božanskog čuda, gutajući brodove i glasove iz cijeloga svijeta — trgovačke galije, začinjene pjesme, mirise s Istoka, tihe šapate s Jadrana — svi su oni klizili kroz Bosporska vrata kao da ih je pozvala neka drevna rima što pulsira u vodi.

Istanbul, grad na rubu vječnosti, stajao je tamo, drhtav i žedan, s nogama na dva kontinenta, gledao je kako dolaze karavane, jedrenjaci, luđaci, proroci, svi oni koji su tražili nešto, što, ni sami nisu znali, ali su znali da to počinje tu, na obali Roga.

Ova luka nije bila samo luka, bila je srce koje pumpa priče u svijet — kroz tamu i kišu, dim i tamjan, zvona i ezane, kroz vino, krv, zlato i suze. Svaki kamen na obali zna pjesmu. Svaka kap vode ima sjećanje. I sve se to slijeva natrag, uvijek natrag, kao u nekom snu koji miriše na sol, na želju, na vatru.

U 13. stoljeću Talijani su se došuljali s mora, gladni zlata i trgovine, pa su počeli zakucavati svoje luke po Istanbulu kao pijanci koji traže birtiju u tuđem gradu. Nisu tražili dopuštenje, samo su donosili jedra, žice, trgovinu, i miris stare soli.

Genovezi su zagrizli komad Galate kao da im je sudbina dugovala nešto, i bacili svoje kuke po Tophaneu, gdje su topovi i ljudi smrdili isto – na znoj, dim i mast. Gradili su, krpali, kupovali, prodavali. Svaki kamen tamo zna koliko košta šutnja, koliko žena, koliko bačva vina.

Do 17. stoljeća, Karaköy-Tophane bio je glavni ulaz za sve što Europa nije htjela ili je željela previše. Brodovi su dolazili s robom, s glupostima, s bolestima, s pjesnicima i propalicama. Sve se to slijevalo tu — ponekad kao trgovina, češće kao prevara.

Bio je to grad što nikad ne spava, ali ne zato što je romantičan — nego zato što stalno nešto ide po zlu ili po novac. I ljudi su tu bili poput brodova — dolaze, odu, ostave tragove — neki ružne, neki trajne, ali nitko ne ostaje čist.

I tako su luke rasle, kao što rastu modrice.

U početku je to bio kaos koji je imao smisla samo pijanom pomorcu — svaka brodarska firma gurala svoj plutajući dok tamo gdje joj je pao pogled, gdje je voda bila dublja ili mito jače. Sidrišta kao pijavice, svako svoje, svako gladno. Veslači su se znojili kao konji, vozili robu i putnike na obalu kao da je sve to normalno, kao da tako svijet treba izgledati — komadić po komadić, firma po firma, svatko za sebe, svi protiv svih.

Ali brodovi su dolazili sve više. Ljudi još više. Turisti, trgovci, sumnjivi tipovi, izgubljene žene, sve se to kotrljalo prema obali kao val što ne pita što nosi. I odjednom, taj sustav više nije radio. Previše galame, previše tijela, previše želje i previše nereda.

Pa su 1879. konačno rekli dosta. Počeli su zabijati stupove, jedan po jedan, uzduž cijele obale — kao da pokušavaju ukrotiti zvijer. Nije bilo romantike u tome, samo znoj, čelik i odluke. Red je morao doći, makar u čizmama.

I tako se more, koje nikad nikome nije pripadalo, počelo ponašati kao da ipak ima vlasnika.

Godine 1910. podigli su skladišta na molovima — cigla, čelik i masni zrak, kao da su pokušali zatvoriti kaos u kutije. Nije više bilo samo vezivanja brodova i pretakanja putnika kao vode iz čaše u čašu. Sad se tu slagala roba, gomilala povijest, trpala nada u sanduke. Miris nafte i buradi natopio je drvo, a svaka kutija imala je svoju tajnu, svoj put.

Kad je 1923. nastala Republika, država je rekla: dosta privazacije, sad je ovo naše. Gatovi su predani Upravi, imenom dugačkoj kao i redovi na carini. I upravljali su tim betonom i valovima kao da mogu. Godinama. Sve do 1984., kad su ga prekrstili opet, kao da ime nešto mijenja, i nazvali ga Turska pomorska uprava. Novi ljudi, iste brige.

Od 1980-ih, počeli su pristajati i kruzeri — veliki, bijeli, puni novca i kamera, donoseći turiste gladne pogleda i suvenira, uz one stare teretne brodove pune znoja i metala. Dva svijeta vezana za isti gat, jedan miriše na parfem, drugi na sol i hrđu.

Do 1990. godine to je bilo srce luke. Tu se tukao ritam grada, između sirena i galebova, između dolazaka i odlazaka. I onda je i to stalo. Kao sve što predugo kuca na istom mjestu.

Godine 1990. sjeli su za stol s kartama, mapama, snovima i lovom. Stari molovi više nisu bili dovoljni — grad je htio nešto novo, sjajnije, veće. Ne još jedna luka, nego izlog. Pa su iscrtali planove za novu putničku luku između Karaköya i Salıpazarıja, kao da crta na papiru može obuzdati sve što dolazi s mora.

Trebalo je vremena, papir se valjao godinama po ladicama, ali došlo je i to. Sporazum je potpisan, stare ruke pomaknute, 2018. godine sve je prešlo u druge džepove. Nazvali su to Galataport Istanbul Port Management and Investments Inc. — ime dugačko kao obećanje, korporativno, glatko, bez mirisa, bez soli.

Stara luka pretvorena u projekt. Umjesto galame veslača i znoja mornara — prezentacije, logo, vizija. U ime napretka, u ime profita, u ime turista s kreditnim karticama. More je još tamo, valovi još udaraju, ali sve zvuči tiše. Uredno. Sterilno.

Ipak, duboko ispod betona, još uvijek bruji stari ritam. Jer more ne zaboravlja. Nikad.

Ponekad sam se u Istanbulu osjećao kao jebena Alisa u zemlji čudesa — samo s više baklave i manje logike.

Kreneš niz jednu ulicu po burek, završiš na bazaru gdje ti čovjek prodaje antikni sat koji “nije ukraden, brate, kunem ti se u majku”. I vjeruješ mu, jer kako da ne vjeruješ tipu s brkovima većim od tvojih problema?

Sve treperi. Sve se miče. Tramvaji, mačke, glasovi, ezani, žene u štiklama i bakice s vrećama punim paprika. Grad ti šapće, urla i lupa te po glavi istovremeno. I onda ti donesu čaj. Mali. Vruć. Besmisleno sladak. I sve na sekundu izgleda okej, kao da si ipak u redu, kao da znaš gdje si.

Ali ne znaš. Istanbul te stalno zajebava. Odeš desno i završiš u prošlom stoljeću. Odeš lijevo i odjednom si u hipsterskom kafiću s izloženim knjigama koje nitko nikad nije pročitao. Mačke ti sjede na ramenima kao da plaćaš stanarinu njima. U jednoj ruci ti je simit, u drugoj mobitel koji više ne hvata signal, i pitaš se — je li ovo san ili mamurluk s granicama?

Sve izgleda kao da je nacrtano u pijanstvu i izgrađeno jučer, ali na temeljima rimskog groblja. I svi govore brzo, smiju se još brže, i svi ti žele prodati nešto — turu, priču, osmijeh, svoj broj.

A ti samo hodaš, znojiš se, i smiješ se jer — jebiga — ako si već Alisa, barem si u zemlji gdje nargila udara, a grad nikad ne zaspe.

Gusjenica se dimi, nargila šišti, mutni balon u sporom ritmu—šuš... ffff... šuš... ffff... Zvuk kao da dolazi iz staklene utrobe same zemlje. Njene oči pola zatvorene, staklaste, možda sanjaju, možda procjenjuju. Dim se vije oko nje kao otrovna aura u boji pljesnivog mentola.

Alisa stoji kao pokisli hologram, trepće nervozno, koža joj pulsira pod svjetlom koje ne dolazi niotkud.

"Tko si ti?" – kaže Gusjenica, ali ne pita, naređuje. Glas joj kao da dolazi iz govorne kutije negdje ispod korijena drveta. Težak, rastegnut, ljepljiv kao katran.

Alisa gutne knedlu što ima ukus metala.

"Ja – ja... znala sam jutros, možda... ali sad – sad nisam ista. Nešto se pokrenulo. Prebacilo me."

"Prebacilo te?" zareži Gusjenica. "U što? U koga? Gdje je to ‘sad’? Govori pravo, djevojko."

Ali kako da objasniš pucanje u sopstvenoj strukturi?

"Ne mogu biti jasnija, jer nisam... nisam JA. Mislim... ne osjećam se kao JA. Pomjerilo se nešto."

Gusjenica ispusti krug dima. Pravi ga jezikom, mazi ga pogledom.

"Ja to ne vidim", kaže.

"To i jeste problem", šapne Alisa.

I nebo pukne u zeleno. Drvo iznad njih zatreperi, kao da se umorilo od postojanja. Lišće zadrhti pa se smiri, sve do jedne grane koja se počne povijati kao da hoće da pobjegne iz vlastite kore. Zrak gust, lepljiv, pun šapta bez jezika.

Gusjenica zadiše još dublje. Nargila klokoće, srče joj misli. Oči joj se jedva otvore, ali ono što gleda—nije Alisa. Nije ništa na što bi običan pogled bio spreman.

"Ti misliš da si se promijenila. A nisi. Samo si se ogolila. Što je ispod, to si uvijek bila. Sad samo više nemaš gdje da se sakriješ."

Alisa zadrhti. Ali ne od straha—nego od istine. Jer jeste tako. Sve je isplivalo. Svaka promjena koju je osjetila, bila je više skidanje slojeva nego dodavanje.

"A tko si ti onda?" upita tiše nego što je htjela.

Gusjenica se nasmiješi, široko, razvučeno, kao da joj je lice zaboravilo gdje prestaje.

"Ja sam filter. Ja sam ono što dim mora proći prije nego stigne do tvog daha. Nisam istina. Nisam ni laž. Samo između."

Alisa zine da nešto kaže, ali riječi ne dolaze. Samo osjećaj da se sve oko nje savija, kao traka starog filma na pregrijanom projektoru.

"Znaš što je problem s tobom, djevojko?" kaže Gusjenica, pa se sagne bliže, oči joj sada blistaju kao staklo koje reže.

"Ti još uvijek misliš da postoji jedno ja. Jedna verzija. Jedna linija."

Alisa šuti. Ispod nje zemlja diše.

"A sve su to laži. Ti si stotinu bića koja si pojela putem."

Pauk pada s grane, u tišini. Tik do Alisine noge. Gleda je. Ili možda ne. Svejedno.

"Što da radim onda?" pita Alisa.

"Puzi dok ne prohodaš. Reži dok ne progovoriš. Pucaj iznutra pa se skupi opet. I nikad, NIKAD, ne vjeruj ogledalu koje ti kaže da zna."

Gusjenica se ispruži unazad, nargila otkucava posljednji zvuk—kao da je netko zapečatio sobu bez izlaza.

I sve opet zašuti.

Samo Alisa stoji. Ili ono što je ostalo od nje.

Baklava je ljepljiva himna šećeru i grijehu. To nije desert, to je manifest. Tanak list tijesta preko još tanjeg, maslac koji se topi kao pogled pijanca na zadnju cigaretu, orasi što krckaju pod zubima kao stare istine, i šećerni sirup što curi niz ruku jer si pregladnio da bi pazio na pristojnost.

Praviš je s rukama, ali i s nekom boli što se prenosi s koljena na koljeno. Nema tu brzine. Nema instant verzije. Sve se broji — sloj po sloj, kap po kap. Svaki lim što izlazi iz pećnice nosi težinu predaka i sve njihove neizgovorene riječi. I kad je narežeš, dijagonalno, precizno, kao operaciju, znaš da si pred nečim ozbiljnim. Ne kolač. Sudbina.

Baklava ne pita jesi li na dijeti. Ne zanima je tvoj šećer u krvi. Ona dolazi kao bivša ljubav u tri ujutro — zna da je nećeš odbiti.

Pojedeš je i boli te zub, pa srce, pa sjećanja. I svejedno tražiš još jedan komad. Jer kad je dobra — a prava baklava je uvijek dobra — u tom trenutku cijeli svijet stane, i postane sladak, ljepljiv, i stvaran.

Kao istina. Samo ukusnija.

Yenikapı, to ti je donji trbuh Istanbula — negdje između Aksaraya, gdje se još miješa znoj turista i lokalne prevare, i Mramornog mora koje stalno smrdi na sol i dizel. S južne strane te gleda more s masnim tragovima brodova, a sjever te gura prema starim četvrtima, gdje su zgrade umorne i ljudi još umorniji.

To ti je čvor — ne onaj gordijevski nego prometni. Tu ti dolazi sve: Marmaray podzemna željeznica koja buši kroz cijeli Istanbul kao pijana krtica, trajekti, autobusi, tramvaji, svi se tu sastaju, pa ti vidi. Ako hoćeš pobjeći iz Istanbula, moraš prvo do Yenikapıja. Kao da ti grad kaže: "Prvo prođi kroz mene, pa tek onda bježi, majstore."

Poznat je po velikom kongresnom centru i onoj ravnoj ledini gdje Erdogan drži govore kad hoće pokazati mišiće. Zovu to "miting zona", ali više liči na parkiralište na kojem se i Bog izgubio. Kad nema mitinga, tamo klinci igraju nogomet, starci igraju tavlu, a psi se prave mrtvi jer ih nitko ne hrani.

Atmosfera? Kaotična. Nalik stanici za presjedanje između života i odustajanja. Sve vibrira: buka, gužva, jurnjava. Ljudi guraju kovčege, guraju djecu, potežu Boga za rukav da im makar danas bude milostiv. Nitko se ne smije, ali svi su u pokretu, kao da je sreća odmah iza ugla, samo što ugao nikad ne stigne.

I da, hrana. Simiti su tvrdi, ali to je i dio šarma. Kebab je dobar ako ti nije žao želuca. A čaj? Crn, jak i kiselkast — kao ljubavni život većine muškaraca koji tamo sjede i zure u prazno.

Yenikapı, brate, nije za razglednice. To je mjesto koje te ne pita jesi li spreman. Samo te zgrabi, zavrti, i ispljune sa sažvakanom dušom. I ti mu se vratiš. Jer jebiga — znaš da nigdje drugdje nisi bio toliko živ.

Ovdje bar znaš na čemu si. Sve je pokvareno, ali iskreno. To ti je Yenikapı. Bez filtera. Bez izgovora. Sa srcem od kamena koje kuca kao stara mašina za pisanje u ponoć.

Čovjek je otišao u Istanbul, njegov prvi posjet tamo. Na putu do poslovnog sastanka, ovaj se čovjek izgubio. Počeo je bijesniti na sebe što se izgubio sve dok mu spoznaja nije omogućila da nadiđe svoj bijes. "Kako se mogu izgubiti? Nikad prije nisam bio ovdje?

Melody Beattie

Tražim sobu. Jeftinu. Znaš ono kad ti je budžet tanak ko ciganska violina, a očekivanja visoka kao na subotnjem rejvu? Tako. Gledam Booking.com, klikćem kao da će mi nešto pametno iskočiti. I onda – BUM – soba. U srcu svega. Ne ono “blizu centra” što znači 3 km uzbrdo i 4 taksista što ne znaju engleski, nego pravo u centar – taman da čuješ ezan i promet u isto vrijeme, kao da ti Bog i kapitalizam šapuću na uho. Wi-Fi brži od konobara kad vidi stranca, klima radi (ne samo svijetli, RADI), krevet širok kao grižnja savjesti i, pazi sad – pogled. Ne piše na što.

Ljudi oduševljeni. “Ljubazno osoblje.” “Čisto.” “Mirno.” Čak i onaj lik iz Njemačke koji inače mrzi sve, napisao je “alles gut”. To ti je kao Nobel u svijetu komentara.

I sve to za cifru koja ti ne tjera suze na oči. Toliko dobro da sumnjaš – nešto mora da smrdi. Ali ne smrdi. Osim eventualno u hodniku ako je netko večerao balık ekmek i zaboravio prozračiti.

Uglavnom, uzeo sam sobu i rekao sebi – "Eto, stari moj, ipak si jednom u životu pobijedio sistem."

Yenikapi, stari dio Istanbula, ha?  Ali kad kažem stari, ne mislim ono fino staro, kao vino ili gramofonska ploča. Ne, ovdje staro znači raspadanje, znači zid što se drži na plijesni i na inatu, vrata koja škripnu kao da mole za smrt, prozori koji vire na ulicu kao umorne oči pijanca što je vidio previše svitanja.

Ovdje staro nije nostalgija, brate. Ovdje staro smrdi. Smrdi na vlagu, na zahrđalu slavinu, na mačku koja se okotila u ormaru napuštenog dućana. Ovdje staro znači da zgrada stoji jer srušiti je znači previše posla, a renovirati – tko bi to platio?

Stari dio Istanbula je poput starog čovjeka u kafiću: stalno tamo, uvijek mrmlja nešto sebi u bradu, a ti se pitaš kako još nije pao sa stolice. Ali drži se, kvragu, drži se – jer u Istanbulu i ruševine imaju tvrdoglavu volju da ostanu na životu.

Karaboyacılar Sokak — ulica s imenom koje zvuči kao da ćeš tamo naći ili starog majstora... ili nekog tko ti može prelakirati dušu za sitne pare. To ti je ona vrsta sokaka gdje svaki zid ima više slojeva boje nego tvoja bivša ima slojeva traume.

Prvo što te dočeka je miris — kombinacija terpentina, pečene kave iz susjedne radnje i znoja što se uvukao u kožu još ’87. I onda kreneš niz ulicu, i shvatiš: ovo nije obična ulica. Ovo je muzej improvizacije. Zidovi krivi, pločnici zakrpani, izlozi puni svega osim onoga što piše na natpisima. “Elektronika” prodaje lampe, “Berber” zatvoren ponedjeljkom, ali otvoren ako si njegov rođak.

Tu su karabojadžije — crni lak majstori, kraljevi premazivanja svega što je jednom bilo sjajno. Stari majstori sa šakama što pričaju više od njih samih. Imaju pogled koji kaže: “Sve se može popraviti. Osim braka i Tofaša s trulim pragovima.”

Stolice na ulici, čaj non-stop, naravno. Ne znaš tko tu zapravo radi, a tko samo sjedi i komentira vrijeme, politiku i zašto više nitko ne zna pravo lakirati. Svi su stručnjaci, svi su kritičari, i svi znaju točno gdje je tvoj problem, iako si samo pitao ima li netko iglu za pumpanje bicikla.

Karaboyacılar Sokak je kao turski Tarantino film — pun likova, dima, loših odluka i genijalnih trenutaka. I kad odeš, još ti danima miriše ruksak na nešto što nisi kupio, ali si usput pokupio: komad stare škole, malo šljake, i priču koju ne znaš ispričati do kraja, ali znaš da je bila dobra.

Bio je to "hotel" Yenikapı, u Karaboyacılar Sokaku, i da, tamo sam spavao — barem fizički. Psihički sam se borio sa sudbinom, orijentacijom i probavom. A kako ga naći? E, tu počinje tragedija.

Wi-Fi ne radi, naravno. Jer zašto bi radio? Baterija na 12%, GPS zbunjen, a Google Maps gleda te kao bivša cura: “Snađi se sam, šefe.” Pitaš prolaznike — jedan ti kaže "pravo pa desno", drugi "lijevo pa opet pravo", treći samo kimne i pokaže nebo, kao da je tvoj hotel u rukama sudbine.

Karaboyacılar Sokak nije ulica, to je labirint s lošim smislom za humor. Svaka kuća izgleda isto. Svaka ima istu rasvjetu što treperi kao da javlja Morseov signal “vraćaj se kući”. Prođeš pored iste mačke tri puta, i ona već sumnja da si izgubljen. Vraćaš se, ideš naprijed, pa se opet vraćaš — klasični Istanbul shuffle.

Hotel? Nema ga. Ili ga ima, ali nije označen. Možda je iza onih vrata gdje piše “masaža” i gdje si sto posto siguran da nećeš izaći s rezervacijom. Možda je to ona zgrada s limenom reklamom koja visi pod kutem opasnim za život.

A kad ga konačno nađeš — kad vidiš onaj skromni natpis “Hotel” (nema Yenikapi) iznad vrata koja izgledaju kao da se otvaraju samo na šifru i kajanje — osjetiš se kao Indiana Jones, samo bez biča i s malo više podočnjaka.

Uđeš, nema recepcionara, čak ni onoga koji drijema iza monitora iz 2004., i samo kažeš: “Našao sam ga.”  Da našao sam "hotel". Ali kako naći sobu?

Samo prazan pult, par starih novina, i jedan usahnuli fikus koji izgleda kao da je bio svjedok ratnog zločina. Sve u svemu "roh-bau" stil.

I tu stojiš. U “hotelu”. S prtljagom, znojem niz kičmu i izrazom lica koji vrišti: “Samo mi daj ključ i postelju, brate, nije mi do života više.”

Ali kako naći sobu? Nema brojeva, nema lifta, nema mape "You are here". Samo uske stepenice koje vode gore. I vrata, vrata, vrata. Limena. Hladna na dodir. Sva ista. Kao da si upao u neki postapokaliptični IKEA katalog gdje je jedina opcija: “Gubi se.”

Probaš jedna — zaključano. Druga — otvoreno, ali samo tišina i onaj miris: cigarete, deterdžent i možda lagani trag razočaranja. Prazno. Možda je to to? Uđeš. Sjedneš na rub kreveta. Čekaš da te netko izbaci, možda vikne, možda pljesne papučom. Ništa. 

Izađeš van. Ne znaš je li to tvoja soba. Možda je. Možda nije. Glava ti zuji. Srce ti lupa, ali više od frustracije nego od straha. Izlaziš na ulicu. Baba te gleda. Baba uvijek gleda. Prilaziš s osmijehom očajnika. Baba samo — hop! — u kuću. Zavjesa se pomakne. Gleda te kroz čipku kao optički nišan.

Sjedneš na pločnik. Znoj ti curi niz leđa, rame ti trza od ruksaka. Prolazi mačka. Mačka ne mari. Prolazi dostavljač. On isto ne mari. Baba se ponovo pojavljuje. Ovaj put ostaje vani. Ti ne prilaziš. Samo vikneš: “Yenikapı hotel!” i pokažeš na zgradu kao da prizivaš duha. Baba klimne glavom. Jednom. 

Vraćaš se unutra. Nema više filozofije. Samo noga pred nogu. Vučeš tijelo gore kao da ti je gravitacija osobni neprijatelj. Svaka stepenica ti šapće “što ti ovo treba”, ali ideš dalje.  

Vrata, broj nebitan, zvuk iznutra – nekakva turska drama ili mašina za disanje. Pokucam. Otvara lik u papučama i očima koje su vidjele previše. Kažem mu iskreno – nemam gdje, tražim bilo koga, bilo što, čovjeka, duha, demona – samo da mi da ključ od sobe koju sam platio. Tip kaže: "Zovem se Raja."

To mi već zvuči kao šifra za: “ništa ne pitaj, ništa ne očekuj.” Pozove me unutra. Miris duhana, kiseliš, malo znoja, malo nesanice. Kaže mi: "Vlasnik? On dođe, pa ode. Nitko ne zna kad će opet. Kao i sreća."

Sjedam. Umoran. Žedan. Pun mi je kurac svega – hotela koji ne postoje, soba koje mirišu na vlagu i snova koji cure niz zidove. Raja me gleda kao da vidi točno to. I još gore. Zamolim ga – “Brate, mogu li ostavit kufer ovdje? Samo da nađem negdje drugo. Ovo... nije to.”

Slegne ramenima kao da kaže: "Ništa ovdje nije to."

Ostavim torbu pored neke stolice koja izgleda kao da je bila svjedok tri razvoda i jednog ubojstva. Izlazim, koraci mi teški, oči mi bježe s jednog lažnog natpisa na drugi.

Na Bookingu piše “dočekati će vas osoblje”. Nisu napisali da se to osoblje zove Raja, da mu kava stoji pored pepeljare i da je jedini koji stvarno postoji u cijelom tom prokletom hotelu-duhu.

Ali Raja... Raja je bio jedino stvarno ljudsko biće u tom teatru laži. Nije znao gdje je vlasnik, nije znao gdje su ključevi. Ali znao je reći: “Ostavi to ovdje. Ne brini. Idi. Traži.”

E sad ulazimo u srž istanbulske apokalipse – kad više ni ne znaš jesi li u hotelu, haustoru ili paralelnom svemiru, a jedino te vodi tvrdoglavi instinkt da ipak, nekako, legneš u krevet koji nije vlažan i koji se ne miče. 

Motam se po Istanbulu kao muha bez glave. Gledam hotele, hostele, brijačnice – sve mi već izgleda kao potencijalni smještaj. Očaj mi kaplje niz čelo. Nakon sat-dva tumaranja i unutarnjih monologa u stilu: “Što ti ovo treba u životu?” – vraćam se do starog hotela, po prtljagu. Raja me dočekuje kao stari rođak što ti duguje lovu ali ti svejedno daje sok.

Uzimam kufer, silazim, i taman kad sam pomislio da je show gotov – ispred ulaza neki tip na mobitelu, priča, gestikulira kao da pokušava dogovoriti svemirsku misiju. Stanem. Gledam ga. Ne vjerujem. Pitam: "Izvinite, jeste li vi možda... vlasnik?"

A on kimne kao gušter iz paralelne dimenzije koji je upravo obukao ljudsku kožu.: "Da, da, ja! Vlasnik, yes, problem, sorry, problemi, no problem!" Sve mu se u govoru svelo na tri riječi: problem – sorry – no problem. Klasika. 

Objašnjavam mu situaciju, on klima glavom kao da me sluša, a zapravo vodi paralelni razgovor s nekim na telefonu. Ne razumijem ni pola, ali shvatim jedno – moja soba ne postoji. Nema je. Nije spremna. Nije nikad ni bila. Ali on, čovjek rješenja, pokaže rukom pored: "Come, no problem, hotel next, very good."

Uđemo u ulaz do, kao da idemo kod susjeda posuditi mlinac za kavu. Identičan. Kao da su skenirali prvi, zalijepili fotokopiju i ubacili miris lavande iz 2010. Očekujem da se pojavi Raja i kaže: "Gdje si opet, brate?"

Tip nešto brblja s nekim preko telefona, i onda kao da mi izriče presudu: "All good. Room today here. Tomorrow – back to my hotel. Ok?"

Okej. Naravno da je okej. Što ću reći? Ne? Ulazim. Soba – veličine ormara za metle. Pet kvadrata čistog psihodeličnog nihilizma. Krevet stane, ali kad se okreneš – zakačiš kvaku od WC-a guzicom.

Ali je soba. Ima oblik. Ima ime. Ima ključ. Sve što sam tražio u tom trenutku, u tom paklenom gradu gdje GPS laže, ljudi govore u šiframa, a hoteli se teleportiraju – to je bila pobjeda. Sjeo sam na krevet, gledao u plafon i rekao sam sebi: "Ti si car. Ti si preživio."

Sutradan, mail stigne – soba spremna. Soba. Ta mitska stvar. Ta fatamorgana iz digitalnog raja. Zvuči kao poruka iz sna, iz paralelnog svemira gdje se stvari stvarno dovrše, gdje Booking ne laže i hoteli postoje i imaju ključeve i znaš tko je vlasnik. Izlazim iz onih pet kvadrata veličine kutije za pizzu, nosim kufer, nosim nadu. 

Na recepciji lik. Mlađi. Lice bez brade, bez brkova, ali s punom dozom zbunjenosti. Student? Glumac? Avatar? Bog zna. Vraćam mu ključ. On nešto promrmlja na turskom, kao da me pita gdje sam bio 17. srpnja 2003. Ja mu kažem: "I’m here for the room. It’s paid. Everything’s okay."

On me gleda kao da sam mu rekao da su mu roditelji razvedeni. Odgovori na turskom naravno. Zvuk mu teče kao voda niz ravan krov, ali ja nemam kantu da ga skupim. Nema engleski. Imam ja malo turskog – “yok”, “nerede tuvalet” – ali to nije dovoljno za ovu vrstu bitke.

Kreće sa mobitelom. Tipka. Prevodi. Pokazuje mi ekran – neka cifra. Veća od moje volje da objasnim išta.

Ja govorim, objašnjavam, dišem brže, lupam riječima kao da će me razumjeti ako budem dovoljno uvjeren: “It’s already paid, I paid yesterday, the other guy, the older one, boss man, he said it’s all okay, all good, I just want the room.” 

Mobitel opet u ruci. Prsti lete. On zove. Netko se javlja. Glasovi lete kroz žice. Riječi izviru i gube se u vrelom hodniku. Ja stojim kao kip iz nekog drugog jezika, čekam.

Spušta slušalicu. Gleda me i kaže, prvi put razumljivo: “Okay. Paid.” Kao da me netko vratio u tijelo. Kao da me stvarnost zagrli i kaže: "Bravo, stari, došao si do kraja ovog levela." 

Krevet ima jastuk. Zidovi stoje. Ključ u vratima – radi. I nitko ne viče za mnom. Nitko mi ne maše mobitelom. Raja je negdje daleko, mobitel-boss u svojoj rupi, a ja? Ja sam napokon sam.

Nema stola. Ima prozor. Prozor ne vodi nikamo – gledam u zid druge zgrade. Na žici visi veš: gaće, majica i ručnik koji vrišti “nisam pran u ožujku”.

Sjednem na krevet. Krevet škripi. Naravno da škripi. Gledam plafon. Fleke nedovršenog posla. Fleke kao kontinent moga razočaranja. Onda se ispružim. Prvi put stvarno. Ispružim se kao čovjek koji je pobjegao iz zatvora, a umjesto slobode našao – krevet s mrvicama i mirisom prethodnih duša. I mislim: “Možda je Istanbul divan. Možda je to samo Booking.com govno. Možda sam ja glup. A možda je sve to istina.” 

Uzmem mobitel. Gledam Booking.  Piše: 150 metara od stanice. Nisu rekli da je to stanica vremena – ono kad uđeš u haustor i osjetiš kako ti život curi kroz pore.

Vlastita kupaonica? Možda su mislili na onaj tuš iznad wc školjke, pa kad pereš zube moraš stati na papuče da ne udaviš sebe i sapun. Tuš kabina? Ako je plastična zavjesa iz Lidla “kabina”, onda ok.

Besplatan WiFi? Radi… ako sjediš točno ispod rutera, držiš telefon kao antenu i moliš Alaha da loading bar ne stane na 99%.

TV ravnog ekrana? Ravnog – da. Ekrana – upitno. Emitira samo turske sapunice i eventualno kanal gdje ti šapatom govore da si glup što si ovo uopće rezervirao.

Besplatno parkiralište? Da, ako si golub i parkiraš na prozoru. Inače, pored hotela je neki šljunak gdje ti dijete iz susjedstva čuva auto za pola bureka.

Pogled? Imaš pogled – u zid kuće preko puta, gdje netko suši čarape i povremeno viče na mačku. Ako si sretan, možda vidiš i komad neba između antena.

Dozvoljeni ljubimci? Apsolutno. Imao sam četiri komarca i jednog gmižućeg prijatelja u kupaonici. Nismo se odmah slagali, ali smo se naučili poštovati.

Udaljenost od centra – 1,9 km? Možda zračne linije. Ali kad hodaš uzbrdo, nizbrdo, preko šina, pored čovjeka koji prodaje zubne četkice iz ranca… osjetiš svaki metar.

Ali – Istanbul te ionako ne zove zbog soba. Zove te da izgubiš razum, novčanik i možda srce. I sve to u tri dana za €45. Pošteno, zar ne?

Zatvorim oči. Šuštanje iz hodnika. Mačka mijauče. Netko nešto kuha na trećem. Ali ja tonem. Jer čovjek ne treba puno. Samo četiri zida, ključ koji paše, i da ga nitko ne zove dok spava.

Atatürk nije bio čovjek koji je kročio u sobu. On je uletio kao oluja s kravatom. Pogleda oštrog kao bajuneta i glasa koji nije pitao za dopuštenje. Kad je govorio, nije bilo dvoumljenja. Samo da ili da odmah sad.

Rodio se u pepelu raspadajućeg carstva, gdje su svi šaptali, a on je odlučio — ne. Dosta šaptanja. Dosta fesa, dosta pokoravanja, dosta čekanja da te netko drugi sredi. Uzeo je državu u kaosu, umotao je u dim ratova i revolucije, i počeo rezati staro kao kirurg na kofeinu.

Monarhiju? Zatvorena. Halife? Hvala, doviđenja. Pismo? Latinsko, brate. Selo? U školu. Žene? Na izbore. Alkohol? Toči. Nacija? Napravi je od nule.

I nije uvijek bilo nježno. Nije ni trebao biti. Nisi gradio novu državu s osmijehom i čajem — nego sa željeznom voljom i s četiri sata sna. Imao je oči koje su znale reći: "Ti sad šuti. Ja radim."

Nije tražio da ga vole. Tražio je da ga razumiju. Da shvate što pokušava: ne zakrpati turski brod — nego ga izgraditi iz temelja, s kompasom okrenutim prema modernom, makar svi morali naučiti plivati iz početka.

I kad je otišao, ostao je kao duh u svemu. U ustavu. U jeziku. U licima ljudi koji se još uvijek raspravljaju o njemu, dok im njegova slika gleda sa zida s cigaretom u ruci i onim izrazom koji kaže: “Još si mi dužan posao.”

Atatürk nije bio legenda. Legende su za bajke. On je bio konkretan. Neudoban. Stvaran. 

Kad je raspadajuća Osmanska Imperija pala na koljena, Istanbul je već bio previše svega — previše sultana, previše intrige, previše starog sjaja s mrljama po rubovima. Grad je bio prekrasan, ali i potrošen. Kao stari glumac koji još glumi cara, ali mu se vidi da mu se trese ruka.

Atatürk je gledao prema naprijed, a Istanbul je gledao u retrovizor. Trebao mu je novi početak, nova scena bez careva i harema, bez britanskih špijuna po hotelima i francuskih diplomata koji se ponašaju kao da je sve još njihovo. Istanbul je bio simbol starog režima, a Atatürk nije imao vremena za simbole. On je radio rezove, ne suvenire.

Zato je rekao: Ankara.

Sredina ničega. Gradska verzija prazne stranice. Tamo nije bilo palača, ali je bilo prostora. Tamo se mogla graditi republika od temelja, bez sjenki sultana po hodnicima.

Ljudi su ga pitali: Zašto Ankara, brate? Tamo nema ni dovoljno restorana, kamoli države!

Ali to je bio cijeli point. Nema buke prošlosti. Nema dima starog carstva. Samo zemlja, zrak, i ideja: Ovdje počinjemo ispočetka. I ovaj put, pišemo mi.

I tako je Istanbul ostao ljepotica na obali — puna povijesti, duše, i turista — a Ankara je postala mozak operacije. Hladnija, tiša, ali ozbiljna. Kao Atatürk sam.

Obećao sam Raji klopu jer mi je čuvao kufer. Sitnica, rekao bi čovjek. Ali ne, nije bilo “ajmo na kebab pa da završimo stvar.” Ne. Raja je imao misiju. Neki indijski restoran, negdje u Sirkeciju, “zna on otprilike gdje je”. Otprilike. Znaš ono kad netko "zna" pa te vuče po kvartu kao da traži bivšu ljubav koju je vidio u snu.

Idemo gore niz ulicu. Ništa. Lijevo pa desno. Pa opet desno, pa gore. Prolazimo isti dućan treći put, prodavač nas već gleda kao da ćemo ukrasti nešto. Raja kaže: "Ma tu je negdje, sigurno." Ja već zamišljam kako grizem vlastitu cipelu.

I onda — ubode. Restoran. Tri puta smo već prošli pored njega, ali nismo skužili jer izgleda kao da se boji vlastitih gostiju. Iznutra klasična istanbulska kafanska estetika: plastične stolice, plastični stolovi, plastični jelovnici, plastična lica. Jedino su cijene stvarne.

Raja krene s pregovorima. S kim? Ne znaš. Vlasnik? Konobar? Ujak od obojice? Lik stoji pored stola i šuti, kao da razmatra trebamo li mi uopće jest. Raja pita, ne zbog sebe, zbog mene, može li bez onih ljutih papričica, ovaj klima glavom, ali u tom klimanju nema nikakvog obećanja, samo praznina.

Sjednemo. Čekamo. Vrijeme prolazi. Minutu. Dvije. Petnaest. Nitko ne dolazi. Nitko ne gleda. Čak ni voda ne stiže. Raja mi daje znak – poznajem taj pogled, to je pogled koji kaže: “bježimo prije nego postanemo dio dekoracije.”

I opet — hop, novi restoran. Afganistanski ovaj put. Ulazimo. Raja opet pregovara. Opet neka filozofska rasprava s čovjekom u sandalama i osmijehom punim tuge. Ali ovaj put — čudo — jelo dolazi. Neka vruća pileća stvar, dimi se kao da će eksplodirati, ali miriše kao da ti je majka oprostila sve grijehe.

Grizemo. Gutamo. Nema priče. Raja šuti, ja šutim. Oči su nam pune zahvalnosti. Hrana je dobra. Možda i bolja jer smo skoro umrli čekajući je. Ili možda samo dobra jer je stvarna. Vruća je, začinjena taman, i topi umor iz nogu.

Raja. Ne znam ti ja puno o njemu. Pojavio se kao da je ispao iz nekog sporednog filma, onoga kojega ne pogledaš do kraja, ali ti ostane u glavi.

Tip putuje, brate, stalno putuje, kao da je rođen s kotačima umjesto nogama, stalno negdje drugdje, danas u Istanbulu gdje se minareti ljube s nebom, sutra u Maleziji među mirisima duriana i toplim kišama, a prekosutra tko zna — možda na kauču kod nekog Švicarca koji kuha čaj od gljiva.

Nema posao, ali ide, razumiješ? Ide. Kao da ga svijet vuče koncem što ga nitko ne vidi. Ili možda ima posao, čini mi se rekao je da  u Indiji ima bager, građevina i te stvari. Nitko ne zna točno kad ga stigne upaliti. Možda ni on.

Navodno ima ženu. I dvoje djece. Pokazao mi slike na mobitelu, ona ne gleda u kameru, a klinci se smiju kao da još ne znaju što ih čeka. Nisu mutne slike, ali nešto u njima izgleda kao da pripadaju drugoj stvarnosti. Možda ih gleda dok jede sam u nekom hostelu u Katmanduu, tko će ga znati. Možda sam samo paranoičan.

Ima i vlog, kaže. YouTube kanal. Snima sebe kako šeta, jede, priča s ljudima. Ja sam pogledao jedan video. Pet minuta Raja priča o “ljepoti trenutka” dok leži na nekoj plaži u Maleziji. Kamera drhti. Zvuk užasan. Ali ima nešto u tome. Nešto iskreno. Kao da ga boli briga sviđa li se to ikome. I zbog toga mi je drag.

Pozvao me da ga posjetim. U Indiji. Negdje u Kašmiru, rekao je. Rekao je da je tamo sve zeleno, hladnije, miris začina u zraku, rijeke, brda, ljudi srdačni. Rekao je: “Dođi, brate, bit će ti dobro. Nije skupo.” Ja sam klimnuo. Možda sam i lagao. Možda nisam. Možda stvarno jednog dana i odem. Indija. Tko zna.

Raja nije loš lik. Ima on tu neku čudnu smirenost. Kao da zna nešto što ti još ne znaš. Ili kao da je odustao od pitanja. I to mu daje prednost. Nosi svoj svijet u torbi i miri se s činjenicom da nikad neće stati. I to mu, nekako, dobro stoji.

Završimo, platim, izađemo. Raja kaže: “Znao sam da će ovaj biti bolji.” Ja ga gledam. I pomislim — jebeš restoran, jebeš Sirkeci, ali dobro je imati čovjeka koji ti čuva kufer. Čak i kad te vuče kroz tri pogrešna skretanja i pola turističke zone.

I dok se vraćamo prema nečemu što je možda smještaj, ja si mislim — nije loše.

Kopneni zid je 29. svibnja 1453. dobio pljusku od stvarnosti. Mehmed II došao je s vojskom koja je brojala više ljudi nego što je u gradu ostalo duša, i pokucao na vrata Carigrada ne baš uljudno — topovima, katapultima i idejom da se svijet mora promijeniti. I promijenio se.

Sedam tjedana tukli su grad kao loš bubnjar — bez ritma, ali s uvjerenjem. Grad, jadan, već polumrtav, poluprazan, gladan i umoran, još se držao kao pijanac za šank. Ali nije bilo dovoljno. Zidovi koji su skoro tisućljeće štitili careve, prosjake i sve između, konačno su popustili.

Osmanlije su ušli, Bizant je ispustio zadnji uzdah, i to je bilo to. Čekić je pao, knjiga zatvorena. Sljedeće poglavlje pisano je s polumjesecom, a stari zidovi? Pa, oni su ostali. Kao ožiljak. Ali i ožiljak može postati kamenolom, jer narod nije sentimentalan kad treba graditi kuću — ljudi su od tih svetih zidina čupali kamen kao da je to sasvim normalno. I bilo je. Za njih.

Gecekondusi su rasli, a zidovi se krunili. Vrijeme ih je jelo polako, ali sigurno, kao birokracija čovjekovu volju za životom.

Tek krajem 20. stoljeća netko se sjetio: “Hej, možda bi to trebalo sačuvati?” I eto ti obnove. Konzervacije. Projekata. Tona papira i malo cementa. Zid se više ne bori, ne štiti, samo stoji — kao starac koji je preživio sve, i sad samo želi malo mira dok ga turisti fotkaju pored štanda s kukuruzom.

Za vrijeme Teodozija II., negdje između careve paranoje i stvarne opasnosti, rekli su: “Ajmo napraviti zid. Ali ne bilo kakav — zid koji kaže ne zajebavaj se s nama.” I napravili su ga. Fortifikacijski sustav koji i danas, iako pola fali, pola se raspada, još uvijek izgleda kao da bi te mogao razbiti samo pogledom.

To nije bio zid, to je bio jebeni trokatni odgovor na sve što dolazi s kopna. Vanjski zid, unutarnji zid, jarak, kule svuda — kao ruska babuška, ali svaka te može ubiti. Bio je to statement. Kao da je grad rekao: “Možeš probati, brate, ali košta.”

I stvarno, vjekovima nitko nije imao muda. Zid je stajao, čuvao, gledao. Kiše su ga tukle, carevi dolazili i odlazili, imperije padale, ali on je ostajao. I sad, stoljećima kasnije, pola srušen, pola progutan zgradama i parkiralištima, još uvijek izgleda ozbiljno. Kao stari boksač u baru — nos slomljen, zubi nedostaju, ali znaš da ga ne želiš naljutiti.

Zapanjujuće? Da. I ne zato što je lijep. Nego zato što još uvijek govori. I kaže: “Nekoć sam bio granica svijeta, idi reci to Google Mapsu.”

Neki povjesničari kažu da je Teodozijev zid bio jedno od najboljih sranja ikad sagrađenih u ime vojne logike. I u pravu su. Nije to bio zid samo da te drži vani. Bio je to zid koji ti kaže: “Znam što ti je na umu — odjebi.” Promišljen do boli. Precizan kao mamurluk u ponedjeljak. I dan-danas, iako mu fali pola lica, stoji tamo i izgleda kao da zna nešto što ti ne znaš.

Zašto su ga gradili? Dva razloga, kažu. Prvi: grad je rastao kao pubertetlija na steroidima. Konstantinov zid ostao je iza, a ljudi su već gradili kuće na ravnici kao da je sve cool. Problem? Ravnica je super za piknik, ali sranje za obranu.

Drugi razlog? Godina 410. Rim — onaj Rim — pada pod Gote. Alarik I. uleti kao gost koji nije pozvan i odnese pola grada. Car je već odavno bio zbrisao u Ravennu, skrivao se iza močvara, ali vijest o padu stare prijestolnice bila je kao hladan tuš u Carigradu. Jer oni su se još uvijek smatrali pravim Rimom. “Mi smo sad Rim, buraz, mi čuvamo štafetu!” — a onda čuješ da je stari Rim pao kao pokošeni glumac u sapunici. Panika.

Povrh svega toga, sjeverno od Dunava, Huni su već plesali na granici — provaljivali, pljačkali, gledali prema jugu kao klinci pred zatvorenim dućanom s čokoladom. I tako je Carigrad rekao: “Ajmo više ne čekati da nam dođu na vrata.”

I napravili su Zid. Ne samo da zaštite grad, nego da poruče svijetu: “Ovdje staješ. Ovdje prestaješ.” I to su mislili ozbiljno.

Zato svaki kamen tamo ima težinu panike, ponosa i ciganske pameti. I zato, kad staneš pred njega danas, još uvijek možeš osjetiti ono: “Mi nismo Rim. Mi smo nešto gore. Mi smo Carigrad.”

Akvadukt Valens — ili kako ga zovu romantičniji tipovi, "Slavoluk sivog sokola" — bio je žila kucavica dok su ljudi još vjerovali da voda dolazi od bogova, a ne iz slavine. Pravi rimski trik: digni kamenje, spoji dva brda, i neka voda teče. I tekla je — između Fatiha i Eminönü, preko europske strane Carigrada, kao vena koja hrani srce grada.

Izvorno je bio duži od kilometra, ali znaš kako to ide — život, ratovi, potresi, nepažnja, malo bombardiranja, malo “e, baš ćemo tu napraviti cestu”. Danas je ostalo oko 800 metara, i to zato što je tvrdoglav. Proteže se preko Atatürk Bulvara kao pijani veteran na jutarnjoj smjeni — oštećen, ali još stoji, i još gleda s visine.

Dijelove su rušili svi: neprijatelji, priroda, vrijeme, a obnavljali ga carevi, sultani i vjerojatno par građevinara koji su radili za pivo. Posljednji put su ga zakrpali 1697. godine — i to ne zato što su htjeli, nego jer više nije bilo izbora.

I sad tamo stoji. Kamen po kamen. Više ruševina nego most, više uspomena nego funkcija. Ne nosi više vodu, ali nosi priču. A priča ide otprilike ovako: “Nekad smo gradili da traje. I gle nas sad — još stojimo.”

Izgradnja akvadukta počela je još dok je car Konstantin Veliki hodao unaokolo i odlučivao gdje će smjestiti novi Rim. Čovjek je imao viziju: "Trebat će im voda. Puno vode. I nešto da izgleda rimski kao vrag." Pa su krenuli. Kamen po kamen, luk po luk, i sve to bez dizalica, samo s konopcima, mišićima i pretjeranim samopouzdanjem.

Godine su prolazile, carevi dolazili i odlazili, i kao što to obično biva — čovjek koji započne posao nije uvijek onaj koji ga dovrši. Tako je štafetu preuzeo Valens, koji je 378. godine konačno rekao: “Gotovo je. Pustite vodu.”

I pustili su. Voda je tekla kao krv kroz arterije grada, a akvadukt je stajao tamo, ponosan kao toranj od Lego kockica koji se, čudom, nije srušio. Konstantin ga je zamislio, Valens ga završio, a svi poslije njih su ga krpali, gledali, divili se i pitali se kako su to, dovraga, uspjeli bez struje i Excel tablica.

Tako ti je to s Rimljanima. Nikad ne završe brzo, ali kad završe — traje.

Bospor. Voda koja dijeli dva svijeta, a u isto vrijeme ih veže. Jedna noga u Europi, druga u Aziji, i nitko zapravo ne zna tko je kome bliži. Rijeka koja nije rijeka, more koje nije more. Samo tijelo koje diše, rasteže se, i nikad ne spava.

Brodovi klize preko njega kao ožiljci. Tankeri puni nafte, ribari s mrežama koje mirišu na sol i siromaštvo, trajekti što gutaju ljude, turiste, izgubljene duše. Svaki od njih ostavlja trag, ali Bospor ga odmah proguta, kao da nikad nije postojao.

Mirisi se miješaju — sol, dizel, riba, kava iz termosice. Galebovi se deru kao pijanci u tri ujutro. A more… more šuti, ali šuti glasno. Zna sve tajne što su potonule u njega. Zna sve ratove, sve ljubavi, sve ljude koji su gledali preko njega i mislili da tamo s druge strane počinje nešto bolje.

Mostovi se nadvili preko Bospora kao vene pune svjetlosti. Noću blješte, danju se prave važni. Ali more se smije. Nije ga briga za mostove. Ono je starije.

Bospor je puls Istanbula. Ako ga ne čuješ, onda nikad nisi bio ovdje.

„Život ne može biti baš tako loš,“ pomislim ponekad. “Što god da se dogodi, uvijek mogu otići na dugu šetnju uz Bospor.”

Orhan Pamuk

„Da imam samo jedan posljednji pogled na svijet, želio bih da ovaj bude s Camlıce u Istanbulu.“

Alphonse de Lamartine

Sunce prži turski asfalt, avion se cakli, limeno čudovište s krilima spremno da nas proguta i izbaci negdje drugdje — negdje dalje. Red ljudi se miče polako, kao da svi znaju da odlazak nije samo fizički, nego i unutarnji prijelaz, tranzicija između jučer i ono što dolazi sutra.

Ispred mene trojica Engleza, spaljeni od sunca i piva. Jedan od njih se okreće prema drugima i nešto kaže. I smiju se, kao klinci koji misle da je život samo još jedna stanica, još jedna šaljiva rečenica, još jedna karta. U glavi mi tutnji. Ne od buke — od misli. Odlazim, brate. Iz grada gdje su ezani lomili zoru, gdje su galebovi vrištali nad Bosporom, gdje je čaj bio crven kao srce, a riječi padale sa zidova kao suhi cement.

Letimo za München. Minhen — ozbiljan, čist, točan, kao sat u izlogu. Istanbul ostaje iza mene. Korak po korak, kao da hodam preko sebe. Stepenica po stepenica, kao da ostavljam staru kožu. Ove engleske spike mi lete oko glave, ali sam negdje drugdje. Ja sam još uvijek u jebenom taksiju. Onaj mamlaz od vozača s licem kao da mu je netko spavao po njemu. Pokupio me kod Yenikapıja, dogovor je bio čist kao suza — 50 eura do aerodroma. Rekao sam mu tri puta, da se ne pravimo Englezi: "Pedeset, OK?" On klima glavom, naravno da klima, kao da se slaže sa životom, a ne sa cijenom.

Stižemo. Ja vadim karticu, brz sam, let mi ide, guzica mi već sjedi u avionu. Gledam kako mu prolazi transakcija, ništa ne sumnjam. Ja uletim unutra, sav zgužvan između redova putnika i oproštaja. U čekaonici otvorim mobilnu banku — bam. 150 eura. Skinuo mi tri puta više. I sve mi postane jasno. Istanbul me pozdravio po svom. Nema suvenira, nema magneta, samo naplata. Nije to bio prijevoz — to je bio jazz solo na mojoj kartici, improvizacija na temu „turist koji žuri“. Samo je uzeo moj novac i odvezao se kao šerif iz lošeg filma.

I tako ću pamtiti Istanbul. Ne po baklavi, ne po galebovima, ne po mirisu donera u 3 ujutro. Pamtit ću ga po tipu koji je mojih sto eura pretvorio u uspomenu.

Jebiga.

Airbus A321 me guta. Ispod mene tlo koje mi više duguje nego što sam ja ikome. Sjedište je tvrdo, karta je skupa, a život – prevara s mjeračem kilometraže. I svi šute jer i njima je netko negdje nešto uzeo.

Ali dobro, neka ide. Ako već letiš iz grada gdje ti skidaju lovu s kartice kao sumnjivi golišavi trikovi u pokeru – bolje da letiš s visoka. Bar znaš da si još uvijek živ. I još uvijek glup.