KANCHANABURI: กาญจนบุรี blues
Najčešće vidiš male kućne gekone, zovu ih jing jok. Sitni, bež-boje, brzo se kreću i hrane se kukcima. Ponekad te gledaju dok pišaš, ali ne sude. A tu je i tokay gekon — veći, plavkast, s narančastim točkama, i glasa se kao da netko viče "tok-kay, tok-kay!" Zna biti agresivan ako ga diraš. Ali realno, zašto bi?
Tajlanđani ih uglavnom ne diraju. Smatraju da donose sreću. Turisti ih prvo snime, pa se naviknu, pa ih više ni ne primjećuju. Ako provedeš više od jednog dana tamo, garant – spavati ćeš s gekonom u sobi. A on će te gledati sa stropa i misliti: kakav amater.
Namještam se da okinem jedan shoot, sunce štipa vrat, a čovjek ispred mene pruža listić kao da mi nudi dio svog života — lutrijski listić, broj ispisan rukom sudbine koja se smije iza ugla. Ima šešir kao da je prešao džungle i ratove, maskirna krpa mu visi niz rame kao izgubljena zastava neke vojske koja nikad nije postojala. Gleda me ravno, mirno, bez žurbe — oči mu govore: ili ćeš dobiti, ili ćeš opet pisati o tome da nisi.
Zvuk školskog dvorišta, udarci lopti i dječji smijeh na travi u plavim majicama, dok zastave mašu kao da žele pobjeći sa jarbola — žute, kraljevske, i ona trobojna, čitava u pokretu. Sjenke krošnji bacaju valove preko betonskih zidova, a sunce žari ramena nepoznatih ljudi koji prolaze.
I bio je tamo čovjek u crnoj kožnoj jakni, pogledom probadao kadar — oči tamne, lice zatečeno u trenutku, kao da je znao da će biti uhvaćen, kao da je znao da ga gledaš, stranče iza leće, daleki brat izgubljen u snovima o Tajlandu. On ide, ali ne ide nikamo. On je već bio tamo kamo ti tek stižeš.
I sve je bilo u pokretu, osim zgrada koje su šutjele kao stari učitelji, a na jednoj — portret kralja, ogromnog i sjajnog, čuvara ritma ovog rituala. Tamo negdje, iza svega, planine su čekale tiho kao vječnost.
Kanchanaburi, — sunce visi tromo kao zlatni bubreg svemira, zrak težak, natečen od molitvi što se vuku niz hramove kao znoj niz kičmu budnog svijeta. Našao sam se na igralištu koje više liči na zaboravljeni hram od betona nego na mjesto za djecu. Negdje između praznih pogleda i prašine, pojavio se on — klinac u bijeloj majici s crtežom skejtera, kao pokretna priča u tišini jutra.
Stajao je pod sjenkom drveća, miran. Nosi onaj pogled koji sam viđao kod onih što plešu jer moraju, ne jer hoće. Iz rukava mu je virila nemirna energija, ona ista koju sam osjećao kad sam markirao sa nastave. Prije nego što sam stigao da pitam bilo što, on je već skočio.
Upitah ga mogu li ga fotografirati. Nije rekao ništa, samo je klimnuo, kao da sam ga pitao nešto što se podrazumijeva. Izvukoh aparat iz ruksaka, još mi se film klimao u glavi od prethodnih scena – bicikli, tuk-tukovi, prženi češnjak s ulice, pas koji laje. Zategnem kadar, napnem prst na okidaču, i ispucam — jedan, dva, tri, koliko treba — samo da uhvatim ono što je već nestajalo. Klinac je letio, brate. Tlo pod njim, nebo iznad, a on negdje između, kao misaona greška stvarnosti.
Htio sam uhvatiti sve — zamah, let, tenziju tijela, tu preciznu tišinu dok gravitacija čeka da odluči. Klik. Klik. Klik. Svaki kadar kao da mi kaže: Evo, tu sam, ali nisam tvoj.
U jednom trenu stajao je na jednoj ruci, cijeli svijet izvrnut kao košulja iznutra, a pogled mu... pogled mu zakovan negdje daleko, izvan mene, izvan igrališta, izvan Kanchanaburija. Kao da mu je cijeli život bio u tom triku. Kao da je znao gdje ide, a svejedno ostao ovdje, da mi to pokaže.
Spustih aparat. Pitao sam ga za ime. Rekao je, tiho, ali ne sramežljivo. Zaboravio sam ga odmah. Nije ni bilo važno.
Neki ljudi pričaju da se u Kanchanaburiju treba zadržati zbog rijeke, zbog mosta, zbog povijesti. Meni je bilo dovoljno pet minuta na igralištu i jedan klinac koji pleše da ne bi eksplodirao.
Ponekad ti je to cijeli roman.
I broj 13 hoda svijetom — nogom po travi, kosom prema vjetru, u dresu bijelom i plavom koji šušti dok se kreće kao da zna ritam zemlje ispod stopala. I sve oko njega gori od života: djevojke u plavom, smijeh, štandovi sa sladoledom, zvuk motora koji pali, dok utakmica traje, ali nikad ne počinje i nikad ne završava.
Udomsithisuksa, piše mu na leđima kao neko sveto pismo u jutrima jugoistočne Azije. I on nosi to ime kao da nosi tamburu, bubanj, zrak. Stojim iza njega, nevidljiv, a svejedno prisutan — i to je bit putovanja: biti tamo gdje nikad nisi bio, i osjetiti sve kao da jesi.
Na obzoru, drveće pleše s vjetrom, a školsko dvorište zuji od mladosti, znoja, guma i prašine. I sve što čuješ je lopta koja odskače i neko tiho “hej!” koje nikad nije upućeno tebi, ali ti ga svejedno primiš u srce.
I ideš dalje, dok broj 13 hoda prema sredini terena, prema nekoj akciji koja još nije napisana.
Frizbi leti kao misao — neuhvatljiva, čista, zaobljena misao u zraku Azije, između dva mlada čovjeka koji nisu ništa drugo nego trenutak u letu. Jedan baca, drugi čeka, ruke na bokovima, ozbiljan kao da je riječ o sudbini, a ne igri pod krošnjama starih drveća, gdje lišće šušti kao stihovi bez značenja, ali s melodijom.
Broj 12 na leđima bacača, sav u pokretu, sav u luku, nagnut nad stazom života koju nikad neće moći ponoviti. Sjene stabala grle njegovo rame, a iza njega, kroz rešetke ograde, svijet ide dalje — prolaznici, skuteri, školarke koje nose svoju svakodnevicu kao tihe poeme u hodu.
Frizbi lebdi. I ništa nije važnije od toga. Ne religija, ne politika, ne jučerašnje ocjene. Samo taj bijeli disk u letu, i pogled mladića koji ga iščekuje kao da je riječ o odgovoru na pitanje koje nije ni stigao postaviti.
Tajland, vrijeme, vjetar. Sve ide dalje. Ali taj trenutak ostaje — lebdi s diskom.
Crno-bijeli svijet, i djevojčica skače uvis kao da hvata ne samo frizbi, već i vrijeme, svjetlo, smisao. Tlo je blago, lišće se rasipa, a iza nje – bijeli pick-up i hram, dva simbola modernog Tajlanda, lim i zlato, motor i molitva. I ona je tu, između njih, između vozila i božanstva, podignutih ruku, traži ono neuhvatljivo.
U očima joj — ne strah, ne sumnja — nego glad. Glad za nečim što ne znaš ni imenovati, ali osjećaš u kostima kad te uhvati lutanje. I igra se odvija kao session bez nota — instinkt, pokret, tišina među zvukovima. U pozadini netko gleda, netko hoda, netko ni ne zna da je trenutak svet.
I sve je usporeno, kao san u kojem se pokušavaš sjetiti imena nekoga tko ti je bio važan. Ruke su joj već u zraku, a frizbi još nije pao. I možda nikad neće. Možda lebdi zauvijek tamo, u tom kadru, gdje se zrak uvija i čovjek leti.
Jer ponekad — letjeti ne znači pobjeći. Ponekad znači biti točno gdje jesi.
Ako hoćeš pravi savjet: krajem dana navrati u Kan Buri ili The Tavern. Tamo pivo ide bez ceremonije, priča ne staje ni kad DJ-u pukne gramofon, i možeš slušati lokalce koji prepjevavaju stihove svojih života.
SOMCHAI: "Bilo je to jučer, u sumrak."
Kanchanaburi nije bio razglednica ni film ni sjećanje s kartice nego stvarno mjesto s kožom punom prašine i plućima punim dima i tišine što zuji između zrikavaca i jednog jedinog neonskog reflektora koji je treptao kao da zna što slijedi.
Policija i granični psi i ljudi s prekratkim rukavima dobili su dojavu o bijelom pickupu s pločicama iz Bangkoka punom ljudi koji nisu imali ništa osim pogrešnog smjera i par torbi što mirišu na korijander i sapun koji se ne koristi.
Kamere su ih našle kod Sangkhla Burija na cesti koja nije cesta nego šav zemlje koja puca od umora i vlage i rupa punih prošlosti bez imena.
SOMCHAI: "Bilo je 3:40 ujutro."
Valjda, jer zvijezde su već bile umorne i vozilo se nagnulo u blato i gume su zagrizle zemlju kao pas zadnji put i motor je cvilio kao dijete koje zna da nitko ne dolazi. Kad su ih izvukli – unutra četrdeset i jedan čovjek u očima bez odredišta i ruke što drže torbe koje ne vrijede ništa osim onome tko ih nosi. Kaos je plesao oko njih s lampom koja se klatila i glasovima koji su pucali na engleskom, burmanskom, jeziku straha i jeziku naredbe "please sir please sir please sir." Svi su bili mokri od znoja i nesanice i tišine i pickup je ostao zaglavljen i motori su šaptali kao stari jazz saksofonist bez daha ali još uvijek na pozornici. Policija je pričala ujutro preko kave i zgužvanih izvještaja o mrežama i kombijima i ljudima što žele izbjeći kampove gdje snovi kisnu dok ih nitko ne gleda.
I kad je sunce došlo, ono stvarno sunce, ne ono s razglednice – pickup je još bio tamo u blatu, napola progutan, kao dokaz koji nitko ne traži, a svi znaju. Ljudi su nestali u papiru, logorima, ćelijama koje imaju vrata ali ne i izlaz, i netko je pisao brojke, netko je gasio svjetlo.
Na Tajlandu imaju tu neku svoju filozofiju – sanuk, sabai, suai. Ukratko: zabava, opuštenost, ljepota. Duševni mir, udobnost, smiješak i piće u ruci. Lijepo zvuči. I jeste lijepo. Dok ne pokušate da nešto stvarno dogovorite s njima.
Jer vidiš, taj sanuk im uđe pod kožu kao sunce u pet popodne – i više ne znaš jel ti čovjek obećao da će doći u tri, ili da će možda doći sljedeće godine. Ne radi se tu o zloj namjeri. Oni samo... plove. Kao velika djeca u plastici i znoju, s osmjehom koji kaže “sve je okey”, iako nije.
Transport? Zaboravi na rasporede. Tvoja zapadnjačka ideja točnosti ovdje pada kao karta iz rukava pijanog mađioničara. Nema sistema, samo tok.
Ali nemoj da se ljutiš. Nema smisla. Tajlanđani nisu ni bolji ni gori – samo drugačiji. I u tome je njihova čar. Kao žena koja ti slomi srce, pa ti ipak fali njen smijeh kad se napiješ. Tako i Tajland – uvijek ti nešto fali, a nisi siguran što. Možda baš taj kaos koji miriše na tamjan i kokos.
Tajlanđani... ha. To su ti ljudi što se smiju i kad lažu. A lažu često, ali ne zlobno – nego kao djeca, kao da izmišljaju svijet na licu mjesta. Obećaju da će doći, pa ne dođu. Klimnu glavom, a pojma nemaju što si rekao. I znaš što? Zaboli ih. Imaju to neko unutrašnje pucketanje radosti, kao da im se mozak sunča svaki dan.
Gledaš ih i pitaš se: kako, dovraga, uspijevaju da ne puknu u ovom svijetu punom računa, satova, zahtjeva i dreke? Pa nećeš ih vidjeti da se nerviraju. I to te nervira jer si odrastao da vjeruješ da je nervoza dokaz da ti je stalo. Njima nije stalo. Ili je, ali na njihov način – lepršav, s onim smiješkom što ti kaže “pusti, brate, život ide.”
Ne drže obećanja, ne znaju za planove, ali znaju kako da piju viski s ledom u najlonskoj vrećici, uz karaoke koje paraju noć kao mačeta. I dok ti planiraš, oni plešu. Dok ti lomiš glavu, oni lome led u piću i smiju se kurvama i bogovima.
Nisu odgovorni? Nisu. Pa što. Možda su zato sretniji.
Tajland je dom najmanjem sisavcu na svijetu. Zove se “Kittijev svinjski šišmiš”. Dugačak je jedva jedan centimetar. Toliko malen da ga možeš slučajno udahnuti ako zineš s pogrešne strane pećine.
I živi tamo negdje, u pukotinama stijena, u mračnim džepovima svijeta gdje nitko ne ide osim ako izgubi okladu ili traži nešto što ni ne zna opisati. Ne leti da bi se pokazivao. Ne viče. Ne pravi buku. Samo postoji. Mali šišmiš, najmanji sisavac, gurnut u kutak planete kojeg ni Bog više ne provjerava.
U zemlji punoj slonova, kobri, tigrova, turista i glasnih motora – taj mali gad tiho preživljava. Bez PR-a. Bez majica s njegovim likom. Bez suvenira.
Zovu ga “svinjski” zbog njuške. Valjda je netko jednom rekao da mu liči, pa je ostalo. Kao i većina glupih imena – traje jer nikome nije dovoljno stalo da ga promijeni. Ali stvar je u tome što taj šišmiš ne traži pažnju. Ne treba naslovnicu. Nema problema s veličinom jer ga boli briga za usporedbu. On je ono što svi mi pokušavamo biti: mali, neprimjetan, ali tvrdoglav u postojanju. Postoji jer može. Jer hoće.
Bračni par iz Francuske — on mršav, naočale, žena nosi šešir od slame i gleda me ravno kao da pokušava pročitati nešto u meni, nešto zaboravljeno. Pita me nešto, ali sam već zaboravio što. Glas joj je bio blag, kao da se obraća starom prijatelju u prolazu. Samo taj trenutak, pa dalje.
Kaže mi da će sutra doći ponovno, ona i muž, jer danas je nebo previše mutno, previše sumaglice, svjetlo ne igra, kaže, nije dobro za fotografije. Gledam u nebo, i vidim — ima pravo. Sivo, gusto, bez sjaja. Kao da se Bog zaboravio nasmijati.
Kimnem glavom, kažem "You are right", iako nisam siguran što točno potvrđujem. I oni odlaze, u nekom pravcu, ostavljajući za sobom samo trag parfema i tišinu što bruji između zgrada.
Stari tip u majici s printom koji je nekad bio bunt, sad samo izblijedjeli podsmijeh. Naslonjen na ogradu kao da je to posljednji kadar njegovog filma. Kamkorder na oku, golim okom više ne vrijedi gledati. Nema više priče — samo zum, fokus, klik.
Rijeka se leluja, voda šapuće istine koje nitko više ne sluša. Ruke mu se klimaju, koljena mu drhte, ali pogled je tvrd. Tijelo umorno, ali duh tvrdoglav. Nema tu ničeg poetskog. Samo još jedan lik što pokušava zadržati vrijeme koje bježi u svakoj kaplji rijeke.
Ljudi vise između ničega i još manje. Stakleni pod, da jasno vidiš prazninu ispod sebe dok se praviš da te nije strah. Hodaju kao po modnoj pisti, svako sa svojim mobitelom, svojim pozom, svojom samoobmanom.
A visina — to je za njih samo kulisa. Pozadina za sliku, ne prijetnja. Nitko ne misli da metal može da pukne. Da staklo može da se umori. Da dan može da se okrene.
Sunce im udara u zube, a oni, svi u šarenilu, kao lutke iz izloga iznad ponora. Ne vide ništa. Nisu tu da vide. Tu su da budu viđeni.
I sve to škripi pod njima kao stari Highway 66 pod kotačima razbijenog chevroleta — ali ne staju. Ne pitaju se kamo, zašto, ni s kim. Samo idu. Klik ovdje, klik tamo. Samo osmijeh. Samo još jedna priča bez radnje.
Čelik i sajle. Sve napeto kao posljednja noć prije kraja svijeta. Iz ove perspektive, izgleda kao da se netko potrudio da nebo zarobi u čelično kavezno srce.
Božji prst, ali ne milostiv, već tehnički, beživotan. Drži sve što visi, sve što lebdi, sve što se pravi da ne padne. Ljudi su oduvijek gradili stvari da sakriju koliko su sitni. Strukture i mostovi koji ne vode nikud, osim dalje od jučer.
I sve to puca pod suncem u tišini. Kao neizrečene misli. Kao istine koje nitko više ne traži.
Gledam je odozdo. Kroz staklo. Kao kroz akvarij u kojem pliva još jedan izgubljeni stvor u tenisicama i jeansu. Drži ruke u džepovima kao da zna nešto, a znam da ne zna ništa. Ni ja ne znam ništa, ali barem to ne krijem.
Sunce joj udara pod bradu, pravi od nje božanstvo u outlet majici. Lice joj kao da čeka neku odluku odozgo, a odozgo više nema ničega.
Ona misli da stoji na čvrstom tlu, a stoji na staklu. Ispod toga – ja. Ispod mene – ništa. I sve to visi. Cijeli život visi, stalno, samo nitko to ne želi priznati. Gledam je i mislim: “Kako se dobro praviš da se ne bojiš.” A možda se stvarno ne boji. Možda se samo ja bojim dovoljno za oboje.
Rijeka Kwai se provlači kroz Kanchanaburi kao prljavi stari saksofon kroz zrak zasićen ribljim dimom i ljubavlju što se ne prodaje, nego nasljeđuje. Sa Skya gledam dolje — zemlja valova i limenih krovova, zakrpanih snovima i antenama okrenutim prema svemiru iz kojeg nitko ne odgovara. Kuće sjede na vodi, zbijene kao riječi u bilježnici luđaka, raznobojne, iskrivljene, ali pune života — stvarnog, toplog, smrdljivog, pravog.
Gledam ih odozgo, ali ne zato što mislim da vrijedim više — već zato što je to jedino mjesto gdje me nitko ništa ne pita.
Na klupi od dasaka igraju neku igru s brojevima. Lutrija života. Karte, tabele, brojevi… nada u kvadratićima. Sve izgleda kao da je važno, a svi znamo da nije. Jedna čeka da joj se nasmiješi sreća, druga da prođe dan, treća da se dijete umori.
Tip u uglu sjedi kao stativa života, ne gleda nikog, ne gleda ništa. Čeka da prođe smjena ili dan, svejedno mu je. I mene bi bilo, da nisam gore. Da nisam dolje. Da nisam stalno između.
Sunce prži pločnik kao da mu se jebe za nas. Gledam ih odozgo — ona gura, on šuti. U rukama plastična čaša i krpa života. Bosonog. Ne zato što voli zemlju, već zato što nema izbora. I tako idu, pravolinijski, kroz dan, kroz poglede, kroz ignoranciju. Kao reklama za ono što nitko ne želi da vidi. Ona s torbama, zgužvana ali jaka. On savijen kao znak pitanja, ali bez pitanja. U tom hodu ima ritma. Ima nešto što nema većina nas što hodamo na dvije noge i kukamo zbog signala.
Ja gledam s visine i ne osjećam se ništa višim. Samo nemoćnijim. Jer sve što imam da dam je misao — a njima treba više.
Ako ti ikad bude loše, sjeti se njega – male ribe koja je rekla ne oceanu.
U Tajlandu, negdje daleko od razglednica i turoperatora, tamo gdje more diše sporije i dublje, možeš sresti najveću jebenu ribu na svijetu. Kitopsina. Nije ni kit, ni pas. Samo ogromna riba koja izgleda kao da ju je Bog sklepao mamuran, u nedjelju ujutro, kad mu se više nije dalo izmišljati.
Može narasti i do četrdeset metara, kažu. Kao školski autobus. Zamisli to: to prokletstvo s perajama, kako klizi ispod tebe, a ti plutaš s onim disaljkama i očima u koje ti more ulazi svakih pet sekundi. I sve što možeš pomisliti je: “E, ako sad otvorim oči i ta neman me gleda, gotovo je. Vraćam se kući i postajem knjigovođa.”
Ali on ne mari za tebe. Ni najmanje. Gura naprijed kao starac u tramvaju — golem, trom, i previše umoran da bi ti pravio probleme. Jede plankton, ne turiste.
I to mi je sjelo. Ta smirena masa mišića i tišine, to golemo biće koje bi moglo zdrobiti cijeli čamac ako kihne, ali radije pliva polako, kao da zna da je vrijeme na njegovoj strani.
Možda bi ljudi trebali biti više kao on. Manje buke, manje straha, više klizanja kroz dan. Samo progutaj malo planktona i plivaj dalje.
Krenuli su niz rijeku kao da je život samo voda i sunce i raspadnut zvuk motora koji škripi i pjeva dok vuče plutajući dom, kuću na valovima, krov obojan bojama djetinjstva, žutom i plavom i zelenom, sve previše živo da bi bilo stvarno. Voda se presijava pod njima kao da skriva riječi starih pjesama što ih nitko više ne pjeva, a mirisi dolaze s obale — kokos, dim, nešto prženo i zaboravljeno.
Čovjek na prednjem dijelu broda drži ružičasti kovčeg kao da nosi dijete od plastike. Drži ga čvrsto, kao da zna da mu je to sve što ima pod kontrolom. Žena pored njega maše — široko, iskreno, kao da maše nekome koga više nema, ili možda nikad nije ni bilo.
Boce za vodu, mreže za ribu, vreće s tkaninama... sve to pleše s motorom, s vjetrom, s nevidljivim valovima pod stopalima. Sve se ljulja, huči, vibrira u ritmu Tajlanda.
I most je iza njih, i ispred njih, i uvijek nad njima. I hramovi vire iznad zelenila kao tihe misli koje lebde iznad stvarnosti. Grad se miče, ali oni ne — oni plutaju. I smiju se. I to je sve što im treba. Jer dok brod šiba kroz vodu, a lica se kupaju u suncu, nitko ne traži odgovore.
Sve to je jebeno pretenciozno. Ljudi ne trebaju smisao, trebaju samo hladno pivo, nekoga tko ne priča gluposti, i malo mira između dva kaosa.
Sunce peče kao bog bez milosti, asfalt gori, sjene se stapaju sa zrakom, a čovjek pod šarenim kišobranima gradi svoj svijet — kutije, boce, znakovi, šeširi, ljepljiva traka, čaj iz plastike, život u improvizaciji. Stari srebrni auto, napola otvoren, vrata raširena kao da zijevaju prema svijetu, a krov natovaren stvarima koje ne pitaš, samo prihvatiš — bambus, tepisi, želje i umor.
Čovjek u kapici kleči na rubu parkirališta, piše znak, slova plešu kao jazz nota, ne znaš što kaže ali znaš da je važno. Teapot kišobrani drže sunce na uzdi, barem malo, a svijet se miče mimo njega — auta prolaze, ljudi prolaze, dan prolazi, a on ostaje.
Jer on nije prodavač. On je pjesnik plastike. On je kipar improvizacije. On je vozač vlastitog svemira koji stane u stražnji dio pick-upa.
I gledaš tu sliku odozgo, s mosta života, i znaš — ni Amerika ni Europa nikad nisu stigle ovdje, ali duh ceste, duh traganja, duh “daj mi još jedan dan da sastavim sve ovo” — on je tu, pod tim platnenim suncima.
I želiš sići, kupiti nešto što ne znaš što je, popiti nešto što ne znaš od čega je, samo da se na trenutak osjetiš dijelom te improvizirane vječnosti.
Jer to je put. To je Kerouac.
Nitko nije znao koliko točno ima godina. Negdje između "još možeš hodati" i "zaboravljaš gdje si krenuo". Svi su ga zvali Dtan. Nitko nije znao je li to ime, nadimak ili samo zvuk koji je ostao od nečega starog. Bio je svakog dana na istom mjestu – na betonskoj obali rijeke Mae Klong, sjedio na ručniku koji više nije imao boju.
Pored njega je uvijek stajao stari radio. Onaj s velikim kotačićem za traženje stanica. Nije imao baterije. Nije radio. Ali Dtan ga je svaki put “palio” kao da pokušava nešto uhvatiti. Kad bi ga pitali što sluša, odgovarao je bez trunke ironije: “Sjećanja.”
Nije tražio milostinju, nije prodavao ništa. Samo je sjedio, i gledao u rijeku kao da ga ona nešto pita, a on još nije siguran hoće li joj odgovoriti.
Onda se pojavio gušter. Ogroman monitor – dugačak skoro metar i pol – isplivao iz rijeke i popeo se na obalu. Turisti su vikali, lokalci bježali, netko je odmah krenuo snimati. Dtan se nije ni pomaknuo. Samo je posegnuo u džep, izvukao komadić sušenog mesa i bacio ga gušteru. Životinja ga je pojela, zastala na trenutak i vratila se u vodu.
U 6:15 ujutro, Dtan i gušter. Nisu pričali, nisu se dirali. Samo tiho prisustvo. Dtan bi čekao i gledao, gušter bi čekao meso, rijeka bi prolazila.
Lokalci su ga počeli zvati “Gušterov šaptač”. Netko je rekao da ga životinja štiti. Drugi su tvrdili da je gušter reinkarnacija njegove žene. Treći su se samo nasmijali i rekli da je to dobra priča za strance koji traže misticizam uz doručak.
Ali zapravo, nije bilo nikakvih stranaca. Barem ne više. Samo starac i zvijer. Stari radio i hladna rijeka.
Gušter se ipak pojavio. Idućih pet dana, dolazio je u isto vrijeme. U 6:15. Stajao je na istom mjestu. Nije jeo, nije se micao. Samo je gledao u prazno mjesto gdje je nekad bio Dtan. Onda bi se tiho vratio natrag u vodu. Petog dana nestao je zauvijek.
Kasnije je netko pronašao stari radio. Još uvijek uključen. Nije proizvodio nikakav zvuk. Samo praznu tišinu. Ali ako si stajao dovoljno blizu, i ako si znao što tražiš, možda si čuo nešto. Ne glazbu. Ne vijesti. Nego šapat iz nečijeg života koji je iscurio kroz pukotine vremena.
Limeni krovovi, zahrđali snovi pod tropskim suncem, zbijeni uz rijeku kao da su isplivali iz same nje — kuće na štakama, domovi što plešu kad voda diše. Zidovi od dasaka koje su preživjele tri kišne sezone i jedno veliko “ništa”, prozori otvoreni prema svemiru punom komaraca, vlažnog vjetra i tišine. Daska na dasci, krivo, nakoso, ali stoji. Ljudi ovdje znaju nešto što ti ne znaš — kako živjeti s pola zida, s pola sreće, s pola ručka. Nema fasade. Nema laži. Samo zakucani čavli i nada da neće biti oluja.
Plavi najlon kao zavjesa, crvena plastika kao krov, antena koja hvata signale iz drugih svjetova dok dijete jede rižu na podu, a pas laje na suncu. Sve je sklepano, sve je stvarno, i sve pluta — iako ne bi smjelo. Kao srce koje još kuca, iako ga nitko nije navio.
Na obali rastu korijeni života: bambus, banana, zaborav. A u vodi — plastika, lopoči i ogledala prošlosti. Pogledaj to smeće u vodi — čaše od pjene, mrtvi sanduk, možda poneki san. I dalje pluta. Kao mi svi. Ove barake znaju više o poeziji nego svi fakulteti svijeta zajedno. Tu se ljubav ne piše. Tu se zarađuje prodajom ribe koja smrdi već od jutra. Nitko ovdje ne sanja Ameriku, jer Amerika je već propala, a ovi ljudi i dalje prže ribu na malim pećima i čekaju da sunce siđe s neba kao neko božanstvo koje možda još ima razumijevanja.
Sunce je prejako, voda previše onečišćena, sve je nekako previše, ali opet — ne želiš biti nigdje drugdje. Jer istina je ovdje. I nije lijepa. Ali je stvarna. I ja gledam odozgo, s mosta, s platforme sigurnosti i tišine, i pomislim — ovo nije siromaštvo. Ovo je borba. Ovo je improvizacija gdje svaka daska svira svoj ton, a sve zajedno čini melodiju opstanka. Ovdje se živi. Bez metafora. Bez spasitelja. Samo krov nad glavom i rijeka koja ne pita tko si bio jučer.
I poželim sići, pokucati na vrata od valovitog lima i reći: “Hello, there. Mogu li biti dio ovoga na pet minuta?”
Ali ne siđem.
Jednom sam sjedio nasuprot njega, na vrućem betonu, i gledao malo dulje. I nešto se u meni zavaljalo.
Jer ta riba – djelovala je zbunjeno. Kao svaka odrasla duša koja je nekad imala krila, pa ih izgubila negdje usput, zamijenila ih rokovima, računima, razočaranjima. Pogled joj je bio otvoren, ali prazan. Kao da nosi nekoga, a ne zna kamo. Kao da pliva u suhom betonu.
A dijete? Klinac je bio sve suprotno. Sjedi bez kacige, bez sumnje. Kao da je cijeli svijet njegovo igralište, a gravitacija neka stara šala za one koji su zaboravili kako se leti. Nema remena. Nema plana. Samo vožnja.
Počeo sam dolaziti tamo češće. Ne iz nekog razloga, nego jer je bilo lakše sjediti nasuprot nečemu što ne traži ništa od tebe. Nisu me zanimali kipovi, ali taj mi je govorio nešto.
Jednog dana došla je majka s klincem. Pravi, živi klinac – možda pet godina. Pogledao je kip, onda pogledao majku.
– Mama, mogu ja gore?
– Ne možeš, sine, nije za penjanje.
– A zašto je onda tamo dijete?
Majka nije znala što reći. Samo ga je povukla za ruku i otišli su dalje.
I tad sam shvatio. To dijete na ribi, ono nije kip. To je podsjetnik. Na to da smo svi nekad znali kako se drže uzde – čega god da je bilo ispod nas. I da su snovi nekad bili veći od stvarnosti. Ne bolji, ne lakši. Samo veći.
Bez kacige.
Djeca Tajlanda nisu ona iz brošura. Nisu ona s letaka za volontiranje gdje im umjetni osmijeh viri ispod sloja prašine i marketinga. Ona prava djeca su na ulici u pet ujutro, s narukvicama, cvijećem, lažnim igračkama koje svijetle i trepere dok se raspadaju. Stalno se kreću, kao da ako stanu – nestaju.
Pokušavaju ti prodati nešto, bilo što, jer znaju da "ne prodaješ – ne jedeš". Imaju sedam godina i već znaju kako ti pogledom izmjere srce, novčanik i slabost. Uče brzo. Život ih nauči, ako roditelji ne stignu. A često ni ne pokušavaju.
Sjedio sam jednom pokraj puta, i promatrao klinca – možda deset godina. Nije imao cipele. Samo crne tabane i vrećicu s vodom u kojoj je plutao komad leda i nešto što je nekad bila naranča. Pio je to kao da je šampanjac. Sjaj u očima nije dolazio od šećera, nego od toga da je preživio još jedan dan.
Nije me tražio ništa. Samo je sjeo nekoliko metara dalje i bacao kamenčiće u kanalizacijski otvor. Svaki put kad bi pogodio, smijao se kao da je osvojio svijet. Možda i jest, u tom trenutku.
Ne znaš tko su im roditelji. Ponekad ih vidiš kako ih guraju prema turistima, ponekad ih nema. Djeca se snađu. Ima ih koji pričaju engleski bolje od recepcionera u hotelu. Ima ih koji ne pričaju ništa – samo gledaju, pamte, računaju. Nisu glupa. Samo umorna.
Ima nešto zastrašujuće u tome kad vidiš dijete koje zna više o preživljavanju nego ti. Koje već sad ima pogled odraslog čovjeka koji zna da pravde nema, ali svejedno ustaje ujutro i ide po svoje.
Turisti ih slikaju kao suvenire. Vraćaju se kući i objavljuju te slike s hashtagovima o “ljepoti duše” i “snazi osmijeha”. Ali istina je da djeca Tajlanda ne trebaju tvoju sažaljivu estetiku. Trebaju mir. Hranu. I priliku da odrastu bez da se svakog dana bore za pravo da postoje. Ili da citiram Buru: " Ne zanimaju ih tvoji esejčići o autentičnosti siromaštva. Oni hoće tišinu. Ne onu zapadnjačku, zen-kućicu-uz-jezero tišinu. Pravu tišinu – onu u kojoj granata ne eksplodira, u kojoj nitko ne viče na njih da odu, da nestanu, da nisu planirani. Treba im tijelo koje nije gladno. Treba im dan bez znoja koji smrdi na strah. Ulica ih guta kroz uske šavove stvarnosti. Plakat Coca-Cole, miris raspadnute papaje, turisti što škljocaju fotoaparatima kao da love duše. Sustav – stara kurva s iglom u veni, naslonjena na zid, šapće: sve je to normalno, sve je to tržište. Program ih je već uzeo. Kodiran u hodnicima škole što prokišnjava. U reklami za kožu koja sjaji. U bjeloočnicama UN delegata. Nema metafore. Samo glad."
I da zaključim: nisu anđeli. Nisu ni mali budisti u nastajanju. Samo su djeca. Prava. Umorna. Prljava. Nepobjediva.
Tajland je kao stara ljubavnica koja zna točno kako da te drži budnim – u znoju, s pola cigarete na usni i rukama u nečemu što možda jeste ljubav, a možda samo topla iluzija.
U Bangkoku ti se duša topi kao maslac na vrelom stolu. Sve pulsira – reklame, ulice, kurve, lica, bube. Mirisi te udare pravo u mozak: prženi luk, isparavanja kanalizacije, cvjetni tamjan iz hrama... i negdje u tom kaosu – mir. Da, brate mir. Onaj koji ne tražiš, pa te zaskoči.
Ljudi su tiho veseli. Ne galame kao Amerikanci. Ne glume dubinu kao Francuzi. Ne sanjare kao Nijemci. Samo postoje. Lagano. Ispod suncobrana, pored štanda s rezancima, s pivom u ruci i osmijehom koji ništa ne traži.
I sve je jeftino. Hrana, seks, iluzije. Kupuješ sate kao da imaš vremena, i gubiš ga kao da ga nemaš.
Sjedio sam jednom u Soi Cowboyu, gledao djevojku koja bi u Milanu vjerojatno nosila Gucci, a ovdje ne nosi ništa i gleda kroz mene kao kroz staklo.
Ali kad ti Bangkok postane previše... kad ti i kofein i seks više ne tresu krv... onda bježiš zapadno, uz rijeku, do mjesta gdje noći postaju crne, a tišina ima zube – do Kanchanaburija.
Tu vlak stane kad hoće. Možda. Ako strojovođa nije zaspao. Ljudi prodaju mango iz kante s osmjehom koji ne traži napojnicu. Tu postoji onaj stari most, sagrađen na leševima i znoju ratnih zatvorenika – Pruga smrti, tako je zovu. Stoji tamo kao kostur koji ne zna da je umro. I svi ga slikaju. Turisti u sandalama, djeca s telefonima.
U Kanchanaburiju te nitko ništa ne pita. Sjediš u baru pored rijeke, pas liže nogu pod stolom, žena u kutu kuca poruke na telefonu, a ti naručuješ drugo pivo koje ne trebaš. I treće.
Tajland te ne traži da razumiješ. Samo da pustiš. Da se sručiš u plastičnu stolicu, naručiš još jedno pivo i ne pitaš previše. Jer kad počneš da pitaš – počinješ da gubiš.
Pokraj mene, žena s ožiljkom preko obrve. Gleda me kao da već zna što ću reći. Pita: "Odakle si?"
"Iz vlaka."
Nasmije se kao da sam joj ispričao stari vic kojeg se nitko više ne sjeća.
"Svi ste vi isti," kaže. "Dođete, gledate rijeku, i mislite da ste našli nešto. Ali rijeka ne daje ništa. Samo uzima."
Pitam je kako se zove.
"Zovi me kako hoćeš," kaže. "Ovdje imena ne traju. Kao ni ljudi."
Pogleda me ispod oka, onako kako ljudi gledaju kad ih je svijet već triput pregazio, a oni i dalje stoje. Ne zbog nade. Nego iz inata.
"Znaš," dodaje, "kad dovoljno dugo sjediš ovdje, uz ovu jebenu rijeku, počneš razgovarat sa sobom. I što više slušaš, sve ti manje treba tuđi glas. Ti si još nov, jel da? Imaš taj pogled. Kao da još vjeruješ da negdje postoji smisao."
Šutim. Pogled mi klizi niz vodu.
"Ne brini," kaže. "Proći će te."
MATHIS: Sjedi iza seta oblijepljenog naljepnicama — Queen, smiley, stari punk simboli. Kao da pokušava pronaći svoje mjesto među tuđim prošlostima. Kao da traži ritam koji neće lagati. Pogled mu ozbiljan, ali ne hladan. Fokusiran. On ne svira da bi bio cool. On svira jer mu to treba. Kao astmatičaru kisik. Kao starcu šutnja. Diže palicu s preciznošću kirurga i udara točno — ni previše, ni premalo. Kao da zna: blues ne trpi prenemaganje. Blues ti da malo, ali ako lažeš — uzme sve.
Oko njega — žarulje kao stari snovi. Ožičenje kao pokidani živci benda. Plastična boca vode klizi pod stolicu, a sve skupa izgleda kao koncert održan usred ničega, ali važan kao suđenje. I on — u središtu svega toga. Mlad. Premlad za te pjesme, možda. Ali prepun. Pun zvuka, pun pulsa, pun onoga što se ne uči nego gori u tebi.
Neki bi rekli da je ispred vremena. Ali zapravo, vrijeme je ono što kasni za njim.
LOLO: Gitarist svira brate, kao da mu je netko rekao: Više nisi mlad — a on mu pokazuje Fuck dur punim pojačalom. Njegova solaža ne dolazi iz škole, dolazi iz pijanstava, iz čekanja, iz tih pet minuta nakon što svi odu, a ti još uvijek ne znaš zašto ostaješ.
Pojačalo — Orange. Ironija, jer sve na njemu govori sivo. Kabeli kao zaboravljene misli. Pedale pod nogama kao stare odluke koje još utječu na zvuk, ali više ih ne pamtiš.
Gledam ga, i ne vidim glazbenika. Vidim čovjeka koji je shvatio da svijet neće popraviti, ali jebiga, dokle god može odsvirati jedan riff koji nekome zadrhti u rebrima — vrijedi ustati iz kreveta.
I onda povuče ton. Ne brz, ne savršen. Ali jasan. Kao priznanje. Kao "da, boli, ali vidiš da još dišem". I kad taj zvuk stigne do kraja ulice, znaš: večeras se nije sviralo za novac, ni za lajkanje. Sviralo se da bol ne ostane unutra.
SOLENE: Ona ne svira bas. Ona ga nosi kao šamar bivšeg kojeg nikad nije preboljela, i udara po žicama kao da svaka nota treba dokazati da je još ovdje, još stoji, još boli kad treba. Na sebi ima haljinu koja ne zna što želi biti — cvijeće, paprika, ratni kamuflažni uzorak ljubavi — ali njoj je svejedno. Ona zna da odjeća ne svira.
Kanchanaburi. Ponoć je već zaboravila kako izgleda podne. Zrak je težak, pun zvukova koji ne žele zaspati i ljudi koji se prave da ne postoje. Slika mutna, kao sjećanje nakon treće čaše previše — ali to je jedino pravo sjećanje koje nešto vrijedi.
Svjetla se povlače niz vodu kao pijani plesači koji ne znaju kad stati. Kuće, sjenke, nešto što je možda bio bar, možda molitveni prostor, možda samo još jedna večer koja je postala tišina. Sve se klima, sve je razvučeno. Kao život kad mu makneš rutinu i ostaneš sam sa sobom.
To nije greška. To je točno tako kako treba biti.
Jer nakon koncerta Free Man Bluesa, nakon što ti Solène raspara srce glasom, Lolo ti izvuče dušu kroz vrat gitare, a mali Mathis podsjeti kako se još uvijek diše kad udari bas bubanj — sve mora biti zamućeno. Jer stvarne noći ne dolaze s oštrinom. One dolaze ovako: zamazane, pijane, tihe. I govore: Još si tu, stari. Još si tu.
Noć ne pita jesi li umoran. Samo ti dolije još jednu grupu klinaca s gitarama u rukama i snovima u očima. I gura te bliže bini kao da kaže — gledaj, stari, još uvijek ima budala koje misle da se isplati pjevati o životu.
Ovi momci nisu Free Man Blues. Nemaju tu staru prljavštinu u prstima, taj umor u vokalu. Ali imaju nešto drugo — glad. Imaju zvuk koji još ne zna gdje ide, ali jebe mu se, ide svejedno. Imaju dvije stvari koje mijenjaju svijet: mikrofon i iluziju da to ima smisla.
Jedan pjeva kao da mu je prvi put, drugi se smiješi kao da zna da nije zadnji. Basist gleda u žice kao da traži bivšu curu među notama, a gitarist — onaj u crnoj majici s rukavima kao navijenim snovima — zatvara oči dok svira. Znači da vjeruje. Ili se pravi da vjeruje. Obje opcije vrijede.
I sve je obasjano tom jakom, bijelom pozornicom koja izgleda kao da prodaje laži, ali zapravo — otkriva istinu. Jer ispod tog svjetla, sve se vidi. I nesigurnost. I nada. I ritam koji još nije odlučio je li revolucija ili samo još jedan akord.
Stojim sa strane. Čaša mi prazna, oči pune. I ne mogu reći da će ovi klinci spasiti svijet. Ali večeras, u ovom dijelu Kanchanaburija gdje svjetla trepere kao zadnje nade — barem su probali.
I taman kad pomisliš da je gotovo, da je noć rekla sve što je imala, pojavi se ekipa koja ne svira, nego operira — skalpelima od žica, bitovima i hladnim prstima.
Tip s bejzbol kapom unatrag, sjedi kao da čeka presudu. Na majici piše empty, i jebeš me ako to nije najtočniji opis čovjeka koji lupa po elektronskom bubnju kao da pokušava probuditi srce koje mu odavno šuti. Nema glamura u njegovom pogledu. Samo koncentracija i tišina što zna više nego bilo koji stih.
Desno, momak s tetovažom i basom kao komadom oružja. Ne smiješi se, ne traži aplauz. Samo svira, kao da mu je netko rekao: Odsviraj pa ćemo pričati. Ali znamo da razgovora neće biti. Sve je rečeno kroz ton.
I u sredini — zelena gitara i klinac s frizurom koja viče ne diraj me i rukama koje vrište ali molim te, slušaj. Plete rifove kao mrežu u koju ne želi nikoga uhvatiti, ali se netko uvijek zakači. Ne znaš je li bolji gitarist ili glumac, ali znaš da mu je stalo. A to se ne može naučiti.
Stojim sa strane. Leđa bole. Pivo toplo. Ali sve to nema veze. Jer na ovoj bini, pod ovim lampama, kraj ovog zida punog boja i obećanja — nešto se događa. Ne revolucija. Ne promjena svijeta. Ne novi hit.
Sjedili su tamo ispod lampiona, nasmijani, bosi, sjajni — kao da ih je noć sama poslala da me zajebava. Pet njih. Ili šest? Tko broji. Ljepši od stvarnosti, a opet previše stvarni da bi bili san.
Nisam znao jesu li momci ili cure. Iskreno, nije me ni briga, ali mozak uvijek traži ladice, a ova grupa nije stala ni u jednu. Jedan je imao ramena muškarca, ali oči žene koja zna što radiš kad misliš da te nitko ne gleda. Drugi je izgledao kao da bi ti ukrao srce ili cigarete, ovisno što prvo primijeti. Cure su bile nježne i snažne istovremeno, a neki su bili oboje — i ništa od toga.
Gledao sam ih i razmišljao: ako ovo jesu žene, onda sam lud. Ako su muškarci, onda sam još luđi. A ako su između, iznad ili mimo svega toga — onda su možda najpametniji od svih nas.
Zatražih fotku. Počastili me pozom, osmijehom, nekom vrstom milosti. Klik.
Zahvalih, kimnuh, pokupih se u sobu. Tamo gdje ogledalo zna tko sam, ali ionako više ne pita.
Taj prizor, brate, izgleda kao da ti život nudi još jednu šansu bez da išta kaže. Samo šuti, sjaji i čeka da vidi hoćeš li ovaj put ostati do kraja. Nisam znao kamo idem. Nisam znao jesam li trebao biti tamo. Stajao sam uz tu vodu, gledao sve to i mislio — možda ni ne trebaš odgovore. Možda samo trebaš znati kad zašutjeti s pogledom punim boje. I pustiti da te svijet, za promjenu, ne traži da se mijenjaš. Nego da samo, na tren, budeš.
Stajao sam ispred tog zida punog zmajeva — znaš da je sve lažno, ali ipak buljiš. Zlatni, crveni, plavi, crni… svaki se dere u svojoj tišini, razjapljenih ralja, s jezikom u vjetru i očima koje ne vide ništa. I sve to zbog neke drevne priče koja je valjda nekad nešto značila. Sad je to samo boja za Instagram i turiste u majicama "Find Yourself In Asia". A ja? Ja sam došao samo sjesti i odmoriti leđa.
Svako jutro, Arun je vozio svoj stari bicikl – crveni, zahrđali komad metala – i prodavao ledenu vodu iz kutije od stiropora. Sjedio je tamo tiho, nije dosađivao nikome. Nije vukao ljude za rukav. Samo je bio tu. Svaki dan. Kao zvono na crkvi – ne mariš za njega, dok ga nema.
Hramovi. Ima ih ovdje koliko i kurvi. Na svakom uglu zlatna kupola, zmaj, Buda u tisuću poza – sjedeći, ležeći, smijući se, šuteći. Svuda Buda. Kao da te promatra kroz beton, kroz prašinu, kroz tvoju mamurnu glavu koja još zuji od prošle noći.
Ljudi dolaze, skidaju cipele, klanjaju se, pale štapiće, mole za zdravlje, ljubav, lovu – uvijek lovu. Ja sam sjedio, bos, leđa oznojena, gledao monaha koji je imao oči kao da gleda kroz mene i zna da sam prije dva sata bio s curom koja se zove Apple, a u osobnoj piše Niranpat.
U hramu je tišina kao da si pao u rupu. Nema automobila, nema reklama, samo zvono koje zazvoni kad neko donese nešto – bocu ulja, cvijet, ili vlastitu krivicu.
Tamo, u hladu, među lavovima od kamena, nešto ti se u želudcu smiri. Kao da te netko pritisne iznutra, pa pusti. Ne znam. Možda sam samo bio umoran. Možda je tišina imala bolji efekt od piva.
Jednom sam gledao kako starica puže oko hrama – tri kruga u tišini, glavu spušta svaki put kad naiđe na Budino lice. A ja sam sjedio i mislio kako bih radije puzio do najbližeg kioska po Chang, ali nisam se pomjerio. Samo sam sjedio. I gledao. I disao.
Možda ti hramovi služe baš za to. Ne da ti kažu nešto – već da šute jače od tebe.
Gledao sam kroz taj šareni okvir kao da gledam u televizor koji je zaboravio promijeniti kanal. Mladi redovnik u jarko narančastoj, kao marker za mir. Stajao je u sobi punoj plastike, darova, stvari koje ljudi ostave jer ne znaju što im stvarno treba. Jednu ruku držao je na ustima. Druga mu je visjela niz tijelo i stiskala bocu vode. A u pogledu — ono nešto poznato. Ono kad si mlad, obučen u nešto sveto, a u glavi još uvijek nosiš glasove iz vanjskog svijeta. Možda je sumnjao. Možda ga je bolio zub. Možda je noćas sanjao grudi.
Lav, miš, konj, pas, nešto što izgleda kao janje koje je preživjelo sajam… sve zbijeni u gomilu, svi zure naprijed kao da čekaju odgovor od boga koji ih je zaboravio. U sredini — glava kao spermatozoid koji je diplomirao iz filozofije. Sve to zlato. Sve te oči. Svi ti pogledi koji ne znaju kamo gledaju. Ne dišu. Ne pitaju.
Eto ti ga. To smo svi mi. Sve verzije nas. Sve maske koje nosimo. U boji, pod lakom, na postolju. I ništa od toga ne zna što zapravo osjeća.
Nisu lajali. Nisu cvilili. Jer oni ne traže ništa. Samo postojanje koje ne boli više nego što mora. Ovo su pravi ljudi. Samo su zaboravili govoriti. I ja sam bio pas. Nekad. Još uvijek možda jesam. Samo manje pošten.
U tom dvorištu hram stoji. Pločice prašnjave, vrućina tapka po ramenima, a kokoši marširaju kao vojska bez generala – crvene kreste ko pijani barjaci, oči bistre, pune trača i prašine. Svaka od njih nosi svoj dosje – jednoj fali pero, drugoj obraz, treća hoda kao da zna više nego što smije reći. Sunce ih prži, ali one guraju dalje. Ne piju, ne psuju, ne mole se – ali sve znaju. Sve vide.
Jedna kuka u zid kao da propovijeda o izgubljenim vremenima, druga stoji ispod drveta i šuti, kao žena koja je sve prošla. Treća ide uspravno kao pjesma što nikad nije zapisana. Njihovo perje sja kao pohabani zlatni lanac na kockaru što duguje previše.
U kutu neki pijevac kroči lagano, izmiče sjenama, kao tip koji zna gdje je nož zakopan. Krila mu teška, ali ponos u leđima kao sidro. Ne pita za smisao. On je smisao. Barem u tih deset koraka što ih napravi prije nego opet stane i zapali još jedan pogled prema svijetu koji ga ne razumije. I nitko ništa ne kaže. Jer kokoši hram ne čine svetim. Ali ga ne daju zaboraviti.
Noć. Vruć zrak ljepljiv kao laž. Hram blista kao da ga je netko polio zlatom i svijetlom u isto vrijeme. Sve to sjaji, svjetluca, treperi. Kao da nebo ima epileptični napad. Lampioni vise svuda, crveni, narančasti, zeleni – šarena laž na koncu.
Gomila se sliva s ulice. Neki praznik, neko bogatstvo duše koje nisam naručio. Starci u bijelom, žene s cvijećem, djeca sa štapićima što bacaju iskre i dime. Svi ozbiljni, mirni, hodaju kao da znaju gdje idu. Ja sam tu pao iz taksija, znojan, tražeći tekućinu ili nešto što liči na zaborav.
Netko mi daje lotos. Ja ga uzimam. Držim ga kao što se drži nečija krivica – pažljivo, da ne procuri.
Monasi u narančastim haljama, bosi, nose velike zdjele i hodaju sporo, kao da je sve vrijeme ovog svijeta njihovo vlasništvo. Zvončići zvone, bubnjevi bubnjaju, neki glas u mikrofonu moli se na jeziku koji ne razumijem, ali zvuči kao da bi mogao oprostiti i meni.
Nešto u meni hoće da se nasmije. Nešto drugo šuti.
Sve oko mene gori od vjere. Lica ljudi svijetle, ne od reflektora – već iznutra. Ja sam samo sjenka u toj svjetlosti. Stranac. Farang. Ipak stojim. Gledam. Puštam da me proguta ta procesija.
Zlatni Buda u unutrašnjosti sjedi naslonjen na sjaj i tišinu, oči zatvorene ili poluzatvorene – tko zna – djeluje kao da je tu stoljećima i da ni sada ne mari previše. Ispod njega – manji kipovi, svjetla, cvijeće, tamjan. Sve pod kontrolom. Sve na svom mjestu. Previše uredno da bi bilo stvarno.
Ispred – lav. Ili nešto što bi trebalo izgledati kao lav, ali više izgleda kao ukras za jeftini kasino. Bijeli gips premazan zlatom. Reži, ali ne pomiče se. Uvijek isti izraz, uvijek ista lažna prijetnja. Nema ni prašine na njemu, netko ga čisti redovno. Znaš odmah – to nije mjesto gdje se dolazi s problemima. Ovdje se dolazi s tišinom, spuštenim pogledom i novcem u džepu.
Ljudi ulaze i izlaze. Skidaju cipele, pale štapiće, kleče pred zlatom koje im neće odgovoriti. Neki šapuću želje. Neki slikaju selfije. Neki se samo prave da znaju zašto su tu. I nitko ne pita ništa.
Stajao sam vani i gledao sve to. Pomislio sam: da Buda stvarno siđe među ljude, vjerojatno ne bi kročio ni metar unutar tog hrama. Otišao bi među beskućnike uz rijeku, među klince što žicaju za pad thai, ili tipove koji toče viski u improviziranim barovima od lima.
Jer unutra – unutra je sve lažno čisto. Sterilno. Ukrašeno da impresionira. Kao da svetost mora doći s pozlaćenim okvirom.
Zatekao sam se tu jer sam pratio neku mačku, ili možda vlastitu sjenu, više ni ne znam. Zapravo znam, izgubio sam se. Ušao sam među te šarene tornjeve smrti, sve u redovima, kao da ih je neko slagao prema nekom smislu koji nitko od živih ne razumije.
Groblje na Tajlandu. Sunce dere kao kazna. Zrak stoji, a ja se znojim kroz majicu koja ionako više liči na krpu za brisanje prozora nego na odjeću. Svuda oko mene ti mali hramovi, pagode, stoje i šute. Čitav kvart mrtvih, uredno raspoređen, šaren, gotovo vedar. Kao da su umrli s osmijehom.
I gledam te kule od pepela, i mislim – jebiga, možda su ovdje shvatili nešto što mi nismo. Nema granitnih križeva, nema hladnih ploča. Ovdje se mrtvi ne pokapaju — ovdje se podižu.
I tako sjedim na betonskom rubu, žedan ko pustinja i razmišljam: svi će oni reći da je život kratak, ali nitko neće reći da je smrt tako jebeno spektakularno prisutna. Svaki dan, u svakom detalju, samo što je mi zamotamo u Netflix, pivo i lažnu nadu.
A ovi ovdje? Nitko ne laže da će se vratiti.
Prvi ritual nakon smrti? Kupanje. Nekad je to bilo pravo ribanje tijela, danas to svedu na izlijevanje malo vode po ruci, čisto da se kaže da su nešto napravili. Gosti dolaze, jedan po jedan, i izlijevaju vodu kao da time peru vlastiti strah. Pokojnik leži, hladan, nijem, a oko njega šaptanje, pogledi, lažno poštovanje i miris cvijeća koje nitko nije tražio.
Poslije toga — češljaju mu kosu. Oblače ga kao da spremaju lutku za izlog. Pogrebnik mumlja nešto naučeno, odrađuje rituale s licem čovjeka koji je već predugo u tom poslu da bi vjerovao u išta. Redovnici dolaze navečer da pjevaju Abhidhammu. Niko ih zapravo ne sluša, ali svi klimaju glavom, jer tako treba. Nekad se to radilo kod kuće, sad se seli u hram, pod neonska svjetla i električni ventilator.
Tri, pet, sedam dana — zavisi koliko je pokojnik vrijedio. Sponzori kupuju svete stihove, osvježenje i krpe za redovnike. Sve to umotano u osmijehe i klimanje, a ispod – tišina, ona prava, ona koju nitko ne zna kako nositi.
Na kraju, tijelo ide u peć. Ali prije toga, voze ga tri kruga oko krematorija, suprotno od kazaljke na satu. Kao da pokušavaju vratiti vrijeme. Redovnici vuku, obitelj plače ili glumi da plače, svi nose teret, nitko ne zna zašto.
Kremiranje ponekad ne dođe odmah. Čekaju sto dana. Ili cijelu godinu. Kao da će vrijeme popraviti ono što smrt ne zna sakriti. Poslije toga — još par dana za zasluge. Sedmi, pedeseti, stoti. Sve to za pokojnika koji više ništa ne zna. Sve to za one koji ostaju i ne znaju što s rukama.
To ti je smrt u Tajlandu. Ritual, red, pjesma, pepeo. I onda — ništa. I onda — život dalje.
Hodam tim uskim prolazima između spomenika što liče na sladolede koje je neko ostavio na suncu — plavi, zeleni, žuti, potamnjeli od vremena i ravnodušnosti. I sve miriše na suhi beton, spaljeni tamjan i odsutnost.
Na svakom grobu broj. 326, 328, 333... kao da su ih zvali po redu, kao u čekaonici. Nitko se ne buni. Nitko ne kasni. Smrt je, izgleda, jedina stvar koja zna raspored.
Sredina groblja, i nasred tog reda — šipka obojena u plavo s vrhom u zlatu. Prvo sam mislio da se neko igrao. Onda sam shvatio — to je to. Granica. Linija između sada i nikad više. Ili možda samo marker, da znaš gdje si kad izgubiš sebe.
Znoj mi curi niz leđa, ali mi se ne miče. Jer između svih tih boja, svih tih chedija, ja imam osjećaj da sam prvi put među ljudima koji ne glume. Mrtvi su, jebiga, ali bar su iskreni.
Stajao sam pored ceste. Ispred mene — savršeno podšišana trava, bijeli križ, redovi i redovi simetričnih ploča. Ratno groblje. Još jedno. Još jedno mjesto gdje se mrtvi smiju uniformi reda koji ih je i ubio.
Nisam htio ući. Nisam imao želudac za još jedno šaptanje granita. Dosta mi je smrti za jedan dan. Dosta mi je lažnog mira.
Znao sam priču — gradili su prugu, padali u blato, ginuli bez imena, a sad leže pod cvijećem koje ni ne miriše. Neki poručnik iz Londona, neki klinac iz Melbournea, svi sada "počivaju u miru" na drugom kraju svijeta jer su neki idioti mislili da se čast mjeri kilometrima tračnica.
I to je jedina razlika među nama.
Znaš što? Pošteno.
Bar ne slave neku pobjedu koja je zapravo poraz, ili neku revoluciju koja je pojela svoju djecu. Oni su izabrali mirnog tipa koji je šutio više nego pričao. I koji se, gle čuda, nije borio da bude glavni, nego samo da prestane patiti.
2568. godina. Zvuči kao budućnost, ali kad se nađeš tamo, shvatiš da ništa nije novo. Promet ti i dalje prođe preko stopala ako ne paziš. Ljudi se još uvijek mole, prodaju, muljaju, pjevaju. I svi se slažu da je to normalno. Jer u zemlji gdje broj godine počinje s Budom, ništa ne mora imati smisla da bi bilo stvarno.
Nema rođendana Isusa, nema “Anno Domini”. Samo tišina između udisaja, i nada da ćeš jednom naučiti sjediti mirno bez da ti mozak skače kao pas u kavezu.
Od 1989. sječa drveća je zabranjena u Tajlandu. Tako kažu. Zakon, uredba, paragraf – sve na papiru. Papiru koji je nekad bio drvo.
Zabranjeno. Kao da to nešto znači. Kao da ljudi koji su trideset godina ranije pilali sve što je imalo korijen sada odjednom sjede u hladu i čitaju poeziju. Nisu. Samo više ne režu ovako otvoreno. Sad je to “prenamjena zemljišta”. “Razvoj”. “Turistički kompleks.” Betonska džungla s bazenima i plastikom u boji.
Prije toga, planine su bile zelene, guste, žive. Sada ih gledaš i ne znaš je li to brdo ili rana koja nikad nije zarasla. Ostalo je nešto šuma u nacionalnim parkovima, pod kamerama i čuvarima koji zažmire ako im platiš dovoljno. Neki od njih znaju – šuma ne umire od sjekire, umire od pohlepe.
Red Bull, to sranje koje ti sad prodaju pod krilata čuda, zapravo je rođeno u Tajlandu. Nije nastalo u nekoj švicarskoj laboratorijskoj sterilnosti, nego na ulici, među znojnim ljudima koji su radili cijeli dan pod suncem, dizali, gurali, vozili, umirali polako, ali morali ostati budni.
Zvalo se Krating Daeng. Piće za radničku klasu, za vozače kamiona, za tipove koji nisu imali luksuz umora. Nije bilo mjehurića, nije bilo reklama s jebenim padobrancima. Samo boca, slatka kao grijeh, i udarac kofeina taman da ne zaspeš na volanu i zabiješ se u jarak.
Onda dolazi Austrijanac, Dietrich Mateschitz. Osamdesetih godina, putuje često u Bangkok. Ima novac, ima sat na ruci skuplji od nečije mjesečne plaće, ali ima i jet lag koji ga melje kao život radnika koji pije Krating Daeng. Proba ga – i paf. Prosvjetljenje u limenci.
I eto ti Red Bulla.
Razlika? Tajlandski još uvijek nije gaziran. Piješ ga ravno, bez puno drame. Nema bikova koji lete, nema sponzorstava. Samo te lupne, digne i gura dalje. Kao što je uvijek i trebao.
Kažu da Tajland ima najviše orhideja na svijetu. Više od 1500 vrsta. Cvjetovi što rastu iz blata i vlage, nježni, skupi, savršeni – kao da im je jedini cilj da ih netko slika za kalendar ili pokloni kao izvinjenje koje ionako ništa ne mijenja.
Zovu ih “nacionalni cvijet”. Naravno. Jer zemlja uvijek mora imati nešto što prodaje kao lijepo. I dok orhideje stoje u staklenicima, zaštićene od vjetra, ljudi okolo prodaju svoje dane po cijenama nižim od boce vode. Cvijeće je simbol. Ljudi su dekoracija.
I onda ptičji raj. Više ptica nego Amerika i Europa zajedno, kažu. Raj za koga, pitam ja. Ptice možda pjevaju, ali ovdje ih ljudi jedu, love, drže u kavezima kraj ceste. Neke završavaju na tržnicama, neke u stihovima, ali većina samo leti dok ih još nitko nije ulovio.
Sijamske mačke? Da, one što sada spavaju na jastucima u Parizu i piju flaširanu vodu. One su odavde. S ulica Bangkoka, iz prašine i smeća. Nekad su živjele s monasima, sad ih vode na izložbe. Svijet voli ukrasti ono posebno, nahraniti ga lažnim luksuzom i zaboraviti gdje je to sve zapravo počelo.
Most na rijeci Kwai
Silazim ispod mosta na rijeci Kwai, most kao zub što viri iz zemlje, crn, tvrd, pun turistića koji se fotkaju kao da stoje na Eiffelovom tornju. I Bura je ostao tamo gore među njima.
A dolje – tišina. Prava. Nema blica, nema engleskog, nema tajlandskog, samo jedan tip u crvenoj majici, sjedi u čamcu, gleda ravno u vodu kao da ga više ništa ne zanima. I ja ga razumijem.
Ovaj most je napravljen da ubija. Prugu su tjerali kroz džunglu kao nož kroz kost. Ljude su umirali, prugom su išli vlakovi, sada idu misli, povijest, lažna sjećanja. A ja stojim dolje, na blatu, kraj daske koja više liči na splav nego na mol, i pokušavam da osjetim nešto.
Ne ide.
Jer istina je, ovaj most nije više most. On je spomenik zaboravu. Ljudi hodaju po njemu, slikaju se nasmijani, a ispod, rijeka sve nosi, pere, briše. Kao i vrijeme. Kao i žene kad odluče da više ne čekaju.
I onda – znak. PRISONER OF WAR CAMP. Masnim slovima. Kao reklama za pivo ili novu epizodu loše serije. Gledam to čudo, ta limena stražarska kula, nagnuta kao pijanac u tri ujutro. Tabla visi, visi užad, žice, a ispod – štand s hranom. Chaloeysuek Shabu. Rat, roštilj i suveniri. Nisam znao da li da se nasmijem ili povratim.
Ljudi su ovdje nekad umirali od gladi, batina i vrućine. Sad se tu jedu rezanci i fotkaju influenceri s lažnim suzama i hashtagovima. Kao da se patnja može monetizirati. Kao da se povijest smije plastificirati i prodavati za 50 bahta s kikirikijem sa strane.
Ušao sam u kamp. Nije bilo stražara, nije bilo vojnika — samo tišina i ovaj kamion. "WAR CAMP FOOD TRUCK" piše na boku, kao da je u pitanju neki jebeni restoran sa zvjezdicom. Hrđa je pojela pola kotača, trava mu raste kroz šasiju, a prozor mu zjapi kao otvorena rana iz koje više ništa ne curi.
DIZAJN: PUSTINJSKA OLUJA, piše s druge strane. Zvuči kao loše ime za bend ili još goru vojnu operaciju. Pogledao sam unutra — ništa. Samo sjene, paučina, i možda malo duhova ako vjeruješ u te stvari. Ja ne vjerujem. Ja vjerujem samo u ono što boli.
Nekad su iz ovog kamiona dijelili juhu, komade kruha, možda čak i metke. Sad ne dijeli ništa. Samo podsjetnik. Da se i rat, kad dovoljno dugo stoji, pretvori u kulisu.
Eto još jednog starca na kotačima. Kamion. US ARMY. WW2. PRISONER OF WAR CAMP. Hrđa mu pojela lice, boja blijeda kao pijani veteran što se više ni Boga ne sjeća.
Gume ispuhane, ali još drži stav. Kao da čeka da ga neko digne, da ga natovari sjećanjima i opet pošalje ravno u pakao. Na zadnjem dijelu — bale sijena. Možda za turiste. Možda samo da se ne vidi koliko je sve šuplje.
I dok stojim ispred njega, osjećam se kao da sam upao u sporu pjesmu bez refrena. Oko njega – kamp, limene barake, stražarska kula u daljini, još jedan kamion u pozadini koji se raspada na isti način. Sve izgleda kao set za film koji više nitko ne snima, ali svi se prave da još ide premijera. Prislonim ruku na haubu. Topla od sunca. Hladna od svega drugog.
Sunce je bilo kao stara novčanica — okruglasta, izlizana, umorna — klizilo je niz nebo kao pijanac niz stepenice zadnjeg bara u gradu koji nitko ne zna izgovoriti. Crveno kao srce bez nade, narančasto kao požar u duši. I hramovi pod njim — krovovi u krivuljama, zmajevi na vrhovima, čitavi u plesovima koje nitko više ne pleše, ali svi osjećaju u kostima.
Krenuo sam niz obronke hramova, stopala na toplim pločnicima, vjetar u kosi, usta suha od začinjene juhe i neizrečenih misli. Ispod mene grad, rijeka svjetala, motorima isprekidana, tik-tok smijeh klinaca i neonski odsjaji kao lažne zvijezde koje ne znaš trebaš li poželjeti ili prezirati.
Zmaj se penje uz crveni stup, svaki zavoj njegova tijela kao grč mojih misli, a sunce tone iza planina koje izgledaju kao sjećanja — prigušene, slojevite, uvijek prisutne. Gledao sam ga kako klizi prema kraju dana, zalazak kao piće na dnu čaše koje ne želiš popiti, ali znaš da moraš.
U daljini, dim izgorjelih polja, bijeli hramovi i šareni krovovi kao konfeti koji su se zadržali nakon neke božanske parade. Sve izgleda svečano, a sve je već bilo. Bogovi su gladni. Ljudi su gladni. Sunce tone.
I pomisliš — možda sutra. Možda sljedeći zalazak. Možda ćeš tad znati. Možda ćeš tad imati što reći. A za sada — samo zmaj, sunce i ti. I dugi dah zemlje koji ti kaže: “Šuti. Gledaj. Prođi.”
U podnožju hrama — žena s crvenim ružem i umornim ramenima prodaje tamjan, pali svijeće, zove duhove. Pokraj nje dječak u školskoj uniformi hrani mačku rižom. I sve to, sav taj život, vibrira tiho ispod glazbe s razglasa koji pušta loše pop balade s američkim akcentom.
Onda padne noć. Noć u Tajlandu je gusta, ljepljiva, miriše na spaljene listove i benzin. Hodao sam prema nekoj ulici koju nisam poznavao, tražeći nešto što mi nije trebalo. Tajland te ne pita gdje ideš — on ti nudi osvijetljene kipove, plastične stolce i plamenike na kojima se krčka juha što miriše kao sjećanje iz djetinjstva koje nisi ni imao.
Našao sam se ispred starog zida s kineskim pismom, pod lampionima što su titrali kao da dišu. U džepu novčanica zgužvana, u srcu tišina koju si zaboravio kako ispuniti. Netko mi je dobacio: “Friend, you need tuk-tuk?” Nisam odgovorio. Trebao sam nešto drugo. Možda piće. Možda pogled. Možda pjesmu.
Došao sam pred hotel jer sam mislio da ćemo popiti nešto, možda sjesti na balkon i gledati kako dan umire bez velike pompe. Bura je uvijek znao kad treba šutjeti, a to vrijedi više od pola čovječanstva.
Recepcionerka me gleda s osmijehom kao da će mi prodati sapun, ne vijest. “Odjavio se,” kaže. “Otišao jučer. Neko selo, blizu granice s Mjanmarom.”
Pogledao sam je i pomislio — kako ti to kažeš tako ravno, kao da je otišao po cigarete. A možda i jest. Možda mu je dosta ovih mostova, ovih kampova, ovih uniformi koje više ne stoje ni na vješalici.
Selo. Mjanmar. Zvuči kao mjesto gdje ljudi nestanu jer žele. Ili jer više ne znaju što drugo. Neka rupa Bogu iza nogu, bez reklama, bez karijera i bez lajkanja. Nema mobitel. Ne koristi internet. Ne šalje slike zalazaka. Njegova komunikacija je papir i olovka.
Recepcionerka mi pruža nekakvu cedulju, presavijenu, masnu od prstiju. "Stiv" piše "nije ovo bijeg, više kao preskakanje trake, vani dan trepće u low-fi rezoluciji, a ja sam izgubio ritam u toj prljavoj simfoniji od sunca i laži. Selo, granica, ništa ime, ništa signal samo stari šaman i gomila riba koje sanjaju asfalt pruga ovdje ne ide, ni misli ovdje tišina ima puls, i sve je mutno od značenja. NE TRAŽI ME osim ako ne dođeš bez jezika bez novca bez pitanja samo s džepom punim cigareta i jednim imenom koje više ne koristiš. U međuvremenu — jedi polako, diši još sporije i ne vjeruj mostovima, oni pamte više nego što pričaju. — Bura p.s. ako vidiš onog pijanca kod kampa, reci mu da voda zna. On će razumjeti.
A ja? Ja sam ostao tu. Još jedan stranac među sjenama, s imenima koja blijede i mapama koje vode u prazno.
Možda je bolje tako. Možda Bura konačno zna gdje ide. A ja još uvijek stojim. I slušam tišinu koja uvijek nešto zaboravi reći.
Savršeno mjesto za čekati NIŠTA.
Tri autobusa, svaki svoj kaos, svaki svoj smjer, ali svi idu istim putem – ravno u srce dana, ravno u dosadu koja se pretvara u priču ako je dovoljno dugo gledaš. Vozač još nije stigao, ili možda kartaju negdje iza ugla, gutaju kavu i smiju se turistima koji misle da vrijeme ovdje išta znači.
Ušao sam prvi. Unutra – toplotni udar u četiri zida metala i škripavog poda. Sjedala… brate, ta sjedala. Tanka, tvrda, kao da su ih napravili za kosture ili djecu od deset kila. Za Tajlanđane, ne za mene. Drvo i stara spužva presvučena sumnjivim smeđim platnom. Miris plastike, vlage, i nečega starog što više nema ime.
Pogledam prema zadnjem redu – bingo. Više mjesta za noge, nitko te ne gura, nitko ne priča. Tamo se skloniš kad ne želiš da te svijet dira. Tamo ideš kad imaš više godina nego što autobus ima vijaka.
Pod ispod mene – drvene daske, prave, s čavlima, ogrebotinama i poviješću svakog seljaka, backpackera i izgubljenog pijanca koji je ovuda prošao. Ispod jednog sjedala zjapi rupa, taman velika da ti proguta nadu ili jebeni gležanj — što prvo sklizne. Zidovi oljušteni, obojani nekakvom ljubičastom koja je davno izgubila smisao. Prozori puni otisaka prstiju i prašine što ni kiša ne može isprati.
Pogledam gore – ventilatori iz nekog doba kad su ljudi još vjerovali da lim može donijeti spas. Plavi, zahrđali, drže se za strop kao zadnja nada. Između njih – mreže za torbe, metalne i krive, u jednoj narančasta vreća što izgleda kao da će past svakog trena i ubiti nekog.
Ljudi već sjede, tiho, znojni, zure u svoje mobitele ili u prazno. Nitko ne priča. I to mi je bilo najdraže.
Nismo još ni izašli iz jebenog grada, a bus je već stajao svakih sto metara. Stanice bez stanica, samo bijeli ljudi s ruksacima, šeširima, otvorenim kartama i očima gladnima da sve vide, a ništa ne shvate — ulaze jedan po jedan, kao da ih je svijet izbacio na cestu bez pitanja i sad moraju negdje, bilo gdje, samo da su u pokretu.
Bus krcat. Krcat kao želudac na Badnjak. Izletnici posvuda, mirišu po kremama, plastici i entuzijazmu. Sjede, smiju se, fotkaju prozore kao da je to Louvre. A onda – najgore.
Dvije cure. Njemice. Naravno. Visoke, s ruksacima većima od njihove životne mudrosti. Ušle zadnje, kad ni klima više nije imala kamo. Pogledaju okolo, sva mjesta popunjena. I što naprave? Sjednu. Na pod. Točno između mene i reda ispred.
Ni "oprosti", ni "može li", ni "jebiga", ništa. Samo sjednu, kao da im pod pripada. A ja? Ja sam morao povući noge. Te iste noge koje jedva stanu u taj limeni sanduk. Sklopio sam se kao harmonika pijanog glazbenika, koljena pod bradom, stopala u križu. I tako dva sata.
Nisam mogao ni prozor do kraja otvoriti jer su mi koljena blokirala sve što je ikad bilo sloboda. Cure su pričale o nekom jebenom hostelu, smijale se, jedna je vadila bademe iz platnene vrećice kao da dijeli sakramente.
A ja sam sjedio, savijen, kao psovka koju ne možeš izgovoriti pred djecom.
Nije bilo spasa. Samo vrućina, znoj, i Njemačka tik ispred mog međunožja. Pitao sam se: je li moguće da čovjek umre ovako – ne od bolesti, ne od starosti – nego od toga što ne može ispružiti noge?
Moguće je. I svejedno se voziš dalje. Jer si platio kartu.
Ulaz u park izgledao je kao scenografija za neki dječji film što nikad nije snimljen — preveliki drveni natpis, lažno isklesan, kao da ti pokušava reći: "Ovdje počinje priroda." A priroda se ne najavljuje. Samo dođe i razvali te.
Ispod luka šetaju turisti, glave zabačene, šilterice i znoj. Svi hodaju kao da traže spasenje među listovima. Ja sam samo htio malo hlada i da me nitko ništa ne pita.
Na jednoj strani drveni slon od granja, s repom kao antenom za prijem gluposti. S druge strane kolica s vodom, klupa, par info-tabli koje nitko ne čita. Sve to vrišti “organizirano”, “prirodno iskustvo” s logotipom i cijenom.
Gledao sam sve to i mislio: čovjek mora proći kroz vrata da bi ušao u šumu. Stvarno? Šuma ti ne traži kartu, ni razlog. Samo ti kaže: uđi, ako smiješ. A ja sam ušao. Bez karte za povratak.
Smješten negdje u zapadnom Tajlandu, tamo gdje asfalt prestane glumiti civilizaciju, pa počnu brežuljci, zmije i vrućina koja ti prži dušu — Nacionalni park Erawan raste na 550 kvadratnih kilometara neuredne, znojne, žive zemlje. Rođen '75., kao 12. nacionalni park ove zemlje, ali brojke nikome ne znače kad ti sunce dere u potiljak.
Glavna fora ovdje su slapovi. Sedam slojeva vode koji se kotrljaju niz stijene kao da im se nikamo ne žuri, a ljudi dolaze iz svih krajeva samo da gledaju to prokleto čudo — smaragdno zelene bazene što izgledaju kao da bi u njima mogla plivati nirvana, ali ti uđeš i shvatiš da su hladni i puni riba koje ti grickaju prste.
Ime su dobili po nekom svetom troglavom slonu iz hindu mitologije. Erawan. Veliki, bijeli, troglavi, božanski. Kažu da gornji slap liči na njegovu glavu. Ja sam gledao — meni je više ličilo na mokri kamen. Ali okey, neka im mit.
Što se mene tiče mit o Erawanu nije mit. To je delirij bogova na opijatima. To je ono što se dogodi kad ti beskraj postane dosadan pa izmisliš slona — ne običnog slona, ne onog blatnjavog iz zoološkog, nego bijelog, planinskog, čudesnog čudovišta s više glava nego zdravog razuma.
Neki kažu da mu je Šiva dao život. Kao poklon. Indra ga je dobio kao vozilo, jer, naravno, bogu ne priliči da hoda. Drugi tvrde da Erawan nije ni slon ni poklon, nego dijete-bog iz nebeskog kvarta koji se pretvara u slona kad Indri dođe da ide na izlet. Metamorfoza s četiri kljove i tri surle, u svakom smjeru po jedan problem više.
U starim knjigama koje nitko više ne čita bez tumača i tableta protiv migrene, Višnu dolazi na zemlju kao jebena kornjača. Da, kornjača. I tu je negdje i Erawan – miješa se u sve to, izlazi iz morske pjene zajedno s ostalim čarobnim bićima. Kao rezultat jednog velikog božanskog mamurluka.
Erawan, kažu, ima 33 glave. Svaka glava ima sedam kljova. Svaka kljova ima svoj životni plan. Sedam surli po glavi, svaka surla kao zmija što se proteže kroz dimenzije. Na njemu rastu ribnjaci – preko milijun lotosa, cvjetova, latica, anđela koji pjevaju, sluge koji poslužuju. Čitav jebeni vrt svemira vozi se na leđima slona. I još je bijel. Ne obična bijela. Bijela kao slonovača što nikad nije dodirnula zemlju.
I dok to čitaš, misliš – brate, kome je ovo palo na pamet?
Ali onda pogledaš slapove, osjetiš kako voda reže kroz zrak, i negdje u glavi vidiš tu zvijer. I kažeš si – možda su svi ti brojevi, sve te glave i surle, samo pokušaj da se opiše ono što ti stane u grlo kad vidiš nešto stvarno veliko. I stvarno staro.
I stvarno iznad nas.
Osamdeset posto parka prekrile su šume – miješane, listopadne, sve te fine riječi što znače samo: drveće koje zna preživjeti. Šume koje stoje dok se mi raspadamo. Unutra, dublje, zelenilo se zgušnjava, diše drugačije. Ima i špilja – mračne, duboke, hladne rupe za ljude koji žele više tišine nego što je zdravo.
Brda, ravnice, potoci, komarci, vlaga, stijene od vapnenca. Nadmorske visine od 165 do skoro 1000 metara – svejedno ti je kad puziš uzbrdo s pola litre vode i previše pitanja. Ali park ne odgovara. Samo stoji, stariji od tvojih briga, i šuti. A to je ono što ti najviše treba.
Park je svaki dan krcat. Ljudi u sandalama, s ruksacima, s kamerama, s djecom, s pitanjima. Vikendom i praznicima postaje cirkus, sve pucketa od tijela, buke i plastike. A kad dođe Songkran, ta njihova nova godina – od 13. do 15. travnja – slapovi se pretvore u ratnu zonu. Voda leti na sve strane, ljudi urlaju, špricaju sve što se miče. Slavlje. Ludilo. Mokra košulja i razbijeni selfie stick.
Ako si dovoljno glup da nosiš skup fotoaparat ili telefon bez zaštite – tvoj problem. Nitko ti neće sažalijevati tehniku dok se gubiš pod slapovima u narodnoj ekstazi. Bolje ti je da to ostaviš kod kuće ili zamotaš u deset vrećica za sendviče.
Za vrijeme dugih praznika? Zaboravi. Kolone auta, ljudi, redovi kao da dijele besplatni raj. Slapovi su zatrpani glavama, ramenima, GoPro kamerama. Parkiranje? Ako si sretan, možda ga nađeš tri kilometra niže niz cestu, među bananama i psima lutalicama.
I još nešto – hrana. Zaboravi na piknik pod trećim slapom. Pravila su pravila. Hrana je dozvoljena samo do 2. sloja, poslije toga – ništa. Ni čips, ni banana, ni keks. I ako hoćeš nositi bocu pića – moraš platiti 20 bahta po komadu. Ako vratiš bocu, dobit ćeš ih natrag. Ako ne – e pa, neka ti priroda zapamti lice.
Nema labavo u džungli pod kontrolom. Sve diše, ali ništa ne oprašta.
Na prvoj razini, odmah kod ulaza u raj za turiste, čeka te trgovina s prslucima za spašavanje. Cijena – 20 bahta za dva sata, a ako si spor ili zaboravan, plaćaš dodatnih 10 bahta po satu. Sitnica. Sigurnost ima cjenik. Stojiš tamo, gledaš te fluorescentne krpe što mirišu na plijesan i sapun, i pitaš se — jesam li ja stvarno došao ovdje da plutam kao plastična patka?
Ja nisam iznajmio prsluk. Niti ću. Ako me slap povuče, neka me povuče. Bolje nego plutati s Nijemcima u narančastim balonima.
Ispod velikih stabala — koja za razliku od nas ne prave buku i ne traže dozvolu da budu tu — nalaze se stolovi. Drveni, vlažni, puni mrava i starih ogrebotina. Ipak, savršeni. Gledaš slapove, bazen, sve to šušti, kaplje, diše. Možeš tu sjesti, izvaditi nešto iz ruksaka, gricnuti, popiti gutljaj i na sekundu zaboraviti da si ikad bio dio bilo kakvog prometa, bilo koje ulice, bilo kojeg grada.
I to je to. Ili ti paše — ili idi doma.
Znak stoji usred drveća, bijela plastika s crvenim slovima — BEWARE OF THE MONKEYS. Kao da te upozorava na bandu, a ne na životinje. I istina je, nisu to majmuni iz crtića, oni što sjede i gule banane s mudrošću starca. Ovo su male, brze, prljave lopine koje ti iz torbe ukradu Snickers, pa ti se smiju s grane.
Ne boje se nikoga, ni čovjeka, ni boga, ni zakona. Imaju repove umjesto morala. Jedan mi je u prolazu pokušao zgrabiti bocu vode. Drugi je čekao da se okrenem, pa zaronio u torbu kao car porezne uprave. Gledaju te ravno u oči, i znaš da razmišljaju – “šta ovaj ima da ja mogu uzet?”
I to ti je dio doživljaja. Zaboravi zen. Zaboravi sklad s prirodom. U ovom dijelu džungle moraš paziti na svoj sendvič više nego na vlastitu dušu. Jer ako ne paziš – ode ti doručak, a možda i sunčane naočale.
I znak? On nije tu da te nasmije. On je tu kao iskren savjet iz prve ruke. Jer ovdje te majmuni ne pitaju. Samo dođu i uzmu. Baš kao život.
Jedan je sjedio na ploči staze kao stari lokalni pijanac ispred dućana — kao da čeka nekoga tko mu duguje cugu. Gledao je kako ljudi prolaze. U japankama, blatnjavih listova, bezvoljni. Gledaju u mobitele i promašuju život. A on ih je samo pratio pogledom. Ništa više. Ništa manje. Pogled kao tihi "jebite se" bez mržnje.
Druga razina je samo stotinjak metara od prve. Par minuta hoda uzbrdo dok ti znoj ne počne curiti niz leđa i oči ti ne izblijede od sunca koje prži kroz lišće. A onda – bam. Bazen. Dubok, kažu 2,5 metra, dovoljno da te proguta ako si glup, a taman da te rashladi ako znaš disati.
Ljudi plivaju s prslucima. Naravno da plivaju. Sve više svijeta nosi prsluke kroz život. Sigurnost prije svega, pa makar izgledali kao narančasti tulipani. Voda je bistra, smaragdna, duboka i hladna kao istina koju si predugo odgađao.
Ovo je jedno od onih mjesta koje ti svi preporučuju. “Moraš tamo plivati,” kažu. “Najbolje mjesto.” I jesu u pravu. Ali ne zato što je najljepše, nego zato što kad uroniš – sve ono što te pritiska ostane gore, vani, na kamenu, kraj tvojih tenisica.
Uđeš u tu vodu i barem na deset minuta nema ni karte, ni buke, ni jebene stvarnosti. Samo ti i tijelo koje pluta kao da je bar nešto još pod tvojom kontrolom.
Voda se slijeva preko stijena, pada kao da ima što reći, ali nikad ne koristi riječi. Samo udari, razlije se, pa nestane među nogama izletnika koji misle da su pronašli raj, dok zapravo samo stoje u njegovom predvorju s narančastim prslucima oko vrata.
Svi plutaju kao čepovi — djeca, turisti, tetke iz Europe, svi se smješkaju, mašu kamerama, a slap šuti, neumoljiv, radi svoje. Voda im ne pripada, ali se ponašaju kao da su je rezervirali unaprijed.
Klinci skaču po stijenama, pipkaju površinu kao da prvi put vide tekućinu. Starci se drže za kamen kao za zadnju šansu. A ja ih gledam, promatram sve to kao netko tko se nikad nije znao do kraja okupati, ali zna što znači potonuti.
A voda? Voda je hladna. Stvarna. Oprana od laži i dnevnih planova. Uđeš u nju i ona ti uzme misli, pa ih ispljune čistije. Samo ako znaš slušati. I znaš zaroniti.
I dok se oko mene svi brčkaju u fluorescentnim jaknama, ja samo gledam u slap, u tu liniju između pada i mira, između buke i šutnje. I sve je jasno. Bar na sekundu. A nekad je i to dosta.
Treća razina nije daleko. Samo još stotinu metara, kažu. Ali to ti u ovoj vlažnoj rupi znači još jednu borbu s vlastitim koljenima i komarcima. Kreneš preko mosta – drven, klimav, ali drži. I kad si preko, život te stavlja pred izbor: desno za razinu 3, ravno za razinu 4. Kao da biraš hoćeš li u bar ili u pakao, ali nijedna opcija nema pivo.
Skreneš desno jer ti nije do junačenja, samo želiš još malo vode i možda mjesto gdje nema ekipe u prslucima koja se fotografira s plastičnim osmijehom. Treća razina je tiša. Nema toliko buke. Slap manji, ali tvrdoglav. Ne treba mu visina da te razbije — dovoljan je pogled.
A ako kojim slučajem produžiš ravno, ne staneš, ne razmisliš, sletiš do četvrte razine, gdje sve postane malo divlje, malo strmije, kao kad život prestane objašnjavati i samo krene.
Most, raskrižje, voda što ne zna za plan. Hodaj kamo god hoćeš. Samo nemoj očekivati da ćeš išta zadržati.
Eto me. Naopako. Naravno da je naopako — kako drugačije. Crvena majica, oznojeno čelo. Pogled ravan, oči govore: “Što sad?” a brada se drži kao posljednji komad dostojanstva u džungli punoj veselih turista i savršenih poza.
U pozadini šuma, slap, neka žena u kupaćem — cijeli taj katalog života što pokušava izgledati divlje i prirodno, dok se zapravo raspada pod težinom filtera i očekivanja. A ja? Samo stojim. Gledam u kameru kao da mi je pun kurac svega.
Nisam tu da budem lijep. Nisam tu da budem zanimljiv. Tu sam jer sam stigao. Jer sam skoro prešao to brdo, sve te razine znoja, tišine i majmuna. I sada gledam u objektiv, mrtav-hladan, jer znam da ova fotka neće nikoga spasiti. Ali možda nekome kaže: “Yes bro, ti to možeš.
Od četvorke do petice ima 400 metara. Nije to neka brojka koja te obara, ali kad si mokar, znojav, i iza tebe su četiri razine vodenog prosvjetljenja, svaka stotka udara kao šamar od bivše. Put je strmiji, uski kamen, korijenje, sapunasti tragovi svih onih koji su već prošli, proklizali, opsovali i nastavili.
Na početku petice čeka te znak. Crvena slova na bijeloj ploči: “Ne idite na razine 5–7 nakon 15:30.” I to ti sve govori. Ovdje više nema zezanja. Sunce se spušta, šuma postaje gusta, vrijeme se skraćuje kao živci pred kraj dana. Ako ne kreneš ranije, nećeš stići ništa osim pogriješiti.
Ovo je razina kad priroda tiho spušta rampu, kad kaže: "Možeš još, ali bolje ti je da znaš što radiš." I svi ti planeri i instagrameri s kartama i bocama ovdje već počinju sumnjati. Ovdje ti treba nešto drugo – ne aplikacija, nego tvrdoglavost. I da ne misliš previše. Samo ideš. Jer petica te ne čeka. A šestica još manje.
Šesta i sedma razina nisu više razglednica. Tu stvari postaju stvarne. Zemlja pod nogama nije više staza nego upozorenje. Blato, korijenje, kamenje koje klizi dok ga gaziš. Ovdje više nitko ne glumi turizam. Ako ideš dalje, ideš jer moraš.
Od petice do šestice ima 200 metara, ali zaboravi na laganu šetnju. Trebalo mi je dvadeset minuta i pola strpljenja da se izvučem gore. Penješ se preko stijena, hvataš se za drveće kao da te čeka kraj svijeta iza ugla. Ima i konopa. Užad visi s drveća, stara, napeta, a ti ih držiš kao da držiš vlastiti puls. Prelaziš rijeku, gaziš kroz bambus, nailaziš na drvene stepenice koje škripe kao zubi starog pijanca.
Na kraju – drvena platforma. Šetnica, kažu. Vidikovac. I stvarno – kad stigneš gore, digneš pogled i na sekundu sve utihne. Vidiš vodu kako pada s visine, vidiš krošnje ispod sebe i znaš da si gore.
I znaš da to nisi kupio ni platio. Nisi dobio. Zaradio si. S blatom na cipelama i znojem na vratu. A to se broji. Jer jedino što vrijedi je ono do čega si se dovukao sam.
Sedma razina. Kraj puta. Ili kraj onoga što si mislio da je put. Još 250 metara od šestice, ali to više nisu metri – to je volja. Penješ se zadnjim stubištem, svako stepenište škripi, koljena klecaju, ali ideš. Jer kad si već došao do tu, nema smisla stati. I onda — gore si.
Na vrhu te dočeka znak: "Ti si pobjednik." Da, naravno. Znojav, izgreban, s kamenčićima u cipeli i komarcima u svakoj misli — ali jesi. Pobjednik. I jebeno ti to paše. Ne zato što ti to netko kaže, nego zato što znaš da si to prešao sam, bez lifta, bez prijevoda, bez filtera.
Na sedmici slap šumi tiho, spušta se u bazen smaragdne vode. Tu su klupe. Možeš sjesti, izuti se, gledati kako voda pada i ne traži ništa zauzvrat. Riba ti gricka stopala, besplatna masaža od prirode, kao da ti kaže: "Dobro, preživio si. Sad se opusti."
Na vrhu, pod slapom, stoji grupa cura u kupaćima, smiju se, viču, poziraju, kao da su stigle na kraj svijeta i sad to trebaju dokumentirati za ostatak čovječanstva. Ruke u zraku, sunce na koži, voda im udara po petama, a objektiv sve guta bez da pita išta.
Puna su im tijela tetovaža, lica bez straha, energija koja viče: "Tu smo. Pogledaj nas." I dobro, neka ih. Ima nešto pošteno u tom veselju — ne glume dubinu, ne traže tišinu. Došle su se okupati u vodopadu, nasmijati, biti žive i glasne i stvarne.
Stajao sam sa strane, promatrao ih. One tamo, slobodne i neopterećene, ja ovdje, mokar, umoran, s glavom punom buke. I između nas slap. Voda koja briše sve razlike, dok teče dalje bez da pita tko si, što si prošao i gdje ti je sljedeća stanica.
Život te ne pita jesi li spreman. Samo pusti vodu i pokaže ti ljepotu usput. Ako imaš oči. Ako imaš srce. Ako ne bježiš.
Stajala je bosa na kamenu u vodi, kao da je stigla ravno iz sna u kojem se ništa ne događa, ali sve ima težinu. Duga crna suknja, top bez rukava, kosa svezana, lice bez šminke, bez osmijeha. Nije pozirala. Nije tražila pogled. Samo je bila tamo — usred mulja, svjetla, sjene i zrikavaca što deru iz svih smjerova.
Oko nje kaos — polugoli turisti, narančasti prsluci, šuštavi ruksaci, smijeh koji zvuči kao da dolazi iz reklame za sretnu mladost. Ljudi skidaju, ljudi navlače, brišu znoj, otvaraju vrećice, piju iz plastičnih boca. A ona – mirna. Kao da je jedina čula vodu.
U tom trenutku činilo se da je sve što treba znati o postojanju stalo u tu pozu. Ne savršenu. Ne poetičnu. Samo istinitu. Stajala je, gledala i nije pokušavala biti ništa više od toga. Više nego dovoljno.
I tako sjediš tamo, noge u vodi, sunce igra po površini, a džungla oko tebe diše. Ne treba ti više. Ne želiš više. Samo to. Trenutak mira. Bez mape. Bez plana. I onda, kad ti srce kaže, ustaneš.
Jer put dolje još čeka.
Bio je to posljednji bus iz Erawana toga dana. Poluprazan, kao da je i sam znao da više nema kome voziti. Samo turisti koji su propustili smisao dok su gledali u slapove, i par lokalaca koji neki smisao nikad nisu ni tražili. Unutra je davalo na ustajali benzin i jeftine plastične sjedalice koje su pucketale pod težinom razočaranja. Vozač je izgledao kao da bi radije vozio u zid nego u Kanchanaburi, a klima je puhala toplinu. Sjeo sam do prozora. Leđa mokra, glava prazna. Nisam tražio ništa osim tišine i hladnog piva kad dođem.
I onda je ušla ona.
Engleskinja. Plava kosa u vezici, lice kao nakon tri razvoda i jedne nuklearne zime. Bez prtljage. Samo boca vode i 7-Eleven vrećica u kojoj nije bilo ničega važnog. Sjela je pored mene kao da ne postoji druga opcija. Deset minuta tišine. Onda je rekla:
"Znaš, izgubila sam volju da se igram normalne osobe."
Okrenuo sam glavu. Nije me gledala, ali je znala da slušam.
Rekla je da je iz Engleske. Nekad učiteljica. Sad samo duh u tijelu koje još puši.
"Ti?" pitala je.
Pogledao sam kroz prozor. Asfalt se sjajio kao ulje na tavi. Sunce je tuklo bez prestanka, ravno u stakla autobusa, bez milosti. Kao inspektor koji zna da si kriv. Klimatizacija je bila tu samo da stvori zvuk. Nije hladila ništa osim nade.
"Ja sam iz Hrvatske."
Zastala je. Nije znala što da kaže. Naravno da nije. Većina ljudi misli da je to neki grad u Rusiji ili otok pored Grčke.
"To je… istočno?" rekla je, oprezno, kao da može pogriješiti i uvrijediti mi domovinu.
"To je nigdje," rekao sam.
Nasmijala se. Ruka joj je drhtala dok je pila vodu.
"Bila sam učiteljica" ponovo je rekla. Imala sam muža. Dijete. Kredit. Sad imam samo ovu vrećicu."
Autobus je poskakivao, a meni je nešto stisnulo prsa. Ne zbog nje. Nego jer sam znao ton tog glasa. To nije bio slom. To je bila sloboda koja još boli. June je skinula sandale i naslonila noge na sjedište ispred. Nokti lakirani, ali izlizani. Kao da se trudila biti žena, ali je posustala negdje kod drugog pokušaja.
"Kako je kod vas ljeti?" pitala je, žmirkajući.
"Toplo. Ali ne ovako. Kod nas se ljudi još prave da ljeto znači nešto. Roštilj, plaža, pjesme. Ovdje... ovdje je samo preživljavanje."
"Zvuči poznato," rekla je. "Kod nas se sve svodi na pokušaje da budeš netko. I onda pobjegneš ovamo da postaneš nitko."
Autobus se vukao. Prolazili smo kroz sela koja su izgledala kao napuštene kulise, psi na ulici, djeca bosa, plastika svuda. Vozač je slušao neku čudnu tajlandsku pop baladu. Refren je udarao svakih trideset sekundi. Kao šamar od kojeg se ne možeš odmaknuti.
"Je li ti vruće?" pitala je.
"Jesam li živ?"
Nasmijala se. Iskreno. Prvi put bez gorčine.
Zavladala je tišina, ali ne neugodna. Ona koja se dogodi kad dvoje ljudi prestanu glumiti da im treba razgovor. Sjedili smo tako. Ja iz Hrvatske. Ona iz Engleske. I nismo bili ništa. Samo dvoje neznanaca u autobusu koji je išao prebrzo prema ničemu. Ali bilo je lakše disati. Čak i na toj vrućini. Bus je škripao na svakoj krivini. Gume su se lijepile za asfalt. U zraku je visio težak miris užarenog metala i znoja. June je stavila sunčane naočale. Crne, velike, s ogrebotinama. Nisu skrivale umor, samo su ga malo preuredile.
"Ne pitam više ljude što rade," rekla je odjednom. "Svi samo ponavljaju neke slične priče koje ih više ni same ne uzbuđuju."
"Zato si sad ovdje?"
"Ne," rekla je. "Zato šutim."
Zavalila se, zatvorila oči. Ali nije spavala. Ljudi poput nje više ne spavaju stvarno. Samo povremeno zatvore svijet.
Gledao sam kroz prozor. Ista prašina, ista palmina stabla, ista lica u prolazu. Čovjek se umori od traženja značenja u stvarima koje su samo stvari. U kabini je zavladala ona čudna praznina kada nitko ne priča, ali sve zvuči glasno — motor, plastika što pucketa, tijela što dišu, misli što se ne gase.
"Znaš," rekla je nakon deset minuta, "ponekad mislim da je sloboda precijenjena."
"To samo govori netko tko je bio predugo zarobljen."
Okrenula se prema meni. Iskosa. "Onda si ti moj novi psihijatar?"
Tišina opet. Samo vrućina koja nas je držala u šaci. I ta jebena pjesma s radija koja se ponavljala. Kao da ništa ne može napustiti taj bus. Ni mi. Ni vrijeme.
A onda je rekla:
"Hajde, ispričaj mi nešto ."
Nisam odgovorio odmah. Otvorio sam usta. Zatvorio. U grlu nešto teško, staro, što ne ide uz ovu vrućinu ni ovo tijelo.
"Ne danas," rekao sam. "Možda kad budemo još malo više nitko."
Nasmijala se bez zvuka. Samo pomak usana. "Pošteno."
Nije pitala dalje. I to sam poštovao više od bilo kakve nježnosti.
Sjedili smo tako. Vreli, ljepljivi, zaglavljeni u autobusu koji je mirisao kao staro tijelo. Vozač je zviždao uz pjesmu s radija. Netko od putnika je zaspao uz prozor, s glavom koja se ljuljala kao nezavršena misao. I ništa se nije dogodilo. Ni drama. Ni poljubac. Ni sudar. Samo vrućina, tišina i žena koja je pored mene postajala stvarna bez ijedne dodirnute riječi. Ponekad, shvatiš da ne treba ništa reći da bi bio blizu nekome. Ponekad, samo vrućina i neizrečeno bude dovoljno.
Sredina dana. Fluorescentna svjetla tiho zuje. Klima pulsira. Svjetluca keramika. Zrak miriše na deterdžent, vlagu i kraj puta. Ako ovdje ima duša, neko ih je izribao Domestosom. Pogledam se u ogledalo: jedan čovjek, dva oka, tri dana bez sna. Hlače — crno-bijeli slonovi paradiraju niz moje noge, psihoaktivni tekstil. Osjećam se kao da me SOA ostavila na čekanju između dva režima sna. Stani malo. Hlače? Pogledaj hlače. Slonovi! Simbol kolektivne iluzije. Brate, slonovi te ne promatraju. Oni samo plešu. I nije bitno tko nas gleda. Bitno je da dišemo. Da idemo dalje. Cesta ide i ovdje. Cesta je u nogama.
U ogledalu – lice koje mi više ne vjeruje. I dobro čini.
